Radiš Kegelove vježbe, a simptomi ti se pojačavaju? Evo što se zapravo događa

Sigurno si čula za Kegelove vježbe, ako ne prije, onda nakon poroda. I najčešći savjet koji dolazi s njima jest da ih radiš što češće, da su jednostavne i lako primjenjive u svakodnevnom životu. Jedina uputa je: stisni-pusti, dok se voziš, dok gledaš film, dok dojiš… Jedan univerzalan savjet bilo da se boriš s bježanjem urina prilikom kihanja ili osjećaš da ti je donji dio trbuha odvojen od ostatka tijela. No, budimo realne, za toliko različite probleme nije moguće da je rješenje samo stisni-pusti.

Istina je da upornim stiskanjem, bez reda i rasporeda, radiš upravo suprotno i možeš dodatno štetiti svom tijelu. A sve u najboljoj namjeri.

Zašto Kegelove vježbe nisu najbolje rješenje?

Nasumičnim i konstantnim stiskanjem mišića radimo upravo suprotno od onog što želimo – dovodimo ga u stanje neprestanog grča odnosno napetosti. A napet i snažan mišić su dvije potpuno različite stvari. Zdrav i funkcionalan mišić mora imati sposobnost da se aktivira-stisne i da se u potpunosti opusti. A Kegelovim vježbama radimo samo jedno od tog dvoje, odnosno stiskanje. Kada mišiće zdjeličnog dna držimo konstantno napetima oni s vremenom izgube funkciju opuštanja i tad dolazi do prevelike napetosti odnosno hipertonusa zdjeličnih mišića. Mišić koji je u hipertonusu postaje slab, gubi svoju primarnu funkciju i time umjesto da rješavaš svoj problem, zapravo ga produbljuješ.

Kako prepoznati da ti je zdjelično dno u grču?

Simptomi su često prikriveni i žene ih pripisuju normalnom stanju nakon poroda. I najveća zamka leži u tome što većina žena, kad primijeti simptome, pomisli: „Mišići zdjeličnog dna su mi preslabi, moram ih još više vježbati“. No, istina je vrlo često upravo suprotna – simptomi koje osjećaš ne dolaze iz slabosti već iz kronične napetosti.

Znakovi odnosno simptomi su često prikriveni i žene ih pogrešno pripisuju “normalnim” posljedicama poroda. Ako osjećaš oštru bol ili nelagodu ili imaš osjećaj da nešto sprječava ostvarivanje intimnog odnosa, ako ti je neugodno umetnuti tampon ili menstrualnu čašicu, vrlo je vjerojatno da se radi o hipertonusu. Također, ako primijetiš da ti se mlaz mokraće stalno prekida, da dugo čekaš na toaletu da mokrenje uopće započne ili imaš osjećaj da ti je mjehur stalno pun i taj osjećaj ne odlazi mokrenjem –  tvoji mišići se zapravo odbijaju opustiti. Čak i ono nelagodno bježanje urina pri kašljanju ili skakanju može biti znak prevelike napetosti, jer zgrčen mišić jednostavno nema prostora za amortizaciju naglog pritiska.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

Postoji li više uzroka?

Glavni krivci za ovo stanje kod žena, pogotovo nakon poroda, su postporođajni ožiljci od epiziotomije ili puknuća, kronični stres, ali i jedna loša navika (koju sve mi ponekad radimo) – konstantno nesvjesno uvlačenje trbuha kako bismo sakrile „trbuščić“ nakon poroda.

Kako si pomoći već danas?

Ključ uspjeha nije u jačanju, nego u otpuštanju i svjesnoj relaksaciji. Za početak, napravi jedan brzi test: obrati pažnju na svoju čeljust. Jesu li ti zubi stisnuti? Čeljust i zdjelično dno su neurološki povezani. Kad god opustiš i razmakneš čeljust, tvoja zdjelica dobiva signal da se također može opustiti.

Što točno vježbati?

Zatim, zamijeni Kegelove vježbe dijafragmalnim disanjem. Legni, stavi ruku na trbuh i udahni duboko tako da osjetiš kako zrak putuje skroz dolje, šireći tvoj trbuh u svim smjerovima, kukove i međicu. Zamisli kako se tvoje zdjelično dno, koje je povezano s dijafragmom, s udahom nježno otvara poput cvijeta. Izdisaj neka bude potpuno pasivan, bez ikakvog stiskanja. Također, provedi pet minuta dnevno dišući u položaju gdje klekneš, sjedneš na pete i ruke ispružiš ispred sebe na prostirku. Opusti se, osjeti kako svakim izdahom opuštaš svoje zdjelično dno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

I zapamti!

Tvoje tijelo ne treba još pritiska, ono treba uvjete da se opusti. Kao i u životu, i u tijelu se najveće promjene često događaju kada mu damo prostor, sigurnost i povjerenje. Ako bolovi i simptomi potraju, nemoj čekati – posjeti specijaliziranog fizioterapeuta koji će manualnim tehnikama vratiti elastičnost tvom tijelu. Zaslužuješ oporavak bez boli.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ti Kegelove vježbe možda štete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Željela sam puno prije napisati sve ono što sam proživjela i osjećala u svom trećem porodu, ali nije bilo volje i načina da sve što sam prije 9 mjeseci proživjela stavim na papir, a da pritom budem spremna za to. Ali zato, sada, 9 mjeseci poslije, dok se još sjećam tih osjećaja i tog iskustva odlučila sam pronaći vrijeme i način da napišem nešto o svom iskustvu s trećeg poroda.

Jednom riječi kojom bi opisala svoj treći po redu porod je OSLOBAĐAJUĆE. Za mene je moj treći porod bio ono iskustvo za koje si osvijestiš kao žena koliko si snažna i koliko tvoje tijelo može biti jako.

Iza sebe sam imala 2 vaginalna poroda i otprilike sam znala što me čeka i na što se trebam pripremiti; s time da sam bila svjesna da se u trenutku može sve okrenuti za 180 stupnjeva i otići smjerom koji nisam planirala. E sad, planirati porod kojeg čekaš da krene i nije baš jednostavno, uz još njih dvije kod kuće, bile su pripreme i razgovori s curama kad se to dogodi kako i što će biti. Već su one i velike dosta bile, i razumjele su da ću otići u bolnicu sa stomakom i vratiti se s bebom. O onim pitanjima gdje to beba izađe i kako to ide od tamo dolje, nekako sam uspjela sa starijom (koja je tada imala 8 i pol godina) ‘izmanevrirati’ odgovore da joj bude otprilike jasno; a s mlađom (koja je tada imala 3 i pol) su ti odgovori bili puno zanimljiviji i prilagođeni njenom uzrastu.

Strahovi koji su me ‘obilazili’ pred porod su bili prisutni, i onaj najveći je bio: Hoće li moj doktor biti na porodu?

Na prva dva poroda nisam imala nikoga ‘svoga’ u rađaoni i sada, nakon trećeg poroda, kristalno mi je jasno koliko to zapravo znači kad sve moje frendice i poznanice kažu da je bitno imati nekoga ‘svoga’ u takvim situacijama. Ovo je jedan od razloga zašto sam toliko možda i odugovlačila napisati kako je prošao moj treći porod. Jer je na mom trećem porodu bio doktor koji me vodio kroz cijelu trudnoću, koji me je uspavao kad sam imala kiretažu u 13 tjednu trudnoće jer je srce mojoj bebi srce prestalo kucati, koji mi je prije toga napravio polipektomiju, koji je bio uz mene i na raspolaganju svaki puta kada sam imala spontani pobačaj, koji me tješio kad me jedan mladi specijalizant doveo do suza, nemoći i jadnog stanja nakon zamolbe da mi napravi ultrazvuk jer nisam znala da li bebi srce kuca i jer mi je tek uvedena heparinska terapija; koji mi je uveo heparinsku terapiju i pokazao mi kako se daje heparin u stomak kako bi to sama mogla raditi, koji me više puta hospitalizirao jer sam imala nesnosne migrene u trudnoći od kojih sam povraćala i provela brojne neprospavane noći i koji me zvao dan nakon što sam došla iz bolnice da hitno odem izvaditi krv na transfuziju jer su mi nalazi krvi nakon poroda bili katastrofalni, ali je on pretpostavljao da je laboratorijska greška – ali svejedno, osobno me nazvao i odmah poslije nalaza poslao mi poruku “sve je u redu”. To je bio ‘moj’ čovjek u rađaoni koji je svojim prisustvom učinio da ja budem smirena i da moj treći porod ostane meni urezan kao PREDIVNO iskustvo.

Naravno, moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme, i na sva tri moja poroda, i ono najljepše što mi je on rekao nakon mog prvog poroda da me gleda drukčijim očima jer je vidio koja snaga i jakost se odvijaju u ženi prilikom poroda, i što sve moramo proći i doživjeti kako bi na svijet donijeli ljudsko biće.

