Polazak u jaslice jedno je od emotivno najzahtjevnijih razdoblja u ranom roditeljstvu. Dok se u središtu pažnje najčešće nalazi djetetova prilagodba, istina je da ovaj korak često još dublje i snažnije proživljavaju – roditelji. Posebno oni koji se po prvi put suočavaju s odvajanjem od svog malenog bića na duže vrijeme.

Zato nije čudno što brojni portali, priručnici i stručnjaci nude savjete kako pomoći djetetu u ovom prijelazu. No, ovaj tekst nije još jedan u nizu takvih vodiča. Ovdje želim govoriti – izravno vama, roditeljima – o vašim emocijama, dilemama i borbama koje nosi ovo razdoblje. Posebno majkama koje su prvih godinu i pol dana bile svakodnevno uz svoje dijete, u njegovoj svakoj suzi i osmijehu, a sada ga moraju povjeriti odgojiteljima koji, osim njihovog djeteta, brinu i o još 15–20 druge djece.

U takvim trenucima u glavi se javlja tisuću pitanja.

Tko će se brinuti o mom djetetu? Hoće li ga netko utješiti kad zaplače? Hoće li znati što mu treba? Kako se dvije osobe mogu dobro brinuti o toliko djece? Jesu li jaslice sigurne za moje dijete?

Ono što je možda najteže prihvatiti jest činjenica da je vaše dijete još uvijek potpuno ovisno o odraslima. Ne zna jasno reći što ga boli, što mu treba, niti kako se osjeća – a vi više niste ta prva i jedina osoba koja mu sve to zna prepoznati.

Svi će vam reći: “Važno je imati povjerenja u vrtić, u sustav, u odgojitelje.”
I to je zaista istina.
Ali – nije lako.
I sama sam kao majka prolazila kroz te iste sumnje, iako sam, kao odgojiteljica, iznutra poznavala proces prilagodbe. Svejedno mi je bilo teško emocionalno podnijeti dječje suze, vrištanje i odbijanje odgojitelja u početku.

Roditeljske emocije – nevidljiv, ali ključan dio prilagodbe

Svaka prilagodba je drugačija. Ona ovisi o djetetovu temperamentu, iskustvima s odvajanjem, razini povjerenja prema odgojiteljima. Ali ono što je zajedničko svima je – roditelj.

Roditelj koji nije emocionalno spreman na prilagodbu može, čak i nesvjesno, učiniti proces težim za svoje dijete. Jer djeca osjećaju.

Osjećaju našu tjeskobu, nesigurnost, pa čak i kad ne izgovorimo ni riječi.

Zato je prvi korak – prihvatiti svoje emocije. Pripremite se na emocionalni vrtuljak. Najčešće se javlja tuga – jer se dijete odvaja, jer više nije „mala beba“, jer ulazi u novu životnu fazu. Zatim dolazi krivnja – često kod majki koje imaju alternativne mogućnosti (baka-servis, roditeljski dopust) pa se preispituju je li jaslice uopće bila dobra odluka.

Ako se pri tome jaslice ili odgojitelj ne dopadnu na prvu, neodlučnost može dodatno otežati proces.

Ako imate drugu opciju koja bolje odgovara vašem djetetu u ovoj ranoj fazi, nije loše poslušati sebe i odabrati ono što vam daje više unutarnjeg mira.

Prilagodba ne mora započeti kad dijete navrši točno godinu dana – već kada i vi i ono budete spremni.

Kroz svojih 25 godina rada u vrtiću nisam još upoznala dijete koje se nije moglo prilagoditi. Ali sam zato upoznala puno roditelja koji nisu bili u stanju preživjeti prilagodbu i odustali su od jaslica, što je ok ako imate neku drugu mogućnost. Ukoliko nemate drugu mogućnost i odlučili ste se za jaslice tada morate dati sve od sebe i da uspijete u tome i svakako slušajte svoje odgojitelje što vam savjetuju. Oni su profesionalci s puno iskustava i najbolje će moći procijeniti što vama i vašem djetetu treba. Kada  roditelj osjeti sigurnost, i dijete se lakše opusti. Sve tada postaje jednostavnije.

Nerealna očekivanja i moderni izazovi roditeljstva

Danas roditelji dolaze s puno teorijskog znanja o razvoju djeteta. I to je divno – ali ponekad upravo to znanje zna biti prepreka. Jer iskustvo boravka u kolektivu, dinamika grupe, i svakodnevna praksa u vrtiću ne mogu se naučiti iz knjiga. Neka očekivanja jednostavno nisu realna.

