Ponosna sam što ti mogu predstaviti prvi online program podrške tijekom razvoda!

U glavi mi stoji dvije godine, a do odluke da ga napokon stavim u digitalni format je došlo s vjerom u mene samu, sa samopoštovanjem i uz podršku ljudi oko mene. Zamisli, sve ovo nabrojano čeka te unutra!

Od Sare koja rida na podu, ne jede, prestaje dojiti zbog stresa, Sare koja se povlači u boli, Sare koja ne vidi izlaz i misli da je za sve kriva i ne vrijedi te da ne zna voljeti do…. Sare koja glasno progovara o predrasudama, vodi žene kroz proces oporavka, živi život punim plućima, samosvjesna je i zadovoljna životom, Sare koja stvara iz vlastite boli.

O čemu se u programu radi i koje teme pokriva?

Bazira se na procesu oporavka i slici o sebi. Kreće od temelja: razumijevanja procesa razvoda i procesuiranja boli, prelazi preko samopoštovanja, srama, krivnje, samopouzdanja, razumijevanja vlastitog ponašanja i emocija pa dolazi do odnosa s djetetom, načina na koje s djetetom komuniciramo. Dolazi do odnosa s drugim roditeljem i na kraju – otvaranja za novu osobu i nove prilike.

Program se odvija na platformi Podia, nakon kupnje ti je dostupan 6 mjeseci, sadrži video i audio materijale, mindfulness vježbe te vježbe za proradu tema, a unutar njega polaznici imaju priliku iskoristiti 4 online grupna susreta na kojima imaju priliku postaviti pitanja, umrežiti se, spojiti i pitati što im nije jasno…

Stavila sam svo svoje znanje, čitanje stručne literature, iskustvo rada s klijentima i osobno iskustvo razvoda. Ovo je trenutno kruna mojeg rada i jedva te čekam vidjeti unutra!

Objava prolaziš kroz razvod i treba ti podrška? priključi se ovom programu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne?

Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj dobro poznati, iskonski strah za svoje dijete i majčinsku brigu.

Terapeut u meni: „Ok, ajmo analizirati ostala životna područja. Razumiješ da je preseljenje 3. po redu stresno iskustvo u životu, zar ne? Treba vremena, novo ti je. A znaš i da je svaka promjena okolnosti – frustracija. Na kojim životnim područjima se ne realiziraš na način da si skoro svo vrijeme zadovoljna? U partnerskom. Okej, sada imamo i problem sa samoćom. Jesi li usamljena?”

Majka u meni: “Ovo je pogreška, možda nisam trebala kupiti ovaj stan. Što ona radi u drugoj sobi, idem provjeriti diše li (ima 5 godina!!). Hm, možda će pasti s kreveta, trebala sam staviti onu ogradicu (ponovno: ima 5 godina i nije pala niti jednom!).. Okej, dramiš, smiri se… I tako sam prvu noć bila budna do 3 ujutro, a legla sam u 22 sata.”

Iako znamo da ne možemo upravljati vlastitom djecom niti njihovim izborima i iako znamo da naš partnerski odnos ne diktira kakve će partnerske odnose naša djeca jednoga dana birati, postoji ta briga, strepnja, pokušaji usmjeravanja djece pri čemu zapravo nastojimo ispraviti vlastite „pogreške“ iz prošlosti.

Terapeut u meni: “Ti si savršen primjer da si, unatoč gledanju braka svojih roditelja birala predivne odnose i odabirala drugačije načine komunikacije i povezivanja. Tvoje dijete, unatoč iskustvu razvoda svojih roditelja, trenutno vjeruje u ljubav, „ima dečka“, otvoreno iskazuje emocije i privrženost te ne spominje da je čudno kako smo razdvojeni i kako mama i tata ne žive zajedno. Znaš da si je sama iskreirala svoju realnost, neovisno i tvojem iskustvu.”

Majka u meni: “Hoće li joj biti dobro kod tate; kakve lekcije uzima za sebe, na koji način će promatrati odnose, hoće li znati birati ljude uz koje će biti zadovoljna i znati izlaziti iz odnosa u kojima se ne ostvaruje.. moram joj na kraju svakog čitanja bajki reći što je ljubav, što je poštovanje, što je izbor dobrog odnosa i da možda „sretno zauvijek“ nije zacementirano.”

Majka u meni: umorna sam, cijeli dan radim, očekujem pomoć koje nema, nisam dugo vidjela svoje prijateljice, ne da mi se uspavljivati niti ležati dok slušamo audio priču. Želim otvoriti pivu i buljiti u laptop. Ponekad poludim i ne pristajem na zahtjeve svojeg djeteta. Dosljednost podrazumijeva i zakidanje djeteta za neke njegove želje. Možda nisam trebala burno reagirati i ponekad žalim zbog svojeg ponašanja. 

Terapeut u meni: “Prvo, ne postoji savršen roditelj kao ni savršen život pa tako ni svaki dan nije idealan. Znaš da je dobar odnos onaj u kojem je više brižnih ponašanja nego onih pomoću kojih se udaljavamo. Jesi li generalno zadovoljna majčinskom ulogom bez obzira na postupke djeteta? Što činiš za odnos: razgovaraš li, dijeliš, jesi li prisutna, slušaš li, podržavaš, objašnjavaš li svoje postupke… Što još možeš učiniti da budeš zadovoljnija? I ako danas nemaš kapaciteta, u redu je. Čovjek si. Iskomuniciraj to. Zagrli, rasplači se ako trebaš. A onda pronađi gdje ćeš se napuniti.”

