U novoj epizodi podcasta otkrivamo s kojim smo se izazovima susrele u postpartumu i majčinstvu

Sonju Švajhler i Martinu Friganović, osnivačice portala Supermame te podcasta Iskreno o majčinstvu, ovaj put možete slušati u ulozi gošća istoimenog podcasta. Ugostila ih je njihova kolumnistica Tereza Marković Omrčen koja im je pripremila posve osobna pitanja na koja su odgovorile iskreno i ogolile svoju dušu.

Intervju obuhvaća tri tematike: majčinstvo, prijateljstvo te osobni rast i razvoj.

Što im je najviše nedostajalo u postpartumu, kako su se nosile s izazovima majčinstva, koji je najgori savjet koji su dobile, koji bi savjet dale svim novopečenim majkama,  što smatraju najboljim darom koji će prepustiti svom djetetu, dajemo li dovoljno priznanja i komplimenata jedna drugoj, zašto je ženama ponekad teško dati krila drugoj ženi, koje su najbolje lekcije koje su ih 30te naučile, koje su najbolnije lekcije koje su ih oblikovale u ono što danas jesu, koliko je važno zadržati svoju autentičnost u partnerskim odnosima samo su neke od tema u kojima su popričale u ovoj posebnoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu.

Podcast možete slušati na svim aplikacijama za slušanje podcasta, YouTube-u te na EON Tv (Telemach).

Fotografija: Emilija Lasić Črepić

Objava manjak podrške, nerazumijevanje i usamljenost u postpartumu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Na božićnom partyju Supermama Sonja i Martina nosile su haljine domaćeg brenda Ella Ella Atelier.

Onog dana kad smo odlučile organizirati božićni event Jingle&Mingle znale smo odmah čije kreacije želimo nositi. Također, htjele smo, kao i uvijek, biti u bojama Supermama. Kontaktirale smo vlasnicu i dizajnericu brenda Ella Ella Atelier, Mihaelu Gregov, zagrepčanku sa zadarskom adresom, i prepustile njoj cijelu kreativu. Sljedeći dani protekli su u iščekivanju skica za haljine.

Napokon, nakon par dana, stigle su skice s različitim kreacijama od kojih smo trebale odabrati po jednu za svaku – vrlo težak zadatak, s obzirom da nam se svaka sviđala na svoj način.

“Već sam neko vrijeme željela napraviti neke kreacije za moje drage Supermame, prateći njihove profile imala sam prilike vidjeti kakvi im modeli krojeva bolje odgovaraju, nekako kada radiš za osobe koje pratiš i promatraš svakodnevno imaš osjećaj da ih poznaješ, da znaš u kakvim se modelima osjećaju bolje, ugodnije. Kakve boje odgovaraju njenoj puti i slažu se s tonovima kose. Da, zvuči neobično, ali na sve te stvari obraćam pažnju pri smišljanju svojih kreacija. Martina i ja smo spontano došle na ideju da zajedno odradimo outfite za njihov Jingle Mingle party… Naravno prva smjernica bile su boje Supermama, Sonja „je bordo“, a Martina „je roza“. Sonja ima kratku kosu tamnije boje pa je zgodno naglasiti vrat, što sam postigla visokim „dolcevita“ ovratnikom. Martinina kosa je bujna i plava pa sam odlučila otvoriti ramena kako bi kosa slobodno mogla padati a da ne skriva haljinu… i od tih sam točaka zapravo krenula. Moja posljednja kolekcija izrađena je od baršuna i tafta pa oko odabira tkanina nije bilo nedoumica. Skice su se nizale i spontano razvijale. Na kraju sam njima dala da izaberu koji im se modeli haljina najviše sviđaju …moram priznati da sam bila gotovo sigurna da će se odlučiti baš za te modele koje su odabrale.”, ispričala nam je Mihaela.

