O odnosu, granicama, emocijama i roditeljskom osjećaju da nisu dovoljno dobri razgovarali smo s dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom Nikolinom Đurić.

Roditeljstvo danas nikada nije bilo informiranije, ali i nikada nesigurnije. Roditelji su okruženi savjetima, metodama i pravilima, a usput se često pitaju rade li nešto pogrešno i hoće li njihovo dijete zbog neke njihove reakcije imati posljedice.

O tome što djeci zaista treba za zdrav emocionalni razvoj, zašto je odnos važniji od metode, trebaju li djeci granice i što zapravo znači biti „dovoljno dobar roditelj“, razgovarali smo s Nikolinom Đurić, dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom u edukaciji.

“Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško”

Nikolina Đurić po struci je socijalna radnica s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu bavi se emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskom dinamikom, a naglašava kako je odnos temelj psihološke stabilnosti djeteta.

Kako kaže, radu s djecom i adolescentima privukla ju je njihova autentičnost.

„Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško. Oni to pokažu kroz ponašanje, povlačenje, otpor ili šutnju.“

Dodaje kako se u praksi često događa da se dijete vrlo brzo označi kao problematično, iako se zapravo radi o razvojnoj fazi, emocionalnoj preplavljenosti ili obiteljskoj dinamici koja zahtijeva drugačiji pristup.

Upravo je iz te potrebe nastao i Lumos – mjesto gdje se dijete promatra kroz cjelinu, a ne kroz problem.

„To je mjesto u kojem dijete može istraživati svoje emocije bez straha, a roditelj dobiti stručno vođenje bez osjećaja krivnje ili osude.“

Odnos je temelj emocionalnog razvoja

Integrativna psihoterapija, kojom se Nikolina bavi, stavlja snažan naglasak upravo na odnos, a ne samo na metode i tehnike. „Odnos je primarni kontekst u kojem se razvija dječji živčani sustav, emocionalna regulacija i slika o sebi.“

„Dijete ne uči kako upravljati emocijama samo kroz upute, nego kroz iskustvo, kroz to kako odrasla osoba reagira kada je ono uznemireno, ljuto, posramljeno ili tužno“, objašnjava.

Posebno naglašava važnost toga da odrasla osoba ostane smirena kada je dijete preplavljeno emocijama.

„Ako odrasla osoba ostaje smirena i regulirana dok je dijete preplavljeno, dijete kroz ponavljana iskustva počinje internalizirati taj model.“

S druge strane, ignoriranje ili kažnjavanje emocija može imati dugoročne posljedice. „Ako su djetetove emocije ignorirane, umanjivane ili kažnjavane, ono može razviti obrasce potiskivanja, pojačane reaktivnosti ili nesigurnosti u odnosima.“

Zašto je važno da se dijete vidi i čuje i što to zapravo znači?

Roditelji često čuju da je važno da dijete bude viđeno i čuto, ali ne znaju što to konkretno znači u svakodnevnim situacijama.

„Biti ‘viđen i čut’ za dijete znači da je njegov unutarnji doživljaj prepoznat, čak i kada njegovo ponašanje treba korekciju.“

„U praksi to podrazumijeva da roditelj najprije pokuša razumjeti što se događa ispod reakcije, a tek potom reagira na ponašanje.“ Navodi i konkretan primjer: „Dijete koje burno reagira na zabranu ili promjenu plana često zapravo reagira na frustraciju, gubitak kontrole ili osjećaj nepravde. Kada roditelj zastane i imenuje emociju bez ironije, bez umanjivanja, dijete dobiva poruku da su njegovi osjećaji legitimni. Tek nakon toga granica ima razvojni smisao.“

„Emocija je uvijek dopuštena, ali način izražavanja može zahtijevati usmjeravanje.“

Rečenice koje govorimo djeci postaju njihov unutarnji glas

Jedan od važnih dijelova odgoja je i način na koji razgovaramo s djecom, osobito u trenucima pogreške i konflikta.

„Djeca način na koji govore sebi uče iz načina na koji mi govorimo njima.“

„Unutarnji glas ne nastaje spontano, on se oblikuje kroz ponavljane poruke u trenucima pogreške, konflikta i ranjivosti. Kada odrasla osoba komunicira da je određeni postupak neprihvatljiv, ali da dijete ostaje vrijedno i voljeno, ono razvija stabilan osjećaj identiteta.“, objašnjava Nikolina.

