“A što ako napravim neku grešku?” je rečenica za koju sam sigurna da si je izgovorilo 99% poduzetnica i poduzetnika. Nisam napisala 100% jer uvijek postoji mogućnost pogreške i odstupanja. Kužiš? Uvijek postoji mogućnost da ćeš pogriješiti. Uvijek postoji mogućnost da nešto napraviš, iz tko zna kojeg razloga, i naknadno shvatiš da si napravila/napravio grešku. Pa što? PA što ako pogriješim? Ispričaš se, pokušaš ispraviti (ako je moguće) i ideš dalje.

Otvaram Instagram uz prvu, jutarnju kavu i vidim Sonjin story. “Što se dogodilo?” pomislim jer nisam možda sve popratila. Kliknem jer vidim da je dijeljeno sa Supermame profila. Tražim grešku, ne vidim ju. Idem post po post i skužim na jednom hrpu komentara. “To je to” pomislim jer odskače od uobičajenog broja komentara na objavama. Čitam komentare i zapitam se kako nisam to doživjela na
taj način. Pročitam dva koja su konstruktivne kritike uz malu dozu izbacivanja frustracija. “Ajde dobro, kužim sada”. Dignem pogled od mobitela i pomislim “Je li moguće da kada treba nekoga “kamenovati” imamo snage napisati komentar, a kada ga treba podržati, nemamo snage stisnuti ni lajk?”

Vrtim film: imale su izložbu, trebalo je to sve pripremiti, dogovoriti, fizički odraditi, putovati iz Padove i Zagreba prema Splitu i Trogiru pa nazad, trebalo je pripremiti i u obitelji možda šta će se jesti, posložiti malo stan, robu, dogovoriti što-ako-nešto-dok-me-nema, pripremati sadržaj i tekstove za društvene mreže, objavljivati druge članke, slagati newsletter… I u svemu tome (a vjerujem još puno toga) dogodi se – greška. Greška koja možda i nije tolikih razmjera, ali društvo ju je tako detektiralo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Je li se i tebi dogodila greška, za koju možda nisi ni pomislila/pomislio da će se krivo interpretirati i pokrenuti niz ružnih reakcija koje će zaboljeti jer – nisi ništa loše mislila/mislio?

Je li netko u tvojoj bližoj okolini napravio/la grešku zbog koje si izbacila/o kritiku bez filtera? Kako si se osjećala/o? Kako se osjećala osoba kojoj si to izgovorila/o?

Što kažeš svom djetetu kada napravi grešku? Iskritiziraš li ga ili mu pokušaš objasniti zašto misliš da nešto nije ok, zagrliš ga/ju i kažeš “Bit će sve ok. Tu sam za tebe. Svi griješe.”

Stani. Razmisli. Ako nekoga cijeniš, nemoj ga na prvu grešku ispljuvati kao da dosadašnji rad ništa ne vrijedi zbog – te jedne greške. Budimo tu jedni za druge. Budimo si podrška.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava (p)a što ako pogriješim? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kupiti stan u Hrvatskoj – 9 praktičnih savjeta s ruba živčanog sloma

Nakon otprilike 7 godina zajedničkog života, moj (tadašnji) muž i ja odlučili smo se upisati u klub Dužni do groba te kupiti svoj komadić nekretnine pod suncem. Vrijeme je – po našem saznanju – bilo idealno za to: dijete ima još dvije godine do škole, taman će stići upoznati kvartovsku djecu i veselo krenuti u školu iz SVOG doma. Pa nećemo se valjda seliti kad već krene u školu da je onda mora mijenjati?!

Čuli smo da su neki naši prijatelji tražili stan godinu dana. Koji luzeri! Oni su previše tražili – imali su točnu viziju kvarta i stana i uopće nije čudno da im je toliko trebalo da se sve zvijezde poklope. A ne, nećemo mi tako. Mi ćemo biti pametniji.

Recimo da imamo budžet (pritom budžet nije novac koji doista imamo, nego iznos za koji možemo dići kredit, a da istovremeno ne moramo WC papir zamijeniti prospektima iz trgovina). Za te novce, bili smo spremni uzeti bilo što pristojno. Stan ili kuća? Nije važno. Mjesto, kvart? Bilo što od Sesveta na istoku do Zaprešića na zapadu i Velike Gorice na jugu. Kat? Nevažno. Lift? Sporedno. Toplana? Koga briga! Parket, PVC stolarija, balkon, spremište, parkirno mjesto, blizina trgovine, blizina parka…. nebitno, nebitno, nebitno! Pristajemo na SVE, samo da je u pristojnom stanju i da si možemo priuštiti.

Ispostavilo se da je ovaj pristup bio apsolutno pogrešan, jer, za razliku od onih luzera, mi nismo stan tražili jednu, nego dvije godine. Dvije. Nije to bilo 730 dana aktivnog traženja, ali sigurno je tijekom te dvije godine bilo barem 250 dana kada smo se (nakon redovnog posla) bavili samo stanom – pregledavanjem oglasa, zivkanjem, obilascima… To je takvo psihofizičko i financijsko iscrpljivanje da se i danas malo stresem kad se toga sjetim. Vjerujem da je gore jedino kad sam nešto gradiš pa moraš obilaziti gradilište svaki dan i nadati se da nijedan majstor nije krivo shvatio tvoje upute.

Iz upravo navedenog proizlaze prva dva savjeta.

Savjet br. 1

Saznajte ili odredite koliki vam je budžet. O obilasku banaka i traženju ponuda za kredit napisano je puno stručnih tekstova pa se neću ovdje zadržavati. Doduše, nekako sam potisnula sva ta mučna sjećanja pa baš i ne mogu puno reći o tome.

Savjet br. 2

Napravite što detaljniju specifikaciju željene nekretnine, sa stvarima koje su obvezne i “opcionalne”.  Budite spremni na malene ustupke, ali ne odustajte od onog što je vama osobno najvažnije (pa makar to bilo da kuhinja gleda na sjever). Koliko god možda čudno zvučalo: što jasniju viziju imate, veća je šansa da do nje stignete.

Nakon prvog kruga neuspješnih obilazaka, napravila sam specifikaciju stana kojeg želim. Planirala sam to poslati agenciji, jednog dana kad ih angažiramo. Iz nekog razloga, nikad to nismo učinili. Ali specifikacija je stajala. Tu i tamo bih bacila oko i tužno shvaćala kako polako odustajem od jedne po jedne stvarčice s te liste. Mjesec-dva nakon što smo kupili stan, ponovno sam pronašla taj popis i shvatila da smo našli stan koji ispunjava gotovo sve navedene zahtjeve. Jezivo!