Nakon malo razmišljanja, Sonja je odabrala dugu bordo baršunastu haljinu s otvorenim leđima i resicama, a Martina rozu baršunastu na jedno rame s mašnom od tafta.

No, ovdje priči nije kraj…

Ako ste pratile event na našim društvenim mrežama, mogli ste uočiti da smo imale različite haljine.

Nakon odluke, Mihaela se bacila na šivanje, haljine su bile zaista brzo gotove i poslane poštom. Trebale su stići već sljedeće jutro, dva dana prije samog eventa. No, dostava je kasnila. U petak, dan prije eventa još uvijek nismo imale naše haljine…iz dostavne su nas službe obavijestili da će stići u subotu ili čak ponedjeljak, što je bilo, naravno, prekasno.

Nema veze, iako pomalo tužne zbog svega, odlučile smo snaći se na drugačiji način…sve dok Mihaela na svoje veliko inzistiranje nije odlučila sašiti nove haljine i poslati nam ih busom. Nakon Mihaeline neprospavane noći dvije nove predivne haljine bile su spremne za slanje…

Ovaj put Sonja je dobila baršunastu crvenu na jedno rame s mašnom od tafta, a Martina dugačku od baršuna i tafta s mašnom oko struka.

U subotu, par sati prije eventa, zove dostava i donosi one haljine s početka priče. Bilo nam je žao propustiti priliku i ne obući i njih tako da smo se za prvi dio eventa odlučile na one u dugoj varijanti, a onda smo se negdje oko ponoći presvukle u one kraće na jedno rame.

Naš outfit idealno je upotpunio Argentum srebrni nakit.

ARGENTUM srebrna narukvica SHINE – pogledaj ovdje

ARGENTUM srebrne naušnice Reflection – pogledaj ovdje

ARGENTUM srebrna ogrlica Prestige – pogledaj ovdje

ARGENTUM srebrne naušnice Waterfall – pogledaj ovdje

ARGENTUM srebrni prsten Glow – pogledaj ovdje

Svim našim čitateljicama ARGENTUM poklanja 15% popusta za iznos iznad 400kn na Argentum webshopu. Vrijedi od 15.12. – 22.12.

KOD: SUPERMAME15

hej mama, pokaži pravu sebe svijetu! već danas možeš započeti novo poglavlje – SUPERMAME

Objava zanimljiva priča o haljinama s božićnog party-ja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Panel o djeci i izazovima digitalnog doba, utjecaju tehnologije na emocionalno i fizičko zdravlje najmlađih, organiziran u Z Centru

‘Upomoć, moje dijete je ovisno o ekranima!’, u posljednje vrijeme često se može čuti od mnogih roditelja, posebice onih iz urbanih područja, zbog čega je krajem tjedna Z Centar organizirao panel naziva ‘Manje scrollaj, više rolaj!‘, upravo o djeci i izazovima digitalnog doba – utjecaju tehnologije na emocionalno i fizičko zdravlje najmlađih.

Generacije djece razvijaju se, rastu i sazrijevaju u vremenu kada je dostupnost informacijama i raznim zabavnim sadržajima lakša i brža nego ikada prije. Često im je biti online važnije od boravka na zraku, a roditelji i sami pred istim izazovima često ne znaju što im je činiti. O načinima kako se s time nositi, na panelu su govorili prof. psihologije Boris Blažinić, jedan od najistaknutijih stručnjaka za emocionalno zdravlje, predsjednica Udruge kineziologa Grada Zagreba Meri Matušan, pravnica i suosnivačica portala Supermama Sonja Švajhler te poznati plus size model i mlada majka Lucija Lugomer.

Svoja iskustva kao zaposleni roditelji i stručnjaci pretočili su u nekoliko korisnih savjeta koji će roditeljima olakšati svakodnevnu borbu s izazovima digitalnog doba i – najvažnije  – pokazati im da nisu sami jer činjenica je: danas rijetko koji roditelj ne propitkuje svoj odgoj i odnos s djecom, ali mnogi žude sa savjetom kako ga unaprijediti.