Osim moje svakodnevne brige (radi prijašnjih ponavljajućih spontanih pobačaja) i heparinske terapije (malih injekcija koje sam si morala svakodnevno davati jer razvijam znakove trombofilije u trudnoći) sama trudnoća je išla ‘glatko’. Kao što sam gore napisala – imala sam ‘svog’ doktora koji je bio upućen u moju anamnezu i od prvog našeg susreta veću podršku i osjećaj humanosti nisam doživjela od niti jednog doktora prije, niti ikada poslije. On je bio na godišnjem odmoru u periodu kad su bili moji zadnji tjedni trudnoće i znala sam da me vjerojatno čeka još jedan porod bez njega, ali bila sam spremna, jer iskustvo prva dva poroda dalo mi je ‘uvid’ u ono što me potencijalno čeka. Naravno da sam priželjkivala da moja beba dočeka svog doktora i da se nekako potrefi da on bude baš u smjeni kad ja krenem rađati, i da mi je netko rekao da ću to i doživjeti, rekla bi mu ‘NO WAY’.

Oba moja prva poroda su prošla dobro i nemam neko negativno iskustvo, osim da su neke stvari mogle biti drugačije izvedene, kao npr. epiziotomija u  prvom porodu i rezanje hemeroida, a u drugom porodu definitivno se moglo pričekati djelovanje anestetika prije šivanja jer me samo šivanje boljelo možda i više nego porod. Prvi porod mi je pomalo i u magli s nekim dijelovima jer sam dobila nešto za opuštanje, a u drugom sam bila svjesna svakog trenutka jer je gospođa curka odlučila doći baš na svoj način i ne čekati nikoga i ništa.

A ova treća gospođica, e, s njom sam bome bila pametnija i dugo ostala kod kuće, tako da sam došla na 10cm otvorena odmah na stol za porod (koji je u brodskoj bolnici btw novi i ekstra udoban u odnosu na onaj na kojem sam bila u prva dva poroda) i dočekalo me super osoblje, i predivna babica koja mi je sve objašnjavala što će, kada i kako napraviti i doktor koji me primio bio je skroz cool – možda jer je znao da dolazi onaj ‘moj’ doktor koji će me poroditi. A onaj specijalizant s početka ove priče – on se nekako našao isto tu, ali samo da kaže dobro jutro mom suprugu i pogledavši u mene, lagano se okrenuo i otišao. A dan, dva poslije u viziti sam shvatila koliko su i oni svi ljudi, koji imaju svoje šefove pred kojima su ‘manji od makova zrna’, i koji samo ‘mišiće’ mogu pokazivati na onima koje ‘pucaju’ hormoni i koje su najranjivije na svijetu – trudnice i majke.

Ono najbitnije što želim reći svima onima koje se pripremaju na vaginalni porod da su češljić i termalna voda spas u trudovima, a moj osobni spas je bila molitva i obraćanje Gospi da me provede kroz bol i strah koji sam prolazila ‘penjući’ se na tu planinu zvanu porod. Kao ‘planinu’ sam još svoj prvi porod opisala – negdje sam to pročitala, kao i onu ‘požuri polako’ na svoj porod jer uistinu tako i je, ideš korak po korak dok ne dođeš do vrha, i onda se spuštaš nakon trećeg porođajnog doba u podnožje planine, sa svojim malim čudom u rukama i ne možeš riječima opisati tu sreću u kojoj si se našla nakon tolike boli.

I to bi otprilike bilo sve što želim napisati o svom trećem porodu i poželjeti svakoj budućoj rodilji porod kakav je bio ovaj moj treći, ako ne i bolji; oni u kućnom ambijentu su vjerujem još milijun puta iskustveno bolji i jači.

Ali, trebamo raditi na jačanju svijesti i pažnji koju rodilje zaslužuju i svemu kroz što prolaze od prvog susreta sa svojim doktorima. Divnih sestara, babica i doktora ima, i samo neka ih bude još i više.

A ti mama lavice, pobrini se da tvoja ‘jača’ polovica bude s tobom na porodu (ne mora to biti suprug, s mojom kumom je mama bila na oba poroda i ona ju je hrabrila i bila uz nju u svakom trenutku poroda) i da budeš dovoljno snažna i jaka da se izboriš za sve ono što zaslužuješ i želiš na svom porodu – jer porod je, vjeruj mi, tamo gdje spoznaješ koliko si kao žena jaka i hrabra, tamo gdje se ti rađaš kao majka. 

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava moja priča s trećeg poroda: iskustvo koje me oslobodilo straha pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Šest tjedana nakon poroda često se doživljava kao trenutak kada bi se žena trebala “vratiti na staro”. No tijelo ima potpuno drugačiji ritam.

Prvi pregled nakon poroda za mnoge žene predstavlja neku vrstu prekretnice. Ako je sve u redu, često čuju da se mogu vratiti uobičajenim aktivnostima. Ipak, mnoge mame upravo tada ostanu zbunjene jer se možda još uvijek ne osjećaju kao prije.

Trbuh je drugačiji. Leđa bole. Zdjelica djeluje nestabilno. Umor dolazi brže nego prije. Možda postoji osjećaj pritiska ili nelagode za koji nisu sigurne je li “normalan”.

Fizioterapeutkinja Maja Kolarić objašnjava zašto šest tjedana nakon poroda nije kraj oporavka, nego tek jedna nova faza.

“Šest tjedana nakon poroda ne predstavlja kraj oporavka, nego početak jedne aktivne faze u kojoj se tijelo još uvijek vraća u ravnotežu nakon trudnoće i poroda. U tom periodu i dalje se odvijaju promjene u mišićima, ligamentima i živčanom sustavu, pa se tijelo ne može promatrati kao ‘vratilo se na staro’, nego kao sustav koji se ponovno reorganizira.”

Iako se izvana može činiti da je tijelo prošlo kroz najveći dio promjena, unutarnji procesi i dalje traju.

“Hormonalne promjene još uvijek imaju utjecaj na tkiva, osobito na ligamente koji mogu ostati mekši i manje stabilni nego prije trudnoće. Zbog toga mnoge žene u ovom razdoblju osjećaju veću osjetljivost ili nestabilnost u području zdjelice, iako se izvana može činiti da je sve već ‘prošlo’.”

Zdjelično dno oporavlja se bez obzira na način poroda

Jedna od čestih zabluda je da se zdjelično dno treba oporavljati samo nakon vaginalnog poroda. No trudnoća sama po sebi predstavlja veliko opterećenje za tijelo.

“Zdjelično dno se još uvijek oporavlja nakon trudnoće i poroda, bez obzira na način poroda. Ono može biti slabije, sporije reagirati i imati promijenjenu koordinaciju, što se kod nekih žena može očitovati kroz osjećaj pritiska u zdjelici ili povremeno nevoljno puštanje mokraće.”

Takve promjene ne znače da je tijelo “zakazalo”, nego da prolazi kroz proces ponovnog povezivanja i prilagodbe.

“To ne treba promatrati izolirano, nego kao dio šireg procesa oporavka i ponovne uspostave kontrole.”

Trbuh nakon poroda nije samo pitanje izgleda

Velik fokus nakon poroda često se stavlja na izgled trbuha i pitanje kada će se “vratiti”. No funkcija je puno važnija od samog izgleda.

“I trbušni zid u ovom periodu najčešće još nema punu funkcionalnu snagu i koordinaciju. Trbuh se ne vraća odmah u prijašnje stanje, nego ponovno uči preuzimati stabilizacijsku ulogu u pokretu i opterećenju.”

Zato pitanje nije samo kako trbuh izgleda, nego kako radi.

“Važnije je promatrati kako trbuh funkcionira u svakodnevnim aktivnostima nego samo njegov izgled ili širinu eventualne dijastaze.”

Što žene često osjećaju nakon šest tjedana?

Iako se od žena često očekuje da se nakon šest tjedana vraćaju svakodnevnom ritmu, tijelo još uvijek može pokazivati znakove da mu treba vrijeme.

“U ovom razdoblju česti su bolovi u križima, zdjelici ili trtici, osjećaj nestabilnosti u području zdjelice, pritisak u donjem dijelu trbuha, brže zamaranje trupa te promjene u kontroli mokrenja.”

Maja naglašava da je važno promatrati cijelu sliku.

“Sve to može biti dio normalne adaptacije tijela, ali istovremeno signal da sustav još nije u potpunosti uspostavio stabilnost i koordinaciju.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Šest tjedana nije rok za oporavak

Možda najvažnija poruka za svaku mamu je da oporavak nema univerzalni datum.

“Važno je razumjeti da šest tjedana nije kriterij oporavka, nego samo vremenska oznaka koja se često koristi u medicinskom sustavu.”

Svaka trudnoća, porod i tijelo su drugačiji.

“Tempo oporavka je individualan i ne može se mjeriti isključivo kalendarom, nego funkcijom i sposobnošću tijela da se stabilno kreće i podnosi opterećenje.”

Kako se sigurno vratiti aktivnostima?

