Listopad – mjesec svjesnosti da se u školi stvari nisu odradile kako spada

Listopad je inače mjesec kad se kod mene u učioni sve intenzivno budi. Od roditelja koji su u programu pa su nezadovoljni jer su ušli u priču s nerealnim očekivanjima. Nema nikakvog napretka u prvih mjesec dana rada ili je napredak minimalan. Učenje s djecom s teškoćama u učenju je proces. Iako je sve jasno iskomunicirano na početku i dalje se pitanje napretka (da ne kažem zamjeranje o izostanku istog) dogodilo prerano.

Zatim je hrpa upita za ulazak u program. Mailovi gdje ljudi traže pomoć, savjet. Ne znaju jesu li pošli ili došli. Nove dijagnoze, promjene programa obrazovanja. Stručne službe ništa konkretno još nisu rekle.

Treći su oni kojima je voda došla do grla. Sve im je rečeno i obećano, ništa se od toga ne provodi, dijete ima loše rezultate, doma vam je sve narušeno.

Pa ako se nalazite u dvije skupine od tri, idu savjeti što i kako.

Ako ste dobili dijagnozu teškoća u učenju od privatnih ili kliničkih obrada, to je ispravna početna točka. Ako pak imate svoje sumnje jer vam je u školi teško, naručite se na obradu – morate provjeriti što se događa.

S nalazima idete učitelju i stručnoj službi škole. Oni nakon toga pišu svoje mišljenje te šalju dokumentaciju prema gradskom uredu. Kada se dobije rješenje, škola počinje provoditi individualizirani program. Taj program se provodi po preporukama za rad koje se nalaze na obradi. Dakle, ako preporuke nemate – obrada nije dobra. Učitelj treba edukaciju i podršku i preporuke za rad uz stručnu službu koja će mu u tome pomoći.

Stručna služba će vas pozvati na razgovor i tada bi trebali dobiti IP (individualizirani program) napisan za vaše dijete koji potpisujete. Ako je dijete u predmetnoj nastavi, svaki profesor za svoj predmet treba napisati IP.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Ako ste roditelj koji ima dijete s IP-om već neko vrijeme i stvari se ne pomiču s mjesta – VI ste u problemu. Nebrojeno puta mi se dogodilo savjetovanje s roditeljima kojima je glava centimetar iznad vode a to znaju svi osim onih koji bi trebali – škole. Ne može se očekivati promjena ako se nije išlo razgovarati i pitati u školu – provodi li se IP, kako se provodi, kako izgledaju ispiti/odgovaranja, kako dijete napreduje. Da bi znali da vam se govori istina, morate i vi biti educirani. Često je slučaj da se u školi priča da će sve biti ok i da će se sve odraditi kako treba, a onda se ne radi i dijete ne ostvaruje svoj pravi potencijal. Možete vi doma sve postaviti ispravno no ako škola ne odradi što treba, rezultata neće biti.

Rad stručne službe kao i rad s djecom s teškoćama određen je Pravilnikom. Dakle zakonom objavljenim u Narodnim Novinama. Nije to izmislio susjed Marko i sad vi zahtijevate neka prava po tome. Čitajte i educirajte se.

Koje su osnovne točke IP-a?

Svako dijete je individualno i zahtjeva svoje načine prilagodbe no postoje neke točke koje bi svaki IP trebao imati:

• produljeno vrijeme pisanje ispita – ako je ispit na 4 strane, ne može za dijete s IP biti na 4 strane / ili će ga dijete pisati u dva navrata; ako dijete u pisanim ispitima često na prvom dijelu ispita nema grešaka, a drugi dio ispita je puno lošiji, tu se vidi problem pada koncentracije a ne neznanja
• vizualna prilagodba pisanih materijala – font, veličina fonta kao i prored treba biti prilagođen; ispit na oko mora izgledati pregledno; nema hrpe zbijenih zadataka; zadaci riječima se moraju raščlaniti na više stavki
• planovi ploča – plan ploče je bitan jer djetetu i roditelju pomaže u snalaženju oko gradiva
• prednost usmenom odgovaranju – djeca s teškoćama u učenju nemaju samo problem kako će nešto usvojiti već imaju problem i s reprodukcijom znanja; ako ih se ne ispita na adekvatan način izgledat će kao da ništa ne znaju; to se često može vidjeti u onim situacijama gdje roditelji nije jasno kako je dijete dobilo 2 a doma je gradivo pjevao
• ispitivanje manjih cjelina gradiva – ovo posebno vrijedi za stariju djecu gdje se uče geografija, povijest i priroda; ne može se dogoditi da dijete s IP odgovara 15 cjelina odjednom; djeca koja su kod mene u programu dobivaju uputu da ne kažem naredbu od mene da se javljaju za usmeno odgovaranje nakon svake četvrte lekcije

Nažalost, obujam posla u školama za stručne suradnike nije lak i posla je iznimno puno. Stručni suradnik ne sjedi u razredu da bi znao što se događa sa svakim djetetom koji ima rješenje o promjeni oblika obrazovanja stoga je na vama roditeljima da zatražite sastanak i pitate ako mislite da se nešto događa što se ne bi trebali događati ili da dijete ne dobiva tretman kakav je dogovoren po individualizaciji.

Nadam se da sam vam barem malo pomogla jer znam da vam nije lako…

Ako trebaš savjet ili pomoć, javi mi se slobodno mailom ili na društvenim mrežama @aula.pomoc.u.ucenju. Tu sam!

Fotografije: Freepik

Objava ako imate dijete s poteškoćama u učenju ovo biste trebali znati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svako dijete uči na različite načine, bilo da je to putem slušanja, gledanja ili izvođenja aktivnosti. Način na koji vaše dijete najbolje uči naziva se njegovim stilom učenja. Promatranje je najbolji način da otkrijete koji stil učenja najbolje odgovara vašem djetetu. Obratite pažnju na način na koji igra i komunicira s okolinom.

