iscrpljena, neispavana, dekoncentrirana? i ja sam bila sve dok nisam otkrila pravi uzrok

Što ako za tvoj umor nisu krivi užurbana svakodnevica i djeca? Čini li ti se da ne možeš više? Patiš od nesanice? Osjećaš se stalno pod stresom? Ne pamtiš dobro? Osjećaš da će ti srce svojim lupanjem probiti prsni koš? Česte glavobolje? Ostajanje bez daha? Sve ovo iznad su bili i moji simptomi. Objašnjavala sam sama sebi da je to stres zbog posla pa zbog bolesti klinaca pa zbog puno obaveza pa zbog kombinacije svega. Hoćete odgovor? Ništa od navedenog. Za sve je krivo bilo željezo u krvi! Kad ste zadnji puta napravile sistematski pregled? Kad ste zadnji puta razmišljale o svom zdravlju? Mislim da mi žene sve bolesti i simptome nekako gurnemo ispod tepiha, u smislu, ma nije ništa, proći će. Nije da nam je temperatura 37°C pa smo…

od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss) Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo. Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom. Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar…

povratak u rutinu – kako spriječiti burnout nakon godišnjeg

Ljeto je pri kraju, a mi smo se već vratili u rutinu. Počeli su vrtić i škola, vraćamo se na posao i gomili obaveza – kućanski poslovi, smišljanje jela i kuhanje, rođendani, pokloni, pregledi… Previše svega prenaglo. Kako nam sad izgleda početak dana? Šest je sati (možda i ranije) i vjerojatno ste popili svoju prvu od mnogih kava uz koju ćete preživjeti jutro. Nakon što ste sve izvukli iz kreveta, suočili ste se s velikom raspravom o doručku – tko jede koje žitarice i u zdjeli koje boje. Nakon toga slijedi spremanje – kosa, zubi, odjeća: hlače, majice, jakne, torbe, tenisice… I to ste riješili i napokon ste spremni izaći. E sada ste vi zaboravili mobitel, ne možete naći ključeve, zaboravili ste gdje ste parkirali možda? Nema osobe koja nije…

preživjela sam svoju smrt

Nije tako dramatično kako se na prvi pogled čini, ali tako je sa svim dramatičnim događajima. Jednog dana shvatiš da su najgore stvari zapravo bile one najbolje koje su ti se trebale dogoditi i dovesti te tu gdje si sada. Nedavno sam gledala odličan film o mladoj ženi koja je ostala neplanirano trudna. To se dogodilo u prvoj verziji priče, a u drugoj je test bio negativan (Look Both Ways – Netflix). Film dalje paralelno prati dvije razvojne linije realnosti u kojima ima podjednako puno tuge, sreće, nade, ljutnje, umora, snova, zajedništva i samoće. Na kraju žena stiže na isto mjesto. Ono koje ju je čekalo, koje je osmislila i nacrtala u svojim snovima. Put koji ju je do tamo vodio bio je različit, uključio druge ljude, ali slična iskustva….

mama, skoči iz aviona!

Strah je vrag, kažu. I sve nas goni – u jednoj situaciji ili drugoj. Kada sam prvi put vidjela da u Poreču možeš skočiti iz aviona u tandemu s instruktorom osjetila sam ogroman nalet uzbuđenja. Počela sam gledati YouTube videa svih mogućih skokova koje sam mogla pronaći. Uzbuđenje je samo raslo i nije stalo sve do nekoliko sati nakon samog skoka. A i onda se nastavilo javljati u naletima sjećanja i pregledavanja snimki. Mjesec dana sam čekala da netko odluči ići sa mnom, ali nisam to dočekala. Iako su neki imali volju, trenutak za njih nije bio pravi. I tako sam rezervirala svoj skok za jedan lijepi petak na godišnjem odmoru. Dok sam pregledavala YouTube snimke bila sam jako hrabra – pa mogu ja to! Ali kad sam rezervirala… Mogu…

jesmo li mi ljudi bića koja su plemenita ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem?

Od njegova sam rođenja razmišljala o tome kako ga odgajati. Da uzvrati udarac ili da se povuče? U mom sam odrastanju često bila ona koja se povlačila i popuštala. U podsvijesti mi je bila rečenica „To nije lijepo.“ I onda sam odrastala i povlačila se vrlo često, a u meni bi se svaki put nakupio jedan kamion ljutnje koji bi rekao : „Želim se boriti! To nije u redu!“ Jesmo li mi ljudi zaista bića koja su plemenita i miroljubiva ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem? U zadnje sam vrijeme bila pod velikim teretom toga da potpuno odustanem od svoje miroljubivosti i strpljivosti i krenem u napad na sve koji su me iskorištavali, zanemarivali ili odgurivali. Ma dosta mi je više onih koji se guraju…

kad će prvo/drugo/treće/stoto ilitiga daj mi da budem dio tvog života

Dok nismo uselili u naš stan (khm…zapravo stan od banke), ovog pitanja nije bilo. No imam osjećaj kako smo stavili ključ u bravu da je svima došla obavijest na google kalendaru da je sad postalo okej počet postavljati to pitanje. Sada više nemaju izgovora. Imaju krov nad glavom i „previše“ godina – što mogu još čekati? Isti podsjetnik se valjda javi kada prestaneš dojiti ili daš dijete u vrtić jer najgore što se može dogoditi je prevelika razlika u godinama pa kako ćeš onda? Nije mi nikad bilo jasno gdje zapravo čuči taj poriv, taj mali glasić u tebi koji te kopka, da osim što razmišljaš o zakačenim jajnim stanicama u tuđoj maternici, da i tu znatiželju sprovedeš u djelo. Prvo da dobaciš usput, kao dobar dan kako vam je…

dobar je strah…od poderanih gaća

U svima nama postoji strah. Toliko velik da nam ponekad ne dozvoljava da živimo i funkcioniramo normalno, što god to značilo. Uzmimo za primjer da vozim dijete na redoviti pregled kod liječnika. Dijete će pregledavati, oblačim mu čistu odjeću i donje rublje. Sva garderoba jednostavno mora mirisati na omekšivač, jer Bože sačuvaj da netko tamo pomisli kako sam aljkava majka čije dijete ne miriši. I ja oblačim čitave gaće, obrijem noge, jer eto nikad se ne zna… Tijekom našeg odrastanja u nama je usađena činjenica da je izgled sve. Činjenica toliko snažna da je postala svojevrsna mantra. Uvijek slušamo kako se može dogoditi da me baš sada udari auto, dolazi hitna, voze me tko zna gdje, a na meni poderane gaće i neobrijane noge. Jer zaista, u tim trenutcima najbitnije…

sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka. Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom…

zašto smo odlučili sve napustiti i putovati svijetom idućih godinu dana?

Zašto smo odlučili sve napustiti i putovati svijetom idućih godinu dana? Htjela sam ovaj tekst napisati u nekoliko navrata zadnjih nekoliko mjeseci, ali naprosto ga nisam mogla uobličiti. Ono što je nekada jako jednostavno, isto tako nekada ima svoje razloge da ne dođe od prve (nekada ni od stote). Ali zadnjih dana intenzivno razmišljam kako da vam najbolje dočaram odluku koja je došla iznenada i za koju je trebalo i hrabrosti i spremnosti da je se donese. Pišem ovaj tekst u hladu smokve dok slušam zrikavce kako pjevaju. Uskoro će biti 3 mjeseca od kada smo napustili Dansku. Ono što je trebao biti kratak predah od problema i izazova koje nam je prošla godina donijela (u našem slučaju to je bilo vrlo intenzivno razdoblje renovacije i poteškoća s kućom) doslovno…