Povratak vježbanju i svakodnevnim aktivnostima ne bi trebao ovisiti samo o tome koliko je vremena prošlo od poroda.

“Povratak aktivnostima u ovom periodu ne bi se trebao temeljiti na vremenu, nego na funkcionalnom stanju tijela.”

Prvi korak nije forsiranje tijela, nego ponovno stvaranje temelja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

“Naglasak je na ponovnoj uspostavi kontrole disanja, stabilizacije trupa i koordinacije zdjeličnog dna, a tek zatim na postupnom povećanju opterećenja.”

Oporavak nakon poroda nije utrka niti povratak na staro tijelo. To je proces upoznavanja novog tijela, razumijevanja njegovih signala i davanja podrške tamo gdje je potrebna.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

O oporavku nakon trudnoće i poroda za Supermame piše Maja Kolarić, osnivačica Centra za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a više o njezinom radu potražite na društvenim mrežama i službenim kanalima.

Objava tvoje tijelo 6 tjedana nakon poroda: zašto “kontrola je uredna” ne znači da je oporavak završio pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Porod carskim rezom nije lakši oporavak: pitanja koja mame postavljaju i odgovori koje trebaju čuti

Carski rez često se u razgovorima opisuje kao “lakši način poroda”. No žene koje su ga prošle znaju da oporavak nije ni brz ni jednostavan – i da dolazi s nizom pitanja na koja često nemaju kome postaviti.

Je li normalno da ožiljak zateže mjesecima nakon poroda? Kada je sigurno ponovno početi vježbati? Može li carski rez utjecati na bolove u leđima ili osjećaj slabosti u trbuhu?

To su pitanja koja mnoge mame pretražuju kasno navečer, ali rijetko izgovore naglas.

Zato smo okupili neka od najčešćih – i najvažnijih – pitanja koja žene imaju nakon poroda carskim rezom, a na njih odgovara fizioterapeutkinja Maja Kolarić, koja u svom radu svakodnevno pomaže ženama u oporavku nakon trudnoće i poroda.

Mogu li imati vaginalni porod nakon carskog reza i ima li smisla da se za to pripremam?

Naravno! Mnoge žene se odlučuju na VBAC i pripremaju za takav porod koji u većini slučajeva bude uspješan. Prema riječima većine mojih klijentica koje su imale VBAC, to je i psihološki reset za one kojima je prvi porod bio traumatičan.

Je li normalno da me ožiljak zateže mjesecima nakon carskog reza?

Nije normalno! To je znak da ožiljak nije završio svoj proces cijeljenja do kraja, da se nije ‘stopio’ s ostatkom tijela i postoje priraslice koje uzrokuju zatezanje. To mi sve govori da je potrebna podrška u obliku rehabilitacije kako bi ožiljak mogao dovršiti cijeljenje te da bi se tijelo moglo ponovno povezati u jednu cjelinu.

Može li taj ožiljak stvarno utjecati na leđa i držanje? Jer me stalno bole…

Oo da! Radi se o tome da se ispod ožiljka stvaraju priraslice koje se lijepe za fasciju (koja prekriva naše mišiće i organe) i tijelu ne dopušta pokrete do kraja što uzrokuje bolove u leđima i kukovima najčešće.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada smijem početi vježbati nakon carskog reza?

Pitanje koje često dobijem i odgovor ne može biti konkretan! Tu bi ja postavila protupitanje prvo – o kojoj vrsti vježbanja pričamo? Vježbe poput vježbi disanja i lagane ‘rehabilitacijske vježbe’ preporučam od prvog dana nakon poroda. Ukoliko pričamo o intenzivnim treninzima koje je žena odrađivala prije trudnoće, njih preporučam otprilike 3 mjeseca nakon poroda ukoliko je odrađena pravilna rehabilitacija nakon poroda i ukoliko se žena osjeća spremnom psihički i fizički.

Treba li raditi masažu ožiljka i kada krenuti?

Moja najveća preporuka je samomasaža ožiljka i s njom je potrebno krenuti tek nakon 2-3 tjedna od samog poroda kako bi se rana u potpunosti zatvorila i dovršio se primarni proces cijeljenja.

Kako da znam oporavljam li se “kako treba” ili nešto radim krivo?

Ne postoji ‘savršen’ oporavak, ali možeš prepoznati ide li u dobrom smjeru. Ako se zatezanje postupno smanjuje, ožiljak postaje mekši i pokretljiviji, a kretanje sve slobodnije bez novih bolova, oporavak najčešće ide kako treba. Ipak, mnoge žene zbuni kratkotrajni nalet energije, osjećaj da “mogu sve” ne znači da je tijelo zaista spremno za veće napore. S druge strane, ako zatezanje traje ili se pojačava, ožiljak ostaje tvrd i osjetljiv, prisutan je osjećaj povlačenja iznutra ili dojam da se “nije sve vratilo na mjesto”, to je znak da oporavak nije dovršen i da je tijelu potrebna dodatna podrška kroz ciljanu rehabilitaciju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Je li normalno da osjećam neku vrstu pritiska ili težine u donjem dijelu trbuha?

Osjećaj pritiska ili težine u donjem dijelu trbuha nakon carskog reza može se pojaviti, osobito u ranim fazama oporavka, dok tkiva još cijele i prilagođavaju se. Međutim, ako taj osjećaj traje, pojačava se ili se javlja pri svakodnevnim aktivnostima, to nije nešto što treba smatrati ‘normalnim tijekom oporavka’. Često ukazuje na to da se duboki slojevi trbušne stijenke i zdjelice još nisu funkcionalno oporavili, što može biti povezano sa slabijom aktivacijom mišića, ožiljkastim tkivom ili povećanim pritiskom unutar trbušne šupljine. U tim slučajevima preporučuje se procjena i ciljana rehabilitacija kako bi se ponovno uspostavila podrška i osjećaj stabilnosti u tom području.

Zašto ožiljak i nakon 10 mjeseci boli, pogotovo kad je promjena vremena?

Bolan ožiljak i 10 mjeseci nakon carskog reza je znak da proces cijeljenja još nije u potpunosti završen. Najčešće ukazuje na prisutnost priraslica, smanjenu pokretljivost tkiva i narušenu regulaciju tlaka u području trupa i zdjelice. U tom smislu, bol nije očekivani dio normalnog završetka oporavka, nego signal da je potrebna dodatna rehabilitacija kako bi se ožiljak i okolne strukture ponovno funkcionalno integrirale u pokret.

Kroz dva mjeseca imam treći carski rez…jako me strah. Jel stvarno najteži oporavak? Samo mi loša iskustva iskaču?

Prvi savjet – ne čitati iskustva po raznoraznim grupama jer upravo to – samo loša iskustva iskaču. Nije dobro za psihu. Ima toliko diivnih priča koje čujem svakodnevno od svojih klijentica i najčešće su pozitivna. Većina njih kaže da ima je oporavak od trećeg poroda carskim rezom bio najlakši i najbezbolniji. Do te mjere da nisu imale potrebu tražiti išta protiv bolova. Zato prestati čitati tuđa iskustva jer ona nisu vaša vlastita! I početi vjerovati vlastitom tijelu.

Je li normalno da i dalje osjećam slabost mjesecima nakon poroda?

Djelomično je normalno osjećati manjak snage mjesecima nakon poroda, jer se tijelo oporavlja od velikih promjena koje uključuju mišiće trupa i zdjelice, vezivno tkivo, hormone i opću razinu energije, pa je kod mnogih žena prisutno sporije vraćanje izdržljivosti i osjećaj da tijelo još nije ‘isto kao prije’. Međutim, ako se slabost ne smanjuje kroz vrijeme, ako je prisutan osjećaj nestabilnosti u trupu ili zdjelici ili se žena ne može vratiti osnovnim svakodnevnim aktivnostima bez nelagode i umora, to više nije samo normalan postpartalni tijek, nego znak da je potrebna ciljano usmjerena rehabilitacija kako bi se ponovno uspostavila snaga i funkcionalna stabilnost tijela.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Može li ožiljak uzrokovati napuhnutost?

Može, ali ne izravno kao plinovi, nego kroz mehanizam koji je često zanemaren. Ožiljak nakon carskog reza može ograničiti klizanje fascije i utjecati na način na koji se trbušna stijenka širi i skuplja, pa se u nekih žena stvara osjećaj napuhnutosti, zategnutog trbuha ili ‘balona’ u donjem dijelu abdomena, iako realno nema više plinova nego prije. Također, ako je prisutna smanjena aktivacija dubokih trbušnih mišića i poremećaj regulacije intraabdominalnog tlaka, trbuh se lakše ‘izbacuje’ prema van, što dodatno pojačava dojam napuhanosti. Dakle, ožiljak može biti jedan od faktora, ali najčešće djeluje u kombinaciji s promjenama u funkciji trupa i zdjelice, zbog čega je u takvim slučajevima korisna ciljna
postpartalna rehabilitacija.

