Je li nas ovaj grad razmazio? Itekako jeste, svjesna sam tog i sama. Pitanje je jedino: koliko?

Većina nas je došla ovdje iz totalno drugačijih okruženja, no svejedno kad pitate mnoge zašto se ne žele vratiti doma, svi uz očite razloge sigurnosti i odličnog obrazovnog i profesionalnog spektra, navode sasvim iskreno jedan još očitiji: lagodnost života. I uistinu, ukoliko ste stigli ovdje kao stranac s dobrim ugovorom, živite vrlo ugodno. Mnoge stvari koje su u ostatku svijeta luksuz, ovdje su sasvim uobičajene.

gotovo svako kućanstvo ima poslugu

U svijetu je poprilično skupo imati pomoćnice koje žive s vama, no ovdje je toliko jeftino da ih skoro svatko ima, dok ih neki s većim kućama imaju i više, te dodatnog vozača. Naravno, nitko od tih slabo plaćenih poslova nije bijelac, druga je to strana medalje. Naime, u Aziji su bijelci jako cijenjeni i sve te pomoćne i slabo plaćene poslove obavljaju radnici iz okolnih zemalja, muškarci pretežito iz Bangladeša i Malezije, dok su za poslove pomoćnica najzastupljenije Filipinke, potom one iz Indonezije, Myanmara i Vijetnama. Nikad neću zaboraviti kad je poznanica pričala kako je njena kćer, rođena u Singapuru na svom prvom putovanju izvan Azije u dobi od par godina ostala u šoku kad je vidjela da bijelci rade fizičke poslove na zgradi! Izbezumljeno je pitala mamu zašto oni to rade, gdje su im stričeki zaduženi za to. Dijete je odraslo u okruženju gdje gotovo svako kućanstvo ima poslugu, gdje se to skoro pa podrazumijeva, umjesto da predstavlja luksuz.

život u luksuznim zgradama

Ovo su generacije djece kojima je normalno da žive u kondominiumima – zgradama s hotelskim sadržajima i to hotela s pet zvjezdica koje smo, mi roditelji koji smo ih i doveli ovdje, viđali tek kad odemo na dobro zasluženi odmor. Tko bi ga mogao priuštiti, dakako. Ovim klincima se to podrazumijeva, drugog života se većina od njih ni ne sjeća; a manjak putovanja uzrokovanih pandemijom dodatno samo povećava razlike i udaljava djecu od „normalnog“ svijeta. Moj sin se doselio u Singapur s godinu i pet mjeseci, života prije Azije se praktički i ne sjeća. Njemu, baš kao i njegovim prijateljima je normalno da žive u zgradama koja izgledaju kao resorti, sa svim mogućim popratnim sadržajima koji su i stvoreni da bi stanarima bio lagodniji život: od sportskih terena, teretana, bazena, saune, parne kupelji, knjižnice, sobe za sastanke, one za igre, jacuzzija i dječjeg igrališta na krovu. Njima je normalno da imaju vrtlare i portire, da zovemo agenta da promijeni žarulju u stanu isto koliko tom agentu nije normalno da to možemo napraviti i sami! Sva djeca idu u vrtiće i škole koje koštaju kao svetog Petra kajgana, i kao da to nije dovoljno, svi od najranijih dana imaju dodatne aktivnosti. Na mnoge od njih čak ni ne trebaju nigdje ići, poput plivanja ili tenisa, jer gle čuda, svi imaju bazene i teniske terene doma pa treneri dolaze njima. Ovdašnja djeca misle da je to uobičajeno, za drukčije ne znaju.

uživanje u svakom slobodnom trenutku

Živimo u gradu u kojem ljudi uživaju onako kako to najčešće doma na stižu. Svi su radili naporno da dođu tu. Sad kad su tu, svi maksimalno uživaju. Dosta se radi, ali svaki slobodan trenutak se uživa. I to onako kako nam to u našim prethodnim životima često ne bi padalo na pamet. Društva odlaze na golf vikende, iznajmljuju jahte za đir do susjednog otoka ili ako ništa drugo, večeri provode uz večeru uz bazen ili popularno u mom kondu: ženske večeri u sauni ili jacuzziju uz čašu dobrog vina.