Primjerice, očekivanje da se jaslice u potpunosti prilagode kućnim rutinama. To nije moguće. I ne zato što netko ne želi – već zato što unutar jedne skupine postoji ritam koji mora funkcionirati za svu djecu. Ali dobra vijest je: djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Možda vam se sada to čini nemogućim, ali s vremenom će i vaše dijete prihvatiti novi ritam.

Još jedan čest izazov je – očekivanje brze prilagodbe. Roditelji često misle da će dijete kroz tjedan, najviše dva, „kliknuti“. A kada se to ne dogodi, nastupa frustracija – prema odgojiteljima, sustavu, pa i samom djetetu. Realno vrijeme prilagodbe često traje mjesec dana, nekad i dulje. I to je potpuno normalno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Djetetove emocije nisu nešto što treba “popraviti”

U današnje vrijeme kao da postoji opsesija idejom da djeca stalno moraju biti sretna, nasmijana i zadovoljna. A kada nisu – odmah tražimo način kako to „popraviti“. No u kontekstu prilagodbe – tuga, ljutnja, plakanje, otpor – sve su to zdrave i prirodne reakcije.

To nije znak da nešto ne valja. To je proces prihvaćanja – djetetov način da izrazi kako se osjeća u toj novoj, velikoj promjeni.

Naš zadatak kao roditelja nije da tu emociju uklonimo, nego da je – prihvatimo. Da budemo tu. Da ne uljepšavamo stvarnost, već da je živimo s njima.

I za kraj – budite oslonac, ali i dosljedni

Najvažniji savjet koji vam mogu dati:

Nemojte pokazivati svoju tugu u trenutku rastanka.

Zadržite nježnost i bliskost, ali budite čvrsti. Nakon što izađete iz vrtića – isplačite se ako treba, podijelite emocije s partnerom, prijateljicom ili sami u autu. Ali ne pred djetetom. Jer vaše emocije mogu dodatno zbuniti dijete koje se tek pokušava snaći. Izuzetno važno je da u prvim danima redovito dolazite u vrtić kako bi se dijete moglo naviknuti na novu rutinu. Ponekad roditelji rade kratke pauze kako bi se dijete odmorilo od jaslica što zapravo i nije dobro jer djetetu je potreban kontinuitet da bi se priviknulo.

I da, i odgojitelji su ljudi

Važno mi je spomenuti i jednu često zanemarenu činjenicu:

I za odgojitelje je ovo izuzetno izazovno razdoblje.

Svi želimo pružiti sigurnost, podršku i toplinu – ali ne možemo svima „sjesti“ odmah. Jaslice su sustav koji funkcionira po određenim pravilima. Ona se ponekad čine krutima, ali postoje s razlogom – kako bi svaki dan u skupini bio siguran, strukturiran i podržavajući za svu djecu.

Djecu se od prvih dana u vrtiću uči poštovanju pravila, jer ona stvaraju red i sigurnost. No često se dogodi da upravo roditelji zanemare pravila i preporuke odgojitelja.

Zato vas molim – slušajte i poštujte odgojitelje. Oni nisu protiv vas, oni su tu zajedno s vama.

Ako vam neko pravilo nije jasno – pitajte. Otvorena komunikacija gradi most povjerenja. I zapamtite – ti odgojitelji će, narednih pet godina, biti važan dio života vašeg djeteta. I vrijedi se potruditi da taj odnos bude kvalitetan i topao.

Ako želite saznati više o procesu prilagodbe, kako izgledaju prvi dani i koje konkretne korake možete poduzeti kako biste dijete pripremili za jaslice – pozivam vas da pogledate moj profil na Instagramu @savjetnicazaodgoj.

Martina Sokač, savjetnica za odgoj

Fotografije: unsplash.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava roditelji i jaslice: skrivena strana prilagodbe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

U udobnoj fotelji, sjedila sam prekriženih nogu, a u krilu mi je stajala velika crna kožna torba. Čekala sam trenutak u kojem ću diskretno zavući ruku u torbu i izvući mobitel kako bi scrollala sasvim nebitne informacije jer mi je to ugodnije nego biti za stolom s potpunim strancima.

Ti potpuni stranci, roditelji su djece s kojom se moj sin upravo ludo zabavlja u igraonici.

I ne, nisam ni socially akward, niti sam introvert, znam voditi razgovor i sa sigurnošću mogu reći da sam zanimljiv sugovornik, ali situacija u kojoj se tako često nađem mom promatračkom oku je – neprirodna.

