Fotografkinja koja lovi prve uspomene: priča Lidije Lovrenčić Hosi o bebama, majčinstvu i fotografijama koje zaustavljaju vrijeme

Postoje fotografije koje su lijepe i postoje one koje nose emociju koja traje cijeli život. Upravo takve uspomene stvara fotografkinja Lidija Lovrenčić Hosi, koja se posljednjih šest godina specijalizirala za trudničko, obiteljsko i newborn fotografiranje. Njezin studio postao je mjesto gdje roditelji dolaze sačuvati najnježnije trenutke – prve dane života, zagrljaje mama i djece te obiteljske uspomene koje će jednog dana postati neprocjenjivo nasljeđe.

U razgovoru za Supermame Lidija nam je otkrila kako je sve počelo, zašto je strpljenje ključ u fotografiranju novorođenčadi i zašto bi svaka mama barem jednom trebala stati pred objektiv sa svojom djecom.

Od “ćelave lutke” do vlastitog studija

Lidijina fotografska priča započela je 2019. godine, nakon rođenja njezina drugog djeteta. Kao i mnoge trudnice, sate je provodila na internetu tražeći savjete o trudnoći i porodu, ali ubrzo su joj pažnju privukle fotografije novorođenčadi.

„Bila sam potpuno opčinjena tim nježnim fotografijama tek rođenih beba. Pitala sam se kako je uopće moguće tako savršeno zabilježiti prve dane života“, prisjeća se.

Kako tada u njezinoj blizini nije bilo puno fotografa koji su se bavili newborn fotografijom, odlučila je pokušati sama. „Prva pomisao bila mi je: Ma gdje ću sad s malom bebom do Zagreba, imam fotoaparat – pokušat ću sama. Tako je počela moja avantura.“

Njezin prvi model bila je lutka njezine starije kćeri. „Imala sam ‘ćelavu lutku’ na kojoj sam satima učila kako pravilno umotati bebu. Tek kad je moj sin Lovro napunio mjesec dana, odlučila sam pokušati s pravim modelom. Danas kad pogledam te fotografije, jako su mi drage, ali pomislim: ‘Jadno dijete lude matere!’“, govori kroz smijeh.

Godinu dana kasnije otvorila je Lil Star Newborn Photography Studio, a prvi klijenti dolazili su kroz model callove i simbolične cijene.

„Ujutro sam radila u školi, a popodne fotografirala bebe ili uređivala fotografije. Bila je to intenzivna godina, ali bez podrške mog supruga ništa od toga ne bi bilo moguće. On mi je bio najveći vjetar u leđa – i poklonio mi je moj prvi fotoaparat.“

Sigurnost i strpljenje temelj su svakog newborn fotografiranja

Fotografiranje novorođenčadi jedno je od najzahtjevnijih područja fotografije. Lidija naglašava da su sigurnost i strpljenje apsolutni prioriteti. „Kod newborn fotografije dvije su stvari temelj svega – sigurnost djeteta i beskrajno strpljenje. Te sneno postavljene poze zahtijevaju stručnost i mirnu ruku.“

Kaže da se u studiju uvijek nalazi u posebnom „zen stanju“. „Privatno sam možda dinamičnija osoba, ali čim primim bebu u ruke ulazim u potpuni mir.“

Fotografiranje zapravo počinje puno prije samog dolaska u studio.

„Mame mi se javljaju već u trudnoći. Onaj trenutak kad dobijem poruku iz rodilišta ‘Stigli smo!’ uz prvu fotografiju bebe – to me svaki put dirne.“

Sam session traje između sat i pol i dva i pol sata. „Ništa se ne forsira. Pauze za hranjenje, maženje i uspavljivanje potpuno su normalne. Svaka beba ima svoj ritam i ja ga pratim.“

U studiju roditelje dočekuju kava, čaj i opuštena atmosfera. „Ako dolaze sa starijom djecom, moj sin Lovro je zadužen za igru, a suprug često ‘preuzme’ tate. Važno mi je da roditelji osjete da su kod mene sigurni i opušteni.“

Zašto bi svaka mama trebala biti na fotografijama

Jedna stvar koju Lidija često primjećuje jest da su mame obično iza kamere. „Kad gledam naše privatne fotografije, na njima su svi – osim mene. Zato smo kod kuće uveli pravilo: jednom godišnje radimo obiteljski session, najčešće oko Božića.“

Primjećuje i da se svijest kod mama polako mijenja.

„Mame sve češće žele biti na fotografijama sa svojom djecom. Često na početku kažu da nisu fotogenične ili da ne znaju pozirati, ali kad ih vodim kroz proces i pokažem im fotografije, shvate koliko su zapravo lijepe u očima svoje djece.“

Upravo su te fotografije često najdraže u cijeloj galeriji. „Nema ljepšeg nego vidjeti mamu koja se na fotografiji konačno vidi onako kako je vidi njezino dijete – prelijepu i punu ljubavi.“

Mommy & Me: fotografije koje dirnu ravno u srce

Jedan od posebnih projekata u Lidijinom studiju su Mommy & Me mini sessioni koje organizira svake godine uoči Majčina dana.

„Moja je želja da svaka mama ima barem jednu takvu uspomenu godišnje – bez obzira na to koliko joj je dijete staro.“

Na tim snimanjima naglasak je na emociji, a ne na savršenstvu. „Ne tražim savršene frizure ni namještene osmijehe. Lovim zagrljaje, smijeh, a ponekad i suze.“

Posebno je dirljivo kada odrasla djeca dovedu svoje majke na fotografiranje. „Često ih pitam: ‘Kada si zadnji put čuo mamino srce kako kuca?’ U tom trenutku, dok su zagrljeni i slušaju taj poznati ritam, svima nam poteku suze.“

Od newborna do cake smasha

Iako Lidija fotografira različite obiteljske trenutke, newborn fotografija i dalje je najtraženija. „Kroz moje je ruke u šest godina prošlo nekoliko stotina bebica i to iskustvo je neprocjenjivo.“

Zbog toga ove godine planira i edukacije za druge fotografe. „Želim podijeliti znanje o ovoj nježnoj i zahtjevnoj vrsti fotografije.“

Nakon prvih dana života, mnoge obitelji joj se vraćaju i za druge prilike – krštenja, rođendane i popularni cake smash.

„To su snimanja puna akcije! Jednogodišnjaci bježe, istražuju i rade potpuni kaos, ali upravo tu nastaju najiskrenije reakcije. Scenografije izrađujem po mjeri, a u suradnji s provjerenom slastičarkom osmišljavamo torte koje oduševe i velike i male. Najbolji dio? Sve što ostane od torte nakon “rušenja” i slavlja, roditelji nose kući za desert, tako da zabava traje i nakon odlaska iz studija.“

Velik hit su i sezonski mini sessioni, posebno božićni. „Scenografiju počinjem osmišljavati još ljeti na moru, a suprug je pretvara u stvarnost. Važno mi je da scenografija bude stvarna, a ne digitalna.“

Trudničko fotografiranje je nešto na čemu još uvijek aktivno radim s mamama. Često čujem: “‘Ma debela sam, nemam samopouzdanja za stati pred kameru.’ U tim razgovorima trudim se biti im podrška i podsjetiti ih koliko su zapravo moćne. Želim da vide tu transformaciju kao nešto predivno i jedinstveno. Ta fotografija nije tu da zabilježi “kilograme”, već nevjerojatnu snagu žene koja stvara život. To je uspomena na period kad je žena bila dom jednom novom biću.”

Obiteljska fotografiranja na otvorenom

Iako Lidija rado stvara uspomene u toplini svog studija, s dolaskom lijepog vremena fotografiranja često seli na otvoreno, gdje priroda postaje najljepša kulisa za opuštene i vesele obiteljske trenutke. Posebno voli proljeće kada organizira jedan od najslađih tematskih sessiona – mini fotografiranje s pravim malim patkicama.

Ljubav prema prirodi i životinjama nastavlja se i u jesen, kada u vlastitom dvorištu priprema jesenski pumpkin mini session. Na scenografijama koje zajedno osmišljavaju i izrađuju ona i njezin suprug, djeca imaju priliku istraživati prirodu i susresti se sa životinjama, a kroz takva iskustva razvijaju i empatiju. Upravo u tim spontanim trenucima ona svojim objektivom bilježi njihovo čuđenje, radost i znatiželju dok otkrivaju svijet oko sebe.