briga o mentalnom i fizičkom zdravlju

Svi jako paze na svoje tijelo i um – disciplina je to koju vam život u Aziji jednostavno suptilno nametne da niste ni svjesni pa usvojite nove navike preko noći. Svi kondominiumi imaju kojekakve sportske terene i ljudi ih uistinu jako puno koriste, no osim toga, mnogi parkovi obiluju postavljenim teretanama na otvorenom na kojima mnogi umirovljenici i ljudi starije dobi redovito vježbaju. Predivno je vidjeti sve te starije ljude kako brinu o sebi i vježbaju; jogu uz izlazak sunca na nekim od najljepših dijelova grada. Sad kreće projekt ranojutarnje joge na pedeset i sedmom katu Marina Bay Sands hotela, jednog od najpoznatijih u svijetu, valjda glavne znamenitosti Singapura koja ljudima pada na pamet pri spomen na ovu državu. Naravno da svi jedva čekaju jogu u šest sati ujutro s pogledom na cijeli grad, nikome ne pada teško probuditi se zbog toga! Osim toga, svi su jako aktivni, gotovo svi trče. Klub ustajanja u pet ujutro je odavde valjda potekao; razmišljam dok srećem more ljudi koji se vraćaju sa svojih aktivnosti dok vodim dijete u vrtić.  Svi se bude tako rano da bi trčali prije posla dok još nije jako vruće. I zbog jedne jako bitne stvari: da bi mogli uživati u izlasku sunca. O da, jako se cijeni uživanje u sitnicama; jedna od stvari na kojima sam zahvalna da me Azija razmazila. Osim toga, svi se sastaju uz obroke. Kultura hrane je jako bitna, stoga se uvijek sve vrti oko nje. Rijetko ćete se dogovoriti s nekim samo za kavu, to je najčešće odlazak na popularni brunch. Ili navečer uz dobru večeru.

vrijeme za sebe kao prioritet

Ne samo da se odlascima na večere održavaju prijateljstva i poslovni odnosi, već i oni partnerski. Parovi itekako nalaze vrijeme za sebe i redovito izlaze sami bez djece. S obzirom da većina ima pomoćnice, tu nema problema niti brige s kim će dijete ostati. Te tete žive s obiteljima i u principu skoro da nemaju radno vrijeme. One su gotovo pa uvijek na raspolaganju svom poslodavcu, osim nedjeljom koja im je slobodni dan i na dogovorene blagdane. Hoće li netko inzistirati na tome da budu dostupne i navečer ili će dozvoljavati njihovo slobodno vrijeme u određenim večernjim satima, to je isključivo na poslodavcu. Imamo prijatelje čija pomoćnica ima svaku večer slobodnu, osim kad oni izlaze, dakako; i one čije pomoćnice čak ni nemaju svaku nedjelju slobodnu. A one najčešće rade sve. Od održavanja domaćinstva, kuhanja, odvoženja i dovoženja djece u vrtić, parkić ili bilo što po potrebi. Kad roditelji navečer žele izaći, one su tu da stave djecu na spavanje i ostaju doma s njima. Ako se radi o druženju s djecom najčešće s obiteljima idu i one do vremena za spavanje, kad vode doma djecu, a roditelji ostaju sa svojim prijateljima.

žena ne mora biti sve

I znate što je oslobađajuće? Čak nije toliko ni činjenica da imate pomoć, već to da ne morate biti savršeni. Ne morate vi biti sve. Ne morate biti žena, majka, kraljica koja sve mora sama jer inače se ne računa ako navečer ne kloneš od umora. Apsolutno ne. Dovoljno je da budeš ti, svima dovoljno. Nitko ne očekuje više. Svima je draža ta nasmijana i dobro raspoložena žena i majka koja nema potrebu nabrajati što je taj dan napravila kako bi dobila neko priznanje. I nitko, ali baš nitko nema problema s tim ako danas nisi napravila hrpu stvari.

okolina koja ne osuđuje

Azija te razmazi tom neopterećenošću. Otvoreno svi priznaju da ih pomoćnice spašavaju jer im se ne da to sve samima. I to je u redu, nitko ne baca kamenje na drugog jer realno, nikog nije briga kako onaj drugi živi dokle god ne ugrožava njega. Nedavno je na jednoj grupi žena postavila najozbiljnije pitanje gdje je objasnila da joj pomoćnica uskoro odlazi i ona je doslovno izvan sebe jer će sad morati kuhati svaki dan za dvoje djece i njih dvoje odraslih, a oboje rade te pita za preporuku uređaja koji bi joj mogli pomoći i ubrzati cijeli proces. Znate koliko je bilo negativnih komentara na tu objavu? NIJEDAN. Baš nitko joj nije govorio da je nesposobna, da svuda u svijetu ljudi to najnormalnije rade na dnevnoj bazi, da ne bi pitala to da živi u Europi i ne bi se folirala. Baš nitko, jer ljude nije briga, svatko ima svoj život kojeg živi onako kako želi i ne dira druge. Ljudi su najozbiljnije napisali svoje preporuke i vjerojatno, pomogli ženi.

Sve to me dovodi do pitanja hoćemo li odgojiti razmaženu djecu koja za neki drugi, vjerojatno prizemljeniji svijet, ni ne znaju? Hoće li se znati snaći u stvarnom svijetu?