Mi sjedimo u kafiću, u koji nikad ne zalazim, u shopping centru na drugom kraju grada, u koji rijetko idem, pijemo piće i čekamo da nam se djeca zabave, bez nas.

Naravno, i sama ponekad to vrijeme kratim kupovinom, ali ne nužno planiranom već onom iz dosade koju već godinama uspješno izbjegavam. “Ovo nam je predah od djece” komentira jedna mama s rukama prepunih vrećica.

Poslije rođendana mi moj oznojeni i iscrpljeni četverogodišnjak u šturim rečenicama prepričava kako mu je bilo dok zakopčavamo pojaseve na auto sjedalici i krećemo doma.

I polako, ali sigurno ne mogu se oteti dojmu da mi je uskraćena još jedna prilika da promatram svoje dijete u socijalnim situacijama u kojima ja nisam glavni lik.

Pola dana provede u vrtiću, na treningu roditeljima nije dozvoljeno ostati, a rođendani se sve češće odvijaju u igraonicama, iza zatvorenih vrata i “tamo negdje”.

Osim u parku, doista sam rijetko u prilici da promatram svoje dijete sa strane bez uplitanja, da ga vidim kakav je kad ja “nisam tu”, kad nisam dio priče, da ga doživim u drugačijem svjetlu.

Interakcije naše djece tako su kirurški segmentirane i strukturirane da ne mogu da se ne zapitam koliko je život uređen po mjerilima “modernog čovjeka”- tko god da taj lik je, zapravo protiv njega i njegove osnovne potrebe – povezanosti.

Rođendani u igraonicama su savršen primjer. Tako su primamljivi, djeluju jednostavni, čak povoljni, streamlineani; dječji rođendani postali su gotov proizvod koji kupimo i konzumiramo bas kao i sve ostalo, brzo i efikasno. Ne razmišljamo o smeću koje je ta konzumacija proizvela. Ne razmišljamo koja je stvarna cijena.

Želimo usrećiti našu djecu, opterećeni smo, zaposleni i zauzeti, nemamo vremena… ili? U jednom od razgovora, jedna mama je rekla, “Ma tko će to čistiti, a financijski ti dođe na isto”, ali dođe li?

Koja je stvarna cijena koju platimo kada outsourcamo djetinjstvo?

Kada nemamo u stanu zid po kojem se prolila coca-cola?
Kada nemamo polu mutne slike natrpane blagovaonice malih i velikih glava okupljenih oko torte?
Kada susjedi niti ne znaju da je bio neki rođendan?
Kada slavljenik/slavljenica ne zapečati svoj dan krokodilskim suzama koje su kulminacija ogromnog uzbuđenja?
Kada se još danima iza rođendana po kući skrivaju napuhani baloni?

Postali smo koordinatori dječjih života u kojima ih vozimo s aktivnosti na aktivnost u očajničkoj želji da zadovoljimo njihove želje i potrebe – rastavljene na proste faktore.

Raskomadane na male, šareno zapakirane, “lako probavljive” i lako dostupne proizvode – robu široke potrošnje.

Ne utječe takav život samo na našu djecu i njihovu sliku svijeta, utječe i na nas. Moja crna torba nije dovoljno duboka da se u nju sakrijem i “izdržim” ta dva sata čekanja. Umorna sam od sjedenja u autu dok traje gimnastika i pored svih zabavnih trenutaka koje sam outsourcala, moj sin na kraju dana traži još…

Traži još, jer treba još, jer treba kontakt, spontanost, treba vrijeme za integraciju svih nepovezanih dijelova svog dana u jedno…

Možemo se zavaravati koliko god želimo, možemo sebe uvjeravati da investiramo u dijete, u njegov motorički razvoj kroz sport, u njegov intelektualni razvoj kroz engleski jezik, u njegov socijalni razvoj kroz vrtić, ali činjenica je da ne možemo outsourcati djetinjstvo.

Djetinjstvo je taj neopipljivi mix iskustava okupljenih zagrljajem u sigurnu luku.

Ne možemo očekivati da ćemo zadovoljavanjem dijelova zadovoljiti cjelinu.

Zato i jesmo stalno iscrpljeni, umorni i nezadovoljni, dok koračamo prema izmišljenom cilju on nam izmiče…

Znaš li koja aktivnost najbolje potiče razvoj govora, socijalne vještine, motoričke vještine i emocionalni razvoj istovremeno?

Zajednički provedeno vrijeme.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

Na nama je da proživimo djetinjstvo naše djece skupa s njima, a ne da ih vozimo od iskustva do iskustva, čekajući da nam se vrate i pričaju sto su doživjeli.