Bezvremenski stil umjesto prolaznih trendova

Iako se trendovi u fotografiji stalno mijenjaju, Lidija je od početka ostala vjerna minimalističkom stilu.

„Moj potpis je jednostavnost i emocija. Rekviziti su tu samo da podrže fotografiju, ali glavna zvijezda uvijek mora biti dijete.“ Ne voli presvlačiti bebe u kostime ili raditi trendovske scene.

„Želim stvarati fotografije koje će biti jednako lijepe i za deset ili dvadeset godina.“

A što roditelji zapravo žele sačuvati? „Žele zaustaviti vrijeme. Ti prvi dani prolaze nevjerojatno brzo, a newborn fotografiranje događa se samo jednom u životu.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by ᴘʀᴏꜰᴇꜱɪᴏɴᴀʟɴᴏ ꜰᴏᴛᴏɢʀᴀꜰɪʀᴀɴᴊᴇ ᴛʀᴜᴅɴɪᴄᴀ, ʙᴇʙᴀ, ᴅᴊᴇᴄᴇ ɪ ᴏʙɪᴛᴇʟᴊɪ (@lilstarnewbornphotography)

“Nemojte čekati savršen trenutak”

Na kraju razgovora Lidija ima poruku za sve mame koje razmišljaju o fotografiranju, ali ga stalno odgađaju. „Nemojte čekati savršen trenutak. Samo se odvažite.“

Kaže da često dobiva poruke mama koje žale što nisu fotografirale određeno razdoblje. „Vrijeme se ne može vratiti, ali se može ‘zaključati’ u fotografiji.“

I upravo zato vjeruje da su te uspomene neprocjenjive. „Neke fotografije svoju pravu vrijednost dobiju tek nakon deset ili dvadeset godina. Tada shvatite da je svaki trenutak koji ste sačuvali – zapravo mali komadić vječnosti.“

Ako i vi želite sačuvati prve dane života svoje bebe ili zabilježiti posebne obiteljske trenutke, Lidiju Lovrenčić Hosi možete pronaći u njezinu Lil Star newborn photography studiju u Valpovu. Za informacije o terminima i fotografiranjima javiti joj se možete putem DM-a na Instagramu @lilstarnewbornphotography.

Objava mame, jeste li i vi uvijek iza kamere? ova fotografkinja ima važnu poruku za vas pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razdoblje trudnoće i oporavka nakon poroda donosi brojne promjene u tijelu žene. No mnoge tegobe koje žene često prihvaćaju kao “normalan dio majčinstva” zapravo su znak da tijelu treba stručna podrška.

Maja Kolarić, fizioterapeutkinja koja se već godinama bavi radom s trudnicama i ženama nakon poroda, danas vodi vlastiti Centar za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a njezin profesionalni put započeo je sasvim neočekivano.

Od slučajne zamjene do vlastitog centra

Sve je počelo još tijekom studija, kada ju je kuma zamolila da je privremeno zamijeni na masažama dok je na godišnjem odmoru.

“Iako tada nisam imala gotovo nikakvo znanje o masaži trudnica, nisam osjećala otpor prema tome. Upravo me to potaknulo da počnem istraživati i dodatno učiti”, prisjeća se.

U to vrijeme edukacije o masaži trudnica u Hrvatskoj i okolnim zemljama gotovo da nisu postojale, pa je znanje morala graditi samostalno.

“Bila sam primorana sama pronalaziti literaturu, proučavati i učiti. Vrlo brzo sam bila spremna za tu dvotjednu zamjenu – ali ona je na kraju potrajala sedam godina.”

Tijekom tog razdoblja počela se sve više baviti i rehabilitacijom, a područje trudnoće i postpartuma postalo je njezin profesionalni fokus.

“Danas, nakon više od osam godina rada i brojnih dodatnih edukacija, ostvarila sam svoj san i otvorila vlastiti centar posvećen upravo ženama u trudnoći i majčinstvu.”

Zašto je važno raditi s educiranim stručnjakom

Rad s tijelom žene u trudnoći i nakon poroda značajno se razlikuje od klasičnih tretmana.

“Rehabilitacija u ovom razdoblju nije samo rješavanje problema zbog kojeg je žena došla. Važno je pronaći uzrok i gledati tijelo kao cjelinu – od glave do pete”, objašnjava.

Svaki tretman, dodaje, mora biti potpuno individualan.

“Potrebno je stalno osluškivati kako tijelo reagira na pokrete i tehnike. To je nešto što osoba bez edukacije jednostavno ne može pružiti jer ne zna kako bi tijelo trebalo reagirati i kada nešto nije u redu.”

Tegobe koje žene smatraju normalnima – a zapravo nisu

Mnoge žene tijekom trudnoće bolove u tijelu prihvaćaju kao neizbježan dio tog razdoblja.

“Najčešće su to bolovi u leđima i zdjelici. Nažalost, mnoge žene, pa čak i neki ginekolozi, to pripisuju ‘trudničkom paketu’”, kaže. No to, naglašava, nije nešto što bi se trebalo ignorirati.

“Takve tegobe su znak da tijelu treba podrška i rješenje. Nažalost, kao društvo smo jednostavno normalizirali bol.”

Što je “normalno” nakon poroda?

Slična situacija događa se i u postpartum razdoblju, kada žene često čuju da su određeni simptomi očekivani. “Najčešće su to urinarna inkontinencija, dijastaza i bolovi u donjem dijelu leđa”, objašnjava.

Fraze koje često čuje od klijentica zvuče poznato mnogim majkama.

“‘Podižem bebu pa je normalno da me boli’, ‘normalno je da mi curka, imala sam veliku bebu’, ili ‘dijastaza ne boli pa ju ne moram rješavati’. No to su stanja koja definitivno preporučujem riješiti jer se posljedice mogu pojaviti i godinama nakon poroda.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada se javiti fizioterapeutu nakon poroda?

Dobra vijest je da za početak rehabilitacije nikada nije kasno.

“Žene danas već u rodilištu često dobiju posjet fizioterapeuta koji im pokaže kako se pravilno podizati i što smiju raditi nakon poroda.”

Ipak, za konkretniji rehabilitacijski rad preporučuje malo pričekati. “Moja preporuka je doći nakon šest do osam tjedana, kada dobijemo i potvrdu ginekologa da su se organi vratili na svoje mjesto.”

Smiju li trudnice ići na masažu?

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva odnosi se upravo na masažu u trudnoći. “O da, trudnice itekako smiju ići na masažu”, kaže kroz osmijeh.

Važno je samo da je trudnoća uredna, bez hematoma, rizika od prijevremenog poroda ili nerazjašnjenog krvarenja.

“Masaža može značajno smanjiti bolove u leđima, zdjelici i vratu koji nastaju zbog promjene posture i rasta trbuha. Također poboljšava cirkulaciju, smanjuje oticanje nogu i opušta prenapete mišiće.”

Osim fizičkog učinka, važan je i psihološki aspekt.

“Masaža smanjuje stres, poboljšava san i daje trudnici osjećaj sigurnosti i podrške. A to je u ovom razdoblju jednako važno kao i rad na tijelu.”

Najveći mitovi o oporavku nakon poroda

U svakodnevnom radu često se susreće s brojnim zabludama. “Jedan od najvećih mitova je da su bolovi u leđima, inkontinencija ili dijastaza ‘normalni’ nakon poroda i da ih žena jednostavno mora prihvatiti.”

Drugi čest mit je da će se tijelo oporaviti samo od sebe. “Šest tjedana nakon poroda je administrativna kontrola – to ne znači da su mišići i zdjelično dno automatski oporavljeni.”

Još jedna česta zabluda odnosi se na Kegelove vježbe.

“Mnoge žene misle da su Kegelove vježbe rješenje za sve. Ako je zdjelično dno već preaktivno ili bolno, dodatno stiskanje može čak pogoršati simptome.”

Posebno ističe i zabludu vezanu uz carski rez.

“Carski rez je velika abdominalna operacija i zahtijeva jednako ozbiljan oporavak. Rad na ožiljku je izuzetno važan.”

Problemi o kojima se i dalje premalo govori

Problemi poput inkontinencije ili boli u zdjelici mnogo su češći nego što žene misle.

“Urinarna inkontinencija javlja se kod oko 30 do 40 posto žena nakon vaginalnog poroda, a bolovi u zdjelici i donjem dijelu leđa pogađaju više od polovice trudnica.”

