Motivirana komentarima na moj zadnji tekst gdje sam pisala o predrasudama o homeschooling-u s kojima se svakodnevno susrećem, voljela bih se više osvrnuti na socijalizaciju i mitove o istom, ali kako o tome postoji brojna literatura, samo bih navela kako ja u detalje iste neću ovom prilikom ulaziti.

Preporučila bih uvijek sjajne G. Neufelda i G. Matea: Hold onto your kids – za razbijanje mitova o vršnjačkom pripadanju i potrebi djece da budu više s vršnjacima nego roditeljima. I isto tako fantastičnu knjigu Petera Greya: Free to play u kojoj se on između ostalog osvrće na moderan fenomen dobne segregacije u vrtićima i školama i kako zapravo ista ima više štete nego koristi.

Ono o čemu ovaj put želim pisati je o osobnim iskustvima i praktičnim aspektima našeg socijalnog života. Zato jer me je zatekla spoznaja kako u zemlji u kojoj homeschooling ne postoji, ne može ni postojati jasna slika o tome kako u praksi on izgleda. Pa mi je onda nekako jasnije skepsa, osude i negativni komentari.

I još jednom ću se ograditi od generaliziranja, jer isto svake vrste ne podnosim, ali želim naglasiti da naš život nije isto što i životi drugih niti neko opće mišljenje niti slika o životu homeschooler-a.

U Danskoj nas je mali, ali rastući broj. Od sve djece školske dobi vjerojatno nas ima malo više od 1%. Kako je homeschooling ustavom zajamčen, sigurno da je oduvijek bilo onih koji su se obrazovali alternativno. U Danskoj postoji savez koji ujedinjuje i radi u ime svih registriranih homeschooler-a. Rade tako što posreduju kontakte, pružaju pravnu pomoć, savjetovanja, ali i praktično pružaju i mogućnost kupovine materijala, udžbenika i online portala za učenje nas koji snosimo sve financijske troškove za našu djecu kod kuće.

Kroz taj savez, njegovu Facebook grupu i manje odjeljke grupe homeschooler-i se pronalaze, nalaze, organiziraju i sastaju: na tjednoj, mjesečnoj, godišnjoj bazi. Ima nas svuda, Danska je veličinom slična Hrvatskoj i zadnje dvije godine od kada smo krenuli radijus naših kontakata i svakodnevnih najbližih prijatelja se proširuje.

Prije skoro dvije godine kada smo krenuli istraživati i propitivati homeschooling i mogućnosti znala sam sa sigurnošću da sam u novodoseljenom mjestu jedina s takvim statusom djeteta. Od malo poznanika, nitko iz mjesta u kojem smo živjeli nije ni znao što homeschooling jest. Tada sam krenula kopati i tražiti, jer koliko je mojoj djeci trebao socijalni kontakt, toliko je meni trebala podrška u odluci koja nije došla najlakšim putem.

Tako sam krenula s djecom na organizirana okupljanja, izložbe, susrete i upoznala raznoliki spektar odraslih i djece. Kao bilo gdje drugdje tako i u ovom segmentu postoje osobe s kojima odmah klikneš i one s kojima nemaš ništa zajedničko osim činjenice da su vam djeca kod kuće. Ali smatram se sretnom jer je vrijeme društvenih medija uistinu približilo mogućnosti i učenja i druženja.

Posljednja dva mjeseca u Hrvatskoj promatrajući djecu i roditelje na igralištima u njihovoj interakciji, nisam primijetila ništa posebno. Neki se poznaju pa se druže, neki dođu zajedno, velika većina drži se sebe i svoje djece.

U tom kontekstu razumijem da je teško zamisliti kako izgleda socijalan život djece koja ne idu u školu. Ali da još jednom naglasim – on nije ništa siromašniji niti lošiji od života djece koja idu u školu. Moja djeca ne žive izolirano, ispod zemlje i socijalni kontakt imaju na dnevnoj bazi. Ponekada nam je toga bilo i previše i morala sam naći način kako da sve dovedem u neku ravnotežu.