Naime, okružena mnoštvom podražaja i činjenicom da im je gotovo sve dostupno, tzv. djeca digitalnog doba ponekad uistinu imaju poteškoće razlikovati važno od nevažnog, kao i s organizacijom vremena te raspodjelom zaduženja i obveza, a brojni roditelji nerijetko uočavaju i ‘ovisničko’ ponašanje pri nedostupnosti mobitela, računala ili tableta.

Sudionici panela suglasni su u jednom: rješenje postoji, ali zahtijeva vrijeme, strpljenje i dosljednost roditelja. Iako su izazovi koje digitalno doba stavlja pred djecu i roditelje ogromni i svakodnevni, prebroditi se mogu jedino zajedno. Kriva je česta polazna točka u okrivljavanju djece za nastalu situaciju – djeci zapravo trebaju roditelji koji i sami često previše vremena provode pred ekranima, a od najranije dobi djeca ih „kopiraju“.  Aktualni savjeti koje roditelji mogu primijeniti u svakodnevnom životu su sljedeći:

1. Vrijeme za obitelj. Djetetu treba davati do znanja da će obitelj uvijek biti njegovo utočište i mjesto gdje se pripadnost ne mjeri brojem lajkova ili pregleda. Preporuka je odrediti dan ili vrijeme za zajedničke aktivnosti u kojima će sudjelovati cijela, posebice uža obitelj. Rolanje, šetnja, društvene igre, slaganje obiteljskih albuma ili kuhanje – izbor je na vama, ali svakako pritom isključite gadgete i uključite dijete u aktivnosti. I neka to postane tradicija.
2. Dobar raspored zlata vrijedi. Školska djeca imaju raspored sati, a vrtićka isplanirane svakodnevne aktivnosti dok kod kuće često nemaju toliko strukturirano vrijeme. Zbog toga nerijetko gube pojam o vremenu, naročito onom provedenom pred ekranima. Strukturirano vrijeme kod kuće nije nešto što djeca razumiju iz prve pa im je u tome potrebno pomoći. Zajedno osmislite kućni raspored vremena tako da dijete ima vrijeme za sebe (pa i za ekrane) te za svoje obveze poput obroka ili pisanja zadaća. Za trud dijete slobodno nagradite i pohvalite.
3. Kućna pravila. Zajedno dogovorite pravila korištenja uređaja – koji su to točno sadržaji i digitalne platforme, kada i koliko dugo ih dijete može koristiti. Osmislite zajedno djetetova osobna kućna pravila, ali obavezno na popis uključite i kućne obveze poput pospremanja sobe, ili postavljanja stola. Naravno, i vi ih se sami morate pridržavati.
4. Dosljednost i usklađenost. Mnogi roditelji često jedan dan govore jedno, a drugi dan drugo. Na primjer, jedan roditelj brani mobitel dok je drugi popustljiviji. Ne zbunjujte djecu. Odluke trebaju donositi oba roditelja, usklađeno i složno. Ako ste jučer djetetu rekli da može gledati film nakon zadaće, a danas mu to drugi roditelj brani, djetetu se šalje zbunjujuća poruka. Dakle, prvo se roditelji trebaju međusobno dogovoriti oko pravila koja tek onda prenose djeci.
5. Da ograničenjima, ali ne i zabranama. Ako je dijete posebno često vezano za svoj uređaj i online svijet te ovisno o njemu, posebice nagla zabrana kod djeteta može izazvati krizu. Važnije od zabrane je ograničavanje vremena. Dobro je ograničenje od 40 minuta do sat vremena, a zatim slijedi pauza od sat vremena. Upozorite djecu kad im vrijeme ističe i oduzmite im onoliko vremena koliko su prekoračili od sljedećeg korištenja. Dajte im i bonuse za dobro ponašanje.