Razlog zašto se o tome malo govori često je kombinacija srama i društvenih očekivanja. “Žene često čuju ‘rodila si, to je tako’. Uz to, teme poput inkontinencije ili boli pri odnosu mnogima su neugodne za izgovoriti.”

Greška koju žene najčešće rade

Jedna od najčešćih pogrešaka događa se kada žene prerano krenu s intenzivnim vježbanjem. “Nakon poroda mnoge žene brzo počnu raditi trbušnjake, plank ili trčati kako bi ‘vratile trbuh’.” Problem je što tijelo još nema stabilnu bazu.

“Zdjelično dno i duboki trbušni mišići moraju prvo ponovno naučiti surađivati kroz disanje i kontrolu tlaka. Ako se to preskoči, može se pogoršati dijastaza, inkontinencija ili osjećaj težine u zdjelici.”

Druga velika pogreška je ignoriranje boli. “Bol je informacija, ne slabost.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kako izgleda prvi dolazak

Prvi susret započinje detaljnim upitnikom koji klijentica ispunjava prije dolaska. “Zanimaju me tjedan trudnoće ili postpartum razdoblja, razlog dolaska, alergije i druge važne informacije.”

Kod masaže se tretman prilagođava potpuno individualno. “Masaža se izvodi u potrbušnom ili bočnom položaju, ovisno o procjeni i ženinoj ugodi. Tijekom tretmana procjenjujem svaki dio tijela i ovisno o tome koristim različite tehnike.”

Kod rehabilitacije je pristup još detaljniji. “Procjenjujem disanje, posturu, stanje trbušne stijenke, pokretljivost zdjelice i način na koji tijelo podnosi opterećenje. Tek nakon toga slijedi terapijski dio koji uključuje manualnu terapiju, mobilizaciju zdjelice i ciljane vježbe.”

Vježbe se čak i snimaju kako bi ih klijentica mogla pravilno raditi kod kuće. “Želim da žena razumije što radimo i zašto – jer tako dobivamo najbolje rezultate.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Poruka koju bi svaka žena trebala čuti

Maja ima poruku koju bi, kaže, voljela da svaka žena čuje na vrijeme.

“Voljela bih da svaka žena zna da njezino tijelo nije ‘pokvareno’ jer boli, curi ili se razdvojilo. Ono samo prolazi kroz ogromne promjene i treba pravu podršku, a ne prešutno prihvaćanje boli kao ‘normalnog stanja’.”

Dodaje kako je važno razumjeti da je oporavak proces. “Oporavak nije rok od šest tjedana. Tijelu treba vrijeme, razumijevanje i ciljani koraci kako bi se stvarno vratilo u funkciju.”

Ako ste se prepoznale u nekim od simptoma o kojima smo razgovarali, bolovima u leđima, zdjelici, inkontinenciji ili dijastazi, važno je znati da to nije nešto što morate prihvatiti kao normalno. Stručna procjena i pravilan pristup mogu značajno pomoći u oporavku.

Više informacija o Majinom radu  i Centru za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance možete pronaći na njezinim društvenim mrežama i službenim kanalima.

Fotografije: Tea Čizmek Mesarić

Objava bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U periodu od 12. do 15. lipnja, u srcu Like, održao se prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj – MATI Retreat. Riječ je o pionirskom projektu koji je okupio trudnice iz cijele zemlje u nježnom, podržavajućem i edukativnom okruženju prirode i stručnih voditeljica.

Retreat je nastao prvotno iz vizije Une Pašić Gregović, doule i edukatorice iz MATI centra poznata i kao UnaBridged, a s njom su ga sukreirale i vodile Seka Pašić, Kristina Hrvoić Podhraški i Deana Dašić Ražnjević. Njihov je cilj bio stvoriti siguran prostor u kojem trudnice mogu usporiti, povezati se sa sobom, svojim tijelom i bebom, ali i dobiti podršku i znanje koje im je istinski potrebno – bez stresa, pritiska i preopterećenosti informacijama.

„Željele smo mjesto gdje se žena može osjećati viđeno, poštovano i osnaženo – ne samo kao trudnica, već kao cijelo biće,“ kažu organizatorice.

MATI Retreat – spoj prirode, njege i ženskog kruga

Smješten na čarobnom imanju Relax Lika, u Tomingaju, retreat je bio i više od edukacije. Uz luksuzan, ali topao smještaj, slani bazen, domaću organsku hranu i prirodni ambijent, trudnice su uživale u nizu pažljivo osmišljenih aktivnosti: prenatalnoj jogi, masažama, pričaonicama o matrescenciji, zvučnim kupkama i radionicama povezivanja s bebom.

„Ovaj retreat me vratio sebi. Otišla sam s osjećajem da nisam sama i da mogu. Osjetila sam podršku žena na najdubljoj razini,“ rekla je jedna od sudionica.

Program koji se pamti

Svaki dan bio je posvećen jednoj temi: od otvaranja ženskog kruga i povezivanja, preko edukativnih i emocionalnih radionica, pa sve do zatvaranja retreata s nježnim ženskim krugom, suzama, zahvalnošću i smijehom.

Voditeljice su u program uvrstile suvremene znanstvene uvide, doula praksu, art terapiju veza za povezivanje s bebom (uz vodstvo  Ivana Jurmanović Dandić iz Veravi ), kombinaciju tjelovježbe i disanja po tehnikama yin yoge i DNSa (pod vodstvom Seke Pašić iz MATI centra i Tjaše Lekšan iz TaoVita), prenatalne masaže pod nježnom rukom Ines Barić te zvučnu kupku za trudnice od strane Sandra Jurenović iz Serenity Studija. Sve aktivnosti bile su prilagođene trudnicama u svim tromjesečjima i različitim potrebama – uz mogućnost individualnog pristupa i dodatnih tretmana.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Tjaša | Integrativna kineziterapija (@tao.vita)

Više od retreata – stvaranje zajednice

MATI Retreat je pokazao koliko ženama u trudnoći nedostaje siguran prostor – ne samo za informacije, već i za istinsku emocionalnu podršku i međusobno povezivanje.

„Stvorile smo prijateljstva, osnažile se i vratile kući s više povjerenja u svoje tijelo i intuiciju.“

Retreat je ostavio neizbrisiv trag, ne samo u srcima trudnica, već i kao važna inicijativa za zdravlje i dobrobit žena u perinatalnom razdoblju a žene iz MATI centra kažu kako je ovo tek početak. Ako želite pročitati detaljno kako je bilo na samom retreatu, ili zaviriti u što se nalazilo u posebnom goodie bagu koje su trudnice dobile, imate na una-bridged.com detaljnije.

A ako vas pak zanima kada će se iduća ovakva čarolija ponoviti, više informacija, i najava budućih događanja dostupno je na www.maticentar.hr ili putem Instagrama @mati.centar.

Objava održan prvi retreat za trudnice u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zamisli cvrkut ptičica oko sebe. Zamisli kako hodaš bosonoga po travi, dok ti sunce miluje lice.
Udišeš planinski zrak, sjediš u krugu žena, osjećaš bebu kako se miče. Zamisli da si zaustavila vrijeme – i da ti je svaka sekunda posvećena samo tebi.

Od 12. do 15. lipnja 2025. upravo takav prostor otvara se kroz MATI – retreat za trudnice, intiman i nježan susret koji ti vraća kontakt sa sobom, tijelom i bebom, daleko od svakodnevice, pritisaka i buke.

Održava se u kući za odmor Relax Lika, u Tomingaju, okruženoj zelenilom, mirom i planinama. Kuća s bazenom, vrtom, wellness kutkom i udobnim sobama postaje mjesto gdje svaka trudnica može samo biti – bez očekivanja, bez žurbe. Samo ona i njezin MATI trenutak.

Osnažujući, iscjeljujući i potpuno posvećen tebi

MATI retreat nastao je iz velike želje i potrebe – da postoji mjesto gdje će se trudnica osjećati viđeno, priznato, sigurno i vođeno. Kroz četiri dana, okupljamo 7 žena koje su u različitim tjednima trudnoće, ali s istom potrebom: povezati se sa sobom, bebinim ritmom i unutarnjom mudrošću. Opustiti se, veseliti, povezivati s drugim ženama. Osjećati se podržano.