Savjet br. 3

Provjerite ima li stan sve prostorije koje tražite. Ako u oglasu niste vidjeli fotografije svih prostorija, velika je mogućnost da te prostorije uopće ne postoje.

Sjećam se prve nekretnine koju smo išli pogledati – bila je to jedna lijepa novija kuća u okolici Zagreba. Cijena je bila prihvatljiva (vjerujem da su je kasnije prodali za puno veći iznos), čak je i stanje na terenu poprilično odgovaralo onome napisanom u oglasu, osim što jedna kupaonica nije bila dovršena, ali eto, oni su sve pripremili; treba samo povući cijevi i staviti pločice i sanitarije… Možda to nisam naglasila, ali nisam uradi sam tip osobe, barem ne kad je riječ o postavljanju pločica. Ideja nam je bila kupiti dovršenu stambenu jedinicu. Nismo ni sanjali da se to mora posebno naglasiti. Obilazili smo kuće bez fasade (pri čemu su taj detaljčić nekako ispustili u oglasu), kuće s neožbukanim sobama, nedovršenim kupaonicama, pa čak i neriješenim imovinsko-pravnim pitanjima.

Da se razumijemo – nekome ne smeta nedovršena soba i nije mu problem da to sam sredi jer ima vremena, novaca, ideja… Super! Win-win. Ali mi nismo tražili nešto takvo! Ako gledam kuću koja košta X novaca, onda hoću gotovu kuću za X novaca, a ne za X+3Y+13Z-2T+8Q. I još tri godine. Razumijem i stav tih ljudi – boje se, ako napišu istinu, nitko neće doći pogledati, a ovako nekoga možda i nagovore. Vjerujem da takav pristup pali u nekim situacijama. Kod mene ne pali. Kad dođem na lokaciju i vidim da to nije ono što je pisalo u oglasu, automatski preračunavam koliko me koštalo gorivo i vrijeme koje sam utrošila na stvar koju apsolutno nema šanse da kupim. Kod mene su stvari vrlo jednostavne: na temelju prezentiranog u oglasu odlučujem je li ta cijena prihvatljiva i želim li to ići pogledati. Ako dolaskom na lokaciju vidim da ste me prevarili, s vama sigurno neću poslovati.

Iz toga proizlazi savjet br. 4: ako si želite uštedjeti vrijeme, za svaki slučaj pitajte jesu li svi zidovi izgrađeni i ožbukani. Ako vam je to važno. Ako nije, sigurno ćete vrlo brzo naći nešto za sebe.

Savjet br. 5

Cijene se uvijek spuštaju cjenkanjem. Osim kad se podižu.

Gledali smo nekoliko predivnih stanova koji su bili malo iznad naše gornje granice, ali ajde, svi govore da se cijena može spuštati. Ne i u našem slučaju. U nekoliko se navrata dogodilo da dođemo pogledati stan i onda nam vlasnici kažu da cijena nije ta – malo su se zeznuli s procjenom… i zapravo je 10.000 € više (interesantno kako se uvijek zeznu za okruglu cifru).

Budući da smo stan počeli tražiti taman prije vala poskupljenja, nesretnih APN-ova i sl., svjedočili smo kako su za neke nekretnine cijene doslovno preko noći skočile za 20.000 €. Sve smo oglase znali napamet, sve slike, lokacije i razloge za i protiv… Gledaš kako ti cijene rastu naočigled, a ti ne možeš učiniti ništa da to spriječiš. Ili da brže nađeš nešto relativno dobro.

Savjet br. 6

“Namještaj ostaje u stanu” ponekad znači: “Ostavit ću ti zavjese.”

Od svih bisera koje smo susreli, teško je izabrati najvećeg. Teško je izabrati čak i Top 10, ali evo, one of my personal favorites… U oglasu stoji da se stan prodaje potpuno namješten i uređen, sa svim aparatima (a izgleda stvarno fenomenalno). Prilikom razgledavanja spomenem tu informaciju, više onako kurtoazno jer ne znam što bih razgovarala s vlasnicom. “A neeee, to je pisalo za iznajmljivanje” (Koje iznajmljivanje? Našla sam oglas pod “prodaja”!). No, eto, može mi ostaviti zavjese ako želim. Je li ona to meni upravo rekla da ću za nekoliko tisuća eura više dobiti… zavjese?! Ako me tad nije šlagiralo…

Savjet br. 7

Svatko ima svoju percepciju realnosti, što uključuje prostor i vrijeme.

Ne filozofiram, istina je:

“100 m od tržnice” nije jednako za onog tko prodaje i onog tko kupuje stan.

“5 minuta od vrtića” može značiti “5 minuta avionom”,

“Blizina svih važnih sadržaja” – to ponekad znači da imaš kiosk na kojem možeš kupiti sok, autobusnu kartu i čokoladu. Zar ti treba išta više od toga?

“Mirno susjedstvo” ponekad znači da ove godine nije bilo nijednog ubojstva. Barem do trenutka predaje oglasa.

“Vlakom ste u Centru za 10 minuta.” – provjera voznog reda pokazuje da vlaku na toj relaciji normalno treba 14 minuta, pod pretpostavkom da je krenuo na vrijeme i da se u Zaboku prestalo kopati.

“Stan u Zagrebu” je jako rastezljiv pojam. Recimo, ponekad moraš četiri puta odzumirati kartu da shvatiš na kojoj se strani svijeta to uopće nalazi… I onda vidiš da do Sesveta ima 17 minuta vožnje. Zagreb jest velik, ali postoje i drugi gradovi, sela i općine. I njihovi stanovnici imaju legitimno pravo prodavati nekretnine.

“Dvorište” ponekad znači 80 cm zelenog pojasa na ulazu u garažu.

Savjet br. 8

Ne postoji javni konsenzus oko “sobnosti”. Ako koristite filtere za pretragu oglasa, uključite i one s više i one s manje soba nego što želite. Poučeni prethodnim savjetom, sada već znate da vi i prodavatelj najvjerojatnije nemate istu predodžbu o tome što čini “sobu”.

Ako sam dobro informirana – a u to više nisam sigurna jer sam se nagledala i naslušala svega – soba je prostorija u stanu koja nije ni kuhinja ni kupaonica, a ima prozore i vrata. Dobro, osim hodnika. Znači, pod “sobom” računamo spavaću, dječju, dnevnu, radnu, gostinjsku sobu. Ako je dnevna soba spojena s kuhinjom, to se računa kao pola sobe. Dakle, stan koji ima jednu spavaću i jednu dnevnu sobu te odvojenu kuhinju smatramo dvosobnim, dok stan s jednom spavaćom i jednom dnevnom sobom koja je povezana s kuhinjom smatramo jednoipolsobnim. Ima raznih varijanti spajanja kuhinje i dnevne sobe pa je ponekad stvarno bedasto nazivati to “polovicom sobe”. Ne ulazim u to. No, činjenica je da su razna tumačenja: neki “sobom” smatraju samo spavaće sobe (neki ljudi spavaju u dnevnom boravku pa to i nije neki argument). Neki ljudi pak i kuhinju broje pod sobu, možda opet s argumentom da se i tamo može spavati? Neki naprosto ne priznaju ovu “polsobnost”.

