Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo.

Doom surfanje, doomscrolling ili pretjerana informiranost o lošim vijestima normalna je reakcija na život u nesigurnim vremenima. Naime, kada smo u strahu sasvim je prirodna reakcija željeti bolje razumjeti dramatične događaje koji se odvijaju oko nas. No, pretjerana informiranost štetna je iz mnogo razloga, idemo ih redom ispretresti.

Za početak, različite studije od doba pandemije pa do danas pokazale su da pretjerana informiranost o lošim vijestima uzrokuje u nama osjećaj preplavljenosti, pojačanu zabrinutost, tjeskobu te je povezana s negativnim ishodima mentalnog zdravlja. Naravno da nije potrebno niti poželjno potpuno izbjegavanje vijesti – važno je biti informiran, posebno u kriznim situacijama kada moramo znati kako se zaštititi no, iznimno je važno pronaći balans između potrebe da ostanemo informirani i potrebe da zaštitimo svoju psihološku dobrobit.

Nadalje, što smo manje osobno upleteni u događaj, to više imamo pravo (i bilo bi za nas bolje) odmaknuti se od njega. Sasvim je dovoljno znati da se negdje nešto važno događa, ne moramo biti svakodnevno informirani u rasplete i detalje situacije. Gdje je uopće nastala ideja da moramo biti stalno informirani? Samo zato što imamo tehnologije koje nam to omogućuju to ne znači da je to ispravan način. Naravno da medijske kuće od toga žive i svaka tragedija za njih znači sadržaj koji će određeno vrijeme moći plasirati na tržištu. Budimo iskreni, pravo istraživačko novinarstvo postojalo je puno prije interneta i nažalost danas ga ima sve manje iako imamo sve uvjete da ga bude više negoli ikad. Njegovo mjesto polako ali sigurno preuzima senzacionalizam.

No, mediji oblikuju svijet pa su tako oblikovali i mentalitet po kojem je važno biti stalno informiran. Onaj tko to nije, smatra ga se u najmanju ruku društveno neprilagođenim. Pa čak i sebičnim. Jer kao „nije ga briga“. Nažalost takav mentalitet preplavio je društvene mreže pa se i sami influenceri sve češće bore sa osudom da nedovoljno objavljuju određene sadržaje, da su nedovoljno društveno aktivni, da im je nedovoljno stalo…i tu dolazimo do sljedeće vrlo štetne posljedice mindseta informiranosti – zablude da samo objavljivanjem takve vrste sadržaja na svojim profilima nekome uistinu pomažemo.

Nažalost, ne možemo pomoći drugima u nevolji tako što stalno objavljujemo ili čitamo o tome kako su oni u nevolji. Jedini način na koji možemo stvarno nekome pomoći je onda kada djelujemo i pružamo mu konkretnu pomoć.

Objasniti ću bolje.

Uzmimo za primjer rat između Izraela i Palestine. Mislimo li da tim ljudima koji se ponovno bore da prežive još jedan rat pomaže to što mi svakodnevno gledamo slike rata, čitamo i dijelimo senzacionalističke naslove ili rečenice podrške na našim društvenim profilima? Pokušajte se na trenutak staviti u njihovu kožu…ne znači im gotovo ništa. Naravno da im je drago da negdje tamo u svijetu postoji netko tko suosjeća s njihovom patnjom, ali puno više im znači kada taj netko pošalje humanitarnu pomoć, da koricu kruha, pozove ih kod sebe i pruži im azil, pruži besplatno online psihološko savjetovanje ili bilo što drugo a što im konkretno može pomoći, pa barem na tren.

Nažalost, popušili smo ideju da dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama mijenjamo svijet. Zaista? Kad bi bilo tako lako.

Zbog ovog pogrešnog uvjerenja došli smo do toga da više ne djelujemo – imamo cijelu vojsku Facebook ratnika, delegacije onih koji su na društvenim mrežama glasni, a u realnom svijetu nemaju vremena za podijeliti ručak u pučkoj kuhinji, volontiranje u azilu ili odlazak u dućan staroj susjedi.

Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo. Zašto?

Toliko smo uvjereni da je apokalipsa iza ugla, da je svijet nikad lošiji…a to je sve samo ne istina. Uvijek je bilo zlih ljudi, uvijek je bilo ratova, bolesti, i sebičnih i pokvarenih. Nažalost, takve tragične misli i vjerovanja o svijetu i drugim ljudima uzrokuju u nama osjećaje bespomoćnosti i apatije. Kako oni rastu tako se smanjuje i empatija. Ukratko i laički, „kada stalno slušaš i gledaš toliko s… postaješ hladan – jednostavno moraš preživjeti“. Ta dehumanizacija dobro je poznata ljudima koji se bave pomagačkim strukama poput liječnika, medicinskih sestara, psihologa i drugih – oni moraju biti iznimno oprezni da im se ne dogodi da „oguglaju“, a da istovremeno uspiju sačuvati vlastito mentalno zdravlje.

Dakle, ako želimo spasiti empatiju moramo prestati „pomagati“ svima, a uistinu pomoći barem nekome.