Program uključuje:

• Prenatal jogu koja osvježava tijelo i vraća pokret bez napora
• Jutarnje vođene meditacije koje umiruju um i bude intuiciju
• Art terapiju kojom se kroz vez povezujemo s bebicom, a i stvaramo motiv za uspomenu
• Zvučnu kupku za dubinsko opuštanje u prirodi
• Ženske krugove – prostor u kojemu se dijeli, sluša i iscjeljuje
• Tematske pričaonice – vrijeme u kojem odgovaramo na vaša pitanja, strahove i dajemo vam konkretne savjete i informacije vezane za trudnoću, porod, postpartum i majčinstvo
• Mogućnost masaže, vrijeme za wellness, šetnju, plivanje, tišinu, opuštanje
• Movie night pod zvijezdama, večer s dekicama, čajem i puno smijeha

Hrana je domaća, lokalna, pripremljena s ljubavlju i prilagođena trudnicama – svaki obrok nutritivno bogat, a opet topao, poznat i siguran. I sve to u ritmu koji poštuje tvoje tijelo – bez pritiska da “moraš sudjelovati”, već s pozivom da slušaš što ti tijelo treba svaki dan.

Tko stoji iza MATI retreata?

Iza MATI retreata stoje već poznate doule i edukatorice iz Zagrebačkog MATI centra o kojem smo vam već pisale i koji je u ove skoro dvije godine od otvaranja postao oaza za sve mame, bebe i obitelji koji u njega kroče!

Osim drage Une, Seke i Kristine, u vođenju retreata im se pridružuje tim iskusnih žena – odgajateljice, bodyworkerice, terapeutkinje – svaka sa znanjem, ali i toplinom koja se osjeti čim uđu u prostor.

Što je uključeno?

Cijena retreata je 495 €, a uključuje:

• 3 noćenja u kući za odmor Relax Lika
• sve radionice i aktivnosti

• puni pansion s lokalnim obrocima

• prirodni wellness sadržaji

• goodie bag velike vrijednosti s pažljivo odabranim poklonima podrške od nevjerojatnih suradnika uključujući opreme za mame i bebe, nakita, praktičnih poklona a i popularnih UnaBridged proizvoda

Mjesta su ograničena na 7 trudnica od kojih su 3 mjesta već zauzeta!

Prijave su otvorene putem upitnika, a mjesto se potvrđuje uplatom.

Sve informacije možete dobiti, i pitanja postaviti, na mail mati@mati-centar.com!

Ovakav retreat za trudnice kod nas još ne postoji i jedva čekamo vidjeti čaroliju koja će se stvoriti u ova 4 dana, te se nadamo da je ovo tek početak MATI retreatova na našim prostorima!

“Ovo nije bijeg. Ovo je povratak. Tebi. Tvojoj bebi. Tvojim mislima, tijelu, željama, slutnjama. Ovdje ne trebaš ništa dokazivati. Ovdje samo jesi.”

Objava MATI retreat za trudnice: osnažujući, iscjeljujući i potpuno posvećen tebi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako ono kažu da mi je netko dao novčić za svaki put kad sam rekla nema šanse – imala bi puno novčića. Tako nekako je bilo prošle godine moje mišljenje u vezi još jednog djeteta. Ali sada sam daleko već od tog mišljenja, u skoro 7. mjesecu trudnoće i čekamo još jednu curicu koja će uveličati našu obitelj.

Puno toga smo prošli i suprug, i ja kroz moje trudnoće i sekundarnu neplodnost, odnosno nemogućnost zadržavanja trudnoće nakon jedne uspješne; i nismo uopće razgovarali o tome želimo li imati još jedno dijete. Zapravo, nekako smo nakon što smo napokon dočekali našu drugu curicu bili uvjereni da nas je Bog podario s onim za što smo se molili i da smo mi našu obitelj doveli do broja koji je za nas konačan.

Međutim, prošle godine, nakon predivnog putovanja u Rim sa suprugom i povratka u svoju rutinu nekakvi signali su mi stalno dolazili koji su poticali to pitanje u meni – želim li ja još jedno dijete?! Ti signali nisu bili ništa posebno značajni, nego u vidu svih oko mene koji su čekali svoju drugu, treću i četvrtu bebicu; ali ne znam jasno objasniti što je to mene ‘kopkalo’ da sam počela razmišljati o tome. Sjećam se jednog ljetnog razgovora na bazenima s poznanicom koja je s malom bebicom u naručju pričala kako je ispunjena i kako joj je srce sada puno, jer nakon gubitka bebice dugo joj (im) je trebalo da se uopće usude i odluče na sljedeću trudnoću, te znam da je bila iskrena s pričom o ispunjenosti. I razmišljajući o tim njenim riječima prvi put sam naglas izgovorila: mislim da ja nisam završila sa svojim trudnoćama i da možda želim još jedno dijete.

Kada sam došla doma pričala sam sa suprugom i on mi je tada prvi puta rekao da i on ima taj osjećaj u sebi, ali ga nikad ne bi izrekao naglas da ja nisam tu temu spomenula jer zna kroz što sam prošla u svojim spontanim pobačajima. Ta njegova podrška i suosjećajnost prema meni kao majci njegove djece mi znače SVE u trenucima kad ja nisam sigurna što želim i kad se premišljam oko svojih osjećaja i želja.

Jer jedno pitanje me proganjalo dugo nakon što sam izrekla naglas da ja možda želim još jedno dijete:

Smijem li se usuditi uopće željeti još jedno dijete nakon teškog puta do drugog djeteta?

Znala sam ako se i odlučimo za treće dijete čekat će me vjerojatno svakodnevno bockanje heparinskim injekcijama i migrene od kojih ću povraćati i radi kojih neću moći funkcionirati, ali svejedno, to pitanje u meni je sve više ‘raslo’!

Pustila sam ‘taj’ osjećaj da u meni bude neko vrijeme, međutim svaki razgovor vodio je ka’ tome da još više razmišljam o tome i da moram sama sa sobom odlučiti želim li ja to, i ono najbitnije jesam li spremna i psihički, i fizički proći kroz još jednu trudnoću koja će vrlo vjerojatno biti od starta okarakterizirana kao visokorizična radi prethodnih spontanih pobačaja, i uz to popraćena mojim strahovima od samog početka.

Koliko god je moj suprug bio uz mene u svim mojim borbama sa sekundarnom neplodnošću, svakodnevnom ubrizgavanju injekcija heparina i potvrdi da i njega ‘nešto vuče’ da probamo imati još jedno dijete, odluku da li ja želim prolaziti sve navedeno kroz još jednu trudnoću i opet potencijalni gubitak prepustio je meni. U smislu, bit ću uz tebe, ali znaj da mi je teško gledati te kako se patiš s migrenama, kako si nemoćna dok treći dan povraćaš od bolova, a ne smiješ uzeti ništa što ti olakšava bol i taj strah koji ćeš najviše ti osjetiti – o tome moraš sama odlučiti imaš li kapaciteta za sve to prolaziti još jednom.

I tada sam odlučila otići na mjesto na kojem ću pronaći mir. Bio je 8.i u mjesecu i pomolila sam se Gospi od Brze pomoći – za putokaz i osjećaj kojeg trebam slijediti.

U tom nekom periodu smo otišli i na more gdje sam upijala sve ono dobro što plavetnilo i zvuk valova daje, te sam provodila najviše jutarnjeg vremena u šetnjama i trčanju pokušavajući osjetiti za što je moje tijelo i um spreman u razdoblju koje je preda mnom. Vraćajući se s ljetnog odmora naručila sam se na godišnji sistematski pregled gdje sam ispričala ginekologinji što sam sve prošla, koliko je trudnoća iza mene i mojoj možda želji za sljedećom trudnoćom. S obzirom na fizičko stanje sve je bilo prema sistematskom pregledu uredu i nalazi su bili uredni – što mi je dalo dodatnu radost i poticaj da nastavim razmišljati o potencijalnoj trudnoći.

Osim sistematskog pregleda vrlo važno mi je bilo i obaviti pregled kod svoje neurologinje jer sam bila na terapiji za migrene i ona me poslala kod hematologa radi dogovora oko uzimanja heparinske terapije u budućoj trudnoći, uz napomenu da krenem odmah uzimati andol 100 ako planiram trudnoću i vitamin D koji mi je bio na niskim razinama prema nalazima krvi. Tijekom razgovora s hematologom shvatila sam da je odluka o trudnoći zaista na meni i da mi ne može nitko dati neko ‘zeleno’ svijetlo koje će značiti da me čeka sigurna trudnoća. O uzimanju heparinske terapije dogovor je da se savjetujem sa svojim ginekologom koji mi je uveo tu terapiju u prethodnu trudnoću i da obvezno pratim krvne pretrage na transfuziji koji će mi ukazivati na neuobičajene parametre krvi. I taj doktor me pitao jesam li sigurna da želim još jednom prolaziti kroz visokorizičnu trudnoću. Taj doktor igrom slučaja znam ima četvero djece i nisam se ‘dala’ pokolebati pred njegovim riječima jer sam mnogo puta doživjela komentare koji ‘ne drže u potpunosti vodu’ i nisu utemeljeni na konkretnim primjerima što mi je i navedeni doktor potvrdio koliko su razlozi gubitka trudnoće nejasni i nepotvrđeni u većini slučajeva bez obzira na napredak medicine.