Auditorni učenici

Ova djeca najbolje uče kroz slušanje. Lako prate usmena uputstva i uživaju u slušanju priča dok im se čitaju naglas, bez obzira na to tko čita, bilo odrasla osoba ili audio-knjiga. Kada čitaju sami, preferiraju to raditi naglas. Ovi učenici često pokazuju interes za glazbu od najranije dobi.

Kinestetički učenici

Ova djeca najbolje uče kroz kretanje. Umjesto da im se objašnjava kako plesati, kinestetički učenici već plešu. Koriste svih pet osjetila – vid, dodir, okus, miris i sluh. Ako se vaše dijete ističe u grubim motoričkim aktivnostima poput sporta ili plesa i lako ponavlja pokrete tijela, vjerojatno je kinestetički učenik. Kinestetički učenici često su izvrsni u sportu ili drugim fizičkim aktivnostima, dok mirno sjedenje u učionici može predstavljati izazov za njih.

Taktički učenici

Ova djeca najbolje uče dodirom predmeta i materijala. Preferiraju premještanje stvari ili dodirivanje kako bi ih potpuno razumjeli. Mogu imati poteškoća s praćenjem u školi ako nemaju nešto što mogu dodirivati. Taktilni učenici mogu biti talentirani umjetnici i uživati u radu s glinom ili u gradnji složenih struktura s kockicama. Također mogu uživati u znanstvenim eksperimentima ili aktivnostima kao što su tkanje ili izrezivanje pahuljica od papira.

Vizualni učenici

Ova djeca najbolje uče gledanjem i čitanjem. Pisane upute ili vizualne slike pomažu njihovom učenju. Video upute mogu biti vrlo korisne za vizualne učenike, jer lako mogu zaboraviti usmena uputstva bez vizualnih tragova ili podsjetnika. Djeca koja uče vizualno često imaju razvijeno prostorno razmišljanje i tendenciju da budu dobri u vizualizaciji informacija ili koncepata. Ovi učenici često prave bilješke, prepisuju riječi, podvlače, koriste različite boje i markere. Vizualni učenici uživaju u čitanju i umjetnosti.

Razumijevanje stila učenja vašeg djeteta pruža vam alate potrebne da mu pomognete da postigne uspjeh.

Fotografije: pexels.com

Objava otkrijte stil učenja vašeg djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošli tekst sam vam pobliže opisala kako teškoće u učenju i prepoznavanje istih može utjecati na sve aspekte života kako djece tako i roditelja. Čitaj ovdje.

Podsjetimo se, ja sam Anja iz Zagreba i vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju. Imam 15 godina iskustva u radu s djecom i školskim sustavom i pomažem svima koji vode borbu sa učenjem, teškoćama u učenju i samim sistemom koji je odavno prestao raditi za dijete i roditelja.

Nastavimo…

Danas ćemo se baviti tjeskobom koju osjeća većina roditelja i djece a da nije ni svjesna da je osjeća prije početka školske godine.

Znate onaj osjećaj kao da vam slon sjedi na prsima jer još 4 tjedna i vraćate se u rutinu?

4 tjedna se čini kao puno vremena no nekome tko vječito vodi borbu sa školom taj period zadaje muke kao nedjelja u 18h koju ja volim zvati NEDJELJAK. Znaš da nije ponedjeljak još, ali osjećaj je tako snažan da ne možeš uživati u večeri. E taj osjećaj.

I potpuno je stvaran i prisutan, ali vas ne razumije netko tko ima dijete koje problem u školi nema. Tu bi bila prigodna: „Sit gladnome ne vjeruje.“

Ako se već sada ne možeš opustiti, znak je da trebaš nešto po pitanju toga napraviti.

Ajmo od početka.

Anksioznost ili tjeskoba je, po googlu: „Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”.”

Što ga duže u sebi nosite i ignorirate ga to on postaje teži i veći.

A tu je zapravo kao putokaz.

Prvo ćete se pitati zašto ga osjećate prije početka nastave? Čega se bojite? Što vam osjećaj želi reći? Gdje u tijelu se nalazi i koje je boje?

Kad ste to napravili, osvijestit ćete strahove koje vežete za školu obzirom na prijašnja iskustva. Jer svako iskustvo nas uči ili ostavlja trag, da ne kažem traumu. Netko će reći da je trauma prejaka riječ. Ako imate školarca s teškoćama u učenju itekako razumijete da ste traumatizirani od svega što prolazi dijete u školi pa vi skupa s njim doma.

Kad ste osvijestili strahove, tek sad ih možete početi trančirati i pomoći si. Osviještenje je prvi korak ka izlječenju. Ali to zahtjeva rad…rad na sebi prvenstveno, ne rad na školi, sistemu, djetetu.

Jedan od prijedloga koji vam mogu dati je da se educirate o teškoćama u učenju. O tome kako se vaše dijete osjeća i kako funkcionira. Onda da se educirate o tome što je individualizirani program za djecu s teškoćama u učenju i kako bi u školi trebao izgledati. Važno je znati koja su prava vašeg djeteta kako bi mogli voditi kontrolu i znati je li dijete dobilo loše ocjene jer škola ne radi što bi trebala ili je problem u načinu rada kod kuće. Svako dijete ima individualni način usvajanja gradiva i vještina, ali ako škola ne napravi što je trebala, neće biti napretka. A vi ne možete znati radi li škola što treba ako ni sami ne znate kako to treba izgledati. Kada naučite kako se ponaša disleksija ili disgrafija, onda ćete znati i kako doma raditi s djetetom.

Period u kolovozu vam je idealan za to jer će vas umiriti prije početka školske godine na puno razina.

Važna je stavka mentalno zdravlje i emotivno stanje djeteta. Jer djeca s teškoćama u učenju često imaju osjećaj manje vrijednosti i taj osjećaj kod njih je stvaran. Ako ga se ne adresira na vrijeme i kako treba, to je plodno tlo za velike probleme u dobi puberteta.

Mir u domu ne ide iz jedne stavke jer ga jedna stavka nije narušila. Mora se poklopiti puno stvari – prvo u miru sa sobom morate biti VI, a tek onda ide sve ostalo.