Bez obzira na ove nesporazume oko sobnosti (na to smo oguglali još tijekom podstanarstva), ponekad se iznenadiš kad sobe doslovno…nema! Pritom ne mislim na ranije spomenut nedostatak žbuke. Jednom prilikom smo išli pogledati stan čiji nam se tlocrt jako svidio. Nakon trominutnog razgledavanja, gospodin (tadašnji) zakoniti i ja počnemo se pogledavati jer nešto ne štima. Ali nismo posve sigurni što jer smo tog tjedna svaki dan nakon posla pogledali barem dva stana. Više nismo znali koji stan gledamo. Muž (tadašnji) je konačno skupio hrabrosti i rekao da je u tlocrtu bila još jedna soba. “Da! Ta je soba prije bila ovdje pa smo rušenjem zida dobili ovu jednu veću.” Vjerojatno smo izgledali kao da smo upravo dobili neku jezivu dijagnozu pa se gospođa počela pravdati da je samo htjela pokazati da se tu može dobiti još jedna soba ako želimo. Da, želimo. Ali želimo za X novaca dobiti i tu sobu, a ne za X+knauf+nemampojmaštamijoštreba. Ne znam zašto nije napisala da ima kristalne lustere i zlatne slavine jer bi se i to moglo postaviti.

Savjet br. 9

Spremite se na šokove.

Ako vas sve ovo dosad nije dovoljno šokiralo, onda je vjerojatno malo toga što vas može uznemiriti. Ipak, bez obzira na vašu toleranciju za gluposti, predlažem da budete spremni na sve. Stvarno sve.

Jednom prilikom smo nakon gledanja stana išli guglati vlasnike jer nam je cijeli doživljaj bio nekako jeziv. Saznali smo da se radi o ljudima upletenima u neke nevjerojatne skandale s kojima se nismo htjeli petljati. Ne bih sad htjela biti indiskretna pa navoditi detalje. Uostalom, ta priča je toliko nevjerojatna da bi izgledalo kao da izmišljam.

Jako volim one ljude koji se ponašaju kao da mi čine uslugu jer prodaju to svoje bogatstvo po tako smiješnoj cijeni (nikad nije bila smiješna). Koliko su oni uložili u to, koliko su dali za… zavjese! Nema šanse da igdje drugdje nađemo nešto toooliko dobro za tako malo novca. Aha.

Super su mi i oni ljudi koji smatraju da znaju bolje od mene što mi treba. “Imate samo nju?”, pita agent pokazujući glavom na našu (jedinu) kćer. “Što će vam onda tri spavaće sobe? Dosta su vam dvije.” Nisam znala da broj djece određuje broj soba koje smiješ kupiti za vlastiti novac.

Zapravo, dok sad pišem ova sjećanja, shvaćam da smo (tadašnji) muž i ja bili izrazito strpljivi. Neke od prodavatelja, kao i neke od agenata, mogli smo slobodno ispsovati, ako već ne ispljuskati. Ali nismo. Bili smo pristojni i otrpjeli sve ekscentrike dok nismo našli nešto relativno normalno, što smo na kraju kupili. A nakon toga smo se razveli, što nije nužno međusobno povezano…

Epilog

Prvu verziju ovog teksta napisala sam negdje 2020. U međuvremenu sam se razvela, a cijene nekretnina su se opet povećale, tko zna koliko puta… To dvoje najvjerojatnije nije u međusobnoj korelaciji. No, savjeti  navedeni u ovom tekstu i dalje stoje jer su ljudi u prosjeku jednaki, situacije se ponavljaju… i možda jednog dana netko ispriča još bizarnije priče o traženju stana, koje ću vrlo rado pročitati, mada bi bilo bolje da ih ne morate doživjeti. Sretno svima koji traže nekretninu, bilo za najam, bilo za kupovinu! Treba vam stvarno vremena i energije da to možete izgurati, a malo humora uvijek pomogne.

Anonimno

Fotografije: unsplash.com

je li vrijeme za promjenu posla? – SUPERMAME

Objava kako kupiti stan u Hrvatskoj? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Osjećam se toliko loše da moram pisati. Suze su na speed dialu. Ni njima se više ne da. Osjećam takav pritisak u prsima, takvu težinu postojanja, da mi se čini da jednostavno moram nestati. Ovako se živjeti ne može! Srce pokušava istovremeno implodirati i eksplodirati. U grudima mi živi zmaj koji se koprca i pokušava izaći iz mog grla. A ja ga ne puštam. Naslućujem koji je ispravan put. Da pokažem svoju snagu? Da izrigam tu vatru već jednom na sve koji me ugnjetavaju? Na kolegice koje započinju mail s “draga” kako bi pokazale svoju lažnu dobru namjeru i usput me suptilno izvrijeđale? Na direktoricu koja vrišti na mene jer sam sama donijela odluku koja jest u domeni moje odgovornosti? Na šefa koji mi kaže da pustim i ne reagiram? Na kolegu koji se nakon 20 godina na istom radnom mjestu počeo praviti kao da je došao jučer i ne posjeduje baš nikakvo organizacijsko znanje (“ja sam tu biciklom”)? Na partnera koji mi sugerira kako bi svako jelo koje napravim moglo biti još malkoc bolje (pri čemu on ne kuha nikad)? Na prijateljicu koja mi svaki put otkaže dogovor jer se njenom djetetu baš sad ne da ili mu se danas ne druži s nama? Na poštara koji mi je bez pitanja ostavio paket u trgovini preko puta, iako bih radije otišla u poštu po to?

Beskrajno sam tužna i baš nekako jadna. Otkud je sve to došlo?

Zapravo mi je život objektivno trenutno jako dobar, zato me moje emocije toliko iznenađuju. Možda je moje unutarnje dijete (ili njih 28) zaključilo da konačno imam vremena pozabaviti se sobom. Ne moram rješavati egzistencijalne probleme, ni svoje ni tuđe. Imam sklonište, hranu, vodu, odjeću, zrak (manje-više). Prema Maslowu, zadovoljila sam fiziološke potrebe.

Sljedeća je na redu potreba za sigurnošću – imam posao, primanja, obitelj od dva člana (dijete + ja) i stan koji zapravo pripada banci sljedećih XY godina.