Osim gore navedenog odlučila sam obaviti još dva pregleda prije svoje konačne odluke da ja budem ‘na miru’ sama sa sobom. Prvi pregled je bio kod mog ginekologa koji je nakon pregleda rekao da se nemam zašto brinuti što se tiče fizičke spremnosti za sljedeću trudnoću, te da će biti uz mene u cijeloj trudnoći i da krenem odmah s aktivnim folacinom i andolom 100 radi predostrožnosti s obzirom na pretrage trombofilije.

Te moj drugi ‘pregled’ koji je zapravo bio razgovor s mojom prijateljicom koja je psihologinja i psihoterapeutkinja, a s kojom sam uvijek mogla ‘olakšati’ sve ono što mi je na duši. Najviše me zapravo ‘patila’ misao da iz nekih krivih razloga ne želim ovu trudnoću. Jedan od tih ‘krivih’ razloga je bila zasićenost poslom kojeg radim i spoznaja da imam pravo na 3 godine porodiljnog nakon trećeg djeteta. Nisam se mogla riješiti tih negativnih misli kako to nije nešto dobro čim o tome razmišljam toliko intenzivno. Međutim, kako mi je moja psihologinja objasnila – i negativne misli su dio života i moramo ih pustiti da prođu, te biti svjesna da svaka žena razmišlja o te 3 godine porodiljnog i da to nije nužno nešto negativno, nego opcija koja mi može biti na raspolaganju.

I tada, nakon svih svojih pregleda i na neki način ‘smirenja’ od stručnih ljudi kojima vjerujem rekla sam svom Karlu da sam odlučila, i da ne želim biti u životu vođena strahom i bojazni od onoga što može biti, nego ljubavi i vjerom u ono lijepo što se može dogoditi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Nisam htjela biti opterećena sljedećom trudnoćom i nakon prvog neuspjelog pokušaja sama sebi sam ‘posložila’ da život ide, i da sam (smo) sretni ovako kako jest, a ako se dogodi i kad se dogodi tada ćemo biti blagoslovljeni onim što nas čeka.

Otprilike je tako bio tijek našeg puta prema mojoj sljedećoj trudnoći, i ona se zatim vrlo brzo dogodila.

Odmah nakon saznanja o trudnoći krenuo je i strah kojeg sam očekivala i s kojim još uvijek živim.

Na heparinu sam i osjetim to malo srce ispod svoga najljepšim udarcima u stomaku, i ne mogu vam opisati koju sreću i zahvalnost osjećam svaki dan. Nije lako prolaziti kroz ovu trudnoću s migrenama i strahovima koji me prate, ali ta misao da ja mogu još jednom sve to proći i da želim je bila jača od svega negativnog s čime se borim.

I zato sam odlučila i napisati svoju priču, kako bi tebe, koja sanjaš, razmišljaš i premišljaš se rekla ti da je svačiji put drugačiji i da nema tog osjećaja koji može nadomjestiti ono što imaš u sebi kad znaš da činiš što TI želiš.

Uvijek će biti komentara, nekog oblika sebičnosti s kojom smo svi mi okruženi; ali ne želim se osvrtati na one koji nisu podrška, pogotovo za žene koje su prošle neke bolne i teške događaje u svom životu vezano za neplodnost i pokušaje zadržavanja trudnoće. Svaka od nas ima neku svoju priču, i svaka od nas se ‘nosi’ na svoj način s onim što nas je u životu ‘zadesilo’, ALI svaka od nas bira kojim će riječima biti ljubazna i podrška, zato biraj onako kako bi željela da tebi netko govori.

I budi hrabra, odvaži se na ona putovanja koja smatraš da će te ojačati i učiniti boljom, pozitivnijom i hrabrijom.

Moja priča će nekome možda biti samo još jedna u nizu priča o sljedećoj trudnoći, ali nekome će vjerujem biti i ‘vjetar u leđa’ da se odvaži na ono što je neobjašnjivo najteže, ali i najljepše u današnjem svijetu – a to je majčinstvo.

I ono zašto je mene nešto ‘vuklo’ prema još jednom djetetu su moji brat i sestra, i odnos koji imam s njima što je za mene nešto najbolje što imam u životu, te podrška moje okoline, odnosno moje mame i sveki koje su, i uz djedove, uvijek tu za nas, i za svoje unuke i koje će učiniti sve što mogu da nam olakšaju svakodnevicu i ponekad suprugu i meni ‘priušte’ koji dan bez djece.

Jer kako kažu za odgojiti dijete potrebno je selo – a moj Karlo i ja smo u fazi kad smo uvjereni da imamo to ‘selo’ uz sebe i da nas dvoje prije svega imamo kapaciteta za još jedno biće u našem životu – zato odluka o još jednom djetetu je bila za mene logična jer smo nas dvoje skupa u svemu, i trudimo se biti oboje prisutni roditelji i na kraju svakog dana jedno uz drugo, u dobrim i manje dobrim danima.

A tebi hvala što me čitaš i što mi se javiš sa svojim komentarima, dvojbama i mislima o kojima pišem u ovim ‘prozorima’ našeg društva.

Objava kako smo se odlučili za treće dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Specijalistica ginekologije i opstetricije Petra Kejla na ovogodišnjem na Women’s Weekendu razbija najčešće mitove u koje žene još uvijek vjeruju

Znate li gdje se nalazi vaš klitoris? Još uvijek mislite da postoji „vaginalni orgazam”? Ako vas ova pitanja iznenađuju, niste same. Spolno zdravlje, iako ključno za kvalitetu života, i dalje je tabu tema prepuna mitova. Upravo o tome razgovarali smo s doktoricom Petrom Kejlom, specijalisticom ginekologije i opstetricije s bogatim iskustvom, koja će svoje znanje podijeliti na ovogodišnjem Women’s Weekendu.

Zašto žene ne poznaju svoje tijelo?

“Često u razgovoru s pacijenticama dođemo do toga da osjećaju krivnju ili su uvjerena da s njima nešto nije u redu, osobito kad ne doživljavaju orgazam samo penetracijom. Mit o „vaginalnom orgazmu“, koji bi se trebao zvati penetrativnim orgazmom jer se zapravo radi o stimulaciji klitorisa koja nastaje od same penetracije, toliko je raširen da žene često misle kako nisu ‘normalne’ ako ga ne dožive“, objašnjava dr. Kejla i dodaje kako je edukacija o spolnom zdravlju u mnogim je društvima zanemarena ili nedovoljna, što ostavlja brojne žene bez ključnih informacija te mnoge žene niti ne znaju gdje se nalazi cijeli klitoralni kompleks koji je zadužen za seksualni užitak. Također, mnoge se žene čude pitanju o masturbaciji jer ‘one to ne rade’.

“Naše društvo još uvijek povezuje seks s nečim prljavim, pa o tome ne pričamo. To vodi do brojnih zabluda i ozbiljnih zdravstvenih problema”, naglašava dr. Kejla i ističe kako još uvijek mnoge žene ne znaju razliku između papa testa i testova na spolno prenosive bolesti.

“Papa test otkriva može vidjeti samo promjene povezane s HPV-om, ali ne može detektirati infekcije poput klamidije, gonoreje, sifilisa i ostalih spolnih bolesti, a većinu tih infekcija možete imati bez ikakvih simptoma”, upozorava ginekologinja.

Istine koje svaka žena treba znati

Jeste li znali da s godinama broj i kvaliteta jajnih stanica opadaju? Ili da menopauza ne mora značiti kraj seksualnog života? Edukacija o zdravlju, pa tako i spolnom, može spriječiti ozbiljne probleme, uključujući neželjene trudnoće i spolne bolesti, dok redovito testiranje pruža sigurnost. Čak i debljina, često pogrešno percipirana kao samo estetski problem, ima dalekosežan utjecaj na hormone, ciklus i plodnost.