Koliko god vježbala i pazila na prehranu i dalje imam onaj šlaufić iznad reza? Može li se to smanjiti?

Može se smanjiti, ali nije uvijek stvar samo u prehrani i vježbanju. Taj ‘šlaufić’ iznad carskog reza često nije samo masno tkivo, nego kombinacija ožiljka, priraslica i načina na koji se trbuh ponaša nakon trudnoće i operacije. Zato se zna dogoditi da žena trenira, pazi na prehranu, a taj dio ostaje gotovo isti. U mnogim slučajevima problem nije ‘višak’, nego to što se tkivo iznad ožiljka drukčije organizira i slabije raspoređuje tlak u trbuhu. Kada se tome doda slabija aktivacija dubokih trbušnih mišića, taj dio se još lakše izboči. Dobra vijest je da se to često može poboljšati, ali obično traži više od same vježbe i prehrane – treba uključiti i rad na ožiljku i vraćanje kontrole nad trbušnim tlakom.

Koja je najčešća zabluda o oporavku nakon carskog reza koju svakodnevno čuješ?

Najčešća zabluda o oporavku nakon carskog reza je da je on ‘završen’ nakon 6–8 tjedana. Iako rana na koži tada izgleda zatvoreno, dublji slojevi tkiva i dalje se remodeliraju mjesecima, pa i dulje od godinu dana, zbog čega se mogu nastaviti javljati zatezanje, nelagoda ili promjene u funkciji trupa. Uz to, česta je i zabluda da se sve može riješiti samo vremenom ili samo vježbanjem, bez rada na ožiljku i ponovnog uspostavljanja funkcionalne povezanosti trbušne stijenke i zdjelice. Također, mnoge žene vjeruju da se nakon carskog reza krvari manje nego nakon vaginalnog poroda, no lohije nastaju iz maternice zbog odvajanja posteljice i pojavljuju se neovisno o načinu poroda, pa se u pravilu ne razlikuju značajno samo zbog činjenice da je porod bio operativni.

Koja je najveća greška koju žene rade nakon carskog reza?

Najveća greška nakon carskog reza je to što se žene često prebrzo vraćaju “na staro” bez da je tijelo stvarno spremno, ili s druge strane predugo izbjegavaju kretanje i oporavak čekaju pasivno. U praksi to znači povratak jačim aktivnostima čim rana izgleda dobro, bez rada na ožiljku, dubokoj stabilizaciji trupa i kontroli trbušnog tlaka, iako dublji slojevi još nisu funkcionalno oporavljeni. S druge strane, potpuno mirovanje također može usporiti oporavak jer tkivo treba dozirano opterećenje kako bi se ponovno pravilno organiziralo. Dodatna česta pogreška je i preuranjeno korištenje krema, sprejeva ili drugih preparata na svježi ožiljak, prije nego što je rana potpuno zatvorena i stabilna. U toj fazi to može iritirati tkivo, ometati prirodan proces cijeljenja, a u nekim slučajevima i pridonijeti ranijem otvaranju rane ili narušavanju kvalitete ožiljka. Zato je problem najčešće u krajnostima – ili prebrzo, ili prepasivno, ili preuranjeno ‘diranje’ ožiljka, umjesto postepenog, kontroliranog i stručno
vođenog oporavka.

Što bi voljela da svaka žena zna odmah nakon izlaska iz rodilišta?

Voljela bih da svaka žena odmah nakon izlaska iz rodilišta zna da su prvi tjedni nakon carskog reza faza u kojoj tijelo radi najvažniji posao cijeljenja i da mu je tada potrebno maksimalno mirovanje, nježnost i vrijeme. To ne znači potpunu nepokretnost, nego izbjegavanje opterećenja i žurbe, kako bi se dublji slojevi tkiva mogli mirno zatvarati i reorganizirati. U tom periodu posebno je važno ne “ubrzavati” procese vanjskim intervencijama, nego dopustiti tijelu da prirodno odradi zacjeljivanje, uz što više prozračivanja ožiljka i nježnog odnosa prema tom području kako bi se rana mogla prirodno smirivati i sušiti bez dodatnog iritiranja. I možda najvažnije – da se oporavak ne mjeri brzinom vraćanja u rutinu, nego kvalitetom cijeljenja iznutra. Sve sam ovo detaljnije opisala u svom besplatnom vodiču “Što nakon poroda carskim rezom”, kojeg mogu pronaći na mom Instagram profilu @masaza_za_trudnice.

“Oporavak nakon poroda se ne mjeri brzinom vraćanja u rutinu, nego kvalitetom cijeljenja iznutra.”, Maja Kolarić

Oporavak nakon carskog reza nije nešto što se događa samo od sebe niti je ograničen na nekoliko tjedana nakon poroda. To je proces koji zahtijeva vrijeme, razumijevanje vlastitog tijela i, kada je potrebno, stručnu podršku.

Mnoge tegobe koje žene doživljavaju nakon carskog reza često se prešućuju ili pripisuju “normalnom stanju”, iako to ne bi trebale biti. Upravo zato važno je postavljati pitanja, tražiti odgovore i ne ignorirati signale koje tijelo šalje. Jer briga o majci nije luksuz. To je temelj njezina zdravlja i dobrobiti cijele obitelji.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

Fotografije: unsplash. freepik

Objava nakon carskog reza nitko vam ne kaže ove stvari – a trebali bi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Fotografkinja koja lovi prve uspomene: priča Lidije Lovrenčić Hosi o bebama, majčinstvu i fotografijama koje zaustavljaju vrijeme

Postoje fotografije koje su lijepe i postoje one koje nose emociju koja traje cijeli život. Upravo takve uspomene stvara fotografkinja Lidija Lovrenčić Hosi, koja se posljednjih šest godina specijalizirala za trudničko, obiteljsko i newborn fotografiranje. Njezin studio postao je mjesto gdje roditelji dolaze sačuvati najnježnije trenutke – prve dane života, zagrljaje mama i djece te obiteljske uspomene koje će jednog dana postati neprocjenjivo nasljeđe.

U razgovoru za Supermame Lidija nam je otkrila kako je sve počelo, zašto je strpljenje ključ u fotografiranju novorođenčadi i zašto bi svaka mama barem jednom trebala stati pred objektiv sa svojom djecom.

Od “ćelave lutke” do vlastitog studija

Lidijina fotografska priča započela je 2019. godine, nakon rođenja njezina drugog djeteta. Kao i mnoge trudnice, sate je provodila na internetu tražeći savjete o trudnoći i porodu, ali ubrzo su joj pažnju privukle fotografije novorođenčadi.

„Bila sam potpuno opčinjena tim nježnim fotografijama tek rođenih beba. Pitala sam se kako je uopće moguće tako savršeno zabilježiti prve dane života“, prisjeća se.

Kako tada u njezinoj blizini nije bilo puno fotografa koji su se bavili newborn fotografijom, odlučila je pokušati sama. „Prva pomisao bila mi je: Ma gdje ću sad s malom bebom do Zagreba, imam fotoaparat – pokušat ću sama. Tako je počela moja avantura.“

Njezin prvi model bila je lutka njezine starije kćeri. „Imala sam ‘ćelavu lutku’ na kojoj sam satima učila kako pravilno umotati bebu. Tek kad je moj sin Lovro napunio mjesec dana, odlučila sam pokušati s pravim modelom. Danas kad pogledam te fotografije, jako su mi drage, ali pomislim: ‘Jadno dijete lude matere!’“, govori kroz smijeh.

Godinu dana kasnije otvorila je Lil Star Newborn Photography Studio, a prvi klijenti dolazili su kroz model callove i simbolične cijene.

„Ujutro sam radila u školi, a popodne fotografirala bebe ili uređivala fotografije. Bila je to intenzivna godina, ali bez podrške mog supruga ništa od toga ne bi bilo moguće. On mi je bio najveći vjetar u leđa – i poklonio mi je moj prvi fotoaparat.“

Sigurnost i strpljenje temelj su svakog newborn fotografiranja

Fotografiranje novorođenčadi jedno je od najzahtjevnijih područja fotografije. Lidija naglašava da su sigurnost i strpljenje apsolutni prioriteti. „Kod newborn fotografije dvije su stvari temelj svega – sigurnost djeteta i beskrajno strpljenje. Te sneno postavljene poze zahtijevaju stručnost i mirnu ruku.“

Kaže da se u studiju uvijek nalazi u posebnom „zen stanju“. „Privatno sam možda dinamičnija osoba, ali čim primim bebu u ruke ulazim u potpuni mir.“

Fotografiranje zapravo počinje puno prije samog dolaska u studio.