Na nama je da se opiremo životu koji proživljavamo sami, a onda pričamo o njemu s prijateljicama ili terapeutom.

Ako živimo život ispunjen povezanošću, manje ćemo toga trebati outsourcati…

Foto:Pexels.com 

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti? – SUPERMAME

Objava jesmo li outsourcali djetinjstvo svoje djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već duže vrijeme razmišljam o pisanju svoje prilagodbe na vrtić s drugim djetetom, ali kako to već biva – sad ću, sad ću, i evo – kao da je pred početak ovog rujna došao baš idealan trenutak da napišem svoje misli, i da svojim iskustvom ohrabrim, i prije svega podržim sve majke koje će se naći u sličnoj situaciji kao ja. I prije nego sam počela pisati za supermame razmišljala sam o podršci, suosjećanju i empatiji koju sam osjetila čitajući tekstove, objave i razgovarajući sa ženama koje su dio Supermama, te sam nakon nekih svojih teških životnih trenutaka shvatila da moja priča može biti ‘nekoj tamo’ supermami podrška, i možda smjer kojim će krenuti, olakšanje, empatija ili samo suosjećanje koje će osjetiti čitajući moje tekstove. I upravo ta „podrška jedna drugoj“ je moja nit vodilja u pisanju ovih tekstova, čitanju tekstova mojih supermama, slušanju podcasta, njihovih objava i priča koje me uvijek, i iznova ispune pozitivnom energijom i dobrom vibrom.

I zato tebi – moja supermamo, koja čitaš ovaj tekst želim reći HVALA i tu sam, za uvijek razumijevanje i ‘support’ kakav žene u današnje vrijeme zaslužuju (a često na njega ne nailaze!).

A sada – da se vratim svojoj temi o kojoj želim reći nekoliko dobrih strana – kako sam „preživjela“ prilagodbu na vrtić s drugim djetetom?! Nekako vjerujem da je zaslužan njen karakter, moje prvo iskustvo i entuzijazam s kojim sam bila uvjerena da će ona, moja 13-mjesečna beba super prihvatiti jaslice.

Razlika (barem kod mene) s prvim i drugim djetetom je bila ta što sam sada počela razmišljati o teti čuvalici, povratku na posao i jaslicama već nakon nekoliko mjeseci njenog života. Dok sam s prvom kćeri o tome počela razmišljati puno kasnije što je rezultiralo najprije čuvanjem baki nekoliko mjeseci, a onda, nakon natječaja za vrtić prvim koracima s točno godinu i pol dana u jaslice. I sada, kad se sjetim tog razdoblja sa svojom prvom kćeri vjerojatno bih opet sve jednako napravila – jer nisam tada razmišljala o nekim stvarima kao što sada o njima mislim. Najprije je to, u mom slučaju bilo odvoženje u vrtić – meni to i danas teško „pada“ i to s njom ‘odrađuje’ suprug. Ta odvajanja kad dijete plače i ja ju trebam predati teti koja će ju čuvati ‘nisu moj đir’, i ja s tim nikad neću biti OK, i to one, moja djeca vjerojatno osjete – zato je kod nas pravilo da ih suprug sprema i odvodi u vrtić – jer s njim ni prva, ni druga naša cura nije nikad zaplakala, niti negodovala zbog odlaska u vrtić.

Naša prva djevojčica je najteže prihvatila prvih tjedan dana vrtića dok sam ju ja vodila na prilagodbu po nekoliko sati, a onda ju je krenuo suprug voditi ujutro u vrtić, i s njim nikad nije bilo suza, niti problema kod odvajanja. Koliko je vrtić dobro utjecao na nju i koliko je sve to u početku prilagodbe bio meni najveći stres dokazuje mi upravo ona danas, moj prvašić koja se s oduševljenjem prisjeća vrtića, svoje tete Mire, i koja zadovoljno ide sada u školu jer ju tamo čekaju prijatelji koje poznaje iz vrtića.

S drugom našom djevojčicom opet sam ja krenula s vođenjem na prilagodbu, ali već nakon trećeg dana tu je uskočio suprug jer sam ja počela raditi, a on je bio tjedan dana na godišnjem odmoru. I nakon tjedan dana suprug je uzeo porodiljni na pola radnog vremena (2 mjeseca), te ju je on u 12 h preuzimao iz vrtića i vodio na spavanje kući, gdje me dočekala nakon još nekoliko sati mog posla. Taj osjećaj sigurnosti u meni dok ju suprug vodi u vrtić bez suza, gdje je ona pružala ruke svojim tetama i gdje su ju one primale u naručje mi ne može ništa zamijeniti. Nekako sam se osjećala dobro što idem raditi, što se svakodnevno odvajamo jer sam osjećala sigurnost i mir što je ona na sigurnom, s dobrim odgajateljicama koje su meni „sjele“ na prvu i što nema suza, te što niti jedne nije bilo otkad je krenula u vrtić.

