Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu.

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji.

No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga.

“Naime, mislim da su traume nastale tako rano u djetinjstvo uvjetovane stanjem naših roditelja, ali s druge strane i nizom sitnih okolnosti koje čak ne moraju ni značiti roditeljsku grešku.”

Već kao vrlo maleni, mi imamo svoju percepciju svijeta oko sebe, svoj doživljaj stvari i svoje velike emocije koje još ne razumijemo, ali itekako osjećamo. I onda jedan pogled ili riječ, koja čak i nema toksičnu konotaciju, u nama stvori ranu. Dolazak brata ili sestre, trenutak samoće kad nam je bilo potrebno društvo ili samo neka promjena u rutini i već je nastala trauma.

I kad kažem da je stvar dublja, onda mislim i na to da traume ne nastaju samo u našem djetinjstvu. Traume se naslažu jedna na drugu od najranije dobi pa nadalje i uopće ne moraju značiti neke teške trenutke u klasičnom smislu. To su naprosto samo događaji koji su nas u tom trenutku obilježili, povrijedili i uklesali se u naše tijelo kao rane. I te rane bole. Čak i kad radiš na sebi, čak i kad razgovaraš, čak i kad si svjesna sebe i svijeta oko sebe, rane i dalje peckaju. Ostale su zabilježene u našem tijelu, a mi ih uporno okušavamo riješiti.

I uspijemo. One zarastu, osuše se, nisu više krvave, ali ožiljci ostaju.

I onda kad nam netko svojim pogledom, riječju ili nehotičnim djelom začačka po starom ožiljku, mi ponovno krvarimo. A kako krvarimo može nam odrediti postojanje.

Mnogi od nas će se praviti da krvi nema. Nastaviti sve u životu kao da ništa nije bilo. Zatvorit će se u svoj svijet, u posao, ovisnost, televiziju, neki odnos. Nestat će u glavi.

“Mnogi od nas ranu će trpjeti i osjećati, ali jednostavno se praviti kao da ne postoji, tako unoseći krv i tamo gdje boli nema.”

I mnogi od nas tako će proživjeti čitav život. Ponekad sretniji, ponekad nesretniji, zavisi o tome je li rana zatvorena ili se opet otvorila.
Neki će pričati o rani. Osjetiti je emocionalno ili umno. Izanalizirati je do besvijesti, dok više ne bude imala tako veliku snagu nad njima. No problem s ranom jest što ona nije u umu, nego u tijelu. Sve su rane tjelesne rane. A tijelo ne pruža krajnje rješenje i razrješenje, ali može pružiti nešto drugo. Dopuštanje. Osjećanje. Prepuštanje. Melem.

Zato istinski vjerujem da pravog mentalnog zdravlja nema bez tijela. Ono nam je dano kako bismo živjeli u njemu, a ne daleko od njega, odsječenih glava i srca zakopanih u betonu neizraženih emocija.

“Dok nismo spremni istinski zaroniti u emociju, tijelom, do tada samo lijepimo flastere i umom liječimo ono što je puno dublje od misli.”

I rekla bih, nema konačnog rješenja. Barem ga ja još nisam osjetila (otkrila). Tijelo naprosto pruža mogućnost da samo uvijek ispočetka susretnemo svoju ogoljenu bit i emocije bez zadrške. Tijelo nam pruža mogućnost da se nasmijemo do suza ili da isplačemo dušu. Tijelo nam pruža mogućnost da te emocije onda mentalno rastvorimo ili ne. I uvijek je tu za tu mogućnost. Svaki put kad kliknemo u krivi file (ili pravi, zavisi kako gledaš), svaki put kad se ona rana ponovno rastvori i svaki put kad gubimo sebe, zaron u tijelo vraća nas duboko, duboko unutra.
Znale bi o tome puno više yoga majstorice i znale bi to dobro objasniti s one stručne strane. Ja znam samo ono što sam sama prošla i što još uvijek prolazim. Emocije kroz pokretanje tijela, kroz ples. Znam i ono kad ih ne želim osjetiti, pa ostanem prisutna od ramena prema gore, odsječena tijela iako znam sve što znam i probala sam sve što sam prošla. Jer i za to treba imati kapaciteta kojeg nemaš uvijek u životu i u svakoj situaciji.

“No kad uspiješ skupiti hrabrosti i ući u svoju esenciju, mogu se dogoditi čuda.”