Stvarnost je ta da nas je Singapur sve razmazio. Prvenstveno pravnom državom koja djeluje, administracijom koja brzo i učinkovito obavlja svoj posao. Stvarima koje su ovdje toliko sitne da ih često ni ne primjećujemo, dok su doma velike. Prilikom aktualnog cijepljenja država osigurava besplatan taxi prijevoz svakome tko ide na cijepljenje. I ne, ne trebate hodati do nikakvog taxi stajališta i nema zamki pisanih malim slovima. Taxi jednostavno dođe po vas na navedenu adresu i poslije vas odveze gdje poželite. Svako kućanstvo je dobilo oksimetar. Upravo onaj za kojeg mi je prijateljica farmaceutkinja rekla koliko se ljudi u Hrvatskoj trebalo vratiti praznih ruku za vrijeme eskalacije pandemije ovog proljeća jer si ga nisu mogli priuštiti, s obzirom da košta cijelih šesto kuna. Bogatstvo za mnoge. Za svaku glupost imate agente koji umjesto vas obavljaju sve poslove. Prilikom dolaska ovdje i prijavljivanja za osobnu, agent je došao po mene doma, odveo me u Ministarstvo gdje je riješio baš svu papirologiju umjesto mene i doveo me da se uslikam i samo sve potpišem. Naravno, sa mnom je tad bilo i dijete od godinu i pet mjeseci koje smo poveli da se igra u unutarnjem igralištu u Ministarstvu.

O da, definitivno nas je razmazio ovaj lavlji grad. Sigurnošću, naročito.

U petak sam ostavila dječja kolica ispred vrtića i zaboravila ih pokupiti. Sjetila sam ih se tek u ponedjeljak kad smo trebali ići u vrtić jer ih jedino za tamo i koristimo. Shvatila sam da sam ih sigurno ostavila ispred vrtića i naravno, tamo su me i dočekala nakon cijelog vikenda. Nikom nije palo na pamet da ih dirne, iako se vrtić nalazi u centru koji je poprilično dobro posjećen vikendima, s obzirom da se u prizemlju nalazi niz restorana i kafića, te odmah pored je prilično prometna poliklinika. Djeca rastu razmažena sigurnošću i pomalo nepripremljena za stvarni svijet u kojem se trebaš osvrtati prilikom izlaska iz javnog prijevoza, okretati u večernjim satima dok hodaš ulicama i sličnim metodama opreza na kojima smo svi mi odrasli.

Razmaženi su i čistoćom, razmišljam dok ih gledam svaki dan nakon vrtića u obližnjem parku, njih dvadesetak na gomili od kojih je samo jedan lokalac. Svi redom se izuvaju čim dolaze na igralište jer žele biti nesputani i takvi bosi trče uokolo naredna dva sata. Nema bojazni od toga da će se porezati na bačenu bocu na podu ili ne daj Bože, naletjeti na korištene i odbačene narkomanske igle kao što smo ih običavali sretati u parkiću pored našeg zagrebačkog doma. Našeg? Možda suprugovog i mog, sigurno ne ovog djeteta koje je kao beba stiglo u ovaj siguran balončić na drugom kraju svijeta, skupa sa svom ovom ostalom djecom dok sigurno trčkaraju bosonogi. Promatram ih i razmišljam koliko je to nevjerojatno. Dolaze s najrazličitijih krajeva planete. Da se nisu sreli ovdje, najvjerojatnije se nikad u životu ne bi ni sreli.

Da su ostali u svojim zemljama najvjerojatnije nitko ne bi očekivao od njih da u dobi od tri godine tečno govore barem još jedan strani jezik, znaju samostalno plivati, da pohađaju dodatne vannastavne aktivnosti i da idu u vrtiće koji su sve samo ne vrtići na koje smo mi navikli.

Iz razmišljanja me trijeznu glasovi pomoćnica koje pozivaju djecu na odlazak doma s obzirom da je već vrijeme večere koju su one pripremile dok su djeca bila u školi. Ova generacija djece odrasta sa ženama koje su tu da im živote učine lakšima, često ne shvaćajući granicu između lakšeg i ovisnog. Ova generacija odrasta vjerujući da je normalno da će netko hodati za njima i pospremati, ili pak, nositi savršeno izrezane komade za njima i hraniti ih poput ranjenih ptića. Upravo to me i brine, što kad takvi, maženi i paženi dođu u „normalan“ svijet jer ovaj ovdje izgleda sve osim nama poznatog i uobičajenog. Lako se naviknuti na ovakav stil života, no što dolazi poslije? I nije problem za odrasle koji su svjesni tko su, što su i odakle dolaze. Riječ je o ovim malenim koji su stigli ovdje kao oveće štruce kruha nesvjesni da tamo negdje na drugim krajevima svijeta postoji nešto što domom se zove, iako ga oni tako ne osjećaju.