6. Pokažite zanimanje za djetetove interese. U svemu što radi, dijete traži odobravanje i potvrde da je dobro u nečemu. No, ako sve te potvrde dolaze isključivo izvana (npr. u obliku lajkova na Facebook profilu) dijete kod kuće postaje nesigurno i može misliti da ne vrijedi dovoljno ili da nešto krivo radi. Kada dijete predugo igra igricu, zamolite ga da vam pokaže kako i odigrajte jednu zajedno. Potražite zajedno smiješne i zabavne (ali i edukativne) sadržaje na Tik-Toku ili You Tubeu. Pokažite djetetu kako da iskoristi Internet za sadržaje koji će mu dodatno pojasniti neko gradivo, detaljnije pokazati kreativne aktivnosti kojima može ispuniti slobodno vrijeme. Odnosno, budite dijelom njegovog online svijeta.
7. Dijalog umjesto monologa. Često vam se događa da stalno ponavljate isto, a da to ne dopire do djeteta? Prigovarate, pregovarate i molite, a bez rezultata? Nemojte se čuditi: naravno da dijete ne reagira na monolog. Zašto? Jer ne zna kako. Jedino što čuje i razabire je da je ono krivo. Pitajte dijete „normalnim“ tonom što misli, što želi, što ga veseli i želi li da se i vi više uključite. Dakle, razgovarajte – i neka to bude tradicija, a ne povod za svađu.
8. Boravak na zraku. Uz sve pozitivne promjene tehnologija donosi i jednu lošu – omogućuje da mnoge stvari obavljamo „iz fotelje“ i da ne moramo ni izlaziti iz kuće te nas tako pasivizira. Ta činjenica svakako doprinosi pojavi više pretile djece nego što je to bilo prije masovnog korištenja digitalne tehnologije. Izađite na zrak zajedno, isplanirajte zabavnu aktivnost bez pristupa internetu. Spojiti boravak vani i kretanje je najbolje što si bilo tko, bez obzira na dob, može priuštiti – a uz to je često i besplatno.
9. Fizička aktivnost. Manjak kretanja uvijek ima za posljedicu slabiju muskulaturu, što utječe na posturu. Licemjerno je djeci prigovarati da se ne kreću ako i sami roditelji istovremeno ne prakticiraju kretanje. Roditelji trebaju naći vremena i načina da svojim primjerom djetetu promoviraju zdrave navike. Djeci treba omogućiti kretanje primjereno dobi – mala djeca do školske dobi mogu kroz igru s vršnjacima te u parkovima zadovoljiti potrebu za kretanjem.  Kada krenu u školu, djeca imaju strukturirani dan, dio vremena provode u klupi i bitno ih je motivirati na kretanje – ili kroz igru ili kroz neku organiziranu aktivnost. Rolanje može biti odličan izbor jer je moderna aktivnost koju čine jednostavni pokreti, a istovremeno je izazov za djecu. Aktivirajte se jer sve do 15. svibnja upravo ispred Z Centra otvorena je staza za rolanje: odnosno izgovora za ne – kretanje više nemate, proljeće je stiglo!
10. Usmjeravanje ka boljem. Vaše dijete je mini verzija vas i vaša je zadaća usmjeriti ga, pomoći mu da se samo zna izboriti za svoje mjesto pod suncem i biti mu podrška te primjer pri odrastanju. Ako smatrate da ne možete sami – niste jedini! Sasvim je u redu potražiti pomoć i savjete, bilo u školi ili vrtiću, ili od drugih roditelja. Ne zaboravite, niste sami.

Cijeli panel Z Centra s još mnoštvo stručnih savjeta pogledajte na ovom linku.