Dosta je stoga s pretjeranim informiranjem – položimo naše Instagram koplje, obucimo cipele i izađimo u stvaran svijet. Krenimo konkretno djelovati, za početak u susjedstvu, u vrtiću ili školi gdje ide naše dijete. Kada se pokrenemo onda vidimo da oko nas još uvijek ima ljudi koji žele pomoći, da ima nade.

Zapamtite, svijet je i dalje lijep iako u njemu žive i loši ljudi. I nikada, baš nikada, nemojte djecu učiti drugačije.

Foto: pexels.com

tko je tu lud

Objava zašto mislimo da je bitno biti stalno prisutni, stalno informirani? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U svima nama postoji strah. Toliko velik da nam ponekad ne dozvoljava da živimo i funkcioniramo normalno, što god to značilo. Uzmimo za primjer da vozim dijete na redoviti pregled kod liječnika. Dijete će pregledavati, oblačim mu čistu odjeću i donje rublje. Sva garderoba jednostavno mora mirisati na omekšivač, jer Bože sačuvaj da netko tamo pomisli kako sam aljkava majka čije dijete ne miriši. I ja oblačim čitave gaće, obrijem noge, jer eto nikad se ne zna…

Tijekom našeg odrastanja u nama je usađena činjenica da je izgled sve. Činjenica toliko snažna da je postala svojevrsna mantra. Uvijek slušamo kako se može dogoditi da me baš sada udari auto, dolazi hitna, voze me tko zna gdje, a na meni poderane gaće i neobrijane noge. Jer zaista, u tim trenutcima najbitnije je kakve su nam gaće. I tako odrastamo u uvjerenju da je prilikom izlaska iz kuće najvažnije u kakvim gaćama to činimo.

Toliko smo isprepadani s tim zamišljenim autom pod čijim kotačima smo upravo završili da nismo ni svjesni da je strah zavladao našim životom. A bojimo se svega i svačega, počevši od toga da ne završimo na operacijskom stolu, ne toliko zbog opsežnosti ozljeda koliko zbog poderanih gaća i dlakavih nogu. Bojimo se i bojimo. Bojimo se sjesti u taj auto jer što ako pijana budala naiđe iz suprotnog pravca? Pa se bojimo voziti bicikl tamo gdje nema obilježenih staza. I sada ni hodanje nije sigurno jer uvijek postoji strah da ćemo završiti pod nečijim kotačima. Naravno, poderanih gaća i dlakavih nogu.

Bojimo se voljeti, a strah nas je i nevoljenja. Bojimo se ostavljanja, ali i da nekoga nosimo na savjesti i duši. Bojimo se vezanja, tuge i patnje. Svega se bojimo, pa biramo živjeti daleko od strahova jer je jednostavno tako lakše.

Strah je odabrati biti roditelj, jer budimo realni to nije baš lako. No, strah nas je i ne biti roditelj, jer što je onda smisao života? Bojimo se poroda, bojimo se anestezije. Kako god da okreneš u životu umireš od straha! Unaprijed i zauvijek!

Nemoj davati djetetu ribu, udaviti će se. Nemoj mu davati kupovno mlijeko, imaj kravu u dvorištu. Prokuhaj to mlijeko! Pazi na breskve i jabuke, špricane su. Pazi na sve, boji se svega. Ne pij vodu iz slavine, možda je prljava. Ne kupaj se u rijeci, ostati ćeš bez jajnika. Sve same crne projekcije i predikcije za idealan život u imaginarnom zatvoru. Ne upuštaj se u flert, ne upuštaj se u vezu na daljinu, ne upuštaj se u ljubav preko telefona. Seks na jednu noć? Bože sačuvaj!? Mrtav si, a nisi ni krenuo! Ne živi u gradu, zagađeno je. Ne živi na selu, poludjeti ćeš.

Bojimo se vlastitog postojanja u vlastitim okvirima. Bojimo se što će drugi reći, bojimo se što i neće reći. Jer što ako okolinu jednostavno nije briga? Strah nas je gubitka posla, krova nad glavom, neplaćene rate stambenog kredita, od visine, od ljudi, od otvorenog prostora, od zatvorenog prostora, ružnih snova. O raznim kukcima da i ne govorim. Bojimo se svog odraza u ogledalu jer se uvijek bojimo pokoje bore, mrlje, podočnjaka i klempavog uha. Strahujemo od gubitaka, odlazaka, od prestanaka. Plašimo se i kako bismo bez nekoga ili sami. Bojimo se i kako ćemo još dugo s nekim. Bojimo se kako ćemo preživjeti kada djeca odu. Kako ćemo živjeti od mizerne mirovine?

Strah nas je da budemo prirodni, da budemo to što jesmo, bojimo se avantura i neistraženih mjesta i ljudi. Bojimo se da ne ispadnemo glupi ili dosadni.

Sve je to zapravo normalno, jer strah je najveći pokazatelj da smo živi, da u nama ima još strasti, želje i volje. Sve je to u redu dok su ti strahovi samo dio našeg puta, naša pratnja, ponekad i tiha opomena i upozorenje da nešto nije u redu. S vremena na vrijeme tihi glas razuma. Sve dok nas strah ne obuzme. Bezveze strahujemo unaprijed kada onima kojima je suđeno završe pod kotačima. U poderanim gaćama ili ne. Svejedno je.

Foto : pexels.com

Objava dobar je strah…od poderanih gaća pojavila se prvi puta na SUPERMAME.