„Mame mi se javljaju već u trudnoći. Onaj trenutak kad dobijem poruku iz rodilišta ‘Stigli smo!’ uz prvu fotografiju bebe – to me svaki put dirne.“

Sam session traje između sat i pol i dva i pol sata. „Ništa se ne forsira. Pauze za hranjenje, maženje i uspavljivanje potpuno su normalne. Svaka beba ima svoj ritam i ja ga pratim.“

U studiju roditelje dočekuju kava, čaj i opuštena atmosfera. „Ako dolaze sa starijom djecom, moj sin Lovro je zadužen za igru, a suprug često ‘preuzme’ tate. Važno mi je da roditelji osjete da su kod mene sigurni i opušteni.“

Zašto bi svaka mama trebala biti na fotografijama

Jedna stvar koju Lidija često primjećuje jest da su mame obično iza kamere. „Kad gledam naše privatne fotografije, na njima su svi – osim mene. Zato smo kod kuće uveli pravilo: jednom godišnje radimo obiteljski session, najčešće oko Božića.“

Primjećuje i da se svijest kod mama polako mijenja.

„Mame sve češće žele biti na fotografijama sa svojom djecom. Često na početku kažu da nisu fotogenične ili da ne znaju pozirati, ali kad ih vodim kroz proces i pokažem im fotografije, shvate koliko su zapravo lijepe u očima svoje djece.“

Upravo su te fotografije često najdraže u cijeloj galeriji. „Nema ljepšeg nego vidjeti mamu koja se na fotografiji konačno vidi onako kako je vidi njezino dijete – prelijepu i punu ljubavi.“

Mommy & Me: fotografije koje dirnu ravno u srce

Jedan od posebnih projekata u Lidijinom studiju su Mommy & Me mini sessioni koje organizira svake godine uoči Majčina dana.

„Moja je želja da svaka mama ima barem jednu takvu uspomenu godišnje – bez obzira na to koliko joj je dijete staro.“

Na tim snimanjima naglasak je na emociji, a ne na savršenstvu. „Ne tražim savršene frizure ni namještene osmijehe. Lovim zagrljaje, smijeh, a ponekad i suze.“

Posebno je dirljivo kada odrasla djeca dovedu svoje majke na fotografiranje. „Često ih pitam: ‘Kada si zadnji put čuo mamino srce kako kuca?’ U tom trenutku, dok su zagrljeni i slušaju taj poznati ritam, svima nam poteku suze.“

Od newborna do cake smasha

Iako Lidija fotografira različite obiteljske trenutke, newborn fotografija i dalje je najtraženija. „Kroz moje je ruke u šest godina prošlo nekoliko stotina bebica i to iskustvo je neprocjenjivo.“

Zbog toga ove godine planira i edukacije za druge fotografe. „Želim podijeliti znanje o ovoj nježnoj i zahtjevnoj vrsti fotografije.“

Nakon prvih dana života, mnoge obitelji joj se vraćaju i za druge prilike – krštenja, rođendane i popularni cake smash.

„To su snimanja puna akcije! Jednogodišnjaci bježe, istražuju i rade potpuni kaos, ali upravo tu nastaju najiskrenije reakcije. Scenografije izrađujem po mjeri, a u suradnji s provjerenom slastičarkom osmišljavamo torte koje oduševe i velike i male. Najbolji dio? Sve što ostane od torte nakon “rušenja” i slavlja, roditelji nose kući za desert, tako da zabava traje i nakon odlaska iz studija.“

Velik hit su i sezonski mini sessioni, posebno božićni. „Scenografiju počinjem osmišljavati još ljeti na moru, a suprug je pretvara u stvarnost. Važno mi je da scenografija bude stvarna, a ne digitalna.“

Trudničko fotografiranje je nešto na čemu još uvijek aktivno radim s mamama. Često čujem: “‘Ma debela sam, nemam samopouzdanja za stati pred kameru.’ U tim razgovorima trudim se biti im podrška i podsjetiti ih koliko su zapravo moćne. Želim da vide tu transformaciju kao nešto predivno i jedinstveno. Ta fotografija nije tu da zabilježi “kilograme”, već nevjerojatnu snagu žene koja stvara život. To je uspomena na period kad je žena bila dom jednom novom biću.”

Obiteljska fotografiranja na otvorenom

Iako Lidija rado stvara uspomene u toplini svog studija, s dolaskom lijepog vremena fotografiranja često seli na otvoreno, gdje priroda postaje najljepša kulisa za opuštene i vesele obiteljske trenutke. Posebno voli proljeće kada organizira jedan od najslađih tematskih sessiona – mini fotografiranje s pravim malim patkicama.

Ljubav prema prirodi i životinjama nastavlja se i u jesen, kada u vlastitom dvorištu priprema jesenski pumpkin mini session. Na scenografijama koje zajedno osmišljavaju i izrađuju ona i njezin suprug, djeca imaju priliku istraživati prirodu i susresti se sa životinjama, a kroz takva iskustva razvijaju i empatiju. Upravo u tim spontanim trenucima ona svojim objektivom bilježi njihovo čuđenje, radost i znatiželju dok otkrivaju svijet oko sebe.

Bezvremenski stil umjesto prolaznih trendova

Iako se trendovi u fotografiji stalno mijenjaju, Lidija je od početka ostala vjerna minimalističkom stilu.

„Moj potpis je jednostavnost i emocija. Rekviziti su tu samo da podrže fotografiju, ali glavna zvijezda uvijek mora biti dijete.“ Ne voli presvlačiti bebe u kostime ili raditi trendovske scene.

„Želim stvarati fotografije koje će biti jednako lijepe i za deset ili dvadeset godina.“

A što roditelji zapravo žele sačuvati? „Žele zaustaviti vrijeme. Ti prvi dani prolaze nevjerojatno brzo, a newborn fotografiranje događa se samo jednom u životu.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by ᴘʀᴏꜰᴇꜱɪᴏɴᴀʟɴᴏ ꜰᴏᴛᴏɢʀᴀꜰɪʀᴀɴᴊᴇ ᴛʀᴜᴅɴɪᴄᴀ, ʙᴇʙᴀ, ᴅᴊᴇᴄᴇ ɪ ᴏʙɪᴛᴇʟᴊɪ (@lilstarnewbornphotography)

“Nemojte čekati savršen trenutak”

Na kraju razgovora Lidija ima poruku za sve mame koje razmišljaju o fotografiranju, ali ga stalno odgađaju. „Nemojte čekati savršen trenutak. Samo se odvažite.“

Kaže da često dobiva poruke mama koje žale što nisu fotografirale određeno razdoblje. „Vrijeme se ne može vratiti, ali se može ‘zaključati’ u fotografiji.“

I upravo zato vjeruje da su te uspomene neprocjenjive. „Neke fotografije svoju pravu vrijednost dobiju tek nakon deset ili dvadeset godina. Tada shvatite da je svaki trenutak koji ste sačuvali – zapravo mali komadić vječnosti.“

Ako i vi želite sačuvati prve dane života svoje bebe ili zabilježiti posebne obiteljske trenutke, Lidiju Lovrenčić Hosi možete pronaći u njezinu Lil Star newborn photography studiju u Valpovu. Za informacije o terminima i fotografiranjima javiti joj se možete putem DM-a na Instagramu @lilstarnewbornphotography.

Objava mame, jeste li i vi uvijek iza kamere? ova fotografkinja ima važnu poruku za vas pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razdoblje trudnoće i oporavka nakon poroda donosi brojne promjene u tijelu žene. No mnoge tegobe koje žene često prihvaćaju kao “normalan dio majčinstva” zapravo su znak da tijelu treba stručna podrška.

Maja Kolarić, fizioterapeutkinja koja se već godinama bavi radom s trudnicama i ženama nakon poroda, danas vodi vlastiti Centar za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a njezin profesionalni put započeo je sasvim neočekivano.

Od slučajne zamjene do vlastitog centra

Sve je počelo još tijekom studija, kada ju je kuma zamolila da je privremeno zamijeni na masažama dok je na godišnjem odmoru.

“Iako tada nisam imala gotovo nikakvo znanje o masaži trudnica, nisam osjećala otpor prema tome. Upravo me to potaknulo da počnem istraživati i dodatno učiti”, prisjeća se.

U to vrijeme edukacije o masaži trudnica u Hrvatskoj i okolnim zemljama gotovo da nisu postojale, pa je znanje morala graditi samostalno.

“Bila sam primorana sama pronalaziti literaturu, proučavati i učiti. Vrlo brzo sam bila spremna za tu dvotjednu zamjenu – ali ona je na kraju potrajala sedam godina.”

Tijekom tog razdoblja počela se sve više baviti i rehabilitacijom, a područje trudnoće i postpartuma postalo je njezin profesionalni fokus.

“Danas, nakon više od osam godina rada i brojnih dodatnih edukacija, ostvarila sam svoj san i otvorila vlastiti centar posvećen upravo ženama u trudnoći i majčinstvu.”

Zašto je važno raditi s educiranim stručnjakom

Rad s tijelom žene u trudnoći i nakon poroda značajno se razlikuje od klasičnih tretmana.

“Rehabilitacija u ovom razdoblju nije samo rješavanje problema zbog kojeg je žena došla. Važno je pronaći uzrok i gledati tijelo kao cjelinu – od glave do pete”, objašnjava.