Naravno da nisam mogla znati da će joj tako dobro ići u vrtiću od prvog dana, i naravno da sam razmišljala da bi mogla nakon nekog vremena početi s plakanjem i negodovanjem kod odlaska u vrtić – ali to se nije dogodilo, barem ne do sada, pola godine poslije. I usprkos tome što su mi neke mame rekle da takva djeca kojima u početku tako dobro „sjedne“ vrtić i koja ne plaču u početku krenu plakati i dramiti nakon nekog vremena – ja se nekako nisam „dala“ tim mislima i vjerovala sam da će ona sve više uživati, učiti i upijati vrtić, djecu i tete.

I zato sam odlučila i napisati ovaj tekst kako bi ti mama, koja upravo ovo čitaš, bila podrška drugoj majci koja šalje svoje dijete u vrtić, i kako bi joj „dala’“ vjetar u leđa i vjeru/nadu da neka djeca ne plaču kad kreću u vrtić i da nekoj djeci odvajanje od mame ne „pada“ teško, i da ako i sada dijete plače – reci joj da će sigurno brzo prestati, da smo sve to prošle; jer biti oštra, neempatična, uvijek u pravu i „mama koja najbolje sve zna“ – nije i nikad neće biti podrška!

Ja sam uvjerena da je MENI prilagodba na vrtić s drugim djetetom nekako smireno i opušteno prošla jer sam:

• ja bila neka druga osoba/majka (s iskustvom prvog djeteta i njenim odlaskom u jaslice)
• imala (imam) supruga koji preuzima dio jutarnjih obveza oko oblačenja (a neki koji ovo čitaju znaju koliko oblačenje može biti naporno, osobito kod toddlera) i vođenja u vrtić
• mogla drugo dijete voditi u vrtić samo do spavanja, što je 3,5 – 4 h bez roditelja
• sa suprugom odlučila da će joj 2 mjeseca da on dolazi po nju u 12 h biti veliko olakšanje i ne predugo odvajanje od obitelji
• s iskustvom prvog djeteta bila upoznata koliko vrtić od malih nogu pozitivno utječe na djecu i što sve čak i oni mali od godinu, godinu i pol, mogu naučiti u vrtiću, u grupi, s drugom djecom, uživajući u toplim obrocima i užini, učenju i igri
• ju vodila u vrtić svakodnevno kad smo išli po stariju seku i sve u vezi vrtića joj je bilo poznato
• bila uvjerena da smo i ona i ja spremne na iskustvo vrtića i prilagodbe na isti

I ovo je samo moje skromno iskustvo i moje razmišljanje o tome kako prilagodba na vrtić može biti i jedno sasvim dobro i pozitivno iskustvo, što od srca želim svakoj majci – da bude odvažna slušati svoj instinkt i okružiti se (i privatno, i u parkiću, i u slučajnom razgovoru) s osobama koje će ti biti podrška i stvarati u tebi dobru energiju i odašiljati pozitivne vibracije.

koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić – SUPERMAME

Objava kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan.  Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala!

Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam.

Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci.

Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire,  ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko nije zvao mama.

U ovom, malo surovijem, moj mališan krenuo je u jaslice, a ja nisam bila ni blizu svjesna što će to značiti za mene. Da mi je bar netko rekao….

Sve sam pripremila; ruksačić, papučice, presvlake. Pripremila sam i sebe i dijete emocionalno na tako  važnu separaciju.

Prvi tjedan bio je bajkovit, a onda je krenulo.

On je sezonu otvorio upalom pluća, a ja sam ga, u blažoj verziji doduše, pratila u stopu. Čim bi ozdravio, otišao bi u vrtić po nešto novo i “to” donio kući. Upala uha, upala grla, viroza,… Skoro bez iznimke razbolijevala sam se i ja.

Razmažena do tada zdravim djetetom (da kucnem u drvo) i potpuno neiskusna u aktivnostima skidanja temperature i brige o bolesnom djetetu bila sam u potpunosti -nespremna. To je značilo jako puno živaca i vremena potrošenih oko običnih stvari koje su bile lako rješive uz malo pripreme.