Sad dolazim do šoka – shvatila sam da sam zapela na trećoj razini – ljubav i pripadanje. Prijateljstvo, bliskost, intima, osjećaj pripadanja. Da, do tu smo stigli i to je to što nije zadovoljeno. Da budem iskrena, mislila sam da ću se ipak popeti malo više po ljestvici, no ovo zapravo ima smisla. Iako mi je život trenutno dobar – imam sve ovo navedeno na prve dvije razine, što prije nisam imala – ipak mi nedostaje taj osjećaj pripadnosti, bliskosti, povezanosti. Moje pleme. Upravo me to privuklo k Supermamama – “Što kada tog sela nemaš?”. Nema moga sela, nema moga plemena. Ljudi su društvena bića. Napravljeni smo za život u zajednici. Dizajnirani smo za zajedništvo, društvo i suradnju. Nitko od nas nije otok i ne bi trebao biti, a ja se prečesto osjećam baš tako. Pale sam na svijetu. I don’t do relationships. Baš imam velikih problema u održavanju odnosa. Mogu komotno reći da nemam nijedan uzoran odnos s drugim ljudskim bićem (nažalost ni sa svojim djetetom nemam baš posve povezujući odnos). Teško mi je biti u odnosu. Teško mi je graditi odnos s drugim ljudskim bićem jer kad-tad dođe do konflikta, a konflikt u mom svemiru znači – ostaješ sama, ne valjaš, nitko te ne voli. Otud dolazi i ovo sputavanje zmaja s početka priče. Kako da zagrmim i zarigam vatru kad iza mene nema nikoga? Prognoza: pretežno sama uz povremena razdoblja bliskosti s nasumičnim personama. Toliko sam umorna od toksičnih obiteljskih odnosa, propalih veza i prijateljstava da se više ne mogu davati. Čak i kad se pojavi netko tko bi mogao biti ono što mi treba, u bilo kojem kontekstu, ja više nemam ni snage ni volje da se prepustim i da toj osobi vjerujem.

Vidim da sam sve više i sve dublje nezadovoljna svojim poslom. To je tužno i paradoksalno jer sam do prije godinu dana komotno svaki mjesec mogla biti izabrana za ambasadora naše tvrtke. Strašno sam voljela tvrtku i sve što ona predstavlja. To je bilo moje pleme. Tu sam dobivala taj osjećaj pripadnosti i bliskosti koji drugdje nisam imala. Željela sam dati što više i raditi na njenoj promociji i napretku. Sad mi se taj entuzijazam ispuhao. Možda sam je idealizirala pa sam se odljubila od nje i razočarala, kao što se malo dijete razočara kad shvati da roditelji nisu savršeni. Možda sam se negdje potajno nadala da će se moj trud i rad (više) prepoznati, da ću dobiti priliku napraviti dobre stvari za tvrtku? Možda sam se jednostavno “spalila”.

Već neko vrijeme sama sebi govorim da ovo više nema smisla i da moram otići.

Osjećam da ne živim u skladu sa svojim vrijednostima – moje vrijednosti i vrijednosti koje naše poduzeće zagovara više nisu kompatibilne, pri čemu ne postoji “ispravno” i “neispravno”, samo stavljamo naglasak na različite stvari. Znam da želim otići. Znam da moje srce želi otići – to sam shvatila na jednoj terapiji prije više od pola godine – duboko u sebi razumijem da moja tvrtka (koliko god je još uvijek volim i koliko god i dalje imam vrlo visoko mišljenje o njoj) jednostavno nije savršeni “match” za mene. Trebam nešto drugo. Želim nešto drugo. Želim kolege kojima će biti stalo do toga kako se danas osjećam. Želim okruženje koje radi za zajednički cilj i dobrobit cijelog kolektiva. Ne želim trošiti vrijeme i energiju na igrice zvane Čiji je ovo posao i Tko će danas poslati najduži mail / najviše mailova. Želim kolektiv koji raste zajedno, gdje se ljudi međusobno podržavaju, nadopunjuju, pomažu jedni drugima jer imaju jedan zajednički cilj – idemo biti bolji. Idemo nešto napraviti da našem poduzeću, a time i svima nama bude bolje. Idemo napraviti nešto za zajednicu, idemo ponuditi neku dodatnu vrijednost uz naš proizvod… Kažu mi da sam luda, utopist, čak su mi rekli i da sam komunist (ne bih se složila). Kažu da to ne postoji. Nema takvih tvrtki, nema takvih radnih mjesta, a ja samo tražim kruha preko pogače. Trebala bih valjda biti zadovoljna s ovim što imam. Brzi podsjetnik: svijet nije napredovao zahvaljujući zadovoljnim ljudima.

Ne želim se više ovako osjećati. Nije normalno da u meni buja ocean tuge zbog riječi koje mi je netko uputio i vjerojatno ih zaboravio nakon 7 sekundi.

Znam da je vrijeme za odlazak… Zato što mi svi govore da se moram promijeniti. Moram prestati biti osjetljiva, moram ojačati, moram se prestati brinuti, moram početi ignorirati, moram poraditi na sebi (ova konstatacija me istovremeno zabavlja i živcira – ako itko pokušava raditi na sebi, onda sam to ja), ne smijem se živcirati, ne smijem se brinuti, ne smijem / moram / ne smijem / moram… I tako unedogled. Ispočetka sam mislila da su u pravu – pa stvarno bih trebala malo oguglati na stvari koje mi drugi govore ili rade… pa zbilja sam preosjetljiva… pa možda da ne razmišljam toliko… No onda sam jednog dana shvatila da sam to JA! To je ono što mene čini posebnom u ovom svijetu. Da, trebam možda naučiti neke stvari i ne, nisam savršena i da, želim biti bolja… ali ono što ja jesam u svojoj biti, to se nikada neće promijeniti.

Moja preosjetljivost je moja ženska supermoć.

Dok god ne živim svoju istinu, dok god pokušavam odbaciti te dijelove sebe koji drugima nisu baš nekako prihvatljivi…ne mogu biti sretna. Okruženje u kojem se nalazim nažalost ne podržava moju posebnost ovakvu kakva jest. Ne zamjeram im to. Radi se o velikom uhodanom sustavu kojem možda ne trebaju ljudi poput mene. Možda sve ono što ja radim i želim raditi nije od životne važnosti jer, na kraju krajeva, gledamo samo brojke, o čemu sam već ranije pisala.

Možda sam prerasla svoje pleme, pri čemu ne mislim ništa posebno visoko o sebi. Jednostavno, u ovoj kutijici više nema mjesta za mene.