“Mitovi o tijelu i zdravlju duboko su ukorijenjeni u našem društva. Još uvijek se dogodi da ljudi vjeruju kako je prekomjerna tjelesna masa samo estetski problem. No, tjelesna masa ima dalekosežan utjecaj na hormone, plodnost i menstrualni ciklus, što je daleko važnije od samog izgleda”, objašnjava dr. Kejla.

U isto vrijeme, mnoge žene ostaju iznenađene kada u kasnim 30-ima shvate da trudnoća nije uvijek jednostavna. Spontani pobačaji također su češći nego što se misli, no žene često osjećaju sram i krivnju zbog nečega što ne mogu kontrolirati. Menopauza ne mora značiti kraj seksualnog života. Valovi vrućine, nesanica ili promjene raspoloženja imaju rješenja, samo ih trebate potražiti.

“To je prirodan dio reproduktivnog ciklusa”, dodaje doktorica Kejla naglašavajući kako edukacija igra ključnu ulogu u razbijanju ovih mitova.

Zašto doći na Women’s Weekend?

Ako tražite odgovore na sva ova pitanja dođite u Rijeku na treći Women’s Weekend koji se održava od 6. do 9. ožujka u Muzeju suvremene i moderne umjetnosti. Doktorica Kejla, koja je i prošle godine oduševila svojim gostovanjem na Women’s Weekendu, na svojem će predavanju razjasniti neke ukorijenjene mitove koji se godinama prenose s jedne generacije žena na drugu, a krajnje je vrijeme da prestanemo vjerovati u njih.

“Znanje je moć. Kad poznajete svoje tijelo, možete donositi bolje odluke i osjećati se sigurnije”, poručuje dr. Kejla uoči svojeg gostovanja na ovogodišnjem Women’s Weekendu. Njezino predavanje usmjereno je na razbijanje tabua i pružanje informacija koje su ključne za zdravlje svake žene. Pridružite se Women’s Weekendu i iskoristite priliku čuti doktoricu Petru Kejlu, specijalisticu ginekologije i opstetricije koja razbija mitove i dijeli znanje koje će vam pomoći bolje razumjeti svoje tijelo i zdravlje. Spolno zdravlje nije luksuz, već osnovno pravo svake žene.

Cijeli program ovogodišnjeg Women’s Weekeda provjerite na www.womensweekend.eu.

kada započeti razgovor o spolnosti s djecom?

Naslovna fotografija: unsplash.com; ostale fotografije: Women’s Weekend

Objava što sve žene ne znaju o svom tijelu i seksualnosti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad počneš razmišljati o proširenju obitelji, automatski počneš razmišljati kako bi bilo mudro kvalitetnije jesti, za pripremu vlastitog tijela i u pravu si. Intuicija žene je najglasnija u periodu trudnoće i u majčinstvu, tad je pravo vrijeme da je počnemo slušati. Često se javi pitanje kako i od čega početi, logično, kako se najbolje organizirati, kako se pripremiti u trudnoći za što bolji postpartum – kroz sve to te mogu voditi. Kroz individualno savjetovanje o prehrani i eventualnoj suplementaciji ili kroz mentorski pristup praćenja prehrane i dodacima prehrani u periodu koji tebi odgovara. Jednostavno, prilagodljivo, bez namirnica koje trebaš nabaviti od monarha s najvišeg vrha Himalaje… Nema glupih pitanja, zajedno sve nepoznanice otklanjamo. Pokrećemo revoluciju mama i roditelja koji prolaze osnaženo kroz iskustva koja se pamte čitav život! Zajedno!

Znaš li da prehranom možeš utjecati na baš puno stvari u svom životu? Ja nisam znala.

Raspoloženje, koncentracija i fokus, tjelesna masa, rast mišića, gubitak mišićne mase, začeće, trudnoća, porod, oporavak od poroda, oporavak od bolesti, oporavak od operacije, opadanje kose, rast noktiju…popis je skoro pa beskonačan.
Moje zanimanje za temu se javilo davno, dok sam iskušavala razne oblike treninga i uz to tipove prehrane. Treniranje mi je oduvijek dio života, otkako sam s 5 godina počela trenirati gimnastiku. Nisam nikada nekakve čudesne rezultate postigla, ali ostala mi je mobilnost, fleksibilnost i želja za kretanjem, u mom rječniku – pobjeda.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Klaudija Adžić | Prehrana u trudnoći, postpartumu i dohrana beba (@bellybliss.nutrition)

Čini mi se da je trenutačno situacija takva da tipova prehrane ima gotovo koliko i religija. Svi vjeruju da baš njihov tip prehrane je jedini ispravan i jedini donosi sve benefite za kojima čeznemo. Od mesojeda koji se kunu da su im sve boljke nestale jer jedu samo meso i ništa osim mesa, do vegana koji tvrde isto to samo za biljke. Pa sve nijanse između…trebaš izbjegavati samo šećer i gluten, ne, ne, trebaš se čuvati ribe, to je opasno, i nikako ali nikako jesti previše jaja… Svega sam se i osobno naslušala, a i pročitala, pogledala u dokumentarcima, vidjela u nekim istraživanjima. Ne tako davno se pojavio i novi element, mikrobiom, o kojem se sve glasnije priča jer je istraživanja sve više i sve su nam više jasne stvari s dobrim i lošim bakterijama u crijevima, ali i na koži, u ustima, u porođajnom kanalu.

Sve to je mene navelo na zaključak da je naša bioraznolikost faktor koji svakako trebamo uzeti u obzir, da zapravo svatko za sebe treba otkriti koji tip prehrane mu najviše odgovara i da nam tijelo puno toga govori ako smo voljni slušati.

Sva razmišljanja i zaključci o hrani u utjecaju na tijelo su došli do vrhunca u mojoj prvoj trudnoći. Prvih 3-4 tjedna nisam bila svjesna da sam trudna, ali sam se osjećala drugačije. Osjećala sam da mi kava nije jednako fina, da mi je osjećaj u želucu nekako težak bez obzira na to što pojela. Nakon testa, sve je bilo jasnije. Momentalno. I onda su krenuli „savjeti“: nemoj jesti sushi, nemoj jesti previše jaja, moraš jesti za dvoje sad, nemoj pretjerivati sa sirom, nikako nemoj jesti jetrice, pij puno sokova jer to su vitamini, moraš piti sad dodatno vitamine, puno folne kiseline, ali nikako vitamin A…

Kad sam pokušala guglati sve te „savjete“ i zapravo doći do toga kako najbolje jesti u trudnoći, shvatila sam da je informacija more, da su uglavnom vrlo kontradiktorne, dosta ih je neutemeljenih i da su rasute po bespućima interneta.

Svatko filtrira i bira informacije za sebe. Meni je važno da informacije koje planiram iskoristiti i implementirati rezoniraju sa mnom, s mojim zdravim razumom, da po mogućnosti imaju i neku znanstvenu osnovu ili barem snažne empirijske dokaze, anegdotalne dokaze. I kad sam sve to uzela u obzir, cijelu trudnoću sam kopala informacije koje mi odgovaraju, kupovala knjige koje sam željela pročitati, upijala, učila, kopala. Saznala sam puno, ali nisam i dalje bila zadovoljna.

Postpartum sam prošla po smjernicama koje sam si sama složila, uz podršku obitelji koja je kuhala. Prije druge trudnoće sam pronašla online školu koja je filtrirala informacije po mom guštu i to je to. Planula je ljubav kao kanister benzina! Gori i sad! Zato su mi druga trudnoća i postpartum bili lakši barem trostruko.

Holistički pristup prehrani u trudnoći, u postpartumu i kod dohrane beba. To je moj svijet. Holistički je samo fensi naziv za uključivost više životnih faktora, sve je bitno. I kako se žena osjeća i kako je jela prije trudnoće i kako spava, kakva joj je probava i želi li dojiti, kako želi roditi, kako jest rodila, kako se oporavlja, uporaba lijekova, antibiotika, sve, ali baš sve slaže priču o osobi i sve je bitno za individualizirani pristup prehrani.

Jer prehrana i je individualna, i takva treba biti. Bez demoniziranja namirnica, ili skupina namirnica, bez podjele na „zdravo-nezdravo“.