Razmaženi smo razumijevanjem, dubokim poštivanjem različitosti; razmišljam dok mi od Noinog prijatelja mama šalje fotografije s rođendana na kojem je upravo. Zbog pravila okupljanja od samo pet osoba, tu su samo njih petorica: slavljenik Izraelac, jedan Nijemac, Indijac, Japanac i moj Hrvat. Svatko poštuje tuđe, uživa svoje. I najnormalnije im je da će posjećivati jedan drugog za blagdane i provoditi ih zajedno. Da, itekako sam ponosna na činjenicu da moj sin od tri i pol godine odlazi na indijski Deepavali, kinesku Novu Godinu, japansku Tabanatu, židovski Šabat, pravoslavni Božić i da na kraju svake večeri moli svog Anđela čuvara i da svi ti prijatelji s njim obilježavaju njegove blagdane. Jako sam sretna da smo razmaženi tim luksuzom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Šantić (@braknadvakontinenta)

S previše toga nas je razmazio ovaj grad. Mnoštvom sadržaja, naročito za najmlađe – tipkam dok ga čekam u kafiću pored njegove inženjerske akademije. Kakav crni inženjer s tri i pol godine?! Singapur svakako ima svojih mana, ali dobrih strana za obiteljski život je znatno više.

Razmišljam o riječima prijateljice od jučer. Gdje poslije Singapura, a da se ne čini premalo?! Srce kaže – kući. Čijoj kući? Njegovoj sigurno ne, ovo je njegova. Onoj koju on ne poznaje, iz koje je otišao kao beba. Onoj kojoj prelazim preko svih nedostataka jer ju volim. Da, svjesna sam šprica u parkiću kojem je svaka peta sprava ispravna. Psećih iznenađenja neodgovornih vlasnika svake livade poslije koje je veća vjerojatnost dobitka na lotu nego izlaska čist. Što zažmirim na tolike koruptivne aktivnosti jer se jednostavno tako kod nas radi, oduzimajući ravnopravnu budućnost našoj djeci. Što opravdavam tromi školski sustav zapeo u prošlom stoljeću i što je najbliže informatičkoj pismenosti koju sam u školi prošla bilo teoretsko znanje o binarnom sustavu dok tamo negdje ljudi putuju na Mjesec, a dijete mi s tri godine barata robotikom i uči mene kineski. Što progledam kroz prste na svaku nelogičnost i šikaniranje samo zato jer, s koje god strane granice stizala, uvijek sam s pogrešne. Što nalazim opravdanja za kuverte koje nam je normalno dijeliti da bismo dobili ono što nam pripada i što kupujemo zahvalnost jer nas je netko tretirao kao osobe u javnim ustanovama. Što šutimo dok nam se djeca liječe SMS-ovima i dobrotvornim koncertima. Čudna je ta ljubav. Sve znaš, a i dalje voliš, baš kao i ljude.

Što ako njemu neće biti dovoljno? Što ako njemu moj kamen nije jednako svet?

Što ako njemu ne udara srce tako jako kad ugleda onu tablu „Široki Brijeg“, ako nije zalijepljen ljubavlju kao ja pa vidi jasno sve ono na što ja zatvaram oči? Što ako nakon odličnog školskog sustava u kojem s tri godine zna više nego ja u trećem razredu osnovne škole, svog kineskog i japanskog jezika, niza aktivnosti za koje nisam ni znala da postoje, savršeno čistih i sigurnih ulica ne budu dovoljni raspuknuti parkići, usporen sustav i ruganje za sve što se ne uklapa u stav većine?!

azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju (supermame.hr)

Objava Singapur – koliko nas je razmazio grad u kojem se živi lagodno i neopterećeno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Život u inozemstvu s djecom daleko od obitelji.

Odluka o preseljenju u inozemstvu svakako je jedna od težih životnih odluka za donijeti, za koju se odlučuje sve više obitelji. Upitale smo četiri mame koji su prednosti i nedostaci života izvan domovine i kako su se njihova djeca prilagodila na okolinu i jezik.

Život u Njemačkoj, srce u rodnom gradu – Ines, Stuttgart

“Mi smo bili dio prvog vala iseljenika, 2014. kad je naglo krenulo. Hrvatska tada još nije bila dio EU, tako da smo imali dosta papirologije za obaviti. Muž je otišao prvi, “pripremiti teren”. Bili smo mladi bračni par, oboje friško magistrirali, no nama to preseljenje nije palo teško. Težak dio je bio postati cijeli svijet našem 15-mjesečnom sinu, koji je do tada imao cijelo “selo” oko sebe. Prvo dijete u obitelji, obožavan od strane svih susjeda, posebice baki i djedova. Kraj svekra, mi drugi ne postojimo. Njihova veza je od prve sekunde nešto najsnažnije u našem mikrokozmosu.