S druge strane, poruke koje dijete etiketiraju ili generaliziraju poput izjava da je „uvijek takvo“ ili da „ništa ne zna“ mogu dugoročno oblikovati osjećaj manje vrijednosti. “Dijete tada ne internalizira odgovornost, nego sram.”

„Emocionalno snažno dijete nije ono koje ne griješi, nego ono koje ima unutarnji osjećaj da je sigurno i vrijedno čak i kada pogriješi.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Granice ne narušavaju odnos – one ga grade

Roditelji se danas često boje postavljanja granica jer se boje da će time narušiti odnos s djetetom, no Nikolina naglašava da su granice jedan od ključnih izvora sigurnosti. „Granica ne mora biti gruba da bi bila čvrsta. Kada je granica izrečena mirno, dosljedno i bez posramljivanja, dijete dobiva dvije važne poruke: emocija je dopuštena, ali pravilo ostaje.“

Dodaje i nešto što mnogim roditeljima bude veliko olakšanje:

„Djeca se ne osjećaju sigurno uz popustljivost, nego uz stabilnost.“

„Kada odrasla osoba može izdržati djetetovu frustraciju bez povlačenja ili eskalacije, dijete postupno razvija toleranciju na odgodu i frustraciju. To je temelj emocionalne zrelosti, a ne suprotnost toplini.“

Izazovno ponašanje je poruka, a ne napad na roditelja

Kada dijete pokazuje izazovno ponašanje, roditelji to često doživljavaju kao neposluh ili testiranje granica. No iza takvog ponašanja najčešće stoji nešto drugo. „U većini slučajeva izazovno ponašanje nije namjerno testiranje granica, nego znak da je djetetov kapacitet za regulaciju u tom trenutku premašen.“

„Kada su preplavljena umorom, frustracijom, promjenom rutine ili emocionalnom napetošću, djeca reagiraju ponašanjem.“ Zato je važno kako odrasli reagiraju u tim situacijama.

„Reakcija koja podržava razvoj započinje regulacijom. Odrasla osoba najprije stabilizira situaciju i vlastitu reakciju.“

Igra je prirodni jezik djeteta

U svom radu Nikolina puno koristi igru i crtanje jer, kako kaže, djeca kroz igru govore ono što još ne mogu reći riječima. „Dok odrasli emocije objašnjavaju, djeca ih odigravaju.“

Roditelji kod kuće, kaže, ne moraju analizirati igru. „Kada odrasla osoba sjedne na pod, prati dijete i pokaže iskren interes, dijete dobiva snažnu poruku da je važno.“

Što znači biti “dovoljno dobar roditelj”?

Mnoge majke danas imaju osjećaj da nisu dovoljno dobre, a upravo je to jedna od tema s kojom se Nikolina često susreće u radu s roditeljima.

„‘Dovoljno dobar’ roditelj nije onaj koji nikada ne pogriješi. To je roditelj koji je emocionalno dostupan i koji se zna vratiti u odnos nakon konflikta.“

Kada roditelj može reći: “Preburno sam reagirao, žao mi je”, dijete uči nešto izuzetno važno, a to je da odnos može preživjeti pogrešku. “Djeci nije potrebna perfekcija. Potrebna im je stabilna prisutnost. Potrebno im je iskustvo da su voljena i kada su teška, glasna ili nesigurna. Upravo ta dosljedna dostupnost, a ne savršenstvo, gradi dugoročnu emocionalnu sigurnost.”

Kada potražiti stručnu pomoć?

Roditelji najčešće osjete da nešto nije u redu puno prije nego što to mogu jasno formulirati, objašnjava Nikolina Đurić. Kaže kako je važno ozbiljno shvatiti taj unutarnji osjećaj, osobito ako roditelji primjećuju da se ponašanje ili raspoloženje djeteta promijenilo i da te promjene traju.

„Znakovi mogu uključivati dugotrajnu povučenost, pojačane strahove, učestale i intenzivne ispade koji se ne smanjuju s vremenom, nagli pad samopouzdanja, probleme sa spavanjem ili funkcioniranjem u vrtiću i školi. Ključno je pitanje utječe li to značajno na svakodnevni život djeteta i obitelji? Prvi korak ne mora odmah uključivati dijete. Često je dovoljno da roditelj dođe na savjetovanje kako bi dobio stručno mišljenje i sagledao situaciju iz šire perspektive. Već sama činjenica da roditelj traži podršku govori o odgovornosti, a ne o neuspjehu.”