Sve je hrana, neka je nutritivno bogatija, neka je manje nutritivno bogata, neka je prazna, ali svaka ima svoje mjesto u prehrani pojedinca. Ključ je uvijek u ravnoteži. Da, postoje neke zajedničke smjernice, ali nijanse su jako individualne i smatram da se to treba poštovati. Ne, ne možemo svi biti najbolja verzija sebe na bijelom mesu i riži, ili samo na mesu, ili samo na biljnoj prehrani, ili samo na slatkišima. Te etikete odmažu, po mom mišljenju. Istina je individualna i na raskrižju osobnih preferencija, nutritivnih informacija i tjelesnih reakcija.

Svi možemo imati benefite od nekih osnovnih postulata, ako nećeš imati direktne pomoći, neće ti ni odmoći, i mislim da je to sjajno. Što više hrane u njenom izvornom obliku, to je manja mogućnost da će pretjerati s njom, da ćeš si naštetiti u bilo kojem pogledu.

1.Jedi sezonsko voće i povrće, lokalno, svježe po mogućnosti. Isto tako i mliječne proizvode, jaja i meso pokušaj nabavljati lokalno i svježe. Time ćeš podržati svoj mikrobiom, svoje zdravlje, ali i lokalne male proizvođače. Dupla pobjeda.
2.Potrudi se svaki dan u svom tanjuru imati što više boja – to donosi više vitamina, minerala, antioksidansa, vlakana, zdravlja. Ja zamišljam kako moje dobre bakterije imaju tulum kad im šaljem dugu s tanjura. Jedna stvarno sjajna salata na dan i bar dva komada sezonskog voća i jest ćeš kvalitetnije od većine ljudi.
3.Balansirani obroci – uključuju sve tri skupine makro nutrijenata: proteine, ugljikohidrate i kvalitetne masnoće. Balansirani obroci zauvijek i za sve, bez obzira koji je tvoj tip prehrane. Balans znači zadovoljavanje tjelesne potrebe, održavanje stalne razine energije bez naglih skokova i još naglijih padova energije, dugotrajniji osjećaj sitosti, kvalitetno funkcioniranje endokrinog sustava, dobar osjećaj nakon obroka.

Trudnoća je novi nivo jer trudnoća zaista je drugo stanje. Tako i postpartum. Nije cilj postpartum samo preživjeti, a i zašto ga samo preživljavati ako možeš uživati i u tom periodu. To su kratka razdoblja u životu žene ali mogu ostaviti zaista dubok trag. Moja je želja da je taj trag predivan za što veći broj žena.

Nakon što prođeš trudnoću i postpartum, osvijestiš da si majka malom čudu ili čudesima, poloviš konce sa svim – kreće dohrana bebe i novi svijet u potpunosti. Novi svijet kontradiktornih informacija.
Opet, tu sam za roditelje da im taj period prođe bez straha, da ne bude muka nego avantura. Ima li što slađe od bebe koja mljacka i uživa u obroku, prljava od glave do pete, ali sretna? Ima možda samo spoznaja da tako postavljaš temelje sjajnog odnosa s hranom za svoju bebu, da nećeš biti uzrok poremećaja u prehrani svog djeteta, da ćeš svoje dijete naučiti što je kvalitetna prehrana, da u ovom periodu možeš podići prehranu cijele obitelji na viši nivo…da samo spomenem i prednosti opuštene dohrane u kojoj se beba samostalno hrani – razvoj grube i fine motorike, razvoj koordinacije oko-ruka, učenje oralnih vještina poput žvakanja, trganja, odgrizanja koji za par godina znače dobru artikulaciju u govoru, razvoj djetetovog samopouzdanja kroz razvoj i samostalno savladavanje vještina. Da, sve to. I još puno više.

Autorica: Klaudija Adžić, IG profil @bellybliss.nutrition.

Fotografije: unsplash.com, Free Pik

Objava kako se snaći u moru informacija o prehrani u trudnoći i postpartumu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da mi je netko dao novčić za svaki puta kada sam imala migrenu zbog koje sam propustila neki bitan događaj ili bila ‘napaćena’ na tom događaju – imala bih puno novčića sada. Šalu na stranu – samo oni koje je migrena dovela do iscrpljenosti i nemogućnosti normalnog funkcioniranja znaju koliko to stanje narušava kvalitetu života.

Još od srednje škole osjetila sam bolove u području glave koje su bile okarakterizirane od strane doktora kao glavobolje uzrokovane stresom i povećanom napetošću uslijed učenja i načinom ‘nošenja’ sa svakodnevnim pritiscima. I tada sam već bila upoznata da kofein, čokolada i slatko općenito, te crno vino mogu dodatno pogoršati stanje glavobolje, te ih je bolje izbjegavati kada osjetim da me krene boljeti glava. Prema potrebi koristila sam lijekove protiv bolova koji su mi donekle pomagali da mi ‘prođe’ glavobolja i da nastavim nakon 1-2 dana (ponekad i 3) normalno funkcionirati. Korištenje bilo kakvih lijekova, čak i onih za koje mislimo da su bezazleni treba uvijek uzimati S OPREZOM i kontrolirano od strane liječnika, ili prema preporuci liječnika (naravno, i uz obvezno čitanje uputa što se smije, a što ne smije prilikom korištenja lijekova raditi – npr. voziti, i koje nuspojave možemo osjetiti korištenjem određenih lijekova).

Nekako sam se naučila ‘nositi’ sa svojim glavoboljama i prolazila sam kroz život s njima misleći da druge nema nego tako živjeti, a ponekad je bilo stanje bolova koji su uzrokovali povraćanje, nemogućnost jela 2-3 dana i ‘čekanja’ da glavobolja prođe. Takve vrste glavobolja su najčešće bile uslijed promjene godišnjih doba i promjene vremena, pa sam shvatila da sam donekle i meteoropat.

Sve dok nisam ostala prvi puta trudna kada sam znala da lijekove koje sam do tada koristila ne smijem koristiti u trudnoći i počela pronalaziti alternative kada bi me krenula glava boljeti. Jedna od njih je bila i himalajska sol koje se i dan danas sjećam koliko sam povraćala kada sam ju popila u čaši s malo vode – nešto odvratnije u životu nisam probala. Ali eto, na sve sam bila spremna samo da ne pijem te lijekove koji se ne preporučuju za piti u trudnoći, a koji su mi inače prije trudnoće suzbijali jaku glavobolju. Možda jedan od težih dana u svojoj prvoj trudnoći mi je bio kada sam došla na odjel ginekologije i molila doktora da mi nešto napravi samo da glavobolja prođe. Nekad sam bila sreće da mi daju infuziju, a nekad su mi rekli i da mi ne smiju ništa dati jer sam trudnica i da odem kod svog doktora kako bi me poslao na neurološku obradu. I tada sam se prvi puta počela raspitivati o toj neurološkoj obradi i saznala da neke žene ‘pate’ od takvih vrsta glavobolja radi kojih dobivaju injekcije koje olakšavaju bol. Tada sam shvatila i da se moje glavobolje uglavnom javljaju krajem tjedna kada tijelo već akumulira određenu količinu stresa i otpušta ga kad se smanjuje i napetost svakodnevice. Osim glavobolja s kojima sam se borila moja prva trudnoća je bila uredna, te sam radila do samog kraja i koristila 1 dan dodatnog godišnjeg odmora svaki mjesec za odlazak kod doktora što mi je jako puno značilo kada sam imala glavobolje.

Tada su mi doktori rekli da većinu trudnica glavobolje popuste u trudnoći, a da sam ja očito u onom manjem postotku koju glavobolje još jače napadaju u tom ‘blaženom stanju’.

Prošla je moja prva trudnoća i prva godina s mojom prvom curicom, i došao je novi posao, novi izazovi s vrtićem, godinu poslije nova trudnoća koja je završila s gubitkom; i iza nje su se dogodile još dvije izgubljene trudnoće od kojih sam se oporavljala i ne razmišljala tada o glavoboljama koje su me povremeno pogađale.

I napokon je došla trudnoća koja je uspješno završila uz heparinsku terapiju, te sam nakon što je moja druga curica malo narasla odlučila krenuti s neurološkom obradom kako bi napokon dobila pravo na korištenje lijekova novije generacije koji se mogu dobiti jedino od strane specijaliste kod kojega se prolazi obrada.

Kroz neurološku obradu sam saznala da imam kako liječnici zovu ‘klasičnu migrenu bez aure’ i da sam kandidat za terapiju s tom novijom vrstom lijekova koji se koriste izričito za migrene.