Objava 10 savjeta: saznajte kako pomoći djeci okruženoj digitalnim tehnologijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nas dvoje smo već godinama zajedno, poznajemo se u dušu. Poznajemo se i razumijemo, ali ponekad kao da smo neznanci. Oduvijek sam vjerovala da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Postavke u glavi su totalno drugačije. U čitavom tom savršeno nesavršenom odnosu između mene i njega, došla su i djeca. Prvo smo bili nas dvoje. Pa smo postali nas troje. Sada smo nas četvero.

Kako da ostanemo i dalje nas dvoje, iako nas je četvero? I kako spriječiti da se nas četvero ne smanji na nas troje? To zahtjeva puno pažnje, puno truda i ono što ja čvrsto vjerujem – puno poštovanja.

Krenimo od početka… Od trenutka kada sam ostala trudna po prvi put, on je sa mnom sudjelovao u svemu. Ne toliko pozorno, ali je sudjelovao. Kada god je mogao – išao je sa mnom na pregled. Početak trudnoće je bio dramatičan i taj trenutak kada su nam srca skoro pukla od boli, brige i neizvjesnosti, taj trenutak nas je povezao. Znali smo da smo tu jedno za drugo i da zajedno donosimo odluke kako god bilo.

Kada sam došla doma s našim prvim djetetom, koliko god smo bili nespremni, nespretni i beskonačno uzbuđeni, nadopunjavali smo se. On nije otišao na kauč. On je ostao u sobi s nama.

Radio je dva posla, noćne smjene i svejedno bio prisutan otac. Učio se nositi bebu, učio se promijeniti pelene bebi, učio se okupati bebu. Radio je sve što i ja. Izuzev dojenja. Kako je beba odrastala u dječaka, koliko god sam više toga preuzimala ja na sebe, moj muž je pratio tempo. Nije bilo sve bajno. Prolazili smo jako teške i za naš brak vrlo prijeteće situacije, ali smo razgovarali. Iskreno, stalno, svaku slobodnu sekundu mi smo razgovarali. To je temelj. Ako nemate vremena za razgovarati, vrlo lako stvari krenu nizbrdo. Uporno smo stvarali ritam spavanja našeg dječaka, ne samo zbog njega, već i zbog nas. Ide spavati u 20.30. Amen. Kada zaspe – konačno imamo vremena za nas dvoje. Za ležanje na kauču i zurenje u mobitel. Za kuhanje večere. Za gledanje serije. Za ozbiljne razgovore. Za kreveljenje. Za maženje. Za čašu crnog vina s prijateljima.

Kada je došao četvrti član naše obitelji doma, moram priznati da nam je to bio najizazovniji i najteži period našeg zajedničkog života. Umor, nespavanje, L koji se vrlo teško adaptirao na novu situaciju i činjenicu da nije više jedini, posao, svakodnevne brige… Tih prvih par mjeseci, prestali smo razgovarati. Jednostavno smo se prepustili iscrpljenosti i strahu kako pomoći starijem sinu…

Prestali smo razgovarati, prestali smo se gledati, prekinuli smo komunikaciju. I to je bilo veliko iskušenje. Po prvi put, izgubili smo – nas dvoje.

Nismo imali volje niti za posvađati se. Međutim, imali smo tu sreću da smo potražili pomoć i već nakon jednog razgovora koji se samo vrtio oko naše djece, shvatili smo da nam je upravo to falilo – razgovor. Ako nas dvoje funkcioniramo, ako nas dvoje razgovaramo, ako se zagrlimo, sve je lakše. A ako smo nas dvoje stabilni, to osjete i naša djeca.