Bojim se što i kako dalje. Ne znam. Nemam ideju. Da nemam dijete ili bivšeg muža koji to dijete povremeno želi vidjeti, otišla bih iz zemlje, tražila bih neko održivo poduzeće u skladu sa svojim vjerovanjima, koje živi ono što propovijeda i što ja živim i propovijedam. Ovako ne znam što ću. Da budem iskrena, nisam još poslala nijedan CV. Nisam ga još ni ažurirala. Rekao bi čovjek da možda podsvjesno ne želim otići, ali znam da želim. Trebam. Moram. Biram. Samo je teško krenuti od nule u ovim godinama, kao samohrana majka, s minimalnom (skoro pa nepostojećom) podrškom okoline. Što ako ne uspijem? Tko će hraniti moje dijete? Previše strahova, previše pitanja. Kad bi barem postojao netko tko bezuvjetno vjeruje u mene, tko ne analizira racionalno prednosti i nedostatke ovog ili nekog drugog posla… kad bi barem postojao netko tko će biti iza mene, ako padnem, da ne zveknem glavom o pod, nego da me netko ulovi. Kad bih barem ja sama bila ta koja vjeruje u sebe, drži si leđa i oprašta si pogreške. Ali nisam. Ne mogu biti. Zasad. No, jednoga dana… možda… tko zna!

Autor: anonimno

Foto: unsplash.com

Objava je li vrijeme za promjenu posla? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nekoliko dana iznenada me šusnula spoznaja da sam odrasla. Nisam baš friško punoljetna – imam već skoro 4 banke. No, neki dan sam malo zastala nad onime što radim i pomislila: “Ajme meni. Ja sam ta koja donosi odluke o tom što će se kuhati za jelo, na što ćemo trošiti novac, gdje ćemo provesti blagdane… ja sam ta koja se brine o kćeri i da ona dobije sve što joj treba… Ja sam ta koja mora napraviti sve za ovu obitelj.” Nekako nisam bila pripremljena za to. Ne da nisam znala raditi kućanske poslove, štoviše, često sam se osjećala kao prokleta Pepeljuga, ali me nitko nije pripremio na to da ću biti sama. Sama s djetetom, sama sa sobom.

Nekako sam uvijek mislila da se sve odrasle životne odluke donose… nekako…negdje… kolektivnom sviješću valjda? Valjda nekako kad odrasteš znaš što je ispravno i kako živjeti život?

Otkad mi se kći rodila, osjećam neopisivu odgovornost i strah za nju. Kada smo prvi put nakon njenog rođenja izlazili iz stana, preplavio me paničan strah da ćemo je zaboraviti u stanu. Naravno, nije se nikad dogodilo, ali strah i ogromna odgovornost i dalje postoje… a danas nas dvije živimo same. Realno, da nam netko provali u dom, kako bih se obranila? Da se ponovi potres – ne daj bože – kako bih je zaštitila? Što ja kao odrasla ženska osoba uistinu mogu napraviti da zaštitim svoje dijete od nekih realnih opasnosti (koje kod nas možda i nisu tako česte, ali u filmovima ih stalno vidimo)?

Baš me jako, jako pogodio taj osjećaj odraslosti i spoznaja da sam ovdje, prepuštena sama sebi, ali i odgovorna – ne samo za sebe, nego i nju.

Neki dan sam razmišljala kako dugo nisam oprala prozore, što svi moji susjedi vjerojatno dobro vide iz svojih stanova. Moja mama je svake božje subote prala prozore i mijenjala zavjese (što je opet paradoks jer smo živjeli u tako trošnoj kući da nikakve zavjese nisu mogle pomoći da to izgleda lijepo). Gledam u te svoje ne baš čiste prozore i mislim si kako ih nitko neće oprati ako ja to ne učinim. Nitko neće obrisati prašinu iza radijatora, pod ispod hladnjaka, paučinu sa zidova.

Nije mi jasno kad i kako sam došla u tu fazu, u ovu dob… Otkad sam ja ta koja treba odlučiti da je vrijeme za nove pločice ili bojenje zidova? Otkad sam ja ta koja treba naći majstora i dogovoriti posao? Kako smo došli do toga da baš ja budem odgovorna za sve financijske, građevinske, arhitektonske, kulinarske, krojačke, pedagoške, električarske, zdravstvene, nutricionističke i sve ostale bitne obiteljske odluke? Je li me netko za to trebao pripremiti i obučiti? Je li me netko trebao pripremiti na to da budem samopouzdana i da ne osjećam tjeskobu oko velikih životnih odluka, kao što je boja novog ormara za ručnike? Većinu tih poslova, velikih i malih, naprosto odradim. Nije da imam vremena razmišljati o svakoj sitnici: o sutrašnjem ručku, o košari s rubljem, o nadolazećem rođendanu za koji želim kupiti poklon, o računu za osiguranje koji trebam platiti, o izletu na koji ću prijaviti kćer, o haljini koju želim odnijeti u kemijsku čistionicu, o destiliranoj vodi koje više nemam, o vreći punoj smeća koje želim još danas iznijeti, o biljkama koje treba zaliti, o knjizi koju sam pročitala i sad bih je htjela vratiti, o edukaciji na koju se želim prijaviti, o smislu života koji bih voljela pronaći… Uglavnom se sve to naprosto odrađuje. Život se događa i teče, htjela ja to ili ne. Ali nekad ipak zastanem i osjetim silan nalet nekompetencije da sve to hendlam sama. Nije da nisam bila spremna, nije da nisam znala raditi, kuhati, odlučivati… Slučajno ili namjerno, naučili su me da radim, pa čak i da budem (pre)odgovorna za svoje odluke.

Istina, nisu me baš naučili kako s novcem. Taj dio sam odlučila sama riješiti, što zbog čitanja i slušanja o tom new age zakonu privlačnosti, a što zbog toga što sam svjesno odlučila prekinuti tragičnu obiteljsku nesposobnost upravljanja novcem. Dok sam bila studentica, imala sam neka primanja od kojih sam mogla živjeti, međutim, trošila sam više od toga. I tako sam gotovo svaki mjesec završavala posuđujući od frenda 100, 200, 500 kuna. U jednom mi je trenutku to dosadilo (a vjerojatno i njemu) te sam rekla sama sebi: “E nećeš više! Imaš novca koliko imaš i izvoli se snaći s tim.” Gotovo nikad više nakon toga nisam bila bez novaca. Ako si nešto nisam mogla priuštiti u datom trenutku, moralo je pričekati da nađem novac ili da mi prestane biti potrebno. Tu i tamo mi se zaleti koji minus, ali uvijek držim neku rezervu s kojom to mogu pokriti. Ne mogu reći da sam napravila nešto revolucionarno ili ekstra superpametno sa svojim novcem. Samo sam promijenila svoj stav prema njemu, odnosno, počela sam vjerovati da imam dovoljno novca da si priuštim sve što trebam. Ako za nešto objektivno ipak nemam novca, onda mi to ne treba baš sada (ili uopće). Ali ako mi je nešto baš ekstra važno, uštedjet ću za to. Da se razumijemo, ja mogu živjeti od svoje plaće. Neki ljudi, nažalost, ne mogu. Ono što sam zapravo htjela ispričati na svom primjeru jest sljedeće: i prije sam mogla živjeti od svojih primanja, ali sam zatvarala oči na to koliko novca realno imam te sam mogućnost posuđivanja uzimala kao sigurnu opciju. Jednog dana kada sam sama sebi rekla da ta opcija više ne dolazi u obzir, morala sam se prilagoditi onome što imam. Danas si, recimo, priuštim vikend retreat jer osjećam da pucam po šavovima i da se moram maknuti od svega i svih. Priuštim si masažu jer je dobra za moje zdravlje. Priuštim si psihoterapiju jer to smatram investicijom. No, s druge strane, ne priuštim si torbicu veličine mobitela koja košta 600 eura (majke mi, nisam ni znala da to postoji) jer mi to nije bitno u životu. Voljela bih da me netko ranije naučio kako s novcem, no ne možemo vratiti vrijeme. Ipak, vjerujem da ću ja svojoj kćeri dati dobru ili barem dovoljno dobru financijsku pismenost.