Do Božića sam već pohvatala konce, napunila kućnu ljekarnu i čekala proljeće kao ozebao sunce.  Osjećala sam se iscrpljeno i poraženo. A trend se nastavio. Svi planovi postali su labavi i nije bilo pitanje hoćemo li nego kad ćemo se opet razboljeti.

Prošla sam sve faze; od ljutnje, razočaranja, poricanja, očaja. Preispitivala sam sve svoje životne odluke uključujući i onu da postanem mama.

Prazne tegle meda redale su se na hodniku, woltovi dostavljači znali su me po imenu kao i teta u ljekarni koja me “olakšala” za stotine kuna biljnih pripravaka i dodataka prehrani ne bi li “ojačala imunitet”.

Pitala sam se tko je krenuo u jaslice, ja ili moje dijete?

Odgovor je bio mi!

Vrlo brzo mi je postalo jasno da jaslice nisu igra. Dapače, u više navrata kontemplirala sam ispis iz jaslica, a tek to je bila luda ideja! “Pa dobiti mjesto u jaslicama je lutrija samo po sebi, nećeš sad odustati” govorila sam sama sebi.

Ideja da odustanem od jaslica, od svog posla, od svega zapravo… bila je najjača u najtežim noćima. Kada bi mi neispavanost oduzela razum. Gledala sam druge mame preko oka: “Zašto mi niste rekle?” ali istina je da nije svima tako ili se na to brzo “zaboravi”, baš kao porod.

Uz sve izazove, uspone i padove, lekcije o strpljenju i poniznosti koje sam morala savladati, moje dijete steklo je prve prijatelje, a nadam se i imunitet za sljedeću godinu.

A ja? I ja sam stekla imunitet i to onaj životni. Onaj koji te nauči da ništa ne uzimaš zdravo za gotovo, a ponajmanje svoje zdravlje i ljude koje imaš oko sebe!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Naučila sam još više cijeniti svoj topli dom i svoju kućnu ljekarnu koja je sada puna i spremna za sve neplanirane noćne avanture.

Naučila sam više slušati svoju intuiciju i lakše razabrati iz mora savjeta i prijedloga ono što je najbolje za nas.

Naučila sam vrijednost dobre rutine i organizacije, te zaleđenih obroka.

Naučila sam još više voljeti svoje male rituale i trenutke za sebe u kojima punim baterije, duboko dišem i njegujem nježnost i strpljenje za sebe i svoje dijete.

Ne znam što nosi ova godina, ali znam da sam spremna pustiti sva nerealna očekivanja, točkaste haljine i šešire, sva fantaziranja o tome kako će biti već samo prigrliti stvarnost koja mi je dana.

Kad bih mogla nešto reći sebi od prije godinu dana onda bi to bilo ovo: “Apsolutno ništa neće ići po tvom planu i apsolutno sve će biti u redu”.

Foto: unsplash.com

kako ćemo i hoćemo li uopće preživjeti polazak u jaslice? – SUPERMAME

Objava mama u jaslicama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vaše dijete stalno se otkriva, razmiče pokrivače i skida sa sebe sve što imalo podsjeća na pokrivač? Većina roditelja susrela se s ovim problemom i s njim se bori na razne načine, ali što kada roditelj nije prisutna? Što kada dijete ode od kuće i spava u vrtiću, kod bake, u kamperu, hotelu itd.? Kako osigurati djetetu miran, udoban i neometan san baš uvijek?

Hrvatski brend Mamino iz Vinkovaca ima rješenje za sve ove situacije. Nakon inovativne 3u1 dekice, vreće za spavanje s nogavicama kao i brojnih drugih proizvoda, iz Mamino radionice sada dolazi HIT proizvod koji će vas oduševiti svojom funkcionalnošću i dizajnom.

Riječ je o vrtićkoj vreći za spavanje za djecu od 1 do 6 godina.

100% pamučna vreća s antialergijskim, vatelinskim punjenjem dolazi s jastukom, kojeg možete izvaditi prije pranja vreće. Zakopčava se patentom kako bi dijete cijelo vrijeme tijekom spavanja bilo pokriveno. Vreća se pomoću ušivene gume vrlo lako sklapa te ju veća djeca mogu jednostavno koristiti i bez asistencije roditelja.

Ova udobna, topla i mekana vreća osvojila je povjerenje roditelja, ali i srca mališana jer je ne samo funkcionalna nego i zabavna te predivnog dizajna.

Hrvatski brend Mamino nastao je u Vinkovcima, nakon što je Ivana, danas majka troje djece, uzalud pokušala pronaći idealnu dekicu za svoju prvu kćerkicu koja je sve dekice odgurivala sa sebe. Odlučila ju je sama sašiti i tako doskočiti problemu, a njena 3u1 dekica, koja je sada i zaštićena pri Hrvatskom zavodu za intelektualno vlasništvo oduševila je sve mame sa sličnim problemom.