Svaki tretman, dodaje, mora biti potpuno individualan.

“Potrebno je stalno osluškivati kako tijelo reagira na pokrete i tehnike. To je nešto što osoba bez edukacije jednostavno ne može pružiti jer ne zna kako bi tijelo trebalo reagirati i kada nešto nije u redu.”

Tegobe koje žene smatraju normalnima – a zapravo nisu

Mnoge žene tijekom trudnoće bolove u tijelu prihvaćaju kao neizbježan dio tog razdoblja.

“Najčešće su to bolovi u leđima i zdjelici. Nažalost, mnoge žene, pa čak i neki ginekolozi, to pripisuju ‘trudničkom paketu’”, kaže. No to, naglašava, nije nešto što bi se trebalo ignorirati.

“Takve tegobe su znak da tijelu treba podrška i rješenje. Nažalost, kao društvo smo jednostavno normalizirali bol.”

Što je “normalno” nakon poroda?

Slična situacija događa se i u postpartum razdoblju, kada žene često čuju da su određeni simptomi očekivani. “Najčešće su to urinarna inkontinencija, dijastaza i bolovi u donjem dijelu leđa”, objašnjava.

Fraze koje često čuje od klijentica zvuče poznato mnogim majkama.

“‘Podižem bebu pa je normalno da me boli’, ‘normalno je da mi curka, imala sam veliku bebu’, ili ‘dijastaza ne boli pa ju ne moram rješavati’. No to su stanja koja definitivno preporučujem riješiti jer se posljedice mogu pojaviti i godinama nakon poroda.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada se javiti fizioterapeutu nakon poroda?

Dobra vijest je da za početak rehabilitacije nikada nije kasno.

“Žene danas već u rodilištu često dobiju posjet fizioterapeuta koji im pokaže kako se pravilno podizati i što smiju raditi nakon poroda.”

Ipak, za konkretniji rehabilitacijski rad preporučuje malo pričekati. “Moja preporuka je doći nakon šest do osam tjedana, kada dobijemo i potvrdu ginekologa da su se organi vratili na svoje mjesto.”

Smiju li trudnice ići na masažu?

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva odnosi se upravo na masažu u trudnoći. “O da, trudnice itekako smiju ići na masažu”, kaže kroz osmijeh.

Važno je samo da je trudnoća uredna, bez hematoma, rizika od prijevremenog poroda ili nerazjašnjenog krvarenja.

“Masaža može značajno smanjiti bolove u leđima, zdjelici i vratu koji nastaju zbog promjene posture i rasta trbuha. Također poboljšava cirkulaciju, smanjuje oticanje nogu i opušta prenapete mišiće.”

Osim fizičkog učinka, važan je i psihološki aspekt.

“Masaža smanjuje stres, poboljšava san i daje trudnici osjećaj sigurnosti i podrške. A to je u ovom razdoblju jednako važno kao i rad na tijelu.”

Najveći mitovi o oporavku nakon poroda

U svakodnevnom radu često se susreće s brojnim zabludama. “Jedan od najvećih mitova je da su bolovi u leđima, inkontinencija ili dijastaza ‘normalni’ nakon poroda i da ih žena jednostavno mora prihvatiti.”

Drugi čest mit je da će se tijelo oporaviti samo od sebe. “Šest tjedana nakon poroda je administrativna kontrola – to ne znači da su mišići i zdjelično dno automatski oporavljeni.”

Još jedna česta zabluda odnosi se na Kegelove vježbe.

“Mnoge žene misle da su Kegelove vježbe rješenje za sve. Ako je zdjelično dno već preaktivno ili bolno, dodatno stiskanje može čak pogoršati simptome.”

Posebno ističe i zabludu vezanu uz carski rez.

“Carski rez je velika abdominalna operacija i zahtijeva jednako ozbiljan oporavak. Rad na ožiljku je izuzetno važan.”

Problemi o kojima se i dalje premalo govori

Problemi poput inkontinencije ili boli u zdjelici mnogo su češći nego što žene misle.

“Urinarna inkontinencija javlja se kod oko 30 do 40 posto žena nakon vaginalnog poroda, a bolovi u zdjelici i donjem dijelu leđa pogađaju više od polovice trudnica.”

Razlog zašto se o tome malo govori često je kombinacija srama i društvenih očekivanja. “Žene često čuju ‘rodila si, to je tako’. Uz to, teme poput inkontinencije ili boli pri odnosu mnogima su neugodne za izgovoriti.”

Greška koju žene najčešće rade

Jedna od najčešćih pogrešaka događa se kada žene prerano krenu s intenzivnim vježbanjem. “Nakon poroda mnoge žene brzo počnu raditi trbušnjake, plank ili trčati kako bi ‘vratile trbuh’.” Problem je što tijelo još nema stabilnu bazu.

“Zdjelično dno i duboki trbušni mišići moraju prvo ponovno naučiti surađivati kroz disanje i kontrolu tlaka. Ako se to preskoči, može se pogoršati dijastaza, inkontinencija ili osjećaj težine u zdjelici.”

Druga velika pogreška je ignoriranje boli. “Bol je informacija, ne slabost.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kako izgleda prvi dolazak

Prvi susret započinje detaljnim upitnikom koji klijentica ispunjava prije dolaska. “Zanimaju me tjedan trudnoće ili postpartum razdoblja, razlog dolaska, alergije i druge važne informacije.”

Kod masaže se tretman prilagođava potpuno individualno. “Masaža se izvodi u potrbušnom ili bočnom položaju, ovisno o procjeni i ženinoj ugodi. Tijekom tretmana procjenjujem svaki dio tijela i ovisno o tome koristim različite tehnike.”

Kod rehabilitacije je pristup još detaljniji. “Procjenjujem disanje, posturu, stanje trbušne stijenke, pokretljivost zdjelice i način na koji tijelo podnosi opterećenje. Tek nakon toga slijedi terapijski dio koji uključuje manualnu terapiju, mobilizaciju zdjelice i ciljane vježbe.”

Vježbe se čak i snimaju kako bi ih klijentica mogla pravilno raditi kod kuće. “Želim da žena razumije što radimo i zašto – jer tako dobivamo najbolje rezultate.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Poruka koju bi svaka žena trebala čuti

Maja ima poruku koju bi, kaže, voljela da svaka žena čuje na vrijeme.

“Voljela bih da svaka žena zna da njezino tijelo nije ‘pokvareno’ jer boli, curi ili se razdvojilo. Ono samo prolazi kroz ogromne promjene i treba pravu podršku, a ne prešutno prihvaćanje boli kao ‘normalnog stanja’.”

Dodaje kako je važno razumjeti da je oporavak proces. “Oporavak nije rok od šest tjedana. Tijelu treba vrijeme, razumijevanje i ciljani koraci kako bi se stvarno vratilo u funkciju.”

Ako ste se prepoznale u nekim od simptoma o kojima smo razgovarali, bolovima u leđima, zdjelici, inkontinenciji ili dijastazi, važno je znati da to nije nešto što morate prihvatiti kao normalno. Stručna procjena i pravilan pristup mogu značajno pomoći u oporavku.

Više informacija o Majinom radu  i Centru za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance možete pronaći na njezinim društvenim mrežama i službenim kanalima.

Fotografije: Tea Čizmek Mesarić

Objava bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U periodu od 12. do 15. lipnja, u srcu Like, održao se prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj – MATI Retreat. Riječ je o pionirskom projektu koji je okupio trudnice iz cijele zemlje u nježnom, podržavajućem i edukativnom okruženju prirode i stručnih voditeljica.

Retreat je nastao prvotno iz vizije Une Pašić Gregović, doule i edukatorice iz MATI centra poznata i kao UnaBridged, a s njom su ga sukreirale i vodile Seka Pašić, Kristina Hrvoić Podhraški i Deana Dašić Ražnjević. Njihov je cilj bio stvoriti siguran prostor u kojem trudnice mogu usporiti, povezati se sa sobom, svojim tijelom i bebom, ali i dobiti podršku i znanje koje im je istinski potrebno – bez stresa, pritiska i preopterećenosti informacijama.

„Željele smo mjesto gdje se žena može osjećati viđeno, poštovano i osnaženo – ne samo kao trudnica, već kao cijelo biće,“ kažu organizatorice.

MATI Retreat – spoj prirode, njege i ženskog kruga

Smješten na čarobnom imanju Relax Lika, u Tomingaju, retreat je bio i više od edukacije. Uz luksuzan, ali topao smještaj, slani bazen, domaću organsku hranu i prirodni ambijent, trudnice su uživale u nizu pažljivo osmišljenih aktivnosti: prenatalnoj jogi, masažama, pričaonicama o matrescenciji, zvučnim kupkama i radionicama povezivanja s bebom.

„Ovaj retreat me vratio sebi. Otišla sam s osjećajem da nisam sama i da mogu. Osjetila sam podršku žena na najdubljoj razini,“ rekla je jedna od sudionica.