“Stručna pomoć ne znači da je dijete ‘problematično’. Ona znači da obitelj želi razumjeti što se događa i reagirati na vrijeme, prije nego što se teškoće prodube.“

Razvojna faza ili teškoća – kako prepoznati razliku?

Mnogi roditelji teško procjenjuju radi li se o ponašanju koje je dio urednog razvoja ili o teškoći koja zahtijeva dodatnu pažnju. Kako objašnjava Nikolina Đurić, djeca tijekom odrastanja prolaze kroz faze intenzivnih emocija, otpora i potrebe za autonomijom, što može izgledati zabrinjavajuće, ali je često razvojno očekivano i prolazno.

„Razvojno očekivane faze obično su prolazne i povezane s određenim razdobljem, primjerice snažnije reakcije u dobi od dvije do tri godine ili izraženija potreba za autonomijom u predškolskoj dobi.“

Razlika između razvojne faze i teškoće najčešće se vidi u trajanju, intenzitetu i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje djeteta. „Ako reakcije postaju sve učestalije, snažnije ili dugotrajne i počnu značajno utjecati na funkcioniranje u školi, vrtiću ili odnosima, tada više ne govorimo samo o fazi.“

U takvim situacijama, naglašava, važno je potražiti stručno mišljenje jer traženje pomoći nije znak neuspjeha, nego brige za dijete. „Kada dijete ostaje ‘zaglavljeno’ u teškoći bez pomaka, tada je podrška znak brige, a ne dramatiziranja.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Što djeci danas najviše nedostaje?

Iako djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja, ono što im često nedostaje jest vrijeme bez strukture i emocionalno dostupna odrasla osoba, objašnjava Nikolina. Upozorava kako su djeca danas često izložena stalnim podražajima, obavezama i ekranima, zbog čega njihov živčani sustav rijetko ima priliku usporiti. „Djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja. Ono čega često manjka jest miran, nestrukturiran prostor u kojem mogu biti bez očekivanja i emocionalno dostupna odrasla osoba koja nije istodobno preplavljena vlastitim tempom.“

Dodaje kako je djeci potrebna i dosada jer upravo tada razvijaju kreativnost, maštu i unutarnju stabilnost.

„Dosada je razvojno važna jer potiče kreativnost i samostalno organiziranje igre.“

Na kraju naglašava da nijedna aktivnost ne može zamijeniti odnos. „Djeci je najpotrebnija odrasla osoba koja je istinski prisutna.“

Najčešće zablude o dječjim emocijama

Jedna od najčešćih zabluda, kaže Nikolina, jest uvjerenje da su dječje emocije pretjerane ili manipulativne. Kada dijete snažno reagira, odrasli često misle da dramatizira, iako je djetetova emocija u tom trenutku stvarna i razvojno očekivana. „Dječje emocije jesu intenzivne, ali to ne znači da su neautentične.“

Još jedna česta zabluda je da će razgovor o emocijama pojačati problem, no iskustvo i istraživanja pokazuju suprotno. „Imenovanje emocije smanjuje njezin intenzitet jer dijete dobiva strukturu za razumijevanje onoga što osjeća.“

Zato je, zaključuje, važno emocije shvatiti ozbiljno, ali istovremeno zadržati jasne granice.

Na kraju razgovora postaje jasno da djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego odrasli koji su spremni učiti, griješiti, popravljati odnos i biti emocionalno prisutni. Roditeljstvo nije u tome da uvijek reagiramo savršeno, nego da dijete uz nas osjeća sigurnost, prihvaćenost i stabilnost.

Kako naglašava Nikolina, upravo odnos koji gradimo s djetetom dugoročno oblikuje njegovu sliku o sebi, njegovu emocionalnu sigurnost i način na koji će jednog dana graditi odnose s drugima.

Ako kao roditelj imate osjećaj da je vaše dijete preplavljeno, da se muči, da se ponašanje naglo promijenilo ili jednostavno želite bolje razumjeti njegovo emocionalno funkcioniranje, važno je znati da ne morate kroz to prolaziti sami.

Traženje podrške nije znak slabosti, nego odgovornosti i brige za dijete.

