Postoje lekcije koje ne planiramo prenijeti, a ipak ostanu najdublje.

One ne dolaze kroz savjete niti kroz “važne razgovore”, nego kroz svakodnevnicu. Kroz način na koji započinjemo jutro, kroz male rituale pred ogledalom, kroz pažnju koju dajemo sebi, a djeca to upijaju gotovo neprimjetno.

I upravo zato briga o sebi nikada nije bila samo osobna stvar. Ona je uvijek i poruka.

U posljednjih nekoliko godina sve se više vraćamo jednostavnim navikama koje imaju stvarni utjecaj, ne samo na to kako izgledamo, nego i kako se osjećamo. Njega više nije rezervirana za posebne prilike, već postaje dio svakodnevice koji donosi ravnotežu.

U tom kontekstu, i razgovor o zdravlju dobiva svoje mjesto. Ne kao nešto što dolazi tek kad se pojavi problem, već kao dio rutine koju živimo i pokazujemo. Jer način na koji brinemo o sebi često je prvi korak prema širem razumijevanju vlastitog zdravlja.

Majčin dan zato sve češće izlazi iz okvira klasičnog darivanja. Postaje prilika da zastanemo i zapitamo se što zapravo želimo prenijeti dalje. Koje navike, koje vrijednosti i koji odnos prema sebi. Upravo iz te ideje razvijena je i ovogodišnja kampanja brenda POPPY lab.  koja naglasak stavlja na male, svakodnevne rituale između majke i kćeri, one koji se ponavljaju, dijele i s vremenom postaju dio identiteta.

U središtu su pažljivo osmišljeni bundle paketi koji potiču zajedničke trenutke njege, ali i proizvodi koji podsjećaju na važnost brige o vlastitom tijelu iznutra i izvana.

Posebno mjesto u toj priči imaju dezodoransi Allure i Yonique, formulirani s fokusom na nježnu, ali učinkovitu zaštitu, bez kompromisa kada je riječ kvaliteti i sigurnosti. Upravo takvi proizvodi čine razliku u svakodnevici jer nas podsjećaju da je briga o sebi i briga o zdravlju nerazdvojiva.

I možda je baš to najvrijednija poruka koju možemo prenijeti dalje.

Ne savršene rutine, ne idealne dane, nego svijest da male stvari imaju težinu. Da ono što radimo svakodnevno postaje ono što živimo dugoročno.

A Majčin dan, u svojoj najljepšoj verziji, nije samo prilika za poklon. On je podsjetnik da u toj svakodnevici, uz sve što dajemo drugima, ne zaboravimo uključiti i sebe.

Fotografije: Sanda Uzelac

Objava kako učimo kćeri brinuti o sebi kroz male svakodnevne stvari pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mnogi roditelji s dozom straha govore o razdoblju puberteta. Na rano roditeljstvo spremaju nas mnogi, a za pubertet – to je tema koja često pobjegne iz fokusa. “Vidjet ćeš ti kad dođe pubertet”, “Tada sve kreće nizbrdo”, “Tinejdžeri su nemogući” – rečenice su koje savjetnica za odgoj Martina Sokač često čuje, a osobito u 20 godina dugoj karijeri odgojiteljice u vrtiću i edukatorice za roditelje. Martina je i sama mama tinejdžera koja na vlastitoj koži dobro poznaje prednosti i posljedice odnosa s djecom u tom osjetljivom razdoblju.

“Pubertet ne uništava odnos. Pubertet samo pokazuje kakav je odnos već izgrađen.”, ističe Martina Sokač. A dva su temelja “sretnog puberteta.

Odnos se gradi puno prije puberteta

Ako želite dobar odnos s tinejdžerom, ne počinjete ga graditi kada dijete navrši 13 godina. “Počinje kada dijete ima dvije godine i baca se po podu. Kada ima četiri i govori ‘neću’. Kada ima šest i pogriješi.” – objašnjava Martina. Upravo u tim svakodnevnim, često izazovnim trenucima gradi se temelj odnosa koji će roditelje nositi kroz pubertet. I to od malih nogu, a ne kada je dijete već zagazilo u pubertet.