Prvih mjesec dana je bio horor, blago rečeno. Nismo imali Internet, ja niti mobitel, a on je samo htio vidjeti djeda. Tih mjesec dana je nama trebalo da se smjestimo, koliko toliko, a kada je to bilo gotovo, počeli smo istraživati okolicu, i tu je malo popustila njegova tuga. Jezik je učio u hodu, na kasi, s prolaznicima koji su redovito zapažali njegove savršene lokne i bistro plave oči. Paralelno je učio engleski, jer su nam prijatelji bili tog govornog područja. Jezik mu nikada nije predstavljao problem, to mu je jaka strana. Do pune 2 godine je komunicirao isključivo s odraslim ljudima, jedva ponekim djetetom u parku, tako da smo se trudili stalno biti vani, kako bi imao priliku biti kraj vršnjaka što je češće moguće.

S točno 2.6 god napokon dobivamo mjesto u vrtiću, i tu kreće prava adaptacija. U tri dana se prilagodio, a nakon mjesec dana je već bez posebnih poteškoća pričao na njemačkom s vršnjacima. Uvijek je birao zreliju djecu za igru, i prijateljstva je shvaćao ozbiljno. Napravili smo kardinalnu grešku. Koristili smo fleksibilnost vrtića da bi išli u Hrvatsku. Znali smo ostati i po mjesec, dva, tri. Svaki put bi iznova imali prilagodbu kad bi se vratili, jer mu je to jako teško padalo… Kad vratim film, teže su mu padali povratci, nego prvi dani vrtića. Navikao bi se na blizinu bližnjih, ritam ljeta, a vratio u užurban ritam s pravilima.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Strollerica Ines (@strollerica)

“Nisam radila upravo zbog njega, jer sam osjećala da mu trebam full-time, a ne dadilja (koja bi morala uskočiti da smo krenuli drugim putem). Nakon nešto manje od 2 godine po preseljenju u Njemačku, smo promijenili naselje. Osjećaj nam je svima bio kao da smo promijenili sve iznova. Zovemo ga Junak. Jer je sve podnio stojećki, junačkog srca. Dijete od tada 3 godine nam je reklo “nema eze ako ima dugi lutić, bit ću dobal”. Uvijek je bio jači od nas. Nismo mijenjali vrtić, jer mu je već previše promjena bilo servirano, već smo ga vozili 20 min u jednom smjeru, svaki dan.

Sa školom su došli novi problemi. Upravo zbog toga što nismo mijenjali vrtić, nije poznavao nikoga iz razreda. Najbolji prijatelji su krenuli zajedno u školu u starom naselju. Brzo se prilagodio, ali je tu naglo odrastao. Točno se vidjelo koliko je toga na njegovim leđima. Srećom, ima predivnu učiteljicu, i razred koji je složan, pa je ispalo sve daleko bolje no očekivano!

Tu smo sada skoro 7 godina, on priča njemački savršeno, drugi razred već ide, ima društvo, prekrasan krug prijatelja imamo. Ali ako njega pitate, odmor je samo tamo gdje je djed. Njegovo srce je ostalo u rodnom gradu, Rijeci.

Primijetili smo da djeci općenito teško padne kada netko od obitelji dođe na duže vrijeme. Naviknu se, nemaju predodžbu o vremenu, to im bude kao slatkiš u 23h – emocionalno gledano. Tako da imamo pravilo da se i za vrijeme posjete naše rutine ne smiju mijenjati, jer dosta dugo kasnije “popravljamo” te oproštaje.

Mislim da je kroz preseljenje razvio jako visoku razinu empatije. Nebrojeno sati smo proveli u razgovorima o osjećajima, mogućnostima i željama. Njegova adaptacija je bila apsolutno na emocionalnom nivou, ostali parametri – pravila, jezik, kultura, to nikada nije bilo sporno.

Ne znam šta će budućnost donijeti. Hoće li on htjeti ostati tu, ili se vratiti, ili svi. Vidim na drugo dvoje djece, koji su rođeni ovdje, da ne dijele taj osjećaj pripadnosti, niti euforiju koju sam spomen Rijeke izaziva u Junaku. Ostaje nam da saznamo!”

Prijateljstva s djecom iz cijeloga svijeta i učenje jezika kao prednost života vani – Snježana, Pijnacker (Nizozemska)

“Preseljenje je donekle stresno, pogotovo u doba korone. Naime, djeca preseljenje doživljavaju potpuno drugačije nego mi odrasli. Uvjerila sam se u to i sama kada smo muž i ja odlučili s naše četvero djece preseliti u Nizozemsku.