U našem braku mi smo ravnopravni. Ravnopravni financijski, iako imamo zajedničku kasicu i nikada ne odvajamo financije na “moje” i “njegove”. Sve je zajedničko. Ravnopravni u odgoju naše djece. Ne osjećam potrebu da moram aplaudirati svom mužu što čuva svoju djecu dok sam ja negdje u obvezama ili na druženju. Ne osjećam potrebu aplaudirati što zna uspavati dijete, nahraniti ga i promijeniti. Isto tako ne očekujem da se aplaudira meni što iste te stvari radim. Često čujem komentare kako “imam sreće” što je takav. Ali, ja sam ga takvog odabrala. Možda smo imali sreće što smo odrasli zajedno i odgajali se međusobno. Mislim da bi svaki otac trebao biti prisutan otac. Sudjelovati u životu svog djeteta od rođenja, a ne od njegove treće godine. Ravnopravnost uz poštovanje i ljubav je temelj za brak. 

Odgojena sam u obitelji u kojoj smo gledali mamu i tatu i da se svađaju, ali i da se poljube, da se drže za ruke i jedu sladoled u kornetu ljeti, u obitelji u kojoj bi moj tata bez ikakvog razloga donio mami cvijeće, u obitelji u kojoj se jako osjetilo da su njih dvoje jedno,  a mi smo njihova djeca. Nismo svi postali jedno. Nismo mi klinci preselili mojima u krevet, a tata izgubio svoje mjesto. Ne, njih dvoje su oduvijek bili njih dvoje. Bez obzira na sve probleme i težinu života koji je pred njih bio stavljen. Tako sam odgojena i tako želim odgojiti svoju djecu. Ne zamijeniti naš brak – majčinstvom. Ali, dogodilo nam se i to. Kao i većini. Ali vratimo se par koraka unatrag, pa se ispravimo. I tako u krug.

Primijetila sam da je pokazivanje osjećaja pred djecom nešto što je danas ( a možda i oduvijek bilo) tabu. Primijetila sam roditelje kojima je neugodno poljubiti se nakon posla pred djecom ili se uopće poljubiti pred drugima. Ne mislim na filmske poljupce, već na jednostavan poljubac, zagrljaj i osmijeh. Zašto je to postalo čudno i neugodno? Ili je nestala potreba za tim? Meni je to potrebno. Potrebno mi je da mi jutro započne poljupcem i da mi večer završi poljupcem.

Naš brak “preživljava” našu djecu upravo štipkanjem, poljupcima, razgovorom, ali i svađom. Da, svađom. Normalno je da se svađamo.

Nekad se glasno svađamo, nekada frcaju suze, nekada lupam vratima (ovdje mora biti jednina jer sam oduvijek bila kraljica drame), ali to je dio našeg braka. Kao što je dio našeg braka držanje za ruke. Popodnevno plesanje. Ono što nama u braku fali je dejt. Zapravo onaj osjećaj kao prije djece. Odlazak u kino. Odlazak u kafić na dvije čaše gin-tonica. Odlazak u kazalište. Da se razumijemo, idemo mi u kino i kazalište s djecom, ali znate onaj osjećaj kao prije djece – to nam fali. Da se barem na par sati vratimo u vrijeme kada smo nas dvoje bili samo nas dvoje. Dovoljno da napunimo baterije i vratimo se našoj djeci ispunjeni i sretni…

Imati djecu je blagoslov za roditelje. Ali i veliki iskušenje za brak. Zato ne zaboravite da ste vas dvoje ti koji na kraju ostaju jedno drugome. Vas dvoje. Djeca će pronaći svoje ljubavi, osnovati svoje obitelji. A vas dvoje ostajete jedno drugome. Ali, ako već ne želite gledati tako daleko u budućnost, razmišljajte na način da je lakše kada vas dvoje funkcionirate kako treba. Kada ste si međusobno potpora i snaga. Kada jedno padne – drugo ga diže. To njegujte, jer tako će i vaša djeca znati kakvu ljubav trebaju tražiti. Ne onu fatalnu, instant, frcaju iskre ljubav koju nam serviraju u sladunjavim i površnim filmovima. Stabilnu ljubav, sigurnu ljubav, ljubav izmiješanu s poštivanjem.