Program koji se pamti

Svaki dan bio je posvećen jednoj temi: od otvaranja ženskog kruga i povezivanja, preko edukativnih i emocionalnih radionica, pa sve do zatvaranja retreata s nježnim ženskim krugom, suzama, zahvalnošću i smijehom.

Voditeljice su u program uvrstile suvremene znanstvene uvide, doula praksu, art terapiju veza za povezivanje s bebom (uz vodstvo  Ivana Jurmanović Dandić iz Veravi ), kombinaciju tjelovježbe i disanja po tehnikama yin yoge i DNSa (pod vodstvom Seke Pašić iz MATI centra i Tjaše Lekšan iz TaoVita), prenatalne masaže pod nježnom rukom Ines Barić te zvučnu kupku za trudnice od strane Sandra Jurenović iz Serenity Studija. Sve aktivnosti bile su prilagođene trudnicama u svim tromjesečjima i različitim potrebama – uz mogućnost individualnog pristupa i dodatnih tretmana.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Tjaša | Integrativna kineziterapija (@tao.vita)

Više od retreata – stvaranje zajednice

MATI Retreat je pokazao koliko ženama u trudnoći nedostaje siguran prostor – ne samo za informacije, već i za istinsku emocionalnu podršku i međusobno povezivanje.

„Stvorile smo prijateljstva, osnažile se i vratile kući s više povjerenja u svoje tijelo i intuiciju.“

Retreat je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u srcima trudnica, već i kao važna inicijativa za zdravlje i dobrobit žena u perinatalnom razdoblju a žene iz MATI centra kažu kako je ovo tek početak. Ako želite pročitati detaljno kako je bilo na samom retreatu, ili zaviriti u što se nalazilo u posebnom goodie bagu koje su trudnice dobile, imate na una-bridged.com detaljnije.

A ako vas pak zanima kada će se iduća ovakva čarolija ponoviti, više informacija, i najava budućih događanja dostupno je na www.maticentar.hr ili putem Instagrama @mati.centar.

Objava održan prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zamisli cvrkut ptičica oko sebe. Zamisli kako hodaš bosonoga po travi, dok ti sunce miluje lice.
Udišeš planinski zrak, sjediš u krugu žena, osjećaš bebu kako se miče. Zamisli da si zaustavila vrijeme – i da ti je svaka sekunda posvećena samo tebi.

Od 12. do 15. lipnja 2025. upravo takav prostor otvara se kroz MATI – retreat za trudnice, intiman i nježan susret koji ti vraća kontakt sa sobom, tijelom i bebom, daleko od svakodnevice, pritisaka i buke.

Održava se u kući za odmor Relax Lika, u Tomingaju, okruženoj zelenilom, mirom i planinama. Kuća s bazenom, vrtom, wellness kutkom i udobnim sobama postaje mjesto gdje svaka trudnica može samo biti – bez očekivanja, bez žurbe. Samo ona i njezin MATI trenutak.

Osnažujući, iscjeljujući i potpuno posvećen tebi

MATI retreat nastao je iz velike želje i potrebe – da postoji mjesto gdje će se trudnica osjećati viđeno, priznato, sigurno i vođeno. Kroz četiri dana, okupljamo 7 žena koje su u različitim tjednima trudnoće, ali s istom potrebom: povezati se sa sobom, bebinim ritmom i unutarnjom mudrošću. Opustiti se, veseliti, povezivati s drugim ženama. Osjećati se podržano.

Program uključuje:

• Prenatal jogu koja osvježava tijelo i vraća pokret bez napora
• Jutarnje vođene meditacije koje umiruju um i bude intuiciju
• Art terapiju kojom se kroz vez povezujemo s bebicom, a i stvaramo motiv za uspomenu
• Zvučnu kupku za dubinsko opuštanje u prirodi
• Ženske krugove – prostor u kojemu se dijeli, sluša i iscjeljuje
• Tematske pričaonice – vrijeme u kojem odgovaramo na vaša pitanja, strahove i dajemo vam konkretne savjete i informacije vezane za trudnoću, porod, postpartum i majčinstvo
• Mogućnost masaže, vrijeme za wellness, šetnju, plivanje, tišinu, opuštanje
• Movie night pod zvijezdama, večer s dekicama, čajem i puno smijeha

Hrana je domaća, lokalna, pripremljena s ljubavlju i prilagođena trudnicama – svaki obrok nutritivno bogat, a opet topao, poznat i siguran. I sve to u ritmu koji poštuje tvoje tijelo – bez pritiska da “moraš sudjelovati”, već s pozivom da slušaš što ti tijelo treba svaki dan.

Tko stoji iza MATI retreata?

Iza MATI retreata stoje već poznate doule i edukatorice iz Zagrebačkog MATI centra o kojem smo vam već pisale i koji je u ove skoro dvije godine od otvaranja postao oaza za sve mame, bebe i obitelji koji u njega kroče!

Osim drage Une, Seke i Kristine, u vođenju retreata im se pridružuje tim iskusnih žena – odgajateljice, bodyworkerice, terapeutkinje – svaka sa znanjem, ali i toplinom koja se osjeti čim uđu u prostor.

Što je uključeno?

Cijena retreata je 495 €, a uključuje:

• 3 noćenja u kući za odmor Relax Lika
• sve radionice i aktivnosti

• puni pansion s lokalnim obrocima

• prirodni wellness sadržaji

• goodie bag velike vrijednosti s pažljivo odabranim poklonima podrške od nevjerojatnih suradnika uključujući opreme za mame i bebe, nakita, praktičnih poklona a i popularnih UnaBridged proizvoda

Mjesta su ograničena na 7 trudnica od kojih su 3 mjesta već zauzeta!

Prijave su otvorene putem upitnika, a mjesto se potvrđuje uplatom.

Sve informacije možete dobiti, i pitanja postaviti, na mail mati@mati-centar.com!

Ovakav retreat za trudnice kod nas još ne postoji i jedva čekamo vidjeti čaroliju koja će se stvoriti u ova 4 dana, te se nadamo da je ovo tek početak MATI retreatova na našim prostorima!

“Ovo nije bijeg. Ovo je povratak. Tebi. Tvojoj bebi. Tvojim mislima, tijelu, željama, slutnjama. Ovdje ne trebaš ništa dokazivati. Ovdje samo jesi.”

Objava MATI retreat za trudnice: osnažujući, iscjeljujući i potpuno posvećen tebi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako ono kažu da mi je netko dao novčić za svaki put kad sam rekla nema šanse – imala bi puno novčića. Tako nekako je bilo prošle godine moje mišljenje u vezi još jednog djeteta. Ali sada sam daleko već od tog mišljenja, u skoro 7. mjesecu trudnoće i čekamo još jednu curicu koja će uveličati našu obitelj.

Puno toga smo prošli i suprug, i ja kroz moje trudnoće i sekundarnu neplodnost, odnosno nemogućnost zadržavanja trudnoće nakon jedne uspješne; i nismo uopće razgovarali o tome želimo li imati još jedno dijete. Zapravo, nekako smo nakon što smo napokon dočekali našu drugu curicu bili uvjereni da nas je Bog podario s onim za što smo se molili i da smo mi našu obitelj doveli do broja koji je za nas konačan.

Međutim, prošle godine, nakon predivnog putovanja u Rim sa suprugom i povratka u svoju rutinu nekakvi signali su mi stalno dolazili koji su poticali to pitanje u meni – želim li ja još jedno dijete?! Ti signali nisu bili ništa posebno značajni, nego u vidu svih oko mene koji su čekali svoju drugu, treću i četvrtu bebicu; ali ne znam jasno objasniti što je to mene ‘kopkalo’ da sam počela razmišljati o tome. Sjećam se jednog ljetnog razgovora na bazenima s poznanicom koja je s malom bebicom u naručju pričala kako je ispunjena i kako joj je srce sada puno, jer nakon gubitka bebice dugo joj (im) je trebalo da se uopće usude i odluče na sljedeću trudnoću, te znam da je bila iskrena s pričom o ispunjenosti. I razmišljajući o tim njenim riječima prvi put sam naglas izgovorila: mislim da ja nisam završila sa svojim trudnoćama i da možda želim još jedno dijete.

Kada sam došla doma pričala sam sa suprugom i on mi je tada prvi puta rekao da i on ima taj osjećaj u sebi, ali ga nikad ne bi izrekao naglas da ja nisam tu temu spomenula jer zna kroz što sam prošla u svojim spontanim pobačajima. Ta njegova podrška i suosjećajnost prema meni kao majci njegove djece mi znače SVE u trenucima kad ja nisam sigurna što želim i kad se premišljam oko svojih osjećaja i želja.

Jer jedno pitanje me proganjalo dugo nakon što sam izrekla naglas da ja možda želim još jedno dijete:

Smijem li se usuditi uopće željeti još jedno dijete nakon teškog puta do drugog djeteta?