Euforija i očekivanja kod mog mlađeg sina (11 godina) su nažalost prerasle u anksioznost i razočaranje nekoliko tjedana nakon preseljenja. S time se trenutno suočavamo kroz duge razgovore, a i zatražili smo i pomoć naše liječnice ovdje. On je u Zagrebu nakon prvog potresa u ožujku, a u kombinaciji s koronom i online nastavom, pokazao nekoliko napadaja panike. Tješio se tada sam, a i nas, da će preseljenje biti rješenje za sve probleme. Nažalost, očekivanja koje je imao, nisu nimalo u srazmjeru stvarnog stanja, a većinu nažalost možemo prepisati lockdownu. Kreativno dijete koje je imalo nekoliko izvanškolskih aktivnosti, sada ne može ići ni na jednu, jer su sve koje se odvijaju u zatvorenim prostorima, otkazane do daljnjeg. No, vjerujem da bi isti problemi bili prisutni, ako ne i izraženiji i da smo ostali, ako uzmemo i situaciju s ponovnim potresima.

Stariji sin, naše najstarije dijete koje ima 13 godina, nije bio previše optimističan na spomen odlaska na drugi kraj Europe. No, nekako smo i očekivali da će on pružiti određen otpor, jer je jednom nogom dobrano ušao u pubertet. On je pak, iznenadio svojim pozitivnim stavom i apsolutno nadišao naša očekivanja. On se prilagodio vrlo brzo. Sada kada ga gledam, doima se kao dijete koje ovdje živi godinama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Snjezana Klikic (@snjezanaklikic)

Kćeri od 4 godine (tada još 3g) i 6 godina su bile poprilično uzbuđene, iako vjerujem manje svjesne što preseljenje znači. Gabriela je navršila 6 godina i ovdje je krenula u tzv. group 3. Rekla bih da je to nešto kao 1. razred u Hrvatskoj, ali sa značajnim razlikama u pristupu učenja. Prva 2 tjedna škole, a kojoj se radovala, bila su poprilično teška. Teška za nju, ali i nas roditelje, kada smo je gledali uplakanu svako jutro. Njene divne učiteljice su nas tješile da je takva reakcija sasvim normalna, jer nepoznavanje jezika zna biti jako stresno. Također su nas uvjeravale da će to proći kroz 2-3 tjedna, a tako je doista i bilo. Nakon tog razdoblja, Gabriela je s osmjehom odlazila u školu i upoznala divne prijatelje. Sada ima prijatelja doslovno u svakoj ulici u susjedstvu, te ona i njena sestra iskorištavaju svaki slobodan trenutak u igri. Ovdje se izlazi po svim vremenskim prilikama.

Nakon gotovo 6 mjeseci, koliko je prošlo od preseljenja, mogu reći da smo jako zadovoljni. Život je ovdje mirniji, ljudi su opušteniji. Djeca se privikavaju očekivano i dobro. Iako nam fali obitelj, bake i djedovi, svakodnevno se čujemo s njima i tako prevladavamo povremene emocionalne krize. Svako toliko pitamo djecu kako se osjećaju ovdje i bi li se vratili živjeti u Zagreb. Odgovor je ne, ovdje im je lijepo.

Jezik se uči polako, a našli smo i divnu učiteljicu koja nam daje online satove nizozemskog. To nam uvelike pomaže tijekom ovog perioda online nastave. Jezik je neobičan, ali meni se osobno sviđa. Djeca su u ovih nepunih 6 mjeseci usavršila engleski jezik, koji im je slamka spasa dok ne usavrše nizozemski. Doista me raduje pomisao da će djeca ubrzo naučiti nizozemski i usavršiti engleski, sto će im jednog dana biti od velike koristi.

Također, multinacionalna i multikulturalna sredina, iako živimo u manjem gradu, omogućila im je divna prijateljstva s djecom iz cijelog svijeta. Ovdje se svi druže bez predrasuda, a djeca su djeca, bez obzira na boju koze ili jezik koji govor. Ono što je definitivno najljepše u čitavom ovom procesu, je činjenica da smo zajedno više nego prije. Djeca su međusobno povezanija, ali i samostalnija u nekim svakodnevnim obvezama. Je li to zbog nedostatka povremenog baka i deda servisa, lockdowna, novog okruženja ili kombinacija svega navedenog, teško je reći. Bitno je da je ishod povoljan za sve nas.

Još jedna činjenica koja mene veseli, poruke su poznanika, bivših kolega s fakulteta, prijatelja, koji su dobili poticaj da aktivnije razmisle o dugo željenom preseljenju. Skeptično očekuju negativna iskustva, no realna, a ipak pozitivna, za njih su, kako kažu, vjetar u leđa. Nije mi cilj propagirati iseljavanje mladih iz Hrvatske, već ohrabriti roditelje koji imaju i više djece, da je takav pothvat itekako moguć. Jednostavan nije, ali uz pozitivan stav i pripremu, nije nedostižan. Vjerujem, uz odsustvo pandemije, još mnogo jednostavniji i manje stresan.”

