Zato, ako imaš neke novogodišnje želje, neka prerastu u odluke i razmisli kako ih možeš provesti u djelo.

Hej, kako ti je počela ova godina?

Jesi li u nju ušla svježa, odmorena, zadovoljna? Pretpostavljam da i ne baš. Nakon djece godišnji odmor poprima sasvim nove dimenzije, pa je odmoriti se za vrijeme odmora poprilično zahtjevno. Tu su svi poslovi koje napokon želiš odraditi, ono što nikako ne stižeš dok si na poslu i nema te po 10h na dan. Nisi valjda prala i prozore?

I sada, kad je godišnji odmor gotov, pretpostavljam da imaš osjećaj da od „odmora“ nema ništa. Sasvim logično jer ga vrlo lako nije niti bilo. Vrijeme provedeno s djecom, posebno ono kvalitetno, stvarajući uspomene i božićnu tradiciju je neizmjerno dragocjeno, no ako uz to održavaš kućanstvo i uz to si dobrovoljno natovariš dodatne nesvakidašnje poslove, jednostavno ne možeš očekivati da ćeš se odmoriti.

Zapravo si RADILA.

Koliko si vremena uzela za sebe da…

– napokon pročitaš tu knjigu uz šalicu toplog napitka?
– započneš 30-dnevni joga izazov?
– se u miru družiš s partnerom i prisjetiš se tko ste bili prije roditeljstva?
– uživaš u toploj kupki i novoj maski za kosu i lice?
– možda napišeš nešto, kreiraš nešto svoje?
– odeš s frendicama u grad/na kavu/u izlazak/u kazalište?

A toliko si toga planirala! Što si sama sebi ispunila? Možda ništa od toga, možda premalo toga što si željela.

Zašto?

Želje su nam putokazi, pokazuju nam ono što nam istinski treba u ovom trenutku, no putokaz je ništa bez namjere. Sve dok nemaš čvrstu namjeru svoje želje nećeš ispunjavati, one će uvijek biti iza tuđih želja. Kad ima namjere, postavljaš prioritete i svjesno stavljaš taj događaj u svoj kalendar – e onda osiguravaš da se to zaista i dogodi. Bez toga, sve je samo u tvojoj glavi.

Često nitko niti ne zna što si zamislila, možda usputno spomeneš odlazak u kazalište, na način: „Mislila sam možda s Martinom otići u kazalište. Baš sam nekako umorna od svega. Nikad ne preuzimaš djecu, hrpa veša me čeka, mogao bi i ti nešto napraviti.“

Prelaziš u prigovaranje partneru i taj razgovor odlazi u krivom smjeru. Kad imamo jasnu namjeru, jasan i čvrst stav oko te odluke, možda se iznenadiš što se može dogoditi s druge strane.

Zato, ako imaš neke novogodišnje želje, neka prerastu u odluke i razmisli kako ih možeš provesti u djelo.

Isto tako, ako su one duboko zakopane u tebi, sve ti se čini loše, kao da kopiraš druge ili pak s dozom ljubomore gledaš tuđe živote – kreirala sam nešto posebno!

Uživo u Zagrebu u 90min probaj nešto drugačije, odmakni se od planera, papira i to-do lista te prodrmaj podsvjesno kroz različite kreativne tehnike i dođi do jasnoće u svom životu. Napokon osjeti mir i jasan smjer prema kojem ideš. Majčinstvo može biti toliko preplavljujuće da uđe u sve pore tvog života, no s obzirom da nisi samo mama, probudi opet onu ženu u sebi – strastvenu, zadovoljnu i ispunjenu na svim životnim područjima.

Za više informacija javi se mailom na iva@zaimovic.com.hr.

POSEBAN POKLON ZA PRVU PRIJAVU: Za jednu osobu jedini trošak koji ima je trošak prostora, odnosno simbolična cijena od 17€.

Foto: pexels.com

gdje je nestalo vrijeme za nas?

Objava nova godina – stara ti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Božić je sada već lagano iza nas, Nova godina je proslavljena i sutra je već za neke prvi radni dan u ovoj godini.

Ja sam danas napokon odlučila nekoliko svojih misli pretočiti na papir jer za mene riječi na papiru dobiju određenu težinu i smjer u kojem pokušavam ići. A pišem i zbog brojnih drugih razloga kao što je osvještavanje mojih misli i životnih situacija s kojima se suočavam i za koje znam da empatično neki doživljavaju, baš kao što i ja promatram tekstove koji mi “dođu pod oko”.

Počela sam pisati jedan tekst prije Božića dok mi je u životu “vladao” opći kaos sa svim obvezama i nekako sam se nadala da ću ga završiti u onoj prethodnoj godini. Ali to se nije dogodilo i upravo mi ta doza empatičnosti prema meni samoj nedostaje da se prihvatim baš takvu kakva jesam i da “smanjim” svoja očekivanja, te prihvatim da je sada, u ovoj fazi života tako, i da će s vremenom, s nekim drugim radnim mjestom za koju godinu biti nešto drugačije, malo bolja situacija i malo više vremena za sve što mi u danu nedostaje.