Znala sam ako se i odlučimo za treće dijete čekat će me vjerojatno svakodnevno bockanje heparinskim injekcijama i migrene od kojih ću povraćati i radi kojih neću moći funkcionirati, ali svejedno, to pitanje u meni je sve više ‘raslo’!

Pustila sam ‘taj’ osjećaj da u meni bude neko vrijeme, međutim svaki razgovor vodio je ka’ tome da još više razmišljam o tome i da moram sama sa sobom odlučiti želim li ja to, i ono najbitnije jesam li spremna i psihički, i fizički proći kroz još jednu trudnoću koja će vrlo vjerojatno biti od starta okarakterizirana kao visokorizična radi prethodnih spontanih pobačaja, i uz to popraćena mojim strahovima od samog početka.

Koliko god je moj suprug bio uz mene u svim mojim borbama sa sekundarnom neplodnošću, svakodnevnom ubrizgavanju injekcija heparina i potvrdi da i njega ‘nešto vuče’ da probamo imati još jedno dijete, odluku da li ja želim prolaziti sve navedeno kroz još jednu trudnoću i opet potencijalni gubitak prepustio je meni. U smislu, bit ću uz tebe, ali znaj da mi je teško gledati te kako se patiš s migrenama, kako si nemoćna dok treći dan povraćaš od bolova, a ne smiješ uzeti ništa što ti olakšava bol i taj strah koji ćeš najviše ti osjetiti – o tome moraš sama odlučiti imaš li kapaciteta za sve to prolaziti još jednom.

I tada sam odlučila otići na mjesto na kojem ću pronaći mir. Bio je 8.i u mjesecu i pomolila sam se Gospi od Brze pomoći – za putokaz i osjećaj kojeg trebam slijediti.

U tom nekom periodu smo otišli i na more gdje sam upijala sve ono dobro što plavetnilo i zvuk valova daje, te sam provodila najviše jutarnjeg vremena u šetnjama i trčanju pokušavajući osjetiti za što je moje tijelo i um spreman u razdoblju koje je preda mnom. Vraćajući se s ljetnog odmora naručila sam se na godišnji sistematski pregled gdje sam ispričala ginekologinji što sam sve prošla, koliko je trudnoća iza mene i mojoj možda želji za sljedećom trudnoćom. S obzirom na fizičko stanje sve je bilo prema sistematskom pregledu uredu i nalazi su bili uredni – što mi je dalo dodatnu radost i poticaj da nastavim razmišljati o potencijalnoj trudnoći.

Osim sistematskog pregleda vrlo važno mi je bilo i obaviti pregled kod svoje neurologinje jer sam bila na terapiji za migrene i ona me poslala kod hematologa radi dogovora oko uzimanja heparinske terapije u budućoj trudnoći, uz napomenu da krenem odmah uzimati andol 100 ako planiram trudnoću i vitamin D koji mi je bio na niskim razinama prema nalazima krvi. Tijekom razgovora s hematologom shvatila sam da je odluka o trudnoći zaista na meni i da mi ne može nitko dati neko ‘zeleno’ svijetlo koje će značiti da me čeka sigurna trudnoća. O uzimanju heparinske terapije dogovor je da se savjetujem sa svojim ginekologom koji mi je uveo tu terapiju u prethodnu trudnoću i da obvezno pratim krvne pretrage na transfuziji koji će mi ukazivati na neuobičajene parametre krvi. I taj doktor me pitao jesam li sigurna da želim još jednom prolaziti kroz visokorizičnu trudnoću. Taj doktor igrom slučaja znam ima četvero djece i nisam se ‘dala’ pokolebati pred njegovim riječima jer sam mnogo puta doživjela komentare koji ‘ne drže u potpunosti vodu’ i nisu utemeljeni na konkretnim primjerima što mi je i navedeni doktor potvrdio koliko su razlozi gubitka trudnoće nejasni i nepotvrđeni u većini slučajeva bez obzira na napredak medicine.

Osim gore navedenog odlučila sam obaviti još dva pregleda prije svoje konačne odluke da ja budem ‘na miru’ sama sa sobom. Prvi pregled je bio kod mog ginekologa koji je nakon pregleda rekao da se nemam zašto brinuti što se tiče fizičke spremnosti za sljedeću trudnoću, te da će biti uz mene u cijeloj trudnoći i da krenem odmah s aktivnim folacinom i andolom 100 radi predostrožnosti s obzirom na pretrage trombofilije.

Te moj drugi ‘pregled’ koji je zapravo bio razgovor s mojom prijateljicom koja je psihologinja i psihoterapeutkinja, a s kojom sam uvijek mogla ‘olakšati’ sve ono što mi je na duši. Najviše me zapravo ‘patila’ misao da iz nekih krivih razloga ne želim ovu trudnoću. Jedan od tih ‘krivih’ razloga je bila zasićenost poslom kojeg radim i spoznaja da imam pravo na 3 godine porodiljnog nakon trećeg djeteta. Nisam se mogla riješiti tih negativnih misli kako to nije nešto dobro čim o tome razmišljam toliko intenzivno. Međutim, kako mi je moja psihologinja objasnila – i negativne misli su dio života i moramo ih pustiti da prođu, te biti svjesna da svaka žena razmišlja o te 3 godine porodiljnog i da to nije nužno nešto negativno, nego opcija koja mi može biti na raspolaganju.

I tada, nakon svih svojih pregleda i na neki način ‘smirenja’ od stručnih ljudi kojima vjerujem rekla sam svom Karlu da sam odlučila, i da ne želim biti u životu vođena strahom i bojazni od onoga što može biti, nego ljubavi i vjerom u ono lijepo što se može dogoditi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Nisam htjela biti opterećena sljedećom trudnoćom i nakon prvog neuspjelog pokušaja sama sebi sam ‘posložila’ da život ide, i da sam (smo) sretni ovako kako jest, a ako se dogodi i kad se dogodi tada ćemo biti blagoslovljeni onim što nas čeka.

Otprilike je tako bio tijek našeg puta prema mojoj sljedećoj trudnoći, i ona se zatim vrlo brzo dogodila.

Odmah nakon saznanja o trudnoći krenuo je i strah kojeg sam očekivala i s kojim još uvijek živim.

Na heparinu sam i osjetim to malo srce ispod svoga najljepšim udarcima u stomaku, i ne mogu vam opisati koju sreću i zahvalnost osjećam svaki dan. Nije lako prolaziti kroz ovu trudnoću s migrenama i strahovima koji me prate, ali ta misao da ja mogu još jednom sve to proći i da želim je bila jača od svega negativnog s čime se borim.

I zato sam odlučila i napisati svoju priču, kako bi tebe, koja sanjaš, razmišljaš i premišljaš se rekla ti da je svačiji put drugačiji i da nema tog osjećaja koji može nadomjestiti ono što imaš u sebi kad znaš da činiš što TI želiš.

Uvijek će biti komentara, nekog oblika sebičnosti s kojom smo svi mi okruženi; ali ne želim se osvrtati na one koji nisu podrška, pogotovo za žene koje su prošle neke bolne i teške događaje u svom životu vezano za neplodnost i pokušaje zadržavanja trudnoće. Svaka od nas ima neku svoju priču, i svaka od nas se ‘nosi’ na svoj način s onim što nas je u životu ‘zadesilo’, ALI svaka od nas bira kojim će riječima biti ljubazna i podrška, zato biraj onako kako bi željela da tebi netko govori.

I budi hrabra, odvaži se na ona putovanja koja smatraš da će te ojačati i učiniti boljom, pozitivnijom i hrabrijom.

Moja priča će nekome možda biti samo još jedna u nizu priča o sljedećoj trudnoći, ali nekome će vjerujem biti i ‘vjetar u leđa’ da se odvaži na ono što je neobjašnjivo najteže, ali i najljepše u današnjem svijetu – a to je majčinstvo.

I ono zašto je mene nešto ‘vuklo’ prema još jednom djetetu su moji brat i sestra, i odnos koji imam s njima što je za mene nešto najbolje što imam u životu, te podrška moje okoline, odnosno moje mame i sveki koje su, i uz djedove, uvijek tu za nas, i za svoje unuke i koje će učiniti sve što mogu da nam olakšaju svakodnevicu i ponekad suprugu i meni ‘priušte’ koji dan bez djece.

Jer kako kažu za odgojiti dijete potrebno je selo – a moj Karlo i ja smo u fazi kad smo uvjereni da imamo to ‘selo’ uz sebe i da nas dvoje prije svega imamo kapaciteta za još jedno biće u našem životu – zato odluka o još jednom djetetu je bila za mene logična jer smo nas dvoje skupa u svemu, i trudimo se biti oboje prisutni roditelji i na kraju svakog dana jedno uz drugo, u dobrim i manje dobrim danima.

A tebi hvala što me čitaš i što mi se javiš sa svojim komentarima, dvojbama i mislima o kojima pišem u ovim ‘prozorima’ našeg društva.

Objava kako smo se odlučili za treće dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.