Preseljenje u inozemstvo najbolja je odluka koju smo donijeli – Maja, Köln

“Kad smo preselili, Morana je imala 2,5 godine. Dovoljno velika da zna koliko voli svoju baku i vrtić i Hrvatsku, a opet dovoljna mala da se asimilira za čas. Istina, imali smo etape plakanja i nedostajanja, ali smo na početku i jako često letjeli kući (svaka 2-3 mjeseca) tako da je nedostajanje bilo zaista minimalno. Svaki put bi jedva dočekala ići, a onda se jedva čekala vratiti jer su je ovdje u Njemačkoj čekali prijatelji, vrtić, tata i njena soba. I to je zaista funkcioniralo.

Ima talent za jezike tako da je već s 4 godine tečno pričala tri jezika, a i sada nam znaju reći da ne mogu vjerovati da joj njemački nije prvi kad ju čuju. Ona sve to shvaća kao veliki kompliment i jako je ponosna na svoje znanje.

Ipak, zadnjih 18 mjeseci prolazimo ozbiljniju krizu – osim što je izgubila baku, prorijedili su se i naši odlasci (zbog redovnog posla i škole), a onda je na sve to došla i pandemija. I zaista joj teško pada razdvojenost od cijele obitelji.

Iako i sada, ako ju pitate, ona će vam reći da jednako voli Hrvatsku i Njemačku i ne zna koja je bolja. Ona zaista ima dvije domovine i to je divno: jednu domovinu za život, a drugu za godišnji odmor ispunjen obiteljskom ljubavlju.

Vjerujem da je ovo preseljenje najbolja odluka koju smo donijeli i ona će biti svjesna mogućnosti kako bude rasla. Ali isto tako, ona je već sada otvorena liberalna djevojčica koja različitosti gleda kao nešto najpozitivnije i najljepše na svijetu i ja se nadam da će joj svijet pokazivati baš tu svoju stranu najviše.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli #misusovo (@maja_marich)

Prilagodba na život u inozemstvu teža je odraslima nego djeci – Spomenka, München

“Luna je dijete koje, vjerujem, u svom šestogodišnjem životu ima više kilometara pređenih nego mnogi ljudi za cijeli život. Kada je imala samo 4 mjeseca preselili smo se u Trst, vozili smo se autom, avionom i za tih njenih godinu dana promijenili 3 stana, tako da njoj sama selidba u Njemačku nije bila uopće neobična. Jednostavno mislim da joj je, tako malenoj, bilo važno da smo nas dvoje tu, tako da joj promjena boravišta nije mnogo značila. Međutim sa odrastanjem i sazrijevanjem ona je počela shvaćati da mi živimo ovdje, a baka, djed, bratići, sestrične i tetke žive u Srbiji. Njoj je Srbija asocijacija na beskrajnu ljubav kojom je tamo okružena i čini mi se da joj ti rastanci sve teže padaju. Evo baš, prije par dana, pred naš put u Njemačku, rastajali smo se sa sestrama od tete i ona je baš gorko plakala uz sva ona pitanja na koja jedan roditelj ne može dati lak odgovor – zašto SAMO mi živimo u Njemačkoj, zašto ne možemo živjeti u Beogradu, zašto oni ne mogu živjeti kod nas? Tako da vjerujem da nam nailazi jedan zahtjevniji period gdje ćemo morati malo više objašnjavati zbog čega su svi daleko – dok ne odraste dovoljno da razumije da smo u Njemačkoj željeli malo sigurniju budućnost od one koju im može pružiti Balkan. Jedna velika prednost i zahvalnost ide video pozivima koji ipak donekle, trenutno, ublažavaju tu njenu tugu. Međutim, vjerujem da, trenutno, tome doprinosi i korona, jer ne idu u vrtić i ne viđaju redovno prijatelje, pa je možda taj osjećaj usamljenosti, po povratku iz Srbije, malo izraženiji nego inače.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Spomenka I Expat family (@ourlifeingermany)

Što se vrtića tiče, Luna je imala oko godinu i pol kada samo se preselili za Njemačku, ali obzirom da sam ja bila trudna s Lukom, prvih godinu i pol dana boravka u Njemačkoj sam ih oboje čuvala kod kuće.   Tako da je Luna krenula ovdje u vrtić tek s pune 3 godine bez riječi znanja njemačkog jezika.