U pubertetu beremo plodove onog što gradimo od malih nogu.

Dobar odnos s djetetom ne znači imati dijete koje uvijek sluša i ne radi probleme, otkriva Martina Sokač. “To je odnos u kojem dijete ima povjerenje u roditelja, u kojem se osjeća sigurno i u kojem zna da može doći po pomoć. I ono najvažnije, odnos u kojem dijete zna da će biti viđeno i prihvaćeno čak i kada pogriješi” – kaže savjetnica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Kako reagiramo na emocije gradi ili ruši odnos

Jedna od najčešćih pogrešaka koje roditelji rade jest odgovor na djetetove emocije, upozorava Martina. Kada dijete kaže “tužan sam” ili “to mi nije fer”, roditelji često odgovaraju s “ma nije to ništa” ili „nemaš razloga za to.” “U tim trenucima dijete ne uči kako se nositi s emocijama. Uči da njegove emocije nisu važne.” – kaže Martina, dodajući kako upravo tada ne smijemo očekivati da će nam se dijete u pubertetu otvoriti i govoriti što ga muči.

“Odnos se ne gradi kada je dijete mirno i dobro. Gradi se upravo u trenucima kada su emocije jake. I tu se nalaze temelji budućeg jednog odnosa koji nas sustiže u pubertetu kada izazovi skaliraju.” – naglašava savjetnica.

Granica i odnos – nije jedno ili drugo

Jedna od najvećih zabluda roditeljstva jest da razumijevanje znači popuštanje, otkriva Martina Sokač. “Možeš razumjeti dijete i istovremeno postaviti jasnu granicu.”, kaže savjetnica. Kao primjer navodi jednostavnu rečenicu: “Razumijem da želiš još gledati crtani i da ti je to važno. I dalje je vrijeme za spavanje.”

Granica ostaje. Ali odnos ostaje s njom. I to je razlika između epidemije popustljivog roditeljstva i zdravo izgrađenog odnosa.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Prestanite se bojati puberteta

Svaki odnos je drugačiji i pubertet ne mora biti razdoblje koje se jednostavno preživi, poručuje savjetnica. “Moguće je imati odnos s tinejdžerom u kojem postoji razgovor, povjerenje i povezanost.”, kaže Martina, i sama mama tinejdžera. “Umjesto da se roditelji pitaju kako će preživjeti pubertet, važnije je pitanje postaviti već danas. Kakav odnos danas gradim sa svojim djetetom?”.

Nijedan pubertet neće uništiti ono što je izgrađeno na povjerenju, uvažavanju i jasnim granicama.

Kako graditi odnos s djetetom od najranije dobi i ostati uz njega u svim emocionalnim izazovima, Martina Sokač otkriva u vodiču „Kroz suze i smijeh – vodič za dječje emocije”, dostupnom na kioscima iNovina diljem Hrvatske.

Fotografije: unsplash.com

Objava ups, moje dijete je u pubertetu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pixar je donio emocionalnu revoluciju u svijet animacije s filmom Izvrnuto obrnuto. Kroz likove Radosti, Tuge, Straha, Gađenja i Bijesa, omogućio je publici da na novi način razumije emocionalni život jednog djeteta. Sada, gotovo deset godina kasnije, Pixar nam donosi nastavak ove priče, Izvrnuto obrnuto 2, koji se bavi životom 13-godišnje Riley koja ulazi u turbulentno razdoblje puberteta. Novi set emocija preuzima glavnu ulogu: Tjeskoba, Zavist, Sram i Dosada. Kao pomahnitala mrkva s vatrom u kosi Tjeskoba personificira Rileyin strah od srednjoškolskih hodnika. Uvijek je budna i entuzijastično brine o svim mogućim ishodima. Kada bi osjećaj da je trava uvijek zelenija kod susjeda dobio fizički oblik, izgledao bi poput Zavisti: okrugle oči pune nezadovoljstva  i ljubomore. S druge strane, Sram se najradije skriva u sjeni. Preferira da Riley ne bude u središtu pažnje. Ova emocija ružičasta je od srama i ima rumene obraze. Dosada, posljednja emocija u nizu, unosi dozu tinejdžerske apatije u Rileyinu osobnost, čineći je ravnodušnom prema svemu oko sebe. Ona jedva može podignuti glavu.