Što sam htjela ovim primjerima poručiti?

1. I stručnjaci su ljudi od krvi i mesa.
2. Svako ponašanje možemo mijenjati.
3. Važna je briga o sebi i podrška koju odabiremo imati (namjerno biram ovakve riječi jer smo za povezivanje mi odgovorni).
4. Nije sve crno bijelo i svaka situacija je individualna; ne postoje recepti.

Iako teorijski mnogo toga znamo, za promjenu je potrebna integracija tog znanja. Integracija se događa tako da isprobavamo različite obrasce ponašanja, mijenjamo percepciju i „testiramo“ ono što nam se čini kao bolja opcija. Da bi integracija bila potpuna potrebni su upornost, vrijeme, strpljenje, ponavljanje i provjera novih navika. Možda ćemo neke odbaciti. I to je u redu. Kada nam ponašanje ima smisla onda ga i uvodimo u lepezu ponašanja. Čim bilo koje prestane imati smisla, više ne posežemo za njime. Sve dok nam ponašanja, koja nas udaljavaju od drugih imaju više smisla od onih koja nas približavaju, potrebna je samoprocjena sebe i odnosa koje imamo. Osvještavanje vlastitih izbora na način da smo svjesni zašto ostajemo u nekim odnosima i što dobivamo ostajanjem (i u nesretnom odnosu dobivamo ako mislimo da ne možemo preživjeti bez druge osobe.) Ostanak je odabir nasuprot bivanju samima. Prije nego što iskritiziramo sami sebe ili prelazimo u paniku i strahovanje, idemo vidjeti kako smo mi sa sobom i s našim ostalim odnosima.

Neprestano ističem (jer u to čvrsto vjerujem) da trebamo biti dobro najprije sa samima sobom.

A to podrazumijeva zauzimanje za sebe, osvještavanje vlastitih izbora, samopouzdanje, ljubav i nježnost prema sebi, dozvoljavanje „loših“ dana, činjenje novih poteza kojima si dokazujemo da smo vrijedni, snažni, hrabri i poduzetni. Prije nego što zagrmimo sami na sebe, pa onda i na druge, pitajmo se na kojem području nam ne ide kako želimo.

Fotografije: pexels.com

Objava imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam)

Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI.

Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“.

Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena od žene stvorilo očekivanja da „drži obitelj na okupu“, „usrećuje svojeg muža“, „brine o djeci i odgaja ih“ i slično. Feminizam je pomalo pokrenuo promjenu gledišta na ulogu žene, no i dalje se repovi intenzivno osjete. Kada se razvedemo, žene u selu govore da nismo mogle zadržati svog čovjeka (već kada mislimo da je nešto naše, imamo problem). Kada dijete odabere put koji nismo zamislile, selo govori da nismo uspjele kao majke. Kada odlučimo da ne želimo imati više od jednog djeteta, rodbina se žali kako neće imati još jedno malo dijete u obitelji i smatraju nas sebičnom ženom (a svatko od nas je sebičan). Što god napravile, netko će uvijek imati ideju kako bismo mogle bolje. Ljudski um je vrlo kreativan.

Ono što nastojim ženama osvijestiti jest da sve radimo zbog sebe: da sebi budemo idealne žene pa onda majke i supruge. Samo što često padnemo u ideju da možemo ispuniti očekivanja drugih i tu dolazi do sagorijevanja.

Često nismo svjesne da nam je lakše biti u nesretnom odnosu nego izvan njega. Da ne bi selo pričalo, da se ne bismo upoznavale s novim muškarcima ili da ne bismo djeci trebale objašnjavati zašto mama i tata nisu više zajedno. No, iza svega toga jest naša vrijednost. Ako vjerujemo da vrijedimo, da nas okolina ne određuje, da zaslužujemo sreću, da ćemo se snaći jer smo hrabre i jake onda i mijenjamo okolnosti. Život je jedan. Frustracije su dobrodošle. Frustracije nas pokreću.

Sljedeći put kada pomislite da nešto morate ili da vas se ne čuje/ne cijeni, pitajte se što očekujete i je li to realno. Naše zamišljene ideje su dosta različite od onoga što vidimo. I dosta su različite od ideja drugih ljudi. Prije nego što osudite druge ili partnera, pitajte se zašto se bavite drugima, a ne sobom i svojim željama ili strahovima. Ljudi koji su nezadovoljni i nesretni najprije će uperiti prst u drugoga i prebaciti krivnju na sve oko sebe. Tako je lakše. Rad na sebi je najteži. Tamo smo najranjiviji. I mnogi se ne usude taknuti tamo. Zadiranje u sebe zahtijeva razotkrivanje, plakanje i promjenu. Zato je ponekad lakše staviti si teret majke koja je iscrpljena i supruge koja je neželjena. A oslobađajuće je shvatiti zašto smo ovdje gdje jesmo i što to nama znači te zašto ne mijenjamo ploču. Prebacuješ li ti krivnju?

Foto: unsplash.com

Objava očekivanja kao teret majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.