Ne bih htjela da se iz ovog izvuče pogrešan zaključak da sam jadna patnica sama na svijetu i da se nemam na koga osloniti. Baš naprotiv, sve više se učim oslanjati na druge, pitati za pomoć, jasno reći što mi treba – npr. bez srama pitati drugu mamu može li moja kći kod njih na prespavanac jer mi treba večer tišine. Ipak, unatoč tome – unatoč svim odnosima koje nastojim graditi s drugim ljudima, prijateljstvima koja želim razvijati, novom partnerskom odnosu koji polako gradim, unatoč mojoj sposobnosti da verbaliziram što mi treba i što (ne) želim – kad moja kći navečer zaspi, a ja ostanem sama s knjigom, prekrivena mekom dekicom u fotelji koju sam sama izabrala, pod svjetlom svoje lampe… ipak ponekad osjetim tugu, strah, strepnju, zebnju, nekompetentnost, nedoraslost situaciji i pitam se kako je uopće moguće da nam daju da budemo punoljetni i imamo djecu, a nitko nam nije dao nikakav test za to.

Autorica anonimna

Foto: unsplash.com

Objava odraslost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko istovremeno jedna stvar može biti divna i strašna. Pakiranje.

Planiraš na neko divno putovanje, pripremljen je kovčeg dovoljno velik i dovoljno lijep. Svejedno, osjećaj pakiranja nije više lijep. Pakirala si se svakog petka kako bi otišla odmoriti se k svojima s malenom bebom. Veselila si se tome što će u subotu ujutro deda uzeti bebicu i ti ćeš spavati tih sat vremena kojima se čitav tjedan veseliš. Ne postoji poklon koji je ljepši od toga. Ali je pakiranje značilo i da ćeš otići u obitelj koja je cjelovita, koja će te cijelo vrijeme podsjećati koliko si ti necjelovita u svojoj polovičnoj obitelji. Možda tako ne bi trebalo biti, ali osjećaš istovremenu tugu i radost boravkom u kući koju ispunjavaju muž i žena te njihovo dijete. Što sam ja kriva da se tako nešto meni događa? Za što sam dobila ovu kaznu? Velika plava Ikea vrećica puna je pelena, blazinica, benkica i u njoj tvoje čiste gaće i jedne čarape. Zaboravila si da si tamo dva dana.

Nekad je pakiranje značilo da si u kupaonici i depiliraš se u deset sati navečer. Svi kupljeni šamponi i kreme za sunčanje koje nisu polovične i istrošene čekaju te na polici u sobi. Tada si imala priliku kupovati samo za sebe sve ono što ti treba. Nisi razmišljala o tome da štediš ili preskočiš nešto. Samo si uzimala bez kompromisa. Pakiranje je značilo uzimanje najboljih komada odjeće koja je pripremana danima time što si malo nosila sve ono što ne voliš, a kako bi za koji dan nosila sve ono što voliš. Pakiranje. Veselje.

I danas kad vidim veliku kartonsku kutiju naježim se duž cijelih leđa. Pakirala sam u svojoj kući stvari koje sam nosila sa sobom u novi stan. Iste one koje sam nekoliko godina ranije kamionom vozila u ovu kuću. Dok stojiš ispred police s vjenčanom slikom koja je nevjerojatno dobra i razmišljaš o tome da uzmeš sa sobom dio stvari, ali možda ipak ostaviš većinu toga, jer ćeš se vratiti. Jer se želiš vratiti. Kreneš se penjati stepenicama i shvatiš da će ukrase na zidu koje si uređivala i oko njih se preznojavala, vjerojatno pribojati neka druga žena. Zapravo, znaš da je tako. Puno ti se puta dogodilo da imaš viziju u trenutku, znaš da su stvari drugačije nego priželjkuješ. Jasne slike pojave ti se pred očima, trenuci logičnosti koji su ti rijetki u situacijama vezanima uz odnose s ljudima. Koliko je teško boriti se za sebe pakiranjem? Ono zahtijeva organizaciju i procjenu, a u trenutku kad trgaš svoj život na komadiće, nisi sposoban donositi odluke o tome treba li ponijeti čitav set čaša koje si dobila za rođendan ili samo dio njih.

Nikad nisam voljela kuhanje zato što se mora sve što je na svome mjestu izvaditi i zamazati. To mi je nekako destruktivno. Stvaranje nečeg novog uvijek je u začetku destrukcija. Ovakva senzibilna, prestrašena, iznositi i dijeliti svoje osjećaje s drugima? Osjećam se nesposobna stvarati. Nemam hrabrosti više se pakirati.

Bojim se svega što ono za mene može značiti jer sam se slomila toliko puta da mislim kako samu sebe ne bih prepoznala presložim li svoj život još jednom.

A možda su sva ova pakiranja samo stvarala ono pakiranje koje ću obaviti uz zagrljaj i podršku. Nasmijana i sretna što se pakiram. Svjesna toga da je ono kamo nosim kutije mjesto koje sam oduvijek čekala. Ono na kojem će biti toliko mjesta da će raspakirane kutije biti samo jedan kut. Važan i nevažan istovremeno.

Imam jako puno prtljage. Nije to ono što ljudi ističu kao dobro. Ipak, meni se čini da sam sad sretnija nego ikada.  Vrećice, kartonske kutije, kamioni, razmještanje, namještanje, novi krevet, novi stan. Sve to ne znači ništa. Sve je to samo pozadina onoga što je na glavnoj pozornici. Pakiranje je nevažno. Važna si ti.

