8. ožujka 1908. godine 15 000 žena marširalo je ulicama New Yorka zahtijevajući kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa. Potom je socijalistkinja Klara Zetkin organizirala prvu međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu gdje je ustanovljen Međunarodni dan žena.

U većini zapadnog svijeta, od tada smo dobile pravo glasa i malo što drugo, no imamo li uopće predstavnice za koje bismo mogle glasovati i tako u punoj snazi to pravo glasa i upotrijebiti? Tko se danas uopće bavi ženskim pitanjem i tko nas zastupa?

Premda žene broje barem 50 % populacije, na izbornim listama ih je tek u prosjeku 20-30% što znači da je njihova zastupljenost u parlamentu maksimalno tolika, pod teoretskim uvjetom da sve žene na listama u konačnici i uđu u parlament.

Stvarnost je dakako drugačija i ostaje pitanje tko je taj tko će zastupati žensko pitanje u tijelu koje odlučuje o svakodnevnom životu svih nas.

Za sada, bitke bijemo u vlastitim domovima, daleko od očiju javnosti koja, kada neka afera i izađe na vidjelo, s gnušanjem odbija prihvatiti činjenicu da se ne radi tek o povremenim nasilničkim ispadima prema „slabijem“ spolu, već o kontinuiranom i sustavnom zanemarivanju da takav problem postoji i da ignoriranjem potičemo njegov rast. Nasilje u obitelji i na ulici, verbalno, psihičko, fizičko, emocionalno (od kojih je osobito važno naglasiti ucjenjivanje žena vlastitom djecom), financijsko i svako drugo postalo je dio svakodnevice, a samim time i nešto prihvatljivo ili u najmanju ruku, opravdavajući sebe same od grijeha nedjelovanja, možemo reći – van osobne moći pojedinca.

Tko bi se onda ženskim pitanjem trebao baviti?

Za početak, možda je važno ustanoviti da bi se o problemu trebalo govoriti. Nedavno sam pročitala rečenicu koju ću ovdje parafrazirati, a glasi da su žene onaj dio stanovništva koji svoje nezadovoljstvo izražava šutnjom. Nešto točnije odavno nisam pročitala. Jedan dan u godini je premalo za osvještavanje svega što bismo trebale osvijestiti što se tiče ženskih prava, koje volim zvati ljudskim pravima. No, naše hrabre prethodnice izborile su se za taj jedan, neprocjenjivo važan dan u godini, koji se na ovim prostorima pokušava prikazati reliktom prošlosti i ostatkom bivšeg režima, što se može odbaciti minimalnim poznavanjem povijesnih činjenica navedenih na početku teksta.

I zato, pokušajmo ne umanjiti važnost 8. ožujka i recimo glasno što mislimo onima koji su nas voljni slušati. Vježbajmo demokraciju i nemojmo se svesti na simbolične geste dijeljenja cvijeća u gradskim parkovima. Zbilja, Miley je u pravu kada kaže da si same možemo kupiti cvijeće. Mogle bismo još štošta, za početak prekinuti stoljetnu šutnju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli fAKTIV (@feministicki_kolektiv_faktiv)

Foto:iStock

zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže?

Objava ženska prava su ljudska prava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.