Prvo smo se družili s 4-5 drugih mama i njihovom djecom u najvećoj gradskoj knjižnici, koja se ne može usporediti s većinu knjižnica u Hrvatskoj jer i veličinom i sadržajem pokriva puno. A naša djeca bila su tada u dobi od 1-10 godina. I slagala su se super. Igrala su se uključujući svakoga, pazili su jedni na druge, učili jedni od drugih, čitali smo, koristili sadržaje i aktivnosti tamo.

Onda smo ubrzo počeli ići i na druženja privatno kod jedne obitelji na selu. Imali su veliku zemlju, natkriveno mjesto oko logorske vatrice, igralište i staklenik s radionicom. Tamo smo svaki petak zajedno spremali obroke, ispijali čaj stisnuti oko vatre zimi, djeca su trčala i po zimi i po blatu i kiši i snijegu, obrazi su nam bili crveni, mirisali smo na dim još tjedan dana poslije i nikada nismo bili sretniji.

Tamo smo upoznali cijeli spektar djece i njihovih roditelja. I onda je došla pandemija i sve je stalo. Trebalo je pola godine da išta polako ponovno krene, ali i dalje smo imali prijatelje i druženja s onima koje smo upoznali kroz ta druženja. U međuvremenu neki su se vratili u škole, neki odselili, drugi otputovali, a novi ušli u naš život.

U tjedan dana logorovanja i kampiranja s novim licima homeschooler-a, vidjela sam novi smisao slobode, dječje, one koje se sjećam iz svog djetinjstva iz vremena prije škole, iz vremena ljetnih praznika. Tako smo došli i do lokalne grupe koja se nalazi svaki utorak 60 km od našeg grada. Zadnju godinu dana vozila sam uzduž i poprijeko kako bi bili s onima do kojih nam je stalo. Utorkom smo u šumi, auta prepunog ekstra odjeće i hrane. Od 10 ujutro do kasno popodne. Svaka obitelj organizira na smjenu jednu aktivnost. Kada se okupimo u 10 ujutro nađemo se u krugu u kojem sve poimenice pozdravimo, pjevamo zajedno 1-2 pjesme, odigramo neke pripremljene igre (npr. lovice i slično). I onda krene aktivnost tog dana. Aktivnosti mogu imati bilo kakav karakter (jer znanje se može naći u svemu) pa smo tako imali: preživljavanje u prirodi, izradu rampe za lansiranje vodenih raketa, dan o paucima, orijentacijsko trčanje, pripovijedanje priča, kreativne radionice i puno toga drugog. Na kraju završimo ručkom i onda se djeca igraju.

Razlika od škole je što na tim susretima djeca pronalaze sami jedni druge, sklapaju se prijateljstva, veliki se brinu o malima, mali rastu u njihovim stopama, konflikti su rijetki i uvijek ih se rješava jedan na jedan uz prisutnost odraslih kojima se djeca usude povjeriti (jer su to njihovi roditelji), ne postoji pressing, tjeranje na nešto i sve je stvar izbora i slobode. Pišem ovo konkretno da dočaram samo dijelove onoga što je u Danskoj već dobro etablirano i što se u našim homeschooling krugovima uzima za gotovo. Od popuštanja restrikcija ovog proljeća upoznali smo još više novih, otvorile su se nove grupe i nakon zime u totalnoj hibernaciji, sada imamo previše toga.

Ali prednost homeschooling-a je što se sve uvijek da prilagoditi, što je fleksibilan tijek života, dani i sadržaj kojim ih punimo. I to je po meni jedan od najvećih pluseva. Izvanškolske aktivnosti naše djece nisu nikada u danima kada se umorni i iscrpljeni vrate kući iz škole, odlasci u muzeje, predstave i događanja događaju se izvan gužvi, a privatno se možemo nalaziti bilo kojim danima i za to ne moramo čekati vikende. I u razdobljima kada imamo previše toga, jednostavno otkažemo i ostanemo doma odmarati i biti zajedno.

No kako više nismo u Danskoj, a o tome u nekom od idućih tekstova, i naš ritam je izmijenjen i mnogo toga što smo ostavili, nam nedostaje. Dani “on the go” su drugačiji, ali i dalje jednako fleksibilni. Evo ovo je samo ukratko o praktičnoj strani socijalizacije homeschooler-a.