Oznaka: život

pakiranje za odlazak

Koliko istovremeno jedna stvar može biti divna i strašna. Pakiranje. Planiraš na neko divno putovanje, pripremljen je kovčeg dovoljno velik i dovoljno lijep. Svejedno, osjećaj pakiranja nije više lijep. Pakirala si se svakog petka kako bi otišla odmoriti se k svojima s malenom bebom. Veselila si se tome što će u subotu ujutro deda uzeti bebicu i ti ćeš spavati tih sat vremena kojima se čitav tjedan veseliš. Ne postoji poklon koji je ljepši od toga. Ali je pakiranje značilo i da ćeš otići u obitelj koja je cjelovita, koja će te cijelo vrijeme podsjećati koliko si ti necjelovita u svojoj polovičnoj obitelji. Možda tako ne bi trebalo biti, ali osjećaš istovremenu tugu i radost boravkom u kući koju ispunjavaju muž i žena te njihovo dijete. Što sam ja kriva…

što je loš odnos?

Naslov služi tome da vam privuče pozornost. Ono što ja zaista mislim jest da nije „odnos“ taj koji je loš jer onda znači da je odnos nešto izvanjsko. Volimo reći za odnos da je loš, no ja bih rekla da se radi o našem nezadovoljstvu uz drugu osobu. Našem neostvarivanju kako smo zamislili i nezadovoljenim potrebama kako nam najbolje odgovara. Trik je što svatko od nas želi na drugačiji način ostvariti se odnosno zadovoljiti vlastite potrebe. Pitanje je koliko će se naše ideje preklopiti i koje vrijednosti su nam slične. Netko će tako potrebu za zbližavanjem ostvarivati više kroz komunikaciju dok će druga osoba tu istu potrebu zadovoljavati kroz slušanje i fizički dodir. Nekome je moćno pomoći drugoj osobi i otići u dućan po njezin omiljeni jogurt dok je drugome…

smijemo li biti debele?

„Kak je debela!“ – izgovorila je anonimna osoba A o javnoj osobi B u videu koji je instantno postao viralan pa je tako nekako, na moju žalost ili sreću (još se uvijek nisam odlučila) došao i do mene. Moram priznati, isprva nisam shvatila poantu – vidjela sam, po mojim skromnim kriterijima iznimno lijepu ženu, koja se bavi svojim poslom, nasmijana, prpošna i simpatična komunicira s osobom C, i što bi ljepše rekli oni zapadniji od nas – minding her own business. Tek u drugom gledanju shvatila sam foru – iza glavne akterke scenskog događaja odvijala se „prava“ scena koja s punim pravom plijeni pažnju jer je školski primjer dobrog starog – preziranja jedne žene; ovog puta sve imamo snimljeno kako bismo se po potrebi podsjetili kako točno izgleda posramljivanje one…

LA kronike obitelji Petrušić: kad san postane realnost

“Lava. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.” Započelo je kao jedan ludi san, a sad je taj san postao realnost. Dok sjedim u stanu tamo negdje preko bare, razmišljam o zahvalnosti koju je hrvatski narod probudio u meni. Nakon života u nekoliko europskih država i dalje tvrdim da našu srčanost, borbenost i zajedništvo nema nitko. Dokazali ste vi to ne tako davno, ostavljajući srce na terenu za naše dijete. I sad – sad kad je sve gotovo. Kad lijek teče njezinim tijelom i dalje procesuiram sve što se dogodilo. Naš život u Los Angelesu je trenutno buran i turbulentan, ali…

majka mora biti zdrava

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako sam objavila prvi tekst o majčinstvu. Iza nas je jedan jako lipi zabavni period laganog tempa i jedan prilično izazovan koji se poklopio s dolaskom proljeća, ove godine prilično šućmurastog i išempjanog. Oba su sastavnice cikličkog procesa življenja i učenja. Danas se želim osvrnuti na nevidljive terete majčinstva, temu za koju se u jednoj Instagram anketi pokazao veliki interes. Nevidljivi teret ili posao je svakodnevni behind-the-scenes rad koji osoba mora zapamtiti i obaviti kako bi neka organizacija funkcionirala normalno. U slučaju roditeljstva, najčešće majčinstva, to je držanje četiri kantuna kuće plus održavanje krova i okućnice. To su brojne stvari fizičke, mentalne, emocionalne i logističke naravi koje žena nosi na ramenima pored očigledne ogromne odgovornosti za novi život. Njih nitko ne primjećuje, a bez istih bi…

iscrpljena, neispavana, dekoncentrirana? i ja sam bila sve dok nisam otkrila pravi uzrok