Pokretanjem trupa u velikim krugovima i prsima potisnutim prema gore, otvorit ćemo srce doslovno i metaforički. I ako uz to uspijemo zanemariti blebetanje uma, prsa će postati poput propusne membrane i bez da znamo zašto točno, osjetit će neke stare i neke nove boli. Boli, ali i ljubav. Nema djelomične propusnosti. Punoća boli je jedina koja omogućuje punoću radosti, ljubavi i ljepote.

Ako pokrenemo svoju zdjelicu, kukove, bokove, u velikim krugovima, lomeći ustaljenost obrazaca kretanja i puštajući da u nama krckaju kosti srasle s ustezanjima, malenošću i mizoginijom, osjetit ćemo ekstazu i užitak. I opet bol.

“Jer pod jarmom patrijarhata i ranjavanja ženske biti tisućljećima godina naši su kukovi postali kocke umjesto krugovi. Tvrdi umjesto mekani. I zato tako to boli. Doslovno i metaforički.”

Imaš osjećaj kao da želiš natjerati planinu da se pokrene. A zapravo samo pokrećeš neizraženu sebe. Sebe malu činiš velikom. Sebe slomljenu osjećaš lijepom. Sebe racionalnu puštaš u emotivni vrtlog.

Uz to sve, tu je i muzika. Odabirom prave još više golicaš emocije i tjeraš ih na površinu. Tugaljiva će pjesma svojim stihovima poškakljati tvoja sjećanja na neprežaljenu osobu, strastveni metal razbudit će ljutu tebe, a neka lagana melodija sa snažnim basom zavući će ti se u zdjelicu i potaknuti je na još više užitka.

I sve je to jednostavno. Jednostavno ali i teško.

“I nije uvijek sve u mindsetu, sve u glavi, sve u forsiranju sebe na promjenu. Nekad je u bivanju. Nježnom glasu koji zna da će doći vrijeme, ali nije još.”

Šapatu koji ti dopušta i da budeš slaba. Pokretu malom, malo većem, pa još malo većem. I dodiru. Puno dodira. Na duhovnoj i tjelesnoj razini. Nježno prema sebi. Uvijek. Tijelo zna.

Ovaj tekst objavljen je originalno u rujanskom broju Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava tijelo, emocije i mentalno zdravlje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Biti najbolja verzija sebe” – kakva je to isprazna fraza koja nam se svakodnevno nameće u medijima i na društvenim mrežama. Osobni je izbor hoćemo li ju shvatiti na ovaj ili onaj način. Stalno nam se nameću razni standardi ljepote, prezentirani kao nešto bolje, ljepše, mršavije, snažnije…umjesto da smo zahvalni na onome što posjedujemo. Darovano nam je tijelo, zdravo i funkcionalno i na svijetu smo da ga štitimo i koristimo se njime. Koliko je samo moćan ženski organizam! Zamisli da zaista živimo svjesne naše urođene ljepote i vrijednosti te da odajemo počast mudrosti koja naša ženska tijela imaju.

Počet ću od svojih, dosad iskrvljenih slika, koje ipak počinjem mijenjati pod utjecajem odgajanja dječaka i dvije djevojčice. Primjećujem sitne kapilare na mojim potkoljenicama, svakim ih je danom sve više, ali sam i svjesna koliko su kilometara moje noge pretrčale, na koja su me sve mjesta odvele i gdje će me još nositi.

Mnogobrojne strije na bedrima uspoređujem s prugama na tigrovom krznu jer se moja koža širila izuzetnom brzinom u dvije trudnoće pa me samim time podsjeća na vlastitu odvažnost, smionost i hrabrost kao žene i kao majke.

Sitni madeži i pigmentacijske mrlje na mojem trbuhu svjedoče o veličini koje je poprimio u tim trudnoćama i čudesima koje je moja maternica tako savršeno proizvela i čuvala. Slavim te malene značajke i poštujem svoju utrobu.

U adolescenciji sam počela misliti kako su moja ramena i mišići nadlaktice izrazito veliki i posljedično tome godinama nisam nosila haljine i majice bez rukava. Sada znam da imam takve snažne ruke da bih mogla nositi svoje blizanke i dječaka od gotovo 15 kilograma. Ne u isto vrijeme, to bi bilo nesmotreno, ali i tehnički neizvedivo.

Moje su se sijede pojavile na 2. ili 3. godini studija i trudila sam se prekriti ih bojom za kosu, a neke sam čak i počupala. Sada ih samo začešljam u najdražu mameću frizuru – punđu, popularno zvanu “messy bun”. Nakon rođenja dječaka izgubila sam dva zuba i strah me što će se sada dogoditi s mojim dentalnim zdravljem. To me ne sprječava da se široko i od srca smijem.