A kad bih vas pitala tko je stvarno u miru sa sobom, što bi mi odgovorili?

Ako ste se prepoznali, vrijeme je za rad na sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Djeca drugog razreda mi dolaze u učionu i govore da ih često u školi boli trbuh. Roditelji često moraju odlaziti po njih, rade se pretrage no sve je uredno i kao da te boli doma nema već samo u školi i to ne svaki dan. U razgovoru s roditeljima došla sam do zaključka da se to događa kada je teže gradivo u pitanju gdje dijete teško održava koncetraciju i brzo se umori ili kada je ispit iz gradiva u koje dijete nije sigurno. I nemojte misliti da su u pitanju pritisci doma jer u ovim iskustvima o kojima vam pričam roditelji uopće nisu bili takvi tipovi. Dijete je samo sa sobom osvjestilo taj osjećaj i stvorilo si pritisak.

Nadalje, kroz razgovore s djecom, došla sam do toga da mi dijete opisuje kao da mu leptiri plešu po trbuhu. I tu sam shvatila da osjećaju anksioznost.

Zamislite. Drugi razred osnovne škole.

Dakle, u potpuno ste istoj vibraciji i vi kao roditelj i dijete. U strahu, brizi i razmišljanjima.

Drugi prijedlog koji bih vam dala kako si možete pomoći je ne dozvoliti nerad cijelo ljeto i krenuti s jačim aktivnostima oko škole barem dva tjedna prije.

Dakle, ne biti na moru do 5.9. i vratiti dijete odmah u školske klupe ravno s plaže već ulaziti postepeno u rutinu dva tjedna prije.

Uzeti neki paket ponavljanja ili sami odrediti period u danu kada ćete se baviti nekim ponavljanjem. To će pomoći djetetu da se vrati u rutinu obaveza i dat će mu strukturu, a onda će to rezultirati boljim funkcioniranjem kad počne škola, a iz toga će izaći prirodna motivacija koja vam je prijeko potrebna da bi dijete surađivalo.

Mi imamo sposobnost samoregulacije i znamo što si dati kad se osjećamo izbačeno iz tračnica, dijete to ne zna, treba mu pomoć i struktura, a u tome mu morate pomoći vi.

Pitate se sada opet: “Što ova zna, pa nema svoju djecu niti muža, lako je tako pričati!”

Ja sam ona koja je nosila dio kuće jer potječem iz disfunkcionalne obitelji. Odgoj brata i sestre je bio moja uloga. Ne uloga mojih roditelja. Dakle, ja zapravo imam dvoje djece, a tek mi je 36. Brat ima 33, a sestra 20 godina. Bratu sam otkrila ADHD u odrasloj dobi, a sestri ADD. Sedam godina aktivne psihoterapije je bilo potrebno da prihvatim sve oko sebe, a onda tek da osjetim ZAHVALNOST. Zašto? Negdje sam pročitala da biramo obitelj prije nego dođemo na ovaj svijet. I ja sam po tome svjesno svoju izabrala. Nakon puno godina shvatila sam zašto. Jer je moja uloga pomoći svim obiteljima kojima je teško, jer sam morala dobiti to iskustvo kako bih razumjela djecu i kako bih ovaj posao koji mi je dan iz neke više sile radila onako kako treba, iz srca.

Ako se vidite kao netko tko bi dijelio sa mnom ovaj posao i ima potrebu pomoći većoj količini ljudi, a imate diplomu društvenog usmjerenja, možete postati partner franšizer.

Ako trebate pomoć vi kao roditelj te trebate pomoć sa učenjem za vaše dijete, mjesta za iduću školsku godinu ima i upisi su otvoreni.

Slobodno mi se javite putem maila.

Do iduće kolumne… srdačan pozdrav.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava leptirići u trbuhu zvani anksioznost od početka školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije par dana bila sam na informacijama u školi za svog sina, a jedna rečenica od učiteljice mi je ostala u glavi. “Znate mama, kad sam pitala đake znaju li zašto postoje ocjene od 1 do 5, svi su šutjeli i čudno me gledali, a samo je Vaš sin digao ruku i objasnio: ‘Različite ocjene postoje, da pomognu učiteljici da ocijene naše znanje. Netko zna sve i dobiva 5, a netko zna malo manje pa dobije 4 ili 3’ “.

Istog sam se trena zapitala gdje smo to zapeli u prostoru i vremenu da moramo biti 5.0 i tražiti to od djece?

Volimo li svoju djecu i kad nisu 5.0?

Logično pitanje zar ne? Zanima me, koliko puta ste djeci rekli “volim te baš takav kakav jesi”? Volim te i kad postupaš ispravno i kad nekad nisi u pravu i pogriješiš. Sviđaš mi se baš takav/va kakva jesi. Sretna sam što sam baš ja tvoja mama.

Navečer kad legnem u krevet i preispitam svoj dan u glavi pitam se –  jesam li dobra mama? Jesam li danas ispravno postupila? Nikad se nisam zabrinjavala oko toga kakve ocjene ima moje dijete (sin mi ide u drugi razred), nego je li on sretan, zadovoljan i ispunjen? Jesmo li mi kao roditelji dali dovoljno dobru povratnu informaciju da on zna da je dobar? Nikad mi ocijene nisu bile presudne za potvrdu koliko je moj sin dobar. Osjeća li se dobro ili ne? To su mi uvijek bile njegove oči, njegov osmjeh, njegov govor tijela. Sigurna sam kako od tamo i dolaze sve petice koje je dobio u školi.

Sjećam se kad je krenuo u prvi razred, kako sam ga pokušavala naučiti da UČI. Objašnjavala sam mu da je sve ono što uči za njega, da jednog dana može imati priliku izabrati srednju školu koju on želi, a ne da škola bira njega.

Možda će vam ovo dati neke smjernice da potaknete svoju djecu kako je super da su odlični đaci, ali da vam je važnije da se oni na tom putu školovanja osjećaju dobro, zaštićeno i da sami biraju svoj put kojim će dalje koračati. Meni je uspjelo, naš sin, točno zna što ne zna i doma uči samo taj dio. Kada mu treba pomoć oko učenja točno zna objasniti što mu trebamo pomoći. U školu obožava ići jer osjeća da bira svoju budućnost.