Rekla bih da je njen polazak u vrtić bio stresniji meni nego njoj, jer sama pomisao na to da boravi negdje gdje ne razumije apsolutno nijednu riječ i gdje ne može reći je li gladna ili joj se spava, je u meni izazivala paniku i vrlo se često pitam kako je tih 5-6 sati boravka tamo, u početku izgledalo u njenoj glavi – je li bila i koliko je bila uplašena, je li joj bilo ok… Mislim da joj nije bilo nimalo lako. Međutim obzirom da je München grad koji poslije Nijemaca ima najveći broj ljudi sa ex Yu prostora, tako je i Luna imala sreće da ima jednu odgajateljicu i jednu kuharicu i nekoliko prijatelja koji je razumiju, pa smo taj period do učenja jezika lakše prebrodili. Međutim, dojam koji sam stekla, je taj da djeci ta prilagodba ide mnogo lakše nego nama odraslima. Oni jednostavno imaju prijatelje, igraju se i ne treba im jezik za to. A vremenom uz igru, usvajaju jezik bez ikakvih poteškoća. Oni ne razmišljaju o redu riječi ili padežima, oni jednostavno pričaju. I Luna je doslovno u prvih 6 mjeseci boravka u vrtiću, već tečno govorila jezik. Naravno sada je taj jezik na mnogo višem nivou i neusporedivo bolji od mog znanja njemačkog! Također, ona dugo nije uopće razumjela da priča dva potpuno različita jezika i nije znala da mi prevede konkretnu riječ već na moje pitanje šta neka njemačka riječ znači, dobivala sam deskriptivno objašnjenje na srpskom jeziku. E sada je već naravno situacija drugačija. Međutim i u vrtićima se dosta vodi računa o tome, pa se dvojezičnoj deci već u predškolskom uvode dodatni satovi njemačkog jezika, koji se po potrebi nastavljaju u prvom razredu osnovne škole.

Iskreno mislim da što su djeca mlađa da im ta adaptacija i selidba mnogo lakše padaju nego starijoj deci. Luka je krenuo u vrtić sa godinu dana i on je jednostavno počeo pričati oba jezika istovremeno. Luna je tečno govorila srpski, a morala je boraviti u vrtiću po 5-6 sati gdje ne razumije ništa, ali je opet brzo usvojila njemački jezik. Vjerujem da je djeci, koja se recimo presele u školskoj dobi, još teže jer pored toga što moraju naučiti brzo jezik, mijenjaju sredinu, ostavljaju stare, a stječu nove prijatelje, a uz sve to moraju nadoknaditi gradivo u školi. To je jedan od razloga zbog kog se zaista divim našoj deci – kako se brzo snađu, kako usvajaju jezik i kako su veliki borci.

Ako pričamo o prednostima, rekla bih da se ovdje djeca mnogo ranije osamostaljuju nego na Balkanu –  sami se hrane, sami se oblače, zatim već s godinu dana počinju voziti bicikl za ravnotežu, romobile i do polaska u školu su toliko sigurni da sami idu biciklima do škole (doduše to je i do sigurnosti samog grada). Također, ovdje se djeca igraju vani bez obzira na vremenske uvjete i jednostavno su naviknuti da im vremenske prilike nisu prepreka za izlazak van. Jedna od većih prednosti je sigurno i jezik koji priča kao materinji i koji će joj bezobzira na to gdje ćemo nekad živjeti, ostati kao jedna od najvećih vrijednosti u životu, zatim ljubav prema svim godišnjim dobima i želja da voze bicikle i romobile i po lijepom vremenu ali i snijegu i kiši. To je nešto što je mojoj balkanskoj glavi još uvijek teško prihvatiti.

Kao nedostatak bih možda navela manjak empatije među roditeljima i odgajateljima i među djecom. Ali to je tako u kulturi Bavarske, ta hladnoća i ,,svako za sebe,, princip. Dok je Luna bila manja ja sam se zaista dosta raspitivala u vrtiću o njenom napretku, ponašanju – ali nisam baš često dobivala neke konkretne odgovore i često su se čudili zašto se ja toliko brinem jer se generalno sva djeca snalaze. I zaista jedan od najvećih problema, konkretno u München-u, je dobivanje vrtića, i njegova cijena. Mjesto u vrtiću je zaista teško dobiti, posebno ako jedan od roditelja ne radi (a pritom ne možeš ni naći posao dok dijete ne krene u vrtić i to je zaista jedan začarani krug).

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Spomenka I Expat family (@ourlifeingermany)

Ako sagledam sve prednosti i mane ovog našeg iseljeničkog života – rekla bih da će im u životu puno značiti sva ta snalažljivost koju su morali upotrijebiti kako bi pronašli svoje mjesto pod Suncem u zemlji koja nije njihova, nove prijatelje na nepoznatom jeziku, i taj jezik koji su od malena naučili kao svoj. Što su se tako mali susreli s drugačijom kulturom, vjerom, nacionalnostima i što im je to sve normalno i prihvatljivo. Mislim da će im to donijeti veliku širinu u razmišljanju u životu i mnogo toga vrijednog.

A ako pričamo o nedostatcima to je onda sigurno nedostajanje najbližih ljudi, ali opet, mi smo zaista relativno blizu – ništa što sat i pol leta avionom ne može da riješi.
Oni zaista vole Njemačku i vrtić i svoje prijatelje, a vjerujem da će s vremenom nekako i shvatiti tu našu odluku da žive daleko od ljudi koje najviše vole.”

MAJČINSTVO DALEKO OD DOMA I OBITELJI – SUPERMAME

Objava mame otkrile sve prednosti i nedostatke života u inozemstvu s djecom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.