Foto:Pexels.com

I jakim ženama treba zagrljaj

Objava pakiranje za odlazak pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Naslov služi tome da vam privuče pozornost. Ono što ja zaista mislim jest da nije „odnos“ taj koji je loš jer onda znači da je odnos nešto izvanjsko. Volimo reći za odnos da je loš, no ja bih rekla da se radi o našem nezadovoljstvu uz drugu osobu. Našem neostvarivanju kako smo zamislili i nezadovoljenim potrebama kako nam najbolje odgovara.

Trik je što svatko od nas želi na drugačiji način ostvariti se odnosno zadovoljiti vlastite potrebe. Pitanje je koliko će se naše ideje preklopiti i koje vrijednosti su nam slične. Netko će tako potrebu za zbližavanjem ostvarivati više kroz komunikaciju dok će druga osoba tu istu potrebu zadovoljavati kroz slušanje i fizički dodir. Nekome je moćno pomoći drugoj osobi i otići u dućan po njezin omiljeni jogurt dok je drugome moćno uputiti pohvalu i priznanje.

Ako ne razumijemo kako druga osoba funkcionira, lako zapadnemo u „da me voliš ti bi..“ ili „nije ti dovoljno stalo jer ne komuniciraš“. Sigurna sam da imate mnogo primjera iz svakodnevice.

Klijenti mi često znaju reći da ne znam „bubnuti“ ljude u glavu s pravom istinom. To je zato što vjerujem da svatko od nas zna koja je istina „prava“ za njega i, kada bih govorila što je ispravno i točno, govorila bih vam o svojem „normalnom“ svijetu, svojim željama, idejama i iskustvima koji nisu nimalo slični vašima. Zato sam i započela tekst s objašnjavanjem mojeg pogleda na nezadovoljstvo. Ipak, postoji nešto generalno, a to su naši očiti znakovi nezadovoljstva i neispunjavanja nas samih uz drugu osobu.

Tako bi loš odnos bio onaj u kojem je više loših nego boljih dana.

Onaj u kojem s knedlom u grlu ili grčem u želucu okrećeš ključ u bravi ulazeći u vaš zajednički dom.

Onaj u kojem neprestano očekuješ da druga osoba nešto promijeni, ponudi, prekine raditi ili da se za nešto napokon odluči ili kaže što želi (a ono što cijelo vrijeme radi je zapravo ono što želi samo si to ne želiš priznati).

Loš odnos je onaj u kojem drugu stranu uvjeravaš da ti je kriva, da si zbog nje tužna ili ljutita, da zbog nje nešto ne možeš (ili pak moraš poput „Zbog tebe to radim“)…

Onaj u kojem se povlačiš iz straha od odbijanja.

U kojem se tješiš da ipak nije tako strašno jer, npr. imate djecu ili zajednički kredit.

U kojem se siliš na seksualni odnos jer je to „red“ i „dužnost“ ili da ne ispadne da ti nije stalo. Ili pak izbjegavanje seksualnog odnosa.

Odnos u kojem umanjuješ svoju tjeskobu, u kojem nisi slobodna reći što želiš i očekuješ, s kime se želiš družiti, gdje želiš putovati, što želiš kupiti, koji dodir u intimnom odnosu (ne)želiš.

Loš odnos je onaj u kojem se prisjećaš svojih bivših i tješiš se da je ovaj partner bolji.

U kojem stavljaš kvačice za društvena očekivanja:

• Udana sam.
• Imam djecu.
• Živimo zajedno.
• … (nadodaj)

I što sada, kada si se zatekla da si u lošem odnosu? Najprije se preispitaj zašto biraš biti tu gdje jesi (da, biraš). Zatim osvijesti što dobivaš (najčešće je to sigurnost, ali možda je i nešto drugo). Zatim kreni dublje u sebe i pitaj se gdje si putem naučila da tako mora biti? Koga si još nastojala zadovoljiti takvim idejama i ponašanjima? Zatim stavi na papir izbore i pitaj se zašto ne biraš drugačije. Kada zaključiš da ne biraš drugačije, izađi iz uloge žrtve, spasiteljice ili one koja treba uvjeriti partnera na promjenu i radi na tome da postaneš zadovoljna uz ovakvog partnera kakvog imaš. Sve dok te ne ugrožava i sve dok ne prijeđe granicu koju si postavila.

I upamti, tvoja granica je ona koja je najispravnija. I kao takva je jedina istinita.

Foto: pexels.com

imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva

Objava što je loš odnos? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Kak je debela!“ – izgovorila je anonimna osoba A o javnoj osobi B u videu koji je instantno postao viralan pa je tako nekako, na moju žalost ili sreću (još se uvijek nisam odlučila) došao i do mene.

Moram priznati, isprva nisam shvatila poantu – vidjela sam, po mojim skromnim kriterijima iznimno lijepu ženu, koja se bavi svojim poslom, nasmijana, prpošna i simpatična komunicira s osobom C, i što bi ljepše rekli oni zapadniji od nas – minding her own business.

Tek u drugom gledanju shvatila sam foru – iza glavne akterke scenskog događaja odvijala se „prava“ scena koja s punim pravom plijeni pažnju jer je školski primjer dobrog starog – preziranja jedne žene; ovog puta sve imamo snimljeno kako bismo se po potrebi podsjetili kako točno izgleda posramljivanje one koja nam se ne dopada previše (ili možda upravo dopada previše, kako me uči moje skromno iskustvo).

Dakle, iza leđa (a kako li drugačije?!), osoba A, s izrazom lica koji podsjeća na nezgodne probavne tegobe uzrokovane gadnom crijevnom virozom, odmjerava osobu B koja je, kako to obično u životu biva, sasvim nesvjesna da je predmet promatranja. Kada biste promatrali osobu A, za dobrobit ovog članka i sukladno njenim osobnim aspiracijama, nazvat ćemo je SUTKINJA, izdvojenu iz cijelog konteksta mogli biste pomisliti da se ispred njenih očiju odvija grozna scena – nasilje prema životinjama, uriniranje po javnim površinama ili pak odlaganje vrećice nerazvrstanog otpada direktno u krilo kipa bana Josipa Jelačića. No, gnušanje je bilo izazvano nečim puno ozbiljnijim od toga: pravim društvenim problemom, devijacijom i odstupanjem od normalnoga. Naime, pred očima svekolike javnosti i same SUTKINJE, drznula se pojaviti, bez imalo stida i srama, javna žena koja se – UDEBLJALA. Dragi čitatelji, vrijeme je da osobu B nazovemo pravim imenom, nadajući se da nećete oslijepiti pri čitanju: osoba B zove se DEBELA.