Na vrijeme sam osvijestila kakav utjecaj moj odnos prema mome tijelu ima na odgoj moje djece i skoro njihovo poimanje svojih tijela. Na nježniji način gledam svoje lice u ogledalu dok me dijete promatra, a razmišljam o istiskivanju brojnih mitesera; divim se mekoći svojih nogu iako u sebi potajno želim da dlačice na njima ne postoje…

Tko nam je postavio te standarde ljepote? Jesmo li ih same nametnule sebi ili nam ih je patrijarhat nametnuo?

U krivom smjeru trenutno odlazi moje pisanje pa se želim vratiti zahvalnosti mome organizmu.

Želim živjeti ne praveći se da volim svoje tijelo i divim mu se već to zaista i raditi i osjećati. Želim da se moje blizanke ponose što su žene i da se vole jer vide mene kako sebe volim. Želim da moje djevojčice budu svjesne svoje moći i vrijednosti.

Kad postajemo majke, toliko toga dobijemo, ali i toliko izgubimo. Izgubimo svoje vrijeme, svoja tijela, identitet, prijateljstva, a ponekad čak i karijere. Mislim da ne bismo trebale pokušati vratiti ono izgubljeno i pokušavati se vratiti na one neke verzije što smo bile prije no što smo postale majke, već pronaći sebe u majčinstvu koliko god to izazovno i iscrpljujuće bilo te voljeti i glorificirati naša savršena tijela.

Fotografije: LAB51

Objava oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drago moje tijelo,

volim te. Nisam nikada s većom lakoćom to izgovorila ili napisala. Volim te.

Volim te za svaku sekundu ovih 26 godina koje me nosiš. Volim te i od trenutka kada je iskra mog života stvorena i kada sam rasla ispod srca svoje majke. U njezinom tijelu, koje je isto zaslužilo svu ljubav svijeta.

Volim te jer si uvijek bilo tu. Moje tijelo. Ponekada tako krhko, ali vječno otkrivajući novu snagu.

Volim te jer si sa mnom prošlo neizmjerne boli, od operacije do slomljenog srca, i što si ama baš svaki put zacijelilo. Što si me držalo, čuvalo, nosilo i podizalo. Čak i onda kada ja jednaku snagu i poštovanje nisam pružila tebi. Pogotovo tada.

Dugujem ti ispriku. Možda čak i najveću ispriku koju sam ikada nekome dugovala. Ispriku jer te dugo nisam cijenila, nisam poštovala, nisam njegovala.

Ispriku jer sam provela godine i godine gledajući te u ogledalu i moleći se da imam drugo tijelo, jer sam mislila da mi ti nisi dovoljno dobro.

Ti koje si davalo sve za mene i moj život, u tebi sam vidjela samo mane. Zašto se salo baš tu lovi? Zašto imam toliko široke bokove? Čemu tako male grudi? Zašto baš moja koža ima toliko strija? Moram li baš ja biti tako “neženstveno” visoka? Zašto mi je nos takav kakav je i zašto nemam ljepši osmijeh?

Zašto pobogu baš ja moram biti ta koja je često bolesna? Uvijek ona kojima nešto ne funkcionira kako treba?

Toliko sam ti zamjerala. Toliko sam te mrzila, i suze su mi znale krenuti kada bih razmišljala što bih sve na sebi, na nama, mijenjala.

Oprosti mi zbog toga. Zaslužilo si bolje i svakim dahom ću ti sada to pružiti. Jer znam da bez obzira na sve, da mi opraštaš.

Da mi opraštaš i tugu i mržnju i zamjeranje i gađenje. Da mi opraštaš što te nisam čuvala, njegovala i cijenila. Opraštaš jer me voliš bezuvjetno, i jer me tako i nosiš, a vrijeme je da ti ja to uzvratim. Meni je dugo trebalo da se prvo odučim od mržnje, kako bih se zaista prepustila onome za čime sam toliko žudjela. A to je da te zavolim. Da te zavolim onako kako ti voliš mene. Beskompromisno, bez potrebe za opravdavanjem i bez potrebe za “razlogom” da “zavrijediš” moju ljubav. Jer si ju zavrijedilo samim svojim postojanjem.