Što ako za tvoj umor nisu krivi užurbana svakodnevica i djeca? Čini li ti se da ne možeš više? Patiš od nesanice? Osjećaš se stalno pod stresom? Ne pamtiš dobro? Osjećaš da će ti srce svojim lupanjem probiti prsni koš? Česte glavobolje? Ostajanje bez daha? Sve ovo iznad su bili i moji simptomi. Objašnjavala sam sama sebi da je to stres zbog posla pa zbog bolesti klinaca pa zbog puno obaveza pa zbog kombinacije svega. Hoćete odgovor? Ništa od navedenog. Za sve je krivo bilo željezo u krvi! Kad ste zadnji puta napravile sistematski pregled? Kad ste zadnji puta razmišljale o svom zdravlju? Mislim da mi žene sve bolesti i simptome nekako gurnemo ispod tepiha, u smislu, ma nije ništa, proći će. Nije da nam je temperatura 37°C pa smo…

od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss) Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo. Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom. Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar…

povratak u rutinu – kako spriječiti burnout nakon godišnjeg

Ljeto je pri kraju, a mi smo se već vratili u rutinu. Počeli su vrtić i škola, vraćamo se na posao i gomili obaveza – kućanski poslovi, smišljanje jela i kuhanje, rođendani, pokloni, pregledi… Previše svega prenaglo. Kako nam sad izgleda početak dana? Šest je sati (možda i ranije) i vjerojatno ste popili svoju prvu od mnogih kava uz koju ćete preživjeti jutro. Nakon što ste sve izvukli iz kreveta, suočili ste se s velikom raspravom o doručku – tko jede koje žitarice i u zdjeli koje boje. Nakon toga slijedi spremanje – kosa, zubi, odjeća: hlače, majice, jakne, torbe, tenisice… I to ste riješili i napokon ste spremni izaći. E sada ste vi zaboravili mobitel, ne možete naći ključeve, zaboravili ste gdje ste parkirali možda? Nema osobe koja nije…

preživjela sam svoju smrt

Nije tako dramatično kako se na prvi pogled čini, ali tako je sa svim dramatičnim događajima. Jednog dana shvatiš da su najgore stvari zapravo bile one najbolje koje su ti se trebale dogoditi i dovesti te tu gdje si sada. Nedavno sam gledala odličan film o mladoj ženi koja je ostala neplanirano trudna. To se dogodilo u prvoj verziji priče, a u drugoj je test bio negativan (Look Both Ways – Netflix). Film dalje paralelno prati dvije razvojne linije realnosti u kojima ima podjednako puno tuge, sreće, nade, ljutnje, umora, snova, zajedništva i samoće. Na kraju žena stiže na isto mjesto. Ono koje ju je čekalo, koje je osmislila i nacrtala u svojim snovima. Put koji ju je do tamo vodio bio je različit, uključio druge ljude, ali slična iskustva….

mama, skoči iz aviona!

Strah je vrag, kažu. I sve nas goni – u jednoj situaciji ili drugoj. Kada sam prvi put vidjela da u Poreču možeš skočiti iz aviona u tandemu s instruktorom osjetila sam ogroman nalet uzbuđenja. Počela sam gledati YouTube videa svih mogućih skokova koje sam mogla pronaći. Uzbuđenje je samo raslo i nije stalo sve do nekoliko sati nakon samog skoka. A i onda se nastavilo javljati u naletima sjećanja i pregledavanja snimki. Mjesec dana sam čekala da netko odluči ići sa mnom, ali nisam to dočekala. Iako su neki imali volju, trenutak za njih nije bio pravi. I tako sam rezervirala svoj skok za jedan lijepi petak na godišnjem odmoru. Dok sam pregledavala YouTube snimke bila sam jako hrabra – pa mogu ja to! Ali kad sam rezervirala… Mogu…

Povežimo se na Instagramu!