Sada, godinu dana poslije uz povremeno uzimanje tableta novije generacije koje mi relativno brzo ‘umire’ migrenu, mogu reći da mi je drago što sam se odvažila proći neurološku obradu jer sam naučila kako slušati sebe i signale koje ti tijelo daje. A to je za mene kao majku male djece uz puno radno vrijeme u poduzeću jako bitno – osluškivati sve ono što mi tijelo govori.

Sjećam se jednog događaja od prije tri godine kada sam se ujutro u nedjelju probudila s migrenom, a taj dan smo imali planirani izlet s prijateljima i djecom, koji naravno nisam imala ‘srca’ otkazati. Naravno, otišla sam na izlet koji je zahtijevao 40ak minuta vožnje u jednom pravcu i nekako sam cijeli dan ‘pregurala’ na suncu, kupanju, s djecom i ekipom, uz tablete, i pri povratku sam samo jedva čekala da dođem svojoj kući i odem pod tuš. Jer kod takvih migrena samo tuširanje mi je pomagalo kod popuštanja bolova. Pri povratku kući uslijedilo je povraćanje i oporavak cijeli dan u zamračenoj sobi bez ikakvog ometanja – zamislite kako to izgleda s malom djecom, kad ne možeš funkcionirati, a oni ‘traže’ svoju mamu.

Godinu dana poslije sam otišla na neurološku obradu.

A godinu iza neurološke obrade otrčala sam svoju prvu utrku Prevencijom do zdravlja i baš to jutro me takva migrena počela ‘ribati’ da sam jedva čekala doći svojoj kući i – POSLUŠATI SVOJE TIJELO. Taj dan i to jutro moje tijelo sigurno mi nije poručivalo da idem trčati utrku – ali za mene, neki događaji se ne propuštaju, premda sam se oporavljala jedan cijeli dan poslije utrke! Ali vrijedilo je – definitivno, uz moje male navijačice ja sam otrčala svojih 5km i bila najsretnija na svijetu što sam dio ‘malog’ kotačića koji čini dobro u ovom svijetu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Energija i dobra vibra kakva je bila na utrci mi uvijek daju snagu da ‘guram’ sebe i da ‘trčim’ iznad svojih granica jer nekako – ako ne slijedim svoje instinkte, to nisam ja.

I zato drage moje čitateljice – hvala vam što mi se uvijek javite nakon mojih napisanih tekstova za Supermame (one koje su to – znat’ će) – i znajte da ste i vi moj ‘vjetar u leđa’ za sve dalje.

A ovim tekstom se nadam da ću barem jednu od vas potaknuti da se brinete za sebe i da slušate svoje tijelo i svoje instinkte – jer kad je MAMA DOBRO, SVE OSTALO ĆE BITI DOBRO.

migrena i ostali izazovi trudnoće – SUPERMAME

Fotografije: pexels.com

Objava kako funkcioniraju mame koje imaju migrene ili glavobolje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pojavio se plusić na testu i prvi (a često i jedini) savjet koji si dobila za svoju prehranu od sada na dalje je da kreneš uzimati prenatale. Dio oko preporuke koje uzimati ili izostane ili padne na neku generičku preporuku najpoznatijih prenatala bez detaljnog proučavanja kakvi su zapravo i jesu li zaista najbolji odabir za tebe i bebu.

Želim ti malo promijeniti perspektivu o prenatalima i pokazati ti kako ih koristiti i odabrati najbolje.

Za početak, jako je važno naglasiti da su prenatali izvrstan dodatak cjelovitoj i raznovrsnoj prehrani. Ovdje je potrebno zadržati se na riječi „dodatak“. Današnje preporuke koje trudnice dobivaju o prehrani u trudnoći djeluju kao da je prenatal sve što je sada potrebno njoj i bebi. Ali nije tako. Trudnoća je period velikih promjena u tijelu trudnice i period kada se kreira cijelo ljudsko biće. I jedna tableta nikako nije dovoljna za njihove potrebe.

Ono na što je važno staviti naglasak je prehrana koja podržava trudnoću – i mamino tijelo i bebin razvoj – koju je onda poželjno upotpuniti kvalitetnim prenatalom koji će ispuniti određene pukotine ili nedostatke koji se nisu uspjeli osigurati prehranom.

Što se tiče odabira prenatala, idealna je opcija odabrati ga individualno prema svojim potrebama uzimajući u obzir prehranu, krvne nalaze, individualne potrebe i sastav prenatala. No, postoje i generalne preporuke kojima se svaka (buduća) mama može voditi kod njihova odabira. Prvo, odaberi onaj čija je dnevna doza podijeljena u minimalno dvije tablete. Prenatali čija je cijela doza u jednoj tableti najčešće ne sadrže niti količine niti oblike nutrijenata koji pružaju najbolju podršku. Drugo, biraj one koji sadrže ciljano one nutrijente koji su potrebni tebi i bebi za vrijeme trudnoće kao što su kolin, folat, vitamin A, vitamin D, željezo, cink, magnezij i ostali. I treće, biraj one koji su što čišći, odnosno koji sadrže nutrijente bez određenih dodataka, boja ili mirisa.

Kada govorimo o vremenu uzimanja prenatala tri su razdoblja kroz koja ih svakako preporučujem:

1. Tijekom pripreme za trudnoću
Period prije trudnoće često je zanemaren, no igra veliku ulogu u samom ostvarenju trudnoće, ali i razvoju bebe. Jajnoj je stanici potrebno 3 do 4 mjeseca da sazrije i, ako si u mogućnosti, preporučujem ti uzimanje kvalitetnog prenatala u ovom vremenskom razdoblju prije planirane trudnoće.

2. Tijekom trudnoće
Budući da je trudnoća period kada potrebe za određenim nutrijentima izrazito rastu, uz kvalitetnu i ciljanu prehranu za trudnoću preporučujem ti da piješ prenatale kroz cijeli ovaj period.

3. Tijekom postpartuma / dojenja
Iako je prehrana za vrijeme postpartuma i dojenja bebe posebna tema, prenatali su dio koji ostaje konstanta još od pripreme za trudnoću. Preporučujem ti da ih nastaviš uzimati kroz period postpartuma, ali i cijeli dojenački staž.

I za kraj, želim ti dati nekoliko tehničkih preporuka za svakodnevno uzimanje prenatala. Kao što sam napomenula, biraj one čija je dnevna doza podijeljena u nekoliko doza i pokušaj te doze raspodijeliti kroz dan. Ovako ćeš osigurati da tvoje i bebino tijelo kroz cijeli dan imaju dotok važnih nutrijenata.

Druga stvar koja će ti pomoći u najboljem iskorištavanju prenatala je uzimanje uz obrok. Mnogi nutrijenti se najbolje apsorbiraju u kombinaciji s nekim drugim nutrijentima i ako uzimaš prenatal uz obrok, veće su šanse da će doći do ove kombinacije i samim time bolje apsorpcije.

No, znamo da se svi mi razlikujemo i da svaka žena ima različite navike, ritmove i rutine. Zato želim naglasiti da je ovo što sam ti savjetovala samo preporuka i da je važno da svaku od njih prilagodiš svojoj svakodnevici. Jer na kraju dana, bolje je popiti obje tablete prenatala zajedno bez obroka, nego ih ne popiti uopće. Napravi najbolje što možeš u ovome trenutku. Dovoljno je.

Često perporuke oko prehrane u trudnoći uključuju samo “Uzimaj prenatale.” i “Uzimaj folnu kiselinu.”, ali kvalitetna prehrana za podržanu trudnoću puno je više od toga. Uz ovakve je savjete lako ostati zbunjen i misliti da je uzimanje ovih suplemenata jedino što možeš napraviti, no dvije tablete ne mogu tebi i bebi pružiti sve što vam je potrebno i nisu zamjena za izvorne nutrijente koje sadrži hrana. 

“Beba, mama i hrana u trudnoći” program je u kojem ćeš naučiti sve ovo. Nakon njega ćeš znati: koju hranu jesti za podržanu trudnoću, s kojom hranom i kojim pićem je potrebno biti na oprezu, koji su nutrijenti najvažniji za određeni dio trudnoće i kroz koju ih hranu možeš unijeti, kako najbolje balansirati i kreirati obroke, koji suplementi te mogu podržati kroz trudnoću. Više o programu potraži na OVOM linku.

Fotografije: Freepik

Objava prenatali u trudnoći – kako odabrati one najbolje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.