Zato, tijelo moje najdraže, moje jedino. Ono koje me prati od trenutka mog nastanka i koje će biti sa mnom do samog kraja. Obećavam da ću te maziti i voljeti. Da ću ti svaki dan pružati zagrljaj i nježnost. Da ću ti u ogledalo davati osmijeh i tople riječi. Da ću te mazati najfinijim uljima ii da ću biti prisutna dušom dok te njegujem, osjećajući i slušajući što mi imaš za reći. Obećavam da ću te hraniti onako da ti dajem što ti je potrebno, od energije i zdravlja, do sreće i topline. Obećavam da si mi prioritet, i da ću se kretati tako da ti pružim što ti je potrebno, isto kako i ti to pružaš meni. Obećavam da ću ti izraziti zahvalnost na svemu što radiš za mene. Na tome što me nosiš, što mi pružiš mogućnost da svaki dan udahnem i dignem svoga sina u zagrljaj. Da poljubim svog muža i osjećam njegovu toplinu na svojoj koži. Na tome što upravo u ovom trenutku ispod mog srca stvaraš jedno tijelo, jedno čudesno biće, koje me podsjeća koliko su naša tijela čudesna i na što su sve sposobna. Što mi pružiš mogućnost da svojim očima gledam najdivnije zalaske sunce, da svojim ušima slušam smijeh ljudi koje volim, da svojim nosom osjetim miris tople kave i svježe pokošene trave. Što me moje noge nose gdje se zaputim, i što mi jasno daješ do znanja kada trebam stati i odmoriti.

Jer volim te, tijelo moje. Volim te neopisivo, bezuvjetno i zauvijek.

Volim te kroz što god prošli, jer prolazimo to skupa. Volim kako moji široki bokovi nose ovu trudnoću i volim kako ih moj muž obgrli svojim dlanovima. Volim kako sam mekana točno na onim mjestima gdje moji dečki vole poleći glavu dok gledamo crtiće lijenim nedjeljama ujutro. Volim što sam toliko visoka da kada dignem svog sina može vidjeti, kako on kaže, “ciiiiijeli svijet”. Volim svoj nos, koji se stisne i malo zarokće kada umirem od smijeha, osmijehom koji ponosno pokazuje sve moje krupne zube. Volim svoje grudi koje su itekako ženstvene, i koje su hranile moje dijete i davale mu što mu je bilo potrebno toliko dugo. Volim sve svoje čarobne srebrnkaste crte koje se prelijevaju kao šljokaste duge po mom trbuhu i bokovima, jer su znak kroz što smo skupa prošli. Od rasta, do prve trudnoće, do sada, kraja druge trudnoće, i svega što nam naša zajednička budućnost nosi.

Hvala ti na strpljenju i na ljubavi, i hvala što si me naučilo koliko vrijedim.

Neka ovo ljubavno pismu tebi, mome tijelu, uvijek bude podsjetnik na sve što smo zajedno progurali i da smo kroz sve faze, najljepše i najteže, na istoj strani, tim i uvijek tu jedan za drugog.

S ljubavlju i zauvijek tvoja,

Una

Fotografije: Studio Soo

P.S Ovo mi je najdraža pjesma na temu:

“Today I asked my body what she needed,
Which is a big deal
Considering my journey of
Not Really Asking That Much.
I thought she might need more water.
Or protein.
Or greens.
Or yoga.
Or supplements.
Or movement.
But as I stood in the shower
Reflecting on her stretch marks,
Her roundness where I would like flatness,
Her softness where I would like firmness,
All those conditioned wishes
That form a bundle of Never-Quite-Right-Ness,
She whispered very gently:
Could you just love me like this?”

-Hollie Holden

Iz siječanjskog broja Supermame Magazina kojeg možete preuzeti na OVOM LINKU.

Objava ljubavno pismo mome tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Savršeno tijelo” glavni je prodajni artikl u predljetnom razdoblju, a ono svake godine postaje sve nedostižnije.

Prve proljetne zrake sunca označuju početak onog doba godine kojeg svi jedva čekamo, kada se većina naših aktivnosti premješta na otvoreno, a slojevita zimska odjeća se posprema u najdublje ladice ormara. Osim nas, približavanje ljeta spremno i voljno svake godine dočekuje i marketing farmaceutsko-kozmetičke industrije koji upravo u ovo doba godine intenzivira promociju različitih kampanja usmjerenih uglavnom na žene kao primarnu ciljanu skupinu.

Različite reklame za proizvode ili usluge kojima se postiže određen izgled vrište s naslovnica časopisa, tv-a i internet stranica, a sve one uglavnom poručuju iste dvije stvari:

Takva kakva jesi, nisi dovoljno dobra.