Emocije poput tjeskobe, zavisti i srama dobro su poznate tinejdžerima

Izvrnuto obrnuto 2, iako pojednostavljuje tinejdžerske emocije kako bi stvorio zanimljivije likove, i dalje prenosi vrijedne lekcije o pubertetu koje su korisne kako za tinejdžere, tako i za roditelje. Ovaj crtić će vam pomoći da neugodne emocije gledate kao nužne, vrijedne i prirodne reakcije vaših tinejdžera dok se bore za osjećaj pripadnosti među svojim vršnjacima. Nakon što pogledate Izvrnuto obrnuto 2, bolje ćete razumjeti kako možete podržati svoju djecu kroz ovo turbulentno razdoblje njihovog odrastanja. Kako bih vam u tome dodatno pomogla donosim vam osvrt jednog tinejdžera, mog mlađeg brata, na emocije koje su prikazane u filmu:

• Pubertet je totalno ludo razdoblje. Sve te fizičke promjene – rastem kao lud, počinju se razvijati stvari koje nisam ni znao da postoje! A onda te emocije, ma katastrofa. Jedan dan sam super sretan, drugi dan kao da je cijeli svijet protiv mene. Sve se to mijenja brže nego što mogu shvatiti.
• Identitet, to je pravi kaos. Pokušavam shvatiti tko sam i što želim biti, a istovremeno svi oko mene imaju mišljenje o tome kako bih se trebao ponašati ili izgledati. Nikad ne znaš hoćeš li biti cool ili out.
• Socijalni pritisci su ogromni. Svi te guraju da budeš dio nekog kruga prijatelja ili da se uklopiš u neki stil. Ako ne udovoljiš, osjećaš se kao da ne pripadaš.
• Odnosi s obitelji su… eh. Misle da me kuže, ali u isto vrijeme pokušavaju mi reći što da radim. Nikad ne znaš jesu li stvarno tu da te podrže ili da ti daju lekciju.
• Škola je pakao. Sve te obaveze i testovi, ponekad se osjećam kao da se gušim u svim tim informacijama koje moram zapamtiti. Svi očekuju da budem super uspješan, a ja se samo borim da ostanem iznad vode.

Objava crtić o emocijama koji moraš pogledati sa svojim tinejdžerom – Izvrnuto obrnuto 2 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage mame djece mlađe od 10 godina,

znam da ste umorne, neispavane, pune briga. Znam da dok hranite bebu jednom rukom, drugom rukom pomažete prvašiću oko zadaće, osluškujete je li mašina za pranje rublja odsvirala kraj jer više nemate čistih čarapa te stalno pogledavate na sat jer uvijek je vrijeme za nešto: ručak, bočica, spavanje, mijenjanje pelena, izvannastavne aktivnosti i mogu nabrajati unedogled. Znam da dok ste na poslu većinu vremena mislite na djecu, šaljete bezbroj poruka ljubavi, poruka briga, poruka uputa…brinete jer je po noći dijete zakašljalo par puta, možda se pojačalo u vrtiću…brinete hoćete li stići pokupiti malene iz boravka jer što ako izađe van u 16 sati, a vas nema ispred jer ste zapele u prometu…brinete jer ne stignete sve, a toliko toga želite…brinete jer većinu vremena plačete, ili od sreće ili od tuge, hoće li presušiti više te suze?

Znam! Sve mi znamo kakvo je stanje, samo neke priznaju, neke ne. U redu, svatko kako ga volja. No, zašto ja ovo sad pišem? Pišem jer osim prvašice, imam i dvije starije kćeri: jedna je 14 godina, druga 12. Drage moje, sve što prođe 10. godinu, izađe u školi iz okrilja učiteljice koja ih drži na okupu i brine više majčinski, kad udari pubertet koji počinje sve ranije, cijeli svijet se mijenja ponovno: i vama i njima. Voljela bih reći na bolje, stvarno bih voljela…Evo, procijenite same.