Za dodatne informacije o savjetovanju i terapijskom radu s djecom i roditeljima, možete se javiti Nikolini Đurić putem web stranice www.lumosfera.hr , a za korisne sadržaje za roditelje zapratite na Instagramu @lumos_fera.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com, osobna arhiva

Objava najčešće pogreške koje roditelji rade kada je dijete preplavljeno emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tantrumi kod djece odnosno dječji ispadi bijesa najčešće se javljaju od jedne do tri godine, a okidači mogu biti razni. U tekstu pročitajte par savjeta kako se s njima nositi.

Ja sam vam, u dubini svoje duše, jedna jako moderna majka. Bez obzira na to što se često šalim na svoj (a i na tuđi) račun, bila sam do nedavno rigorozna i stroga po većini roditeljskih pitanja. Primjerice, moje dijete nije nikada gledalo mobitel, tv ili tablet. Rijetko sam podizala glas. Nisam Leonu ušutkavala čipsom i čokoladom. Danas ona ima 2 godine i 3 mjeseca, a moja su pravila sve fleksibilnija. Can you relate?

E pa, dobro nam došli tantrumi!

Oni su glavni krivci što ja više ne mogu sa svojim djetetom glumiti strogoću. Krivi su što sada, u panici usred dućana svome djetetu dajem sve. Vadim kinder čokoladu iz omota, otvaram čips, dajem sok, kupujem sladoled i palim sve ekrane koje posjedujem. Btw. kindle je uopće ne interesira.

A što su to tantrumi? Dobro mi roditelji znamo što su to tantrumi! Oni nam dolaze u svim oblicima i veličinama. Mogu izgledati kao spektakularne eksplozije bijesa, a prepoznajemo ih jer naša djeca plaču, vrište, bacaju se po podu, udaraju nogama, grizu ili jednostavno bježe od nas. Tantrumi su vrlo česti kod djece u dobi od 1-3 godine. Mi smo ih upoznali tek nedavno. Scene su počele nešto iza njenog drugog rođendana. Nespretno je reći ”scene” ili ”ispadi”, ali nismo iza katedre i kužimo se. Leona je dobro dijete, i ni jedan tantrum mene neće uvjeriti u suprotno. Ovo je sada jednostavno još jedna faza u nizu s kojom se nosimo kako god znamo i možemo. Kao i svaka faza do sada, i ova će proći. Tješim se.

Zašto se uopće javljaju tantrumi?

Pa ja bih rekla, zato što su djeca jako osjetljiva bića koje ovaj svijet još nije ukrotio. Kako bi Pirandello rekao, svi mi nosimo maske i glumimo nekakve uloge. Ja ću reći da to vrijedi za nas odrasle, ali ne i za djecu. Oni u ovom periodu ne znaju za norme i pravila, ne nose maske, ne prave se da su nešto što nisu. Nose se s emocijama jako srčano i instinktivno, i to je zapravo skroz ok. Socijalne i emocionalne vještine djece tek se počinju razvijati u ovoj dobi. Djeca često nemaju riječi za izražavanje velikih emocija, istovremeno iskušavaju svoju rastuću neovisnost. Otkrivaju da njihovo ponašanje može utjecati na ponašanje drugih ljudi. Ukratko, bijes je jednostavno jedan od načina na koji djeca izražavaju i upravljaju osjećajima te pokušavaju razumjeti ili promijeniti ono što se oko njih događa.

Možemo li izbjeći tantrume?

Rekla bih da ne. Ali možemo se naučiti živjeti s njima. Možemo pokušati smanjiti stres. Umorna, gladna i previše stimulirana djeca češće će doživjeti napad bijesa. Možemo se prilagoditi njihovim osjećajima. Možemo razgovarati sa svojim djetetom o emocijama. Teoriju znam, zaista. Čitala sam knjige i knjige, i eBookove, i postove na društvenim mrežama. Ali praksa je nešto sasvim drugo ljudi moji. U praksi ja nju grlim, a ona mene grize. Ja njoj objašnjavam neke stvari, tako da se spustim na njenu razinu fizički i da pričam s njom kao s odraslom osobom, a ona me gađa igračkama. U praksi je svaki savjet nekako nespretan i kompliciran.