Ljubav koja će opstati, jer iskre ne frcaju čitav život…

Photo: Unsplash

Objava kako smo “mi”, nakon što smo postali roditelji? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U zadnje vrijeme imam jako puno inspiracije za pisati, a kronično malo vremena za pretočiti sve što mi prođe glavom na “papir”. Ali, jutros me dočekala govorna poruka moje najbolje prijateljice i navela me na razmišljanje o tome postoji li uistinu razlika između prvog i drugog djeteta, da ne govorim između prvog i svakog drugog djeteta. Već sam pisala o tome kako je u samoj trudnoći ogromna razlika, a kakvo je stanje nakon drugog poroda.

Kod nas je prvih mjesec i pol dana bilo užasno. Mislila sam da se iz tog kruga horora i noćnih tantruma nećemo dugo, dugo izvući. Dobila sam jako puno savjeta i podrške od jako puno mama, prijateljica, suradnica, pa čak i od stručnih osoba. Manje-više se sve svodilo na to da neka djeca lakše, a neka teže prolaze kroz promjene, i da se zapravo trebam (još) više dati prvom djetetu kako ne bi osjećao gubitak mame. I jesam. Iako mu dajem maksimalnu pažnju, maksimalnu ljubav, davala sam još i više. S vremenom je postajao sve zadovoljniji, a ja mirnija, ali mi je počela faliti moja druga beba. Jer, to drugo malo biće raste i počinje primjećivati, a ja ne smijem s njim komunicirati kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Razmišljala sam do kada mu trebam davati svo svoje vrijeme, tj. do kada će moje drugo dijete rasti i napredovati, a da ja neću smjeti to s njim prolaziti.

Ne želim raditi tu razliku. Znam, prvo dijete je prvo, ali samo zbog toga što sam s njim prvi put sve osjetila. I radost zbog prvog udarca, i bol pri porodu i strah kod prve temperature i povezanost kada sam ga počela dojiti. Prvi put sam mama. I to je već dovoljno posebno i dovoljno bitno i upečatljivo i nedostižno onom drugom.

Ali, kada već taj dio ne može biti jednakog intenziteta, ne želim propuštati sve one divne trenutke u odrastanju tog drugog malog bića, sve one trenutke u kojima sam uživala kod prvog, ne želim ih propuštati kod drugog kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Jesam li se prekomplicirano izrazila? Jer, ne znam bolje objasniti vrtlog i sapunicu kroz koju jedna mama prolazi kada drugi put postane mama. Ja sam drugo dijete i znam o čemu pričam. Kroz djetinjstvo nisam primjećivala razliku, ali kada sam odrasla, zaista je bilo. I još dan danas je tako. Znam da sve to ovisi i o karakteru djeteta, i ako je jedno nježnije, automatski mu daješ više pažnje i podrške.

Ali, znači li to da ovo drugo, snažnije i manje osjetljivo, to ne osjeća?

Ne želim raditi tu razliku. Obožavam svog prvorođenca. Ali jednako, u potpunosti jednako, obožavam i drugu štrucu sreće koju sam dobila. Nastojat ću im obojici biti jednaka potpora, obojici pružiti sve. Ne raditi razliku među njima. Nije to lako. Mislim da većina nas niti ne primijeti kada počne drugačije iskazivati svoju naklonost jednome. I iako mamina ljubav nije mjerljiva, i vjerujem da svaka mama jednakim intenzitetom voli svako svoje dijete, pitanje je, pokazuje li to dovoljno?

Pokazuje li da su jednako bitni, da su jednako voljeni i da su jednako važni svakom djetetu, ili se prema mlađem to malo prikriva, kako se stariji ne bi osjećao loše. Nije to lagan posao, ali je izrazito bitan, jer upravo svaki naš postupak već sada stvara u njima osjećaj manje ili više voljenog.

Foto: pepper atelier

Objava kad dođe drugo dijete pojavila se prvi puta na SUPERMAME.