Gledajući svoj život unazad nekoliko mjeseci, zapravo otkad sam ponovno u radnom odnosu, nakon porodiljnog, ne mogu ne pomisliti kako mi jednostavno dan proleti, kako mi tjedan brzo prođe i kako imam osjećaj da stalno negdje “jurcam” i kako usprkos tome ne stižem sve što želim napraviti u tom danu/tjednu/mjesecu. Prošli mjesec me posebno “pokosio” jer sam uz svoj posao (radim od 8-16h) upisala i tečaj digitalnog marketinga (3 puta tjedno), te uz kućanske obveze i obveze oko jednog vrtićanca i jednog školaraca, obavljala i sto pretraga radi neurološke obrade u vezi migrena i opet dobila kroničnu upalu sinusa koju još uvijek “vučem”. Zadnji tjedan prije Božića bilo je i nekih domjenaka i susreta koji su moje obveze još dodatno opteretili i samo sam se pitala kako ću stići sve obaviti do Božića.

I eto, nekako jesam, malo sam zastala, pogotovo nakon Božića i nekoliko dana poslije Božića i osvijestila sama sebi da trebam usporiti i da trebam na neki način uvesti određene promjene koje će mi olakšati moju svakodnevicu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Sve ovo što proživljavam zadnjih nekoliko mjeseci su za mene samo znakovi na putu koji me vode ka smjeru kojim želim ići – a to je sada, u ovoj fazi života što je moguće više vremena provoditi sa svojom obitelji, posebno sa svojim curicama koje tako brzo rastu i sa svojim suprugom, te imati vremena za sebe i za svoje želje i potrebe.

I znam da sam sličnu fazu proživljavala kad mi je starija kćer išla drugu ili treću godinu u vrtić, jer sam se tada često pitala na koji način želim svoje vrijeme provoditi i što mogu učiniti da budem s njom više vremena u danu, da me vidi prije pola 5 popodne, da stignem po nju u vrtić dok je vani dan, da možemo u park prije nego se smrači, da imam više od tri – četiri sata u danu s njom.
Sve te želje sam kompenzirala s baka servisom, sa suprugom koji radi puno više fleksibilno radno vrijeme i s onim najbitnijim – kvalitetnim provođenjem vremena s njom.

ALI, za mene to nije tada bilo dovoljno, a pogotovo ne sada, kada su njih dvije, nije mi dovoljno nekoliko sati u danu da me vide, da budem prisutna i da uz tih par sati stignem biti i sebi bitna, da i moje želje budu u svemu tome ispunjene i baš mi nedostaje sustav kakav imaju neke zapadne države koje podržavaju rad majki na nekoliko sati dnevno (ne mora biti poluradno vrijeme, ali onoliko sati koliko bi bilo dovoljno da odradim sve obveze na poslu, a da ne zapostavljam svoju trenutno najbitniju ulogu – biti majka i to ona koja ispunjava i svoje potrebe, i svoje želje).

Težim nekim promjenama i znam da će se one dogoditi, na ovaj ili onaj način, ali sam SIGURNA da bi se promjene dogodile moram djelovati i jasno dati sama sebi do znanja što su moji prioriteti i nastojati ih ostvariti onako kako ja smatram da je dobro za moje psihičko i fizičko zdravlje.

I zato definitivno ovaj tekst posvećujem svim majkama koje su u radnom odnosu i koje žele raditi i biti dio radnog sustava, ALI onog u kojem majke imaju dovoljno vremena u danu da se posvete svojoj djeci, njihovim potrebama, ali i svojim potrebama, onima koje majke nauštrb svega drugog stavljaju sa strane.

Moja me je cimerica iz rodilišta, kad sam svoju prvu kćer rodila, više puta u životu potaknula da radim ono što mislim da trebam i da uvijek pratim znakove na putu. I na tome joj ostajem zauvijek zahvalna – ona je jedan od tih mojih znakova na putu jer sam ju uvijek srela baš onda kad mi je trebala njena realnost, njena priča i njeno iskustvo.

A jedan od znakova na mom putu je sigurno bio i zadnji mjesec prethodne godine kada sam shvatila i sama sebi razjasnila više nego ikad da ako nešto ne mogu ostvariti na način kako sam to pokušavala, probam mijenjati svoj način i djelovati u nekom drugom smjeru kojim ću “otvoriti” vrata na koja želim ići.

Ti koja čitaš ovaj tekst – želim ti reći da je uvijek moguće ono što si naumila, i ohrabriti te na putu tvojih snova, jednako kao što mene hrabre neke supermame koje mi daju vjetar u leđa i vjeru u dobro, i ono što iz dobra dolazi.

Foto:pexels.com

mama zaslužuje biti dobro

Objava vrijeme koje mi nedostaje u danu – za sebe i ono što ja želim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svatko treba imati svoje vrijeme u obitelji, a evo i zašto.

Čuješ li često sebe kako govoriš “Ostavite me na miru, treba mi malo odmora”?

Prije nego što sam postala mama, svoje vrijeme dijelila sam na vrijeme za sebe, vrijeme za partnera i mene, vrijeme za zabavu (s prijateljima i partnerom).