Briga oko malene dječice ide otprilike ovako: “Hoću li znati što trebam? Čim prestanem dojiti, napokon ću se i naspavati. Jedva čekam da progovori pa da mi bude lakše razumjeti što želi. Kad prođu ovi tantrumi, sve će biti bolje. U vrtiću je stalno bolesno, kad će već jednom krenuti u školu?”.
Gurnuo ga netko slučajno u razredu, jao, neka već jednom ojača da se obrani samo. I tako prolazimo te divne, slatke godine stalno iščekujući i priželjkujući djetetovu samostalnost, zrelost, odrastanje, jer mislimo da će biti lakše. Pogotovo s prvim djetetom, sa svakim sljedećim se to smanjuje jer smo sigurniji u sebe i opušteniji s djecom, barem neki. Međutim, priželjkivanje je i dalje tu. Moje užasavanje upoznavanja bebe s krutom hranom nije prestalo ni nakon troje djece, tako da je tu opet moment priželjkivanja da poraste već jednom da može samo normalno žvakati.

E sad, briga oko djece iznad 10 godina, pogotovo teen ekipe, je ovakva: “Hoću li znati što trebam? Razumijem li ja uopće što pričaju? Molim te, nosi uloške sa sobom uvijek jer u svakom trenutku možeš dobiti menstruaciju.”.  Ja upozorim na neki nepoželjni oblik ponašanja, pa mi ona argumentira pa na to opet ja, pa opet ona i tako sve do trenutka dok ne zaurlam: nauči gdje je granica ili bolje prestani dok si još u prednosti!

Na roditeljskom sastanku: pazite na pretjeranu konzumaciju proteinskih dodataka jer dečki bildaju mišiće; pazite na cigarete i tamo neki snus koji je tri puta jači od cigarete; u slučaju da nađete nožić od šiljila velika je mogućnost da vam se dijete samoozljeđuje jer to puno njih u tim godinama radi. Što ako nešto od toga radi, što ako ih maltretiraju, što ako su u depresiji, što ako…a ja to ne vidim, ne prepoznajem? Sad je vrijeme za razgovor o seksu, hm, jesam li rekla previše ili premalo? Kozmetika, može, ne može, ne puno, nemam pojma. Nepodnošljivi odnosi u razredu, nedostatak empatije, gledanje čije tenisice koliko koštaju. Ulogirana na sve moguće društvene i nedruštvene mreže da shvatim i pratim što gledaju, kako to razumiju, pokušam objasniti što je ispravno, a što potpuno van pameti…a budimo iskreni, ne znam više ni sama.

Zagrljaja je sve manje, kolutanja očiju sve više. Sad mi je tek jasna ona stara: malena djeca malena briga, velika djeca velika briga. Nažalost, stvarno je tako.

Zagrlite te mališane i grlite ih sve dok vam to dozvoljavaju, držite ih za ruke i gledajte čim više u te predivne oči koje vas gledaju sa obožavanjem. U njima nema pitanja: “Mama, zašto si se sad tako obukla, mogla si se malo i našminkati, zašto me to sve ispituješ” i sl. , u njima je samo čista ljubav. Vole nas i starija djeca, to nije upitno, samo im trenutno ne da ponos da to previše pokazuju. Ipak su pametniji od nas, što mi točno znamo o životu!?

I za kraj, ako ste gledale film Tesna koža, glavni glumac koji ima odraslu djecu kaže: dok su bili mali i nisu znali govoriti sve sam ih razumio, sad pričaju i pričaju i ništa ne razumijem. Upravo ta rečenica vam je sažetak svega! A za sve daljnje upute o postupanju s teen ekipom, pitajte nekog drugog.

Ja ću možda osnovati Klub mama tijesne (tesne) kože…a i frizura mi je trenutno ista kao njegova.

Foto:pexels.com

ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Objava zašto je odgoj tinejdžera puno teži od odgoja male djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

kad ti terrible-two izgledaju kao En-ten-tini

“ti si mi upropastila život!”

Objava gđica Tinejdžerica pojavila se prvi puta na SUPERMAME.