koliko je ljepote u emocijama

Ivka Armanda Todorović — Fri, 14 Mar 2025 09:15:29 +0000

Stvarno vjerujem da postoji neka podjela u emocijama. I ona ovisi o našim iskustvima, našem djetinjstvu i našoj strukturi osobnosti. Najčešće emocije dijelimo na pozitivne i negativne, no istina je zapravo da su emocije ugodne i neugodne. Može li tuga biti ugodna? Može, ali ne uvijek. Ljutnja? Isto tako. Sreća, radost i uživanje uvijek su ugodne. Ali isto su emocije. Dolaze i prolaze.

Učili su nas da se djevojčice ne ljute, a dječaci ne plaču. Učili su nas da je važno da smo uvijek nasmijane. Uvijek meke. Uvijek odmjerene i ugodne.

Učili su nas da budemo savršene. No kako savršenstvo ne postoji, imamo nedostižan cilj kojem zauvijek stremimo, zauvijek nezadovoljne sobom, zauvijek u popravljanju.

Biti žena znači biti gotovo savršena. I to ne samo rođenjem, već i ponašanjem i prezentiranjem. Svaka normalna ljudska potreba nije za ženu. Žena ne prdi, ne podriguje, žena ne kaka. Žena ne psuje, žena ne sjedi raširenih nogu, žena ne plane od bijesa nikad. Žena ne kuka, uživa u služenju, žena je žrtva koja to odabire biti i uživa u tome. Žena može i mora sve jer inače – je li doista “prava žena”?

I tako onda svijetom hodaju žene odcijepljene od dijelova sebe koji su ljudski. Odrezane od svojih tijela, namirisanih i njegovanih, a usahnule duše. Jer nismo sve odmjerene. Imamo različite osobnosti. Različite preferencije. Različite karaktere. Ima nas nježnih i odmjerenih, ima nas grubljih i bez dlake na jeziku. Ima nas nasmijanih i rasplakanih. Ima nas svakakvih. Jer…pa i žene su ljudi.

Kad žena krene otkrivati pravu sebe, okolina se čudi, odbija, negoduje. “Gdje je ona mila djevojčica koja sve stavlja ispred sebe?”.

I istina je da kad se narativ u njoj promjeni, žena krene stavljati sebe na prvo mjesto. Ali ne, to nije sebičnost. Jer čovjek kad istinski daje, daje s mjesta ljubavi, a ne žrtve. Daje s mjesta svoje pune čaše koja se preljeva na druge. I ne, ne mislim da žene trebaju brinuti o sebi da bi bile bolje drugima. Ali mislim da je to prirodna posljedica.

Zaliječiti sebe ne znači postati savršena. Znači postati cijela. I postajati cijela uvijek ispočetka, kad se dijelovi tebe ponovno odlome.

Sonjina priča

Sonja nam je ispričala kako ide njen put. I kako će dalje ići. Sonja nam je ispričala da savršenstvo koje očekujemo od sebe možemo pretvoriti u ljubav koju si dajemo. Terapijom, skidanjem slojeva koji su nam nametnuti, plesom.

Pogledajte njenu priču.

Objava koliko je ljepote u emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

tko sam ja ispod svih moranja?

Ivka Armanda Todorović — Tue, 11 Feb 2025 08:44:10 +0000

Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu.

Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama?

Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima?

I nastavlja se u odrasloj dobi. Biti žena. Roditi, proći kroz pospartum. Ne roditi, proći kroz osude društva i bliže okoline? Nositi “tri ugla kuće“ kako su nas učili, kako se to treba. Učiniti maksimalno tamo negdje do perimenopauze kad ponovno podivljaš.

Biti žena, tražiti se ispočetka, desetine puta u životu. Svaki put kad dođe nova uloga, dolazi i pitanje – tko sam ja? Tko sam ja kad nisam mama, nisam partnerica, nisam neka od svojih uloga koje tako hrabro nosim kroz život?

Tko sam ja kad odlučim ne biti uvijek snažna i hrabra? Tko sam ja kad odlučim da mogu biti ranjiva? Možda čak mogu biti i bijesna. I ljuta. I tužna. Tko sam ja kad isplačem sve svoje suze i one me dovedu do nečeg predivnog u meni?

Tko sam ja kad se prestanem sramiti svog tijela i kad ga prestanem mrziti? Tko sam, kad se svi slojevi moranja, trebanja i davanja skinu s mene?

I osjetim da se budim. Ja se budim. Ja – žena. I biti žena prestaje biti (samo)teško. Postaje predivno, oslobađajuće, hrabro i ranjivo istovremeno. Biti u svom tijelu i uživati u svakoj emociji kroz pokret, kroz ples, kroz doživljavanje same sebe znači biti žena.

Ma koliko god se trudili, nemoguće je to strpati u riječi. Jer to bi značilo strpati ženu ponovno u još jednu kutiju. A žena ne stane u kutiju. Žena stane u cijeli svijet.

Priču o tome kako su ples i terapija plesom vratile ženu ženi, ispričala je Saša. Saša je žena koja dolazi u moj studio sedam godina uz nekoliko prekida. Priča je to o ženi koja je kroz ples prošla kroz dvije depresivne epizode kojima sam svjedočila i to je nije spriječilo u traženju sebe. Kad gledam njen pokret, srce mi naraste za dva broja jer znam što znače njene riječi – ples je prioritet.

Saša je sebe stavila na prvo mjesto.

Sašin video je prvi od serijala koji smo snimile Sonja i ja. Počelo je kao ideja o promociji Angels studia, ali pretvorilo se u promociju slobodnih i autentičnih i iskrenih žena. Nakon svakog videa ostaje onaj osjećaj – da, i ja volim biti žena.

Angels Body and Emotions studio – upisi

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava tko sam ja ispod svih moranja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Arhiva terapija plesom - SUPERMAME

koliko je ljepote u emocijama

Sonjina priča

tko sam ja ispod svih moranja?