Gnušanju nije bilo kraja, DEBELA je zaslužila svaku osudu koja se nije mogla zaustaviti samo na mimici ljupkog lica naše SUTKINJE. A ne, ne. Jednom kada je SUTKINJA definirala ključni problem, kao svaka prava moralna vertikala, morala ga je i verbalizirati – naime, ispred nje je stajala, samosvjesno i drsko, kao da se to tiče samo nje, kao da ima pravo smijati se, biti vesela i životna, osoba koja prema časnom sudu ima – čujte i počujte – VIŠAK KILOGRAMA! Skandalozno! „Kak’ je debela!“ – zvučala je konačna presuda.

Ovdje, na ulici, pred svima nama prelijepim ženama savršene frizure, kristalno bijelih zubiju, odgovarajuće odjeće i manira, friške manikure i idealnog BMI, pred nama načitanim i pristojnim građankama, urednim platišama poreza, vjernicama i ISPRAVNIM ŽENAMA stajala je ona – DEBELA!

Kada Trg već ne bi bio prenapučen ljudima dobrih namjera koji ulažu vlastite napore da ovo društvo postane bolje mjesto s nekim boljim, nikako ne debelim ženama, predložila bih okupljanje SUTKINJA čije će specijalizirano djelovanje biti isključivo prema debelim ženama, posebnoj devijaciji svih problematičnih žena. No, čini mi se da javni prostor već obiluje dovoljnom količinom ženoispravitelja pa ćemo za sada debele ostaviti po strani. Osim ako se budu bunile protiv ovakvih etikete. Jer, debele bismo još nekako i tolerirale, ali debele i neposlušne… to nikako.

Krajnje je vrijeme da žene shvate gdje im je mjesto. Ali, ne predoslovno. Žene drage, to što vam je mjesto u kuhinji, to nikako ne znači da ondje imate pravo – jesti. Zapamtite, biti debela je strašno, ali biti debela ljeti – neoprostivo.

p.s. Tekst je ciničan, neka i njegovo shvaćanje bude takvo.

foto: pexels.com

znaš li reći “ne”?

Objava smijemo li biti debele? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Lava. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.”

Započelo je kao jedan ludi san, a sad je taj san postao realnost.

Dok sjedim u stanu tamo negdje preko bare, razmišljam o zahvalnosti koju je hrvatski narod probudio u meni. Nakon života u nekoliko europskih država i dalje tvrdim da našu srčanost, borbenost i zajedništvo nema nitko.

Dokazali ste vi to ne tako davno, ostavljajući srce na terenu za naše dijete. I sad – sad kad je sve gotovo. Kad lijek teče njezinim tijelom i dalje procesuiram sve što se dogodilo.

Naš život u Los Angelesu je trenutno buran i turbulentan, ali to smo znali i ne pada nam teško niti jedna nuspojava lijeka jer znamo zašto je tu i koji cilj će nam donijeti. Zamisli, samo zamisli da sanjaš vlastito dijete da nešto radi, a budiš se sa surovom realnošću da to vjerojatno neće moći nikada.

Tada se dogodi trenutak od kojeg jednostavno više ne zadržavaš suze jer tu je. Taj san koji si sanjao danas je tu.

Sjela je na romobil. Kao sto puta do sada.
Sjela je sto puta, vozila ga nije nikad. Nije imala snage.
Dan nakon primanja lijeka obišla je pola kvarta na romobilu, ruku pod ruku sa svojim bratom i to je slika koju ću zauvijek pamtiti.

Ona. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petrunjela Petrušić (@zaratniculavu)

Sad nas čekaju kontrole i vježbe. Od petka započinjemo sa vježbama u bolnici, a Lavu ćemo uključiti i u NAPA centar gdje će proći sličan intenzivni program vježbanja kao u Kanadi prošlo ljeto.

Naša obiteljska nit vodilja je da bez muke nema nauke, pa tako ni bez redovno vježbe nema rezultata.

Ona pak s druge strane toliko dobro to podnosi jer vidi i primjećuje. Osjeti da je jača i može više toga. Osjeti da ima veće mogućnosti kad redovno vježba. Osjeti da su oko nje djeca borci slični njoj. Koliko god nam teško pala odvojenost od doma i obitelji, danas mislim da je LA najbolje što nam se moglo dogoditi. Osim lijeka, ovdje upoznajemo terapeute, struku, roditelje druge djece i od svakoga naučimo nešto novo.

Ovdje učimo o SMA na način na koji do sad nismo imali prilike. Ovdje vrištimo vještine za Zakladu koja nas čeka po povratku.
Ovdje je sve drugačije, nešto je lošije, ali nešto je i bolje. To im moramo priznati.

Danas smo izlazeći iz trgovine s hranom naišli na skupinu mladih ljudi – djevojke i dva muškaraca koji su nas zaustavili da nam nešto kažu. Oni su on off board liječnici i bave se prikupljanjem sredstva za fondaciju koja zatim pomaže djeci siromašnih zemalja u plaćanju vježbi, terapija, pomagala …

Nije nam puno trebalo da se uključimo u razgovor s njima i ostali smo oduševljeni načinom koliko ovdje svaki pojedinac daje svoj doprinos koji može kako bi zajednici bilo bolje. Oduševljava me to jer odmah razmišljam koliko bi našoj djeci moglo biti bolje i kvalitetnije samo kad bi se držali zajedno i gurali ka istim ciljevima. Pitam se gdje bi nam bio kraj kad bi zajedno ulagali u energiju u pozitivne promjene umjesto žaljenje samih sebe.

Pitam se kako bi nam bilo kad bi slavili nove projekte umjesto ih osuđivali jer nisu produkt našeg mozga.

Bilo bi nam bolje. Može nam biti bolje. I bit će nam bolje. Osjećam da je ovo moja misija, ma što tko mislio o njoj. Moja misija danas je dati svoj maksimalan doprinos za one koji dolaze sutra.

Los Angeles je jedan pravi gigant u kojem nam treba troduplo vise vremena za stići igdje. Grad pun beskućnika i narkomana, ali i grad pun mogućnosti i ljudi koji su uistinu i iskreno otvoreni. Na ulici, u dućanu, u bolnici. Ljudi su otvoreni. Za čuti, vidjeti, prihvatiti, primjeniti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petrunjela Petrušić (@zaratniculavu)

Naše LA kronike tek su započele i vjerujem da će tekstovi biti zanimljiviji nakon ovog prvog ovaj tjedan kad krenemo na vježbe, dođemo u kontakt sa terapeutima i potrudit ćemo se svako novo znanje pohraniti i donijeti sa sobom u tu našu malu, prekrasnu zemlju.

Objava LA kronike obitelji Petrušić: kad san postane realnost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako sam objavila prvi tekst o majčinstvu. Iza nas je jedan jako lipi zