Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo.

Doom surfanje, doomscrolling ili pretjerana informiranost o lošim vijestima normalna je reakcija na život u nesigurnim vremenima. Naime, kada smo u strahu sasvim je prirodna reakcija željeti bolje razumjeti dramatične događaje koji se odvijaju oko nas. No, pretjerana informiranost štetna je iz mnogo razloga, idemo ih redom ispretresti.

Za početak, različite studije od doba pandemije pa do danas pokazale su da pretjerana informiranost o lošim vijestima uzrokuje u nama osjećaj preplavljenosti, pojačanu zabrinutost, tjeskobu te je povezana s negativnim ishodima mentalnog zdravlja. Naravno da nije potrebno niti poželjno potpuno izbjegavanje vijesti – važno je biti informiran, posebno u kriznim situacijama kada moramo znati kako se zaštititi no, iznimno je važno pronaći balans između potrebe da ostanemo informirani i potrebe da zaštitimo svoju psihološku dobrobit.

Nadalje, što smo manje osobno upleteni u događaj, to više imamo pravo (i bilo bi za nas bolje) odmaknuti se od njega. Sasvim je dovoljno znati da se negdje nešto važno događa, ne moramo biti svakodnevno informirani u rasplete i detalje situacije. Gdje je uopće nastala ideja da moramo biti stalno informirani? Samo zato što imamo tehnologije koje nam to omogućuju to ne znači da je to ispravan način. Naravno da medijske kuće od toga žive i svaka tragedija za njih znači sadržaj koji će određeno vrijeme moći plasirati na tržištu. Budimo iskreni, pravo istraživačko novinarstvo postojalo je puno prije interneta i nažalost danas ga ima sve manje iako imamo sve uvjete da ga bude više negoli ikad. Njegovo mjesto polako ali sigurno preuzima senzacionalizam.

No, mediji oblikuju svijet pa su tako oblikovali i mentalitet po kojem je važno biti stalno informiran. Onaj tko to nije, smatra ga se u najmanju ruku društveno neprilagođenim. Pa čak i sebičnim. Jer kao „nije ga briga“. Nažalost takav mentalitet preplavio je društvene mreže pa se i sami influenceri sve češće bore sa osudom da nedovoljno objavljuju određene sadržaje, da su nedovoljno društveno aktivni, da im je nedovoljno stalo…i tu dolazimo do sljedeće vrlo štetne posljedice mindseta informiranosti – zablude da samo objavljivanjem takve vrste sadržaja na svojim profilima nekome uistinu pomažemo.

Nažalost, ne možemo pomoći drugima u nevolji tako što stalno objavljujemo ili čitamo o tome kako su oni u nevolji. Jedini način na koji možemo stvarno nekome pomoći je onda kada djelujemo i pružamo mu konkretnu pomoć.

Objasniti ću bolje.

Uzmimo za primjer rat između Izraela i Palestine. Mislimo li da tim ljudima koji se ponovno bore da prežive još jedan rat pomaže to što mi svakodnevno gledamo slike rata, čitamo i dijelimo senzacionalističke naslove ili rečenice podrške na našim društvenim profilima? Pokušajte se na trenutak staviti u njihovu kožu…ne znači im gotovo ništa. Naravno da im je drago da negdje tamo u svijetu postoji netko tko suosjeća s njihovom patnjom, ali puno više im znači kada taj netko pošalje humanitarnu pomoć, da koricu kruha, pozove ih kod sebe i pruži im azil, pruži besplatno online psihološko savjetovanje ili bilo što drugo a što im konkretno može pomoći, pa barem na tren.

Nažalost, popušili smo ideju da dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama mijenjamo svijet. Zaista? Kad bi bilo tako lako.

Zbog ovog pogrešnog uvjerenja došli smo do toga da više ne djelujemo – imamo cijelu vojsku Facebook ratnika, delegacije onih koji su na društvenim mrežama glasni, a u realnom svijetu nemaju vremena za podijeliti ručak u pučkoj kuhinji, volontiranje u azilu ili odlazak u dućan staroj susjedi.

Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo. Zašto?

Toliko smo uvjereni da je apokalipsa iza ugla, da je svijet nikad lošiji…a to je sve samo ne istina. Uvijek je bilo zlih ljudi, uvijek je bilo ratova, bolesti, i sebičnih i pokvarenih. Nažalost, takve tragične misli i vjerovanja o svijetu i drugim ljudima uzrokuju u nama osjećaje bespomoćnosti i apatije. Kako oni rastu tako se smanjuje i empatija. Ukratko i laički, „kada stalno slušaš i gledaš toliko s… postaješ hladan – jednostavno moraš preživjeti“. Ta dehumanizacija dobro je poznata ljudima koji se bave pomagačkim strukama poput liječnika, medicinskih sestara, psihologa i drugih – oni moraju biti iznimno oprezni da im se ne dogodi da „oguglaju“, a da istovremeno uspiju sačuvati vlastito mentalno zdravlje.

Dakle, ako želimo spasiti empatiju moramo prestati „pomagati“ svima, a uistinu pomoći barem nekome.

Dosta je stoga s pretjeranim informiranjem – položimo naše Instagram koplje, obucimo cipele i izađimo u stvaran svijet. Krenimo konkretno djelovati, za početak u susjedstvu, u vrtiću ili školi gdje ide naše dijete. Kada se pokrenemo onda vidimo da oko nas još uvijek ima ljudi koji žele pomoći, da ima nade.

Zapamtite, svijet je i dalje lijep iako u njemu žive i loši ljudi. I nikada, baš nikada, nemojte djecu učiti drugačije.

Foto: pexels.com

tko je tu lud

Objava zašto mislimo da je bitno biti stalno prisutni, stalno informirani? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Čudo Božića i ove je godine osvijetlilo ulice već u studenom. Osim onih grozomornih jinglova koji se neumorno vrte po trgovinama, sve je nekako ljepše, kao u bajci…čak i naša stara bijela stolarija izgleda svečano kada na nju nakeljimo par borovih grančica, lampice i sjajne kuglice. Ovaj nam je pak Božić posebniji nego ikada – po prvi puta nećemo više biti samo nas dvoje! Čudo rođenja djetešca obogatilo je ovaj naš Božić već u rujnu. Jest da je na protekli Božić već polako rasla u mom trbuhu ali, mi to još nismo znali tako da „se ne računa“.

Naravno da sam joj kupila bodi s natpisom „Moj prvi Božić“ i bukirala božićno fotkanje…ali, i tu pišem jedno veliko ALI…pokušavam ne zaboraviti pravi smisao Božića i blagdana, a ovim putem podsjetiti i vas. Zašto? Pa ponajviše zato da bih sačuvala svoje i vaše mentalno zdravlje…ipak sam ja psiholog!

Nisam fan blagdanskog „ludila“ i reći ću vam i zašto.

Prvi razlog je konzumerizam ilitiga marketinški pothvati poduzeća kako bi prodali što više dobara i usluga. To definitivno nije nimalo u božićnom duhu se slažete? Drugi razlog zašto ne volim to ludilo jest njegova mračna strana – mi ljudi radije bježimo, makar privremeno, u neki drugi svijet, umjesto da se svakodnevno potrudimo da nas ovaj u kojem živimo manje žulja. Treći razlog su pretjerana očekivanja i perfekcionizam koji idu ruku pod ruku s tim ludilom i utjelovljuju se u našoj potrebi da se dokažemo (sebi i) drugima, prikažemo u drugačijem, boljem svijetlu.

Da ne ispadnem Grinch – nije problem u čudima niti u svijetu mašte, upravo suprotno, djeca su ta od kojih možemo jako puno naučiti o čaroliji Božića, ali i života. Problem je što mi odrasli možemo na mjesec dana kao nojevi zakopati glavu u pijesak (čitaj kolače) ili opijati se, a onda se vratiti u „sve po starom“ čim blagdani prođu. Možemo i tijekom tih istih blagdana biti toliko opterećeni novcem, darovima i igračkama koji nas vrebaju sa svih strana da zaboravimo kako Božić nije natjecanje tko će kupiti ljepši i skuplji poklon i kako takvim ponašanjem učimo svoju djecu nekim krivim vrijednostima. Možemo sami sebe mučiti nerealističnim, photoshopiranim očekivanjima kojima se svakodnevno gušimo na Instagramu i provesti blagdane tražeći najbolji kut, svijetlo, priču, putovanje, događaj za fotku kojom ćemo skupiti hrpu lajkova i koja će napokon biti dostojna fotki onih po čijim profilima svakodnevno scrollamo. Možemo zaboraviti da je Božić prilika da se radujemo čudu života, pa koliko god nam bio težak…da osjetimo ljubav i zajedništvo u zagrljajima i osmijesima onih koje volimo, pa makar to bila i samo jedna osoba…da uživamo u okusima i mirisima koje imamo prilike osjećati…da budemo zahvalni jer smo živi…

Ako ste čitali moj prošlogodišnji tekst, sjetit ćete se da je većina ljudi najdepresivnija u razdoblju poslije Nove godine. Nakon Tri kralja se borovi skidaju, lampice gase i kuglice brižljivo pakiraju u kutije pa slažu na police gdje će strpljivo čekati sljedeće blagdane. Nažalost, tada mnogi skidaju i blagdanske maske s lica – osmijehe zamjenjuju tuga i nezadovoljstvo zbog povratka u stvarnost. Nova godina uđe na velika vrata i…sve je isto kao i prije. Jer jednostavno nije realno da nešto loše nestane samo zato što je otkucala ponoć. Isto važi i za novogodišnje odluke o prestanku pušenja ili mijenjanju nekih drugih loših navika. Puno želja, snova i nada biti će razočarana i ove godine. Novogodišnja obećanja prekršena. I opet smo na početku…još jednu godinu stariji, još jednu godinu umorniji. A neki od nas ni u prosincu neće osjetiti olakšanje, ljubav, zajedništvo i veselje – za neke će to biti vrijeme pojačane tuge, usamljenosti i tjeskobe…

Zato, kako ne bi sve bilo tako crno, vratimo se na smisao Božića. Baš zato jer ste svega ovoga svjesni (ako niste bili, sada ste postali!) možete zajedno sa mnom, pa barem djelomično, prevenirati blagdanski i post blagdanski blues. Kako to napraviti?

Čudo rođenja Božića neka bude i čudo vašeg ponovnog rađanja.

Za početak, svakodnevno razmislite na čemu ste zahvalni. Ne mislim to onako klišejski nego stvarno. Zahvalnost je divan i koristan osjećaj koji u nama potiče životno zadovoljstvo. Iako nas teška vremena znaju usmjeriti isključivo na ono loše, sigurna sam da, unatoč svemu, postoji nešto lijepo u svakom vašem danu…pokušajte ga pronaći.

Nadalje, dobro razmislite što je to što valja promijeniti. Čudo rođenja Božića neka bude i čudo vašeg ponovnog rađanja. Izaberite cilj koji vam je moguće ostvariti, razmislite o potrebnim koracima i krenite polako na put prema željenoj promjeni već danas, nikako od 1. siječnja.

Budite prisutni. Ovdje i sada. Uživajte u trenutku: ma s kime god i kamo god bili, na pravom ste mjestu ako ste srcem odabrali biti tamo. I ne, ne mora biti savršeno. Ništa nije savršeno.

Za kraj, ali nikako manje bitno, svaka promjena podsjeća nas i na naše granice. Poradite stoga na prihvaćanju onoga što ne možete promijeniti. Naime, život nije uvijek lijep i svjetlucav niti mora takav biti. Život je prije svega škola. Dozvolite mu da vas pouči lekcije koje su vam potrebne kako bi odrasli u osobu kojoj se sada divite. I to ne znači da morate prestati vjerovati u bajke i čarolije…nikako…to samo znači da vam one moraju prestati biti bijeg, a postati putovanje na kojem ćete uživati širom otvorenih očiju…baš kao djeca.

Neka vam ovaj Božić ispuni srca nadom i vjerom da ćete, ma koje god vas nedaće snašle u 2022., imati potrebnu snagu i mudrost da to izgurate. Ako zatrebate pomoć, znate gdje me možete pronaći. Sretno!

Foto: pexels.com

Objava čudo Božića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Poslušajte Cedevitin novi podcast, psihotretman u kojem sudjeluju psihologinja Tijana Debelić i Martina, majka trogodišnje djevojčice, koja iako daje sve od sebe, ima osjećaj da ne može biti dovoljno dobra majka i uspješna poslovna žena odjednom. Ipak, može se! Kako? Poslušajte ovdje.

Budi Dobro. Budi CE Podcast predstavlja razgovor između psihologa i stvarnih ljudi o vrlo aktualnim temama, kako bi kroz autentične ljudske priče predstavili različite problematike iz stvarnog života s kojima se slušatelji mogu poistovjetiti. Iako su zbog anonimnosti imena promijenjena, glasovi koje čujete su stvarni, a njihove priče istinite i autentične.

PODCAST O RAVNOTEŽI IZMEĐU POSLOVNOG I PRIVATNOG ŽIVOTA KAO DIO CEDEVITINE OPTIMISTIČNE FILOZOFIJE ZA OČUVANJE MENTALNOG ZDRAVLJA

Ravnoteža između poslovnog i privatnog života jedan je od osnovnih preduvjeta za mentalno zdravlje, a ujedno i tema ovotjednog podcasta kao dio edukativne internetske stranice www.BudiDobroBudiCE.com koju je pokrenula Cedevita kako bi ljude svih generacija potaknula na brigu o vlastitom mentalnom zdravlju.

U najnovijem izdanju podcasta u prvi plan stavljamo današnje moderne žene, koje nisu samo supruge i majke, već često i uspješne poslovne žene i menadžerice, znanstvenice, inženjerke ili se bave nekim drugim zahtjevnim poslovima. Užurban ritam i iznimni zahtjevi koje život na oba ova polja stavlja pred žene, dovode do toga da je postizanje balansa između uspjeha na poslu i izgradnje karijere te obiteljskih obveza izazovnije nego ikada prije.

Kako si pomoći? Kako smanjiti očekivanja od same sebe i oprostiti si jer nismo savršeni?  O svemu tome psihologinja Tijana Debelić u najnovijem izdanju podcasta „Budi dobro. Budi CE!“ razgovara sa tridesetsedmogodišnjom Martinom, visokopozicioniranom menadžericom, majkom djevojčice s kojom živi sama s obzirom da je rastavljena. Martini najteže pada stalan osjećaj grižnje savjesti – strašno se puno trudi, a osjeća da „kiksa“ i na poslu, i u majčinstvu – pa joj je razgovor sa psihologinjom koristio kako bi dobro analizirala svoju životnu situaciju, osvijestila svoje snage i krenula raditi na sebi kroz čitanje, edukaciju, ali i daljnje traženje stručne pomoći.

BUDI DOBRO. BUDI CE

Osnovna ideja platforme „Budi Dobro. Budi CE!“ je da svi zainteresirani svaki mjesec mogu konzumirati novi sadržaj, koji prvenstveno uključuje podcast i stručne članke, u čijoj pripremi sudjeluju stručnjaci iz udruge Psihološka pomoć koji se godinama bave relevantnim temama vezanima uz mentalno zdravlje.

Biti dobro, biti CE zapravo znači vjerovati u pozitivne životne ishode i biti spreman učiti kako se nositi sa životnim izazovima na koje ne možemo utjecati, s optimizmom. Cedevita je prije pokretanja ove  platforme najprije provela sveobuhvatno istraživanje o mentalnom zdravlju i optimizmu u suradnji s istraživačkom agencijom Ipsos, a rezultati su im samo dali dodatan vjetar u leđa jer je čak 77% građana prepoznalo optimizam kao ključ za očuvanje mentalnog zdravlja.

Objava kako ostvariti ravnotežu između poslovnog i privatnog života? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.