Imaš priliku postati dovoljno dobra ukoliko konzumiraš ponuđeno;

Mit savršenog tijela glavni je prodajni artikl u predljetnom razdoblju, a ono svake godine postaje sve nedostižnije; ljestvica je postavljena sve više, noviteti u kozmetičkoj industriji razvijaju se brže od IT sektora i svi jamče sveti gral – bolji izgled već do srpnja.

Što je to točno bolji/očekivani izgled je vrlo jasno prezentirano i sve je samo ne individualno – tijelo je to bez mana, celulita, dlaka, bora i ostalih pogrdnih riječi našega doba. Ono što ne mogu popraviti dijete, laseri i kirurški zahvati, popravit će photoshop ili odgovarajući IG filtar. Nametnut je stav kako se uvijek nešto može i treba korigirati/nadograditi/oduzeti jer odraz u zrcalu jednostavno nije i ne može biti zadovoljavajući. Pa ipak, može li?

Prije ere maski, hodala bih gradom i zamjećivala da ženama koje susretnem ne mogu odrediti godine. Postalo mi je gotovo nemoguće zaključiti radi li se o četrnaestogodišnjoj djevojčici ili tridesetčetverogodišnjoj mladoj ženi. Dvadeset je to godina razlike koje bi se morale moći uočiti i u kojima ne bi trebalo biti ničega sramotnog. Pa ipak, netko nam je rekao da jest sramotno. Pa se tako djevojčice stide biti djevojčice, a žene se stide biti žene. O očekivanjima koje se vežu uz žene starije životne dobi, neću ni počinjati. Kao da nije dovoljno da sve moramo biti mlade, sve moramo biti i jednake. Odnosno, u trendu. Jedne godine to su debele obrve, druge godine ih ne smijemo imati. Taman kad ih sve počupamo, moramo nekome platiti da nam ih istetovira, a već slijedeće sezone one istetovirane moramo laserom uklanjati. Čini li se samo meni ili smo zbilja kao društvo skrenuli s tračnica zdravog razuma?

Naravno, sve to skupa ipak ima nekog smisla – neki novac se vrti, netko ipak zarađuje. Pogađate, to nismo mi. Pitamo li se svi skupa koliko sve to zapravo plaćamo? Koja je cijena pokušaja da izgledamo onako kako nam je netko rekao da trebamo izgledati? Plaćamo li našim novcem ili (i) mentalnim zdravljem, kategorijom koja se u ovom društvu ne boduje previše?

Reklame koje nam se serviraju vješto su upakirale proizvode u paket zvan „briga o sebi“, zanemarujući pri tom činjenicu da stvarna briga o sebi uvelike nadmašuje (dapače, uglavnom niti ne dotiče) sve ono što će nam pokušati prodati sljedećih nekoliko mjeseci.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo to radile čitave godine.

Kada bismo zbilja željele BITI bolje, a ne IZGLEDATI bolje, čitave godine bismo znale kako stati i osluškivati vlastite psiho-fizičke, emocionalne i duhovne potrebe te bismo radile na stjecanju alata pomoću kojih ćemo iste zadovoljiti.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, naručile bismo se na UZV dojke koji nikako da obavimo, ugasile bismo digitalne uređaje pola sata prije spavanja, pile bismo dovoljno vode i upisale onaj tečaj stranog jezika kojeg godinama planiramo pohađati.

Kada bismo dovoljno brinule o sebi, onda bismo naučile da biti sa sobom u miru znači biti dobar i blag prema sebi, znači voditi unutarnje monologe koji su nalik onim podržavajućim razgovorima kakve vodimo s dragim, bliskim ljudima.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo se poznavale dovoljno dobro, toliko dobro da bismo uvidjele jasnu razliku između našeg tijela i onoga s naslovnice – i u toj razlici ne bismo vidjele ništa sporno. Ništa za popraviti, ništa za dodati, ništa za oduzeti. 

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo u tim očitim razlikama pronalazile vlastite ljepote, unikatne prirodne zakonitosti koje nas definiraju kao jedinstvene.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo mogle biti mi, bez da ikome dozvoljavamo da nam govori tko to mi jesmo ili trebamo biti. Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo same kreirale vlastiti cilj koji želimo ostvariti, viziju sebe na koju želimo utrošiti svoje vrijeme, energiju i novac. I nitko nam ne bi mogao poručiti ono što same najbolje znamo – koliko točno vrijedimo.

„Beauty is not a single image, but the active embodiment and celebration of the self.“

Foto: unsplash.com

Objava mit savršenog tijela i nerealni standardi ljepote – #bodypositiveimage talks pojavila se prvi puta na SUPERMAME.