Ok, on je samo drugi razred, čekamo predmetne razrede gdje će materija biti duplo veća, ali smatram da ima dobre temelje.

Ne učimo dijete što da uči, nego kako da uči.

Foto: pexels.com

djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo!

Objava što kada nisu sve ocjene 5? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon posla krenuli ste se opuštati na društvenim mrežama, a sa svih strana iskaču vam neki savjeti. Ako tada počnete osjećati frustraciju ili vam zabrinutost raste, ovaj tekst je za vas.

Pročitali ste kako je važno vidjeti djecu i ispuniti njihove potrebe, pa kada oni traže da s njima pišete zadaću, vi to i činite. Zar ne rade to dobre mame.

Za dva dana pročitali ste negdje da ne treba pisati zadaću s djecom jer oni tako ne razvijaju svoje samopouzdanje i ne uče kako učiti. Onda im više ne pomažete. Nek se snalaze sami. Tko je vama pomogao oko zadaće?

Par sati nakon toga čitate da je važno prihvatiti osjećaje djeteta, ali i dalje postaviti granice. Nježno, ali odlučno. Što to uopće znači? Trebam li ili ne trebam pisati zadaću s njima?

Zatim ste pročitali da je za razvoj samopouzdanja važno da dijete često pohvalite, pa stalno govorite bravo.

Onda ste pročitali da ne smijete djetetu govoriti bravo, jer ćete ga “pokvariti” i neće se htjeti više truditi.

Pa što je onda točno?!?

Preplavljenost informacijama je u današnje vrijeme uobičajena stvar.

Zbog toga je važno znati da ono što pročitate u kratkim formatima, na društvenim mrežama, pa čak i u člancima (koji se namjerno danas pišu puno kraćima, jer ljudi na internetu rijetko imaju strpljenja pročitati dulje tekstove) samo su mali komadići sadržaja koji su izvađeni iz konteksta.

To znači da je ta informacija koju primate nepotpuna i da ostajete s nepotpunim znanjem i onda ne znate što napraviti.

To znači da, kada vam kažu da trebate ispuniti dječje potrebe, zaboravljaju napomenuti da potrebe i želje nisu isto, kao i da za sve postoji mjesto i vrijeme, niti govore o tome što je to otpor na frustraciju i koliko je važan za razvoj mozga i školski uspjeh.

Kada vam kažu da ne pišete zadaću s djecom, zaborave vam reći da to ne znači da djecu samo prepustite same sebi i da im podrška treba u razvoju vještina učenja (na koju utječemo čak i dok djeca ne pišu zadaću i ne uče!), a ne u pisanju zadaće.

Kada vam kažu da prihvatite svaki osjećaj djeteta, ali postavite granice, zaborave napomenuti da ipak u kriznim situacijama postoji neki redoslijed.

Kada vam kažu da dijete trebate često pohvaliti, zaborave napomenuti da konkretna pohvala znači biti što specifičniji, ne procjenjivati dijete te raditi na internalizaciji osjećaja vrijednosti.

Kada vam kažu da ne govorite djetetu bravo, zaboravljaju da je nekoj djeci ipak to potrebno povremeno čuti (naravno uz konkretnu pohvalu, kao što je gore navedeno).

Isto tako, ta informacija možda se uopće ne odnosi na vas, ali to ne mora čak ni značiti da nije istina. Samo nije istinita za vas.

Društvene mreže tu su za druženje, dijeljenje iskustava i otkrivanje ljudi koji su vam na neki način slični i s kojim dijelite pogled na neke stvari. One nisu i ne mogu zamijeniti pravo znanje i edukacije.

Mogu vam dati ideje i smjernice, ponekad vam neke manje probleme mogu i riješiti, ali većina njih je u prekratkom formatu, odjednom ih često vidite previše, bez dublje mentalne obrade te bez praktičnog dijela koji vas vodi prema upotrebljavanju tih znanja i stoga vas često ostavljaju zbunjenima.

Ono što nas isto ostavlja zbunjenima i preplavljenima je kada nismo sigurni zašto nešto radimo i što time želimo postići. Zapravo – to je ono pravo znanje koje nas mijenja iznutra i priprema za to da u drugim situacijama znamo kako reagirati i što napraviti.

Zato unutar mojih programa radimo upravo to –  dobivamo kompletne informacije s introspektivnim pitanjima i praktičnim savjetima:

– u kontekstu škole učimo o dječjem mozgu i dječjim potrebama u procesu školovanja

– dobivate alate i strategije koje možete koristiti, ali i praktični dio u pdf koji pomaže u tome da to uvedete u svoj život

Kada znate kako funkcionira dječji mozak, lakše donosite vlastita pravila o tome koliko ćete i kako pomagati djetetu sa školom jer znate što time postižete.

Govorimo o najčešćim primjerima u školi, što leži u pozadini toga, objašnjavam uzroke i dajem nekoliko različitih alata i strategija za razvoj samostalnosti, samoregulacije učenja, samopouzdanja, motivacije, znatiželje, strategija učenja i drugih vještina učenja (ovisno o programu) za uspjeh i zadovoljstvo.

Vi birate što ćete od toga koristiti i što najbolje vama odgovora.

Vi to prilagođavate temperamentu svog djeteta. Kako bi vam to bilo lakše, pdf materijali su tu da vas vode kroz to da te alate uvodite u svoj svakodnevni život, a ako u bilo kojem trenutku zapnete, slobodno mi možete pisati putem e-maila – angela.cliosdreams@gmail.com.

Ako ste zainteresirani za to kako se prestati vrtjeti u krug s raspravama oko zadaće ili jednostavno želite znati kako bolje i lakše podržati dijete u školovanju da postane samostalnije i uspješnije, bez da gubite vrijeme na prigovaranje i metode koje stalno iznova morate ponavljati, kliknite na upitnik  o dječjim školskim navikama (OVDJE) i kroz najkasnije 2 dana preporučit ću vam program koji odgovara vašim potrebama.