Osim spomenute vrtićke vreće te 3u1 dekice, brend Mamino u asortimanu ima još brojne proizvode za djecu poput klasičnih vreća za spavanje, pokrivača, posteljina, dodataka za kolica kao i kupaonski program. Uz to, odnedavno imaju i asortiman za mame kao i za dom.

„Kada pogledam sve proizvode koje sam unazad par godina sa svojim timom kreirala, ne stidim se reći da sam ponosna i da je Mamino brand na pravom putu. Mamino proizvodi su skrojeni da odrastanje naše djece učine jednostavnijim, a naš život i dom udobnijim.“ rekla nam je vlasnica brenda kao zaključak.

Cjelokupnu ponudu brenda Mamino pogledajte na službenoj stranici, pratite ih na Facebooku te Instagramu.

Objava hrvatski brend ima hit proizvod koji treba svakom roditelju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prilagodba na vrtić i savjeti jedne mame kako pripremiti dijete na polazak u vrtić.

Prvi dan vrtića uzbudljiv je i emotivan dan i za vas i za vaše dijete. To je kraj jednog, ali i početak novog, jednako uzbudljivog razdoblja. Normalna je i tuga i briga, ali dok su tako mali, dosta sumnjamo u njih, a oni su jači nego što mislimo! Uvijek će biti naše male maze, mora da je to razlog.

Kao što znamo, važno je razgovarati s djetetom o tome kako se osjeća. A kao i uvijek, vaše će dijete uzeti u obzir ono što osjećate i ono što govorite, pa će vam usredotočenost na pozitivne aspekte vrtića – nove prijatelje, učenje i mogućnosti zabave – olakšati njegove strahove i pomoći vašem djetetu da se osjeća više uzbuđen zbog ovog velikog koraka u svom razvoju.

Mi smo zaista puno razgovarali o tome, i s djecom koja su već išla u vrtić, čitali i pričali priče o vrtiću. Na upoznavanju smo saznali da se jedna teta zove kao i naša cura pa je to bio dodatni plus. Mi smo krenuli u vrtić “u pola” godine, u 12. mjesecu jer nam je baka nenadano dobila posao.

To je bilo dobro jer su na početku svi svoje otplakali. Moja je cura bila tužna prvi tjedan, ali pamtim situaciju kad sam ju ostavila u vrtiću, izlazim iz prostorije i čujem ju kako u tom trenu prestaje plakati i počinje pričati s tetom. Bila sam sretna, ali sam se i htjela vratiti da pitam: “Hej, mala, koga ti to?“.

Tu sam shvatila da će biti sve u redu, svi smo preboljeli odlazak u vrtić.

Pronalaženje zabavnog načina za proslavu prvog dana vrtića može svakako pomoći i djetetu i vama lakše prihvatiti taj prijelaz.

Evo nekoliko prijedloga:

1. Prvi dan vrtića neka vaše dijete izabere poseban doručak.

2. Neka odabere posebnu odjeću. Možete i koji dan ranije imati isprobavanje raznih outfita.

3. Označite njihovu visinu na zidu i svake godine ponovno posjetite ovo mjesto prvog dana vrtića pa onda i škole kako biste vidjeli njihov rast.

4. Fotografirajte ovu posebnu prigodu.

5. Ne pretjerujte s rastankom. Koliko god bilo teško, zagrlite dijete, dajte mu pusu i polako otiđite. Da, ovo je najteži dio…

6. Nakon vrtića razgovarajte sa djetetom kako je bilo. Razgovaranjem sa svojim djetetom pomažete mu da se osjeća voljeno i podržano tijekom ovog važnog vremena.

Sretno!

Objava naša prilagodba na vrtić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Humanitarni projekt tvrtke Iverpan okupio je dizajnere, stolare i projektante iz cijele Hrvatske!

Sa željom da djeci zagrebačkih vrtića koji su stradali u potresu uljepšaju svakodnevicu, domaća tvrtka Iverpan pokrenula je humanitarni projekt izrade kreativnih interijerskih rješenja u koji su uključili tri tima hrvatskih dizajnera, projektanata i stolara. Rezultati njihovog zajedničkog rada predstavljeni su jučer u Iverpanovoj poslovnici u Zagrebu u prisustvu ravnatelja vrtića i cijelog tima koji je zaslužan za njegovu realizaciju.