Nisam stručnjak i sve ovo što pišem proizlazi iz mog osobnog iskustva. Kod Leone sam počela prepoznavati ”okidače” pa savjetujem da probate isto sa svojim klincima. Primjerice ona sama skida hlačice i gaćice kada ide piškiti ili kada ide na kupanac. Neke su hlačice malo uže pa njih teže skida, ali ne želi moju pomoć. Tu kreće rastuća nervoza koja se u sekundi može pretvoriti u tantrum. Što nama pomaže? Prvo čučnem i pitam je ako se snalazi. Predložim joj da zajedno skinemo hlače. Nikada ne kažem ”Mama će.” Ona će sama, a ja ću biti tu, kao podrška i pomoć onda kada me bude trebala i tražila. Sve ovo traje i traje i traje. Često i do 15 minuta, i bez obzira na to što i mene frustrira i što mi se većinom uvijek negdje žuri, trudim se imati vremena za takve stvari. Prvo, normalno je da dijete uči sebe svlačiti i oblačiti u ovoj dobi, kao što je i logično da ta aktivnost neće odmah ići od ruke. Želja za samostalnošću je, po meni, tu jača od fizičkih mogućnosti i onda se desi frustracija koja može eskalirati u vrištanje.

Ranije su nam se ovakve situacije uvijek dešavale samo kod kuće. Sada već redovno po dućanima briše tetama pod. Kako se ja ovdje postavljam? Postavljam se opet tako da pokušavam predvidjeti tantrum. Ona baš želi tempere bez obzira na to što ima iste kući. Prije nego krene napad bijesa i bacanje po podu objašnjavam da imamo iste tempere i da ćemo nove kupiti kada se te potroše. Koji put upali, a iskreno češće ne upali. Ugodno me iznenadi kada je razumna i kaže ”Imamo tempele kući mama. Ne tleba kupiti.”. Da vi samo vidite kako ja budem ponosna u tom trenu u tom dućanu? I baš tada nema nikoga okolo da vidi kako rasturam moderno roditeljstvo. Naravno, scene ”Neeeećuuu!!!! KUPI MAMA!” gdje onda sjedne ili legne na pod vide aposlutno SVI. Sjednem i ja. Nisam još došla do toga da legnem. Ali čekam. Zagrlimo se. Krenem opet objašnjavati da imamo iste tempere kući, ona bezutješno plače i jeca kao da je kraj svijeta. Ali prođe i to. Kod nas ne pali skretanje pažnje jer u trenu kada je ona sebi zacrtala tempere nema te čokolade koja bi joj, bar na tren, odvratila misli na nešto drugo.

Kada su tek krenuli tantrumi u javnosti, bila sam mama paničar.

Vidi Leona tamo vau vau.

Leona, a što kažeš da kupimo sladoled?

Ljubavi, evo mama će ti kupiti sve što kažeš samo ne plači.

Ajde smiri se, evo ti mobitel.

Leona dosta je bilo! Molim te.

Sada, s iskustvom, posložila sam neki tantrumaški modus operandi.

1. Dijete prije nego ide vani mora biti sito i odmorno, jasno joj kažem gdje idemo i zašto idemo tamo.

2. Ja, kao roditelj, trebam predvidjeti što želi i izbjegavati previše stimulacije.

(Iliti, manje shoppinga više prirode. Nikad mi nije imala ispade na otvorenom, ali nažalost, moramo s vremena na vrijeme nešto i jesti)

3. Uzimamo si VREMENA. Znam da ga nemate, ali stvorite ga nekako. Zahvalit ćete mi kasnije. Spremniji su na suradnju onda kada ih uvažavate i kada im dajete prostora da budu samostalni.

Slušajte ih i još važnije, pustite ih kada kažu ”Ja ću sam/sama!” – Ne koristite izraze kao ”Mama će.” i ”Brže ćemo ovako.” i ”Pomoći ću ti.”

4. Kada se tantrum dogodi, budite podrška i ne obazirite se na poglede prolaznika.

Sjednite na pod ako treba, ne vičite, nemojte nuditi sve i svašta jer i onako NE pali. Recite da vam je jasno zašto plače (ako vam nije jasno pokušajte shvatiti), i budite im utjeha. Zvuči kao klišej ali brže se smire na ovaj način.
Isprobano.

Za kraj, molim sve vas ostale koji nemate djece ili imate veliku djecu pa ste zaboravili na to što znači imati malo dijete, da nas ”moderne” roditelje dvo i trogodišnjaka ne gledate kao da smo pali s Marsa. Molim vas da ne dobacujete kako su nam djeca zločesta i nekulturna. Molim vas da nam ne pokušavate pomoći.

Zaobiđite nas.

Objava kako se borimo s tantrumima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.