Kada sam postala mama po prvi put, počela sam osjećati kako moje vrijeme postaje vrijeme koje iskoristim za pospremanje kuće, brzo se okupati ili jednostavno zaspati s bebom, pa niti ne osjetim da sam imala vremena.

Nisam bila toga svjesna, i nakon godinu dana zaista sam osjetila da mi dio to jako nedostaje i frustrira me. Trebalo mi je vrijeme za sebe, svoje misli i svoje rituale koje sam imala prije nego sam postala mama.

Ali… Svaki put ima neko ALI… počela sam osjećati veliku grižnju savjesti. Ostaviti ću malo biće. Jesam li dobra mama? Što ako mu zatrebam? Što ako plače? Što ako se ne može umiriti, a ja sam na kavi s prijateljicama…

Tada sam osjetila što znači imati partnera koji te podržava. To je svaki put i bilo tako, ali kad dođe dijete na svijet, nekako shvatiš zapravo koliko je ta veza čvrsta i jaka.

Sjećam se kao danas da mi je rekao: “Samo idi, uzmi vrijeme za sebe i svoje emocije, napuni baterije. Za bebu ne brini, ja sam tu.”

U tom trenutku sam osjetila takvo olakšanje koje ne mogu opisati ni sad. Oči su mi se napunile suzama. Došlo mi je da ostanem, ne da idem… Preplavile su me emocije. Volim te… Volim sve… Volim život.

Kada je došlo drugo dijete, već smo imali određene rituale koje smo koristili kako se ne bismo osjećali preplavljeni i neispunjeni.

Onda se pojavio drugi izazov: postavljanje granica djeci, da poštuju svačije vrijeme. Jer sam imala ponekad bunilo od toga koliko puta u danu bih čula “mama, mama, mama, mama…”

Došli smo do ideje da svi skupa odredimo (pritom su djeca imala 2 i 4 godine) moje vrijeme, i da svatko poštuje tuđe “moje vrijeme“. To znači da nema dozivanja, nema traženja ičega u tom periodu kada član obitelji koristi moje vrijeme.

Bila sam jako skeptična kako će to funkcionirati jer do tada jedini mir sam imala kad bih bila u kupaoni… Ali bila sam jako iznenađena, a suprug također, kako su djeca to super prihvatila, poštovala svačije vrijeme i također s guštom koristila svoje vrijeme.

Nakon dva mjeseca korištenja “mojeg vremena” u praksi u našoj obitelji, sve je došlo na svoje. I sada ima smisla svaka riječ ovog citata koji sam pročitala prije 5 godina: “Odmor i briga za sebe neobično su važni. Jedino ako redovito punite svoje baterije, moći ćete istinski služiti drugima. Ne možete ništa dati iz prazne posude.” – Eleanor Brownn.

Slažeš li se?

Foto:pexels.com

Objava stavi sebe na vrh to-do liste i sve ostalo će sjesti na svoje mjesto pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jeste li ikada osjetili taj emotivni vrtlog u želucu kad svoje malene ostavite u naručju vrtića?

Nedavno me to pitanje zateklo, poput neočekivanog udarca u srce. Bio je to trenutak kad sam stala usred misli – trebam li biti iskrena i priznati da mi srce tone kad čujem plač svog sina kako moli da ga ne ostavim ili ću odabrati diplomatski odgovor, reći da je sve u najboljem redu?

Kao majka, priznajem, nalazim se negdje između tih dviju krajnosti. Psihologinja, svojom stručnošću, bila je brza u otkrivanju da imam problema s povjerenjem. I u pravu je.

Postoje dani kad vjerujem samo sebi, a briga za dobrobit svog djeteta postaje svojevrsno emocionalno hodanje po žici.

No, nemojmo kriviti odgajateljice u vrtiću. One su heroji s osmijehom koji se suočavaju s našim malim divljacima i grade im drugi dom.

Sljedeći korak od psihologinje bio je savjet da moram pronaći svoje vlastito vrijeme, trenutak mira u ovom vrtlogu roditeljstva. I danas, dok jurcam kroz more rublja i pokušavam nadmašiti kaos, shvatila sam koliko je ta mala doza mira važna. “Ja danas nisam sjela”, razmišljam, dok kuham  juhu, hranim mačku, idem u trgovinu, šetnju i pokušavam biti logoped, sve u istom danu.

Tako dragi roditelji, možda je vrijeme da priznamo da je “vrijeme za sebe” postalo luksuz koji samo rijetki od nas doživljavaju.

Taj trenutak kad možemo disati, popiti kavu i biti sami sa sobom postao je gotovo mitološki. Dok se suočavamo sa svojim vlastitim izazovima i nedaćama, neka nas barem podsjeti da smo svi zajedno u ovoj ludnici zvanoj roditeljstvo, a svaka od nas nosi svoj vlastiti kovčeg emocija koje pokušavamo pospremiti dok šećemo ovom stazom majčinstva.

Foto: pexels.com

kako postati uzorna majka u ovom kaotičnom cirkusu modernog roditeljstva? – SUPERMAME

Objava je li vrijeme za sebe postalo luksuz koji samo rijetki od nas doživljavaju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.