Ni u najluđim snovima nisam sanjao da će naš vrtić dobiti ovakve komade namještaja i ovaj projekt potvrđuje kako kreativnost hrvatskog gospodarstva postoji i izvan IT sektora. Pametni dizajn elemenata omogućit će nam da ih maksimalno iskoristimo i kreativno rasporedimo po prostoru, a ekološki materijal od kojih su izrađeni bit će lak za održavanje i neće narušavati dječje zdravlje – nije jučer skrivao oduševljenje ravnatelj dječjeg vrtića Izvor Krešo Tomljenović.

U projektu su sudjelovala tri zagrebačka vrtića – Markuševec, Izvor i Iskrica koji su pretrpjeli najveća oštećenja. Njihovi ravnatelji su se izjasnili da su im u vrtićkim grupama najpotrebnije garderobe, pregrade, stolovi i stolice te elementi za igru i odmor. Kako bi to zadovoljili, crveni, zeleni i narančasti timovi osmislili su višenamjenske komade namještaja koji istovremeno mogu biti pomični paravani, didaktičke igračke, mjesto za hranjenje i spremište. Namještaj je rađen od MDF-a u boji, ekološkog proizvoda koji nastaje prešanjem drvenih vlakana i netoksičnih pigmenata boje vidljivih u cijelom presjeku ploče.

Odlučili smo pokrenuti ovaj humanitarni projekt kako bi unijeli malo boje i razveselili djecu koja su doživjela nemali stres nakon zagrebačkog potresa. Ujedno smo im željeli omogućiti da zahvaljujući kreativnim interijerskim rješenjima, imaju više sadržaja i prostora u svojim grupama – navodi Mladen Jambrović, direktor Iverpana.

Projekt Živim u bojama obuhvatio je u prvom krugu ukupno 60-ak djece kroz tri vrtićke grupe, a u planu je njegov nastavak uređenjem još nekih institucija kao što su dječje bolnice i starački domovi.

O kompaniji:

Iverpan je hrvatska kompanija koja se bavi prodajom robe i materijala za izradu namještaja po mjeri i uređenje doma, a tijekom 30 godina razvila je bogatu ponudu proizvoda izvrsnih estetskih i funkcionalnih karakteristika, s pozitivnim zdravstvenim i ekološkim utjecajem. U središtu Iverpanovog poslovanja nalazi se želja za lijepim i funkcionalnim proizvodima koji udovoljavaju željama kupaca i pravilima održivog razvoja.

Objava tri zagrebačka vrtića stradala u potresu dobila multifunkcionalni i ekološki namještaj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to.

Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??). Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta.

Dolazim na posao gdje mi jedna kolegica govori “Ma ne brini, brzo će se ona naviknuti”, druga kaže “Ma njoj je super tamo”, a treća mi šapće kako je njen sin prvih mjesec dana povraćao čim bi došao u vrtić. I ajde se sad ti skoncentriraj na posao… Smirujem samu sebe, gledam njene slike pa opet pokušavam vratiti misli na posao, a tu i tamo mi pred oči dolazi prizor njenih plavih očiju koje traže svoju mamu po prostoriji. Hoće li jesti, hoće li se igrati s drugom djecom, hoće li spavati, koliko će plakati, hoće li se popeti na glavu tetama u vrtiću…joj, koliko pitanja može iskočiti u kratkom periodu!

A kad napokon dođe vrijeme, ispred vrata vrtića pojavila sam se neviđenom brzinom, ni ne sjećam se vožnje u autu! Ali sam ulazak u vrtić bio je spor, tih i pomalo uplašen. Tražeći svoju curicu, moje su se oči susrele s očima tete koja mi se nasmiješila i kratkim pokretom ruke pokazala da je moje dijete ispred nje. Provirim još malo i vidim ju kako slaže igračke u kutiju. Mirna, s blagim osmjehom na licu. Zaustavila sam taj trenutak. I sad ga vidim jasno u svojim mislima – etapa odrastanja – činjenica da ponekad moram pustiti svoje dijete u svijet, da ju ne mogu zauvijek držati zaštićenu u svojim rukama. Ona je podignula glavu i rekla “Mama”. Bio je to mirni i topli zvuk, onaj koji briše sve posljedice grmljavinskog pljuska.

Njoj je bilo dobro, njoj je zaista bilo dobro bez mene.

I tako smo preživjele prvi dan, i ja i moja curica, a i tete. Kažu da je bila super, crtala je (po stolu, doduše), spavala je, jela i družila se. Čini li se i vama da su naša djeca “najgora” kad su sa svojim mamama?

Objava prvi odlazak u vrtić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.