Prošli tekst sam vam pobliže opisala kako teškoće u učenju i prepoznavanje istih može utjecati na sve aspekte života kako djece tako i roditelja. Čitaj ovdje.

Podsjetimo se, ja sam Anja iz Zagreba i vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju. Imam 15 godina iskustva u radu s djecom i školskim sustavom i pomažem svima koji vode borbu sa učenjem, teškoćama u učenju i samim sistemom koji je odavno prestao raditi za dijete i roditelja.

Nastavimo…

Danas ćemo se baviti tjeskobom koju osjeća većina roditelja i djece a da nije ni svjesna da je osjeća prije početka školske godine.

Znate onaj osjećaj kao da vam slon sjedi na prsima jer još 4 tjedna i vraćate se u rutinu?

4 tjedna se čini kao puno vremena no nekome tko vječito vodi borbu sa školom taj period zadaje muke kao nedjelja u 18h koju ja volim zvati NEDJELJAK. Znaš da nije ponedjeljak još, ali osjećaj je tako snažan da ne možeš uživati u večeri. E taj osjećaj.

I potpuno je stvaran i prisutan, ali vas ne razumije netko tko ima dijete koje problem u školi nema. Tu bi bila prigodna: „Sit gladnome ne vjeruje.“

Ako se već sada ne možeš opustiti, znak je da trebaš nešto po pitanju toga napraviti.

Ajmo od početka.

Anksioznost ili tjeskoba je, po googlu: „Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”.”

Što ga duže u sebi nosite i ignorirate ga to on postaje teži i veći.

A tu je zapravo kao putokaz.

Prvo ćete se pitati zašto ga osjećate prije početka nastave? Čega se bojite? Što vam osjećaj želi reći? Gdje u tijelu se nalazi i koje je boje?

Kad ste to napravili, osvijestit ćete strahove koje vežete za školu obzirom na prijašnja iskustva. Jer svako iskustvo nas uči ili ostavlja trag, da ne kažem traumu. Netko će reći da je trauma prejaka riječ. Ako imate školarca s teškoćama u učenju itekako razumijete da ste traumatizirani od svega što prolazi dijete u školi pa vi skupa s njim doma.

Kad ste osvijestili strahove, tek sad ih možete početi trančirati i pomoći si. Osviještenje je prvi korak ka izlječenju. Ali to zahtjeva rad…rad na sebi prvenstveno, ne rad na školi, sistemu, djetetu.

Jedan od prijedloga koji vam mogu dati je da se educirate o teškoćama u učenju. O tome kako se vaše dijete osjeća i kako funkcionira. Onda da se educirate o tome što je individualizirani program za djecu s teškoćama u učenju i kako bi u školi trebao izgledati. Važno je znati koja su prava vašeg djeteta kako bi mogli voditi kontrolu i znati je li dijete dobilo loše ocjene jer škola ne radi što bi trebala ili je problem u načinu rada kod kuće. Svako dijete ima individualni način usvajanja gradiva i vještina, ali ako škola ne napravi što je trebala, neće biti napretka. A vi ne možete znati radi li škola što treba ako ni sami ne znate kako to treba izgledati. Kada naučite kako se ponaša disleksija ili disgrafija, onda ćete znati i kako doma raditi s djetetom.

Period u kolovozu vam je idealan za to jer će vas umiriti prije početka školske godine na puno razina.

Važna je stavka mentalno zdravlje i emotivno stanje djeteta. Jer djeca s teškoćama u učenju često imaju osjećaj manje vrijednosti i taj osjećaj kod njih je stvaran. Ako ga se ne adresira na vrijeme i kako treba, to je plodno tlo za velike probleme u dobi puberteta.

Mir u domu ne ide iz jedne stavke jer ga jedna stavka nije narušila. Mora se poklopiti puno stvari – prvo u miru sa sobom morate biti VI, a tek onda ide sve ostalo.

A kad bih vas pitala tko je stvarno u miru sa sobom, što bi mi odgovorili?

Ako ste se prepoznali, vrijeme je za rad na sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Djeca drugog razreda mi dolaze u učionu i govore da ih često u školi boli trbuh. Roditelji često moraju odlaziti po njih, rade se pretrage no sve je uredno i kao da te boli doma nema već samo u školi i to ne svaki dan. U razgovoru s roditeljima došla sam do zaključka da se to događa kada je teže gradivo u pitanju gdje dijete teško održava koncetraciju i brzo se umori ili kada je ispit iz gradiva u koje dijete nije sigurno. I nemojte misliti da su u pitanju pritisci doma jer u ovim iskustvima o kojima vam pričam roditelji uopće nisu bili takvi tipovi. Dijete je samo sa sobom osvjestilo taj osjećaj i stvorilo si pritisak.

Nadalje, kroz razgovore s djecom, došla sam do toga da mi dijete opisuje kao da mu leptiri plešu po trbuhu. I tu sam shvatila da osjećaju anksioznost.

Zamislite. Drugi razred osnovne škole.

Dakle, u potpuno ste istoj vibraciji i vi kao roditelj i dijete. U strahu, brizi i razmišljanjima.

Drugi prijedlog koji bih vam dala kako si možete pomoći je ne dozvoliti nerad cijelo ljeto i krenuti s jačim aktivnostima oko škole barem dva tjedna prije.

Dakle, ne biti na moru do 5.9. i vratiti dijete odmah u školske klupe ravno s plaže već ulaziti postepeno u rutinu dva tjedna prije.

Uzeti neki paket ponavljanja ili sami odrediti period u danu kada ćete se baviti nekim ponavljanjem. To će pomoći djetetu da se vrati u rutinu obaveza i dat će mu strukturu, a onda će to rezultirati boljim funkcioniranjem kad počne škola, a iz toga će izaći prirodna motivacija koja vam je prijeko potrebna da bi dijete surađivalo.

Mi imamo sposobnost samoregulacije i znamo što si dati kad se osjećamo izbačeno iz tračnica, dijete to ne zna, treba mu pomoć i struktura, a u tome mu morate pomoći vi.

Pitate se sada opet: “Što ova zna, pa nema svoju djecu niti muža, lako je tako pričati!”

Ja sam ona koja je nosila dio kuće jer potječem iz disfunkcionalne obitelji. Odgoj brata i sestre je bio moja uloga. Ne uloga mojih roditelja. Dakle, ja zapravo imam dvoje djece, a tek mi je 36. Brat ima 33, a sestra 20 godina. Bratu sam otkrila ADHD u odrasloj dobi, a sestri ADD. Sedam godina aktivne psihoterapije je bilo potrebno da prihvatim sve oko sebe, a onda tek da osjetim ZAHVALNOST. Zašto? Negdje sam pročitala da biramo obitelj prije nego dođemo na ovaj svijet. I ja sam po tome svjesno svoju izabrala. Nakon puno godina shvatila sam zašto. Jer je moja uloga pomoći svim obiteljima kojima je teško, jer sam morala dobiti to iskustvo kako bih razumjela djecu i kako bih ovaj posao koji mi je dan iz neke više sile radila onako kako treba, iz srca.

Ako se vidite kao netko tko bi dijelio sa mnom ovaj posao i ima potrebu pomoći većoj količini ljudi, a imate diplomu društvenog usmjerenja, možete postati partner franšizer.

Ako trebate pomoć vi kao roditelj te trebate pomoć sa učenjem za vaše dijete, mjesta za iduću školsku godinu ima i upisi su otvoreni.

Slobodno mi se javite putem maila.

Do iduće kolumne… srdačan pozdrav.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava leptirići u trbuhu zvani anksioznost od početka školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.