Photo: unsplash.com

Objava zašto savjeti o roditeljstvu s društvenih mreža ne funkcioniraju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok traju upisi u 12 gradova u Hrvatskoj, poželjele smo saznati tko se krije iza ove međunarodne škole za intelektualni razvoj djece koju klinci obožavaju i o kakvom se programu radi!

Grad Šibenik ima jako bitnu ulogu u razvoju Malca Genijalca. U njemu je profesorica matematike, Sarah Vuković, odlučila poslušati svoju intuiciju i krenuti u ovu zanimljivu avanturu te rad u državnoj zamijeniti radom u vlastitoj školi. Iako je njezina okolina bila skeptična Sarina se vizija vrlo brzo ostvarila i razvila u uspješno poslovanje, a 2021. postala je i primatelj master franšize za cijelu Hrvatsku. Zajedno s prijateljicom, Anticom Filipović Grčić, proširila je poslovanje i u druge gradove Lijepe Naše. U Hrvatskoj trenutno postoji 13 škola u 12 gradova, no gotovo svaki upisni rok otvaraju se nove škole na novim lokacijama. „Često mi moji najbliži kažu da puno maštam, ali danas tvrdim da me upravo to maštanje dovelo do toga da mogu reći da se zaista bavim onime čime želim i da volim svoj posao.“, objašnjava Sarah.

Što je zapravo Malac Genijalac i čime se bavi?

Malac Genijalac međunarodna je škola za razvoj kognitivnih sposobnosti i intelektualnih potencijala djece počevši od najranijeg životnog razdoblja koja provodi edukacijsko-razvojne programe za djecu od 3 do 17 godina. Točnije, Malac Genijalac kroz svoje programe kod djece razvija pažnju, koncentraciju, analitičko razmišljanje, logičko zaključivanje, fotografsko pamćenje, maštu, kreativnost, samopouzdanje…

Za razliku od klasičnog pristupa učenju karakterističnog za škole u Malcu genijalcu učenici uče mentalnu aritmetiku (disciplinu brzog računanja), ujedno originalni program Hikari mentalne aritmetike iz Japana.

Program posjeduje jedinstvenu i efikasnu metodu koja potječe iz Japana, zemlje kolijevke mentalne aritmetike, a polaznici su već nakon nepuna dva mjeseca u stanju mentalno računati, što nije slučaj kod drugih programa u kojima se ne postižu takvi rezultati, čak ni nakon višegodišnjeg vježbanja.

„Znanstveno je dokazano da je mentalna aritmetika najbolji trening za mozak za djecu u dobi od 4 do 14 godina jer se u tom periodu kod djece mozak najintenzivnije razvija, a mentalna aritmetika taj razvoj pozitivno pospješuje korištenjem lijeve i desne hemisfere paralelno što utječe na razvoj velikih broja sinapsi u mozgu.“, objašnjava nam Sarah.

Kognitivni efekti postignuti pohađanjem programa ne gube se po završetku školovanja već postaju trajne sposobnosti i vještine koje Malci posjeduju tijekom cijelog života.

Je li Malac Genijalac škola za nadprosječno nadarene klince koji obožavaju matematiku?

Iako postoje djeca koje su nadarenija za neke predmete, drugačiji pristup i zanimljivije i opipljivije metode učenja su glavni razlog zbog kojeg djeca u Malcu Genijalcu obožavaju matematiku. Učenje se prakticira u malim grupama, kroz zabavne aktivnosti, različite igre i natjecanja, pri čemu je najvažnija opuštajuća i kreativna atmosfera i pozitivni emocionalni odnosi. Polaznici ove škole ne razvijaju samo matematičke sposobnosti nego i druge za život vrlo važne vještine. Program Malca Genijalca je zapravo trening mozga čime se razvijaju sposobnosti koje im kasnije olakšavaju učenje bilo kakvog tipa – u školi, glazbi, sportu i ostalim dodatnim aktivnostima. Djeca postaju bolja u svim aktivnostima, prirodno povećavaju razinu koncentracije i fokusiranja na jednu stvar, bilo to domaća zadaća, praćenje nastave u redovnoj školi i čak za vrijeme igre.

Brzim savladavanjem računanja kojeg čak ni roditelji ne uspijevaju pratiti, djeca se osjećaju posebno te sve to pozitivno utječe na njihovo samopouzdanje.

Polaznici škole osim učenja, ostvaruju i vrlo zavidne rezultate na međunarodnim natjecanjima i prestižnim svjetskim nadmetanjima kao što je npr. Olimpijada u mentalnoj aritmetici. Na ovaj način djeca stječu dragocjeno iskustvo i razvijaju zdrav natjecateljski duh. Na ovogodišnjoj Olimpijadi održanoj 19. lipnja u Zagrebu djeca iz Hrvatske su osvojila čak 13 medalja.

O programima

Malac Genijalac u svojoj ponudi trenutno ima 4 programa.

Program Numicon – dobar s matematikom namijenjen je djeci u dobi od 3 do 6 godina. Numicon je didaktičko-matematički sustav kojim se razvijaju rane matematičke sposobnosti kod djece. Razvili su ga stručnjaci sa sveučilišta Oxford, poznat je širom svijeta, a 2015. godine proglašen je najboljom svjetskom edukativnom matematičkom metodom (Education Resources Awards (ERA). Učenje se odvija kroz igru pomoću Numicon oblika, a djeca usvajaju pojam broja, odnose među brojevima, brojevne sustave, osnovne računske operacije te različite matematičke obrasce.

Za djecu od 4 do 12 godina namijenjen je program Mentalne aritmetike. Mentalna aritmetika se radi na abakusu te se savladavaju četiri osnovne matematičke operacije – zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Nakon savladavanja djeca su u stanju obavljati složene računske operacije bez korištenja pomagala, isključivo misaonim putem. Brzo računanje jasan je pokazatelj da su djeca unaprijedili sposobnosti kao što su jasna vizualizacija, pamćenje, logičko zaključivanje, fokus, koncentracija, analitičnost. Učenje se odvija u malim grupama (od 6 do 12 polaznika), kroz zabavne aktivnosti, različite igre i natjecanja, pri čemu je najvažnija opuštajuća i kreativna atmosfera te pozitivni emocionalni odnosi.

Program SUPER UM predstavlja treći program škole Malac Genijalac u području mentalnog računanja, obuhvaćajući složene matematičke zadatke koji se rješavaju isključivo mentalnim putem. Namijenjen je svim polaznicima škole „Malac Genijalac“ koji su uspješno savladali osnovni i napredni nivo programa mentalne aritmetike. Isto tako namijenjen je i svoj djeci od 10 do 17 godina, koja nisu završila program mentalne aritmetike, a imaju posebne afinitete i sklonost ka matematici. Program SUPER UM traje 10 nastavnih mjeseci. Program obrađuje složene matematičke cjeline koje zahtijevaju veliku posvećenost i predanost radu. Polaznici ovog programa bave se zanimljivim temama koje imaju praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.  U mogućnosti su uspješno savladati zahtjevne matematičke operacije isključivo mentalnim putem, bez ikakvog pomagala.

Program POBJEDNIČKO UČENJE, za djecu od 10 do 17 godina, četvrti je program škole Malac Genijalac. Osnova ovog obrazovnog programa su mape uma/mentalne mape koje predstavljaju kreativnu organizaciju misli koje djeci i mladima pomažu da bolje iskoriste neograničenu moć mozga. Pomoću mapa uma, koristeći slova, brojeve, boje, linije i crteže, djeca i mladi s lakoćom i uživanjem postižu iznimne rezultate u učenju i pamćenju. Mape uma funkcioniraju kroz mehanizam spontanog asociranja koji se usmjerava  ka efikasnim tehnikama učenja i pamćenja nastavnog gradiva. Uz Pobjedničko učenje djeca:

• na vrijeme nauče kako učiti
• uče s lakoćom
• razvijaju funkcionalno i kreativno razmišljanje
• uče stečeno znanje upotrijebili u svim područjima

Sve ostalo informacije o programima Malca Genijalca možete saznati na OVOM LINKU.

U svih 12 gradova u Hrvatskoj u tijeku su upisi u novo školsku godinu te prijave za besplatne ogledne satove. To je idealna prilika da zajedno s djetetom posjetite „Malca“ te saznate iz prve ruke kako se dijete snalazi.

Sve informacije i kontakt podatke upisnih centara u Hrvatskoj možete pronaći na OVOM LINKU.

djeca, novac i matematika – kako naučiti dijete vrijednost novca? (supermame.hr)

Objava matematika ne mora biti teška i dosadna, a u Malcu Genijalcu klinci je obožavaju! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pisala sam puno o unschoolingu koji između ostaloga podržava djetetovu autonomiju, slobodu donošenja odluka i biranja onoga što je za dijete važno. Često kada pričamo o unschoolingu javljaju se ona pitanja: a što s pisanjem, a što s matematikom? MI koji smo produkti školskog sustava, često ne možemo apstraktno zamisliti svijet u kojem se matematika uči na drugačije načine od onog standardnog iz udžbenika.

Ali matematika je svuda oko nas i ako samo malo otvorimo oči i svjetonazore, možda nam se dogodi da počnemo matematiku gledati kao nešto potrebito i zabavno, a ne kao teško i mučno.

Mogla bih o konkretnim primjerima kako matematiku učimo kroz život pisati puno i to mi je nekako ideja za nastavak ovih kolumni – da na jednostavan i praktičan način opišem kroz primjere iz naših svakodnevnih interakcija kako se matematika usvaja bez napora.

Prvi dio je ovaj o financijama i osvješćivanju moći i vrijednosti novca.

Dolaskom u Hrvatsku početkom svibnja naša se starija kćer jako zainteresirala za pojam valute i različitih vrijednosti koje novac u svakoj zemlji predstavlja. Prvo smo pričali o kunama, novčanicama i njihovim specifičnostima. U jednom trenutku sam skupila sve novčanice različitih vrijednosti koje imamo u kunama. Onda je pitala za kovanice pa kada su kovanice iz kune prešle u lipe pričali smo o dijelovima većih cjelina, koliko lipa treba da bi imao jednu kunu, što se može kupiti za koju kovanicu ili novčanicu. Primjeri koje koristim da im dočaram različite vrijednosti uvijek su konkretni i u odnosu na ono što njih zanima i što vole: sladolede, žvakače, voće, igračke. Na taj način im nešto apstraktno kao npr. 10 kn počinje predstavljati jedan smoothie iz Bio&Bio, 5 kn dvije lizaljke, itd.

No priča o novcu ima i drugu stranu, upravo onu meni puno važniju  – o vrijednosti novca i kako do njega doći i što s njime raditi.

Ideju za početnu priču o financijama dobila sam iz jednog podcasta. Ideja je jednostavna: s oko četvrte godine (možda malo kasnije, nikako ranije) počne se s djetetom pričati o novcu. Djetetu se odredi simboličan iznos, kod nas je to 20 kuna tjedno (ili kruna kada smo u Danskoj, vrijednosti su iste). S djetetom se naprave tri staklenke ili posude ili čaše i na njih se napiše: „Štednja“, „Za dobrotvorne svrhe“, „Novac za trošenje“. U prve dvije se od tih 20 kuna u svaku stavi po 5 kuna. Smisao je i osvijestiti da se dio novaca može i treba u štedjeti za nešto što više košta, ili jednostavno novce ostaviti za crne dane, također se s djetetom razgovara o pomoći onima koji nemaju toliko koliko i mi – obje teme se mogu proširivati i nadograđivati ovisno o djetetovom interesu i razumijevanju. Ostalih 10 kuna je na djetetu da potroši na što i kada želi. Tih 20 kuna dijete dobiva svaki tjedan – kod nas svakog ponedjeljka. S vremenom uče koliko im treba da uštede za nešto što vrijedi više, s vremenom nauče raspodijeliti novac, počele su i pregovarati oko posuđivanja jedna drugoj i vrlo često se na konstruktivan način dogovore: „Ti meni kupiš xy sada, ja ću tebi drugi put xx“. I tih se dogovora drže.

Također, pravilo je da za stvari koje koštaju više od 100 kuna imaju tjedan dana da pričekaju i razmisle žele li to uistinu i treba li im to zapravo – ako nakon tjedan dana i dalje to žele, imaju pravo svojim novcem kupiti željenu stvar.

Ideja o plaćanju džeparca za poslove koje obavljaju u kući smo odbacili prije nego smo je proveli u djelo. Nekako mi nikako nije sjedalo da ono što radimo u zajednici i za zajednicu trebam plaćati. Također naišla sam i na podatak kako često kod te djece osjećaj da zarađuju kod kuće ne stvara taj osjećaj o uzajamnoj pomoći i cijenjenju onoga što jedni za druge radimo i onda kada dijete bude dovoljno veliko da novac zaradi negdje drugdje, jednostavno prestanu raditi kućanske poslove i roditelji ostanu poraženi.

Mi smo još uvijek u Hrvatskoj i kune apsolviramo do najmanjih detalja. Iduća destinacija nam je Dominikanska Republika i Meksiko i onda ćemo se s kuna prebaciti na pesose, jer jedna kuna onda iznosi 9 pesosa u DR ili 3,6 pesosa u Meksiku. A stvari koje za te svote mogu dobiti sigurno imaju drugačije vrijednosti nego u Europi.

U svakom slučaju bit će zanimljivo.

Foto: pexels.com

Objava djeca, novac i matematika – kako naučiti dijete vrijednost novca? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Američki institut – škola engleskog jezika po mjeri cijele obitelji. Učenjem uz igru i zabavu, druženje, filmove, glumu i debate do znanja za cijeli život

Jezik se uči cijeli život, zar ne? Zato nikad nije prerano za upoznavanje s novim jezikom, kao što za to nikad nije ni prekasno. To su potvrdili brojni roditelji i djeca, kao i odrasli pojedinci svih generacija, koji su svoje znanje engleskog usvojili, utvrdili i proširili upravo u Američkom institutu, za koji kažu da je “škola po mjeri cijele obitelji”.

Škola u kojoj djeca i roditelji rado provode svoje vrijeme

Prostor škole odiše prijateljskom i obiteljskom atmosferom u kojoj se već nakon prvog susreta polaznici osjećaju “kao doma”. Iskusni izvorni govornici predavači su na tečajevima ove škole čiji se program modulira prema polaznicima grupe, uz uvažavanje individualnih interesa, interakciju i komunikaciju – pri čemu su za rast, razvoj i svladavanje engleskog jezika dopuštene i pogreške. Djecu osobito oduševljavaju dodatni materijali, didaktičke igračke i pomagala u nastavi, kao i aktivnosti unutar filmskog i debatnog kluba koje učenje čine zanimljivim i zabavnim, a roditelje to što njihova djeca rado odlaze na satove engleskog koji daju rezultate. Osim ovladavanja jezikom, djeca učeći izgrađuju svoje samopouzdanje zbog naučena novog znanja i govorenja novim jezikom, razvijaju spoznaje o svijetu, novim kulturama i kulturnim različitostima usvajajući tako vrijednosti korisne za cijeli život.

89% roditelja smatra kako je važno da djeca od ranije dobi poznaju jedan strani jezik.

*anketa provedena na Instagramu portala na uzorku od 3.000 ispitanika

Tečajevi za male i velike

Američki institut, škola engleskog jezika u Zagrebu, mjesto je koje godinama okuplja djecu i odrasle na individualnim i grupnim tečajevima, kao i tematskim zabavnim radionicama na engleskom jeziku, pružajući tako sudionicima iskustvo upoznavanja i učenja engleskog jezika uz zabavu i druženje. Zainteresirani polaznici od četiri godine pa nadalje mogu odabrati grupne ili individualne tečajeve, kao i pripreme za prijamne ispite na engleskom.

Ove školske godine Američki institut pripremio je novi tečaj Baby and Me, prilagođen mamama ili tatama na porodiljnom/rodiljnom dopustu kako bi uz vrijeme provedeno sa svojim bebama usvojili znanje engleskog i usavršili svoj govor.

83% roditelja želi naučiti i unaprijediti znanje engleskog jezika.

*anketa provedena na Instagramu portala na uzorku od 3.000 ispitanika

Svim polaznicima na raspolaganju su i dodatne aktivnosti: English lounge, Debatni klub, Filmski klub i Dramski klub, u kojima se uz druženje engleski uči lako i zabavno.

Upisi u novu školsku godinu su u tijeku. Posjetite www.americkiinstitut.hr i javite se na kontakte s kodom “Supermame”, uz koji do 17.9. dobivate 10% popusta na sve grupne tečajeve.

Neka engleski zaživi i u vašim obiteljima!

Objava tečaj engleskog jezika za roditelje na rodiljnom dopustu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje trenutci u životu u kojem ti se sve što znaš i jesi okrene naglavačke. Postoje trenutci koji ti se toliko urežu u svaku poru da se više nikada ne možeš vratiti na ono što je bilo ili što si ti mislio da je sastavni dio tebe. Za mene, kojoj se cijeli život više-manje vrti oko učenja i podučavanja, bio je to trenutak u kojem sam shvatila da učenje i podučavanje nisu isto.

učenje i podučavanje nisu isto

Možda je nekima to vrlo očita činjenica, ali dopustite mi trenutak da objasnim zašto je meni trebalo oko 35 godina da dođem do te spoznaje.

Prvo: uvjerili su me da učiti ne možeš bez ići u školu i da se vrata znanja otvaraju u trenutku kada uđeš u tu mističnu ustanovu s xx godina. Ja sam odrasla okružena ljudima, nisam išla u vrtić i cijeli se moj život do škole svodio na bake, strine, stričeve, djecu iz ulice i moj vlastiti svijet mašte kojeg se danas sa čežnjom prisjećam. Ja sam ratno dijete i kao takvo krenula sam u školu sa 7,5 godina. Uvijek sam bila najstarija u razredu, ali se nikada nisam takvom osjećala.

Ali vjerovala sam slijepo u ono što su mi govorili: kada kreneš u školu, naučit ćeš sve što ti je potrebno.

Ova ja danas pitala bi kako su znali što će mi biti potrebno i kako su mogli biti sigurni da ću sve to naučiti?

Da sam znala i mogla samostalno razmišljati tada možda bih postavljala pitanja i bunila se protiv unaprijed smišljenih odgovora od strane autoriteta, ali naučila sam spustiti glavu i s vremenom vjerovati u ono što su govorili.

Učiti, gurati, nastavljati i završiti započeto obrazovanje bilo je i dar i kazna u isto vrijeme. Za ovu mene jedan veliki dio tereta kojega se učim osloboditi kako bih mogla pronaći iskonsku sebe – onu koja zna i vjeruje u sve to što jest.

trenutak spoznaje

Ja koja sam završila za profesoricu hrvatskog jezika, pa onda i danskog i engleskog pa još nadodala staž i doškolovala se za danski kao drugi strani jezik, ja koja sam učila i podučavala, bila strastvena, motivirana, zaljubljena u knjige i znanje, za mene je autoritet učitelja bio alfa i omega učenja.

No ulazeći u vode homeschoolinga i još više unschoolinga susrela sam se s tezom kako možeš imati inspirativnog, strastvenog, zanimljivog i motiviranog učitelja koji će stajati na trepavicama i činiti sve da svoje učenike nauči ono u što i sam vjeruje da je važno, ali do trenutka u kojem pojedinac sam nije spreman naučiti, učenje se neće dogoditi. Drugim riječima učenje je osobni proces koji se događa u svakom od nas kada smo za njega spremni, ili još jednostavnije: nitko drugi te neće ništa naučiti dok to sam ne naučiš. Da, drugi mogu pokazati, objasniti, potkrijepiti primjerima, mogu biti inspirativni, mogu ti približiti i pojednostaviti znanje, ali sve je to uzalud ako sam nisi motiviran da ga usvojiš. Znači li to da nam učitelji, treneri, podučavatelji nisu potrebni? Ne, ni najmanje. Ali znači li to, u konačnici kada se sve zbroji i oduzme, da smo samo mi uvijek odgovorni za vlastito učenje?

učenje ne počinje ulaskom u školu

Znate, trebalo mi je preko 30 godina i troje djece da shvatim da učenje ne počinje ulaskom u školu, djeca uče prirodno, instinktivno od prvog trenutka. Djeca uče ono što im treba za preživljavanje, život, ugodu… Uče puzati, hodati, govoriti, uče se penjati, zviždati, stajati na rukama…stalno i do kraja života – bez ili uz školu.

Zvali su me idiotom za jezike, govorili mi kako sam antitalenat, a danas ih znam nekoliko na višem nivou nego svi oni zajedno koji su me uvjeravali da trebam odustati. Nisam ih naučila zbog njih ili u prkos njima, nego zato jer sam za to bila spremna i još važnije motivirana. Mnogi bi se složili da je danski jedan od težih jezika, meni je za njega trebalo trećinu vremena kojeg prosječni stranac potroši na školu i usavršavanje. Danski me je motivirao da naučim hrvatsku gramatiku na razini koju mi cjelokupni hrvatski školski sustav nije mogao ponuditi, samo zato jer mi je u trenutku kada sam je naučila, trebala kako bih bolje razumjela dansku i englesku gramatiku.

Gledam jučer svoju srednju kćer kako već drugi dan za redom odlučno vježba stajanje na rukama. Gledam upornost i odlučnost, tijelo koje već dvjesto puta za redom radi istu radnju i u trenutku kada joj to polazi za rukom vidim u očima taj zanos, tu iskru spoznaje kako je sama zaslužna za rezultat vlastitog truda i onda u drugom trenutku kako je taj užitak vlastitog uspjeha gura da nastavi dalje.

To je smisao i svrha učenja.

To je ono u što ja vjerujem i što ne želim da moja djeca ikada izgube.

nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci

Kada čujem kako za homeschooling treba imati znanje, treba imati neki ekstra talent i neku super snagu, ne mogu da se ne podsmjehnem svaki puta.

Znam točno na što se misli jer sam i sama stajala u tome: «Kako da ja, Ivana, budem učiteljica vlastitoj djeci?».

Smijala sam se pomisli da ostanem s njima doma duže od nekoliko dana. Mislila sam da se ljudi rađaju s tom moći gdje su sposobni u svakom trenutku biti super raspoloženi, inspirativni i zabavni vlastitoj djeci pa s njima na podu provode sate i dane igrajući se beskonačno inovativne igre. Mislila sam da oni koji školuju vlastitu djecu imaju neki ekstra gen namijenjen za motivaciju, usmjeravanje, vođenje, usavršavanje znanja. Mislila sam da ja definitivno nisam ta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@mamaanavi)

Možda i nisam. Sigurno ne mogu provoditi sate na podu igrajući se, sigurno ne mogu uvijek naći poučne i zabavne sadržaje, često mi se dogodi da ni sama nemam motivaciju ni želju nešto započinjati ili u tome sudjelovati.

Ali znate što, otkrit ću vam još jednu tajnu homeschoolinga: nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci, ali svi mi na neki način to postanemo htjeli to ili ne, išla naša djeca u školu ili učila od kuće. Jer ono što je za učenja apsolutno najvažnije nismo mi-učitelji, nego oni koji uče. I kada shvatimo da im u tome samo možemo biti od pomoći i podrške, odjednom nije više važno jesmo li stvarno završili profesorske fakultete i koliko staža imamo podučavajući druge.

Uostalom tko poznaje našu djecu bolje od nas samih?

Objava učenje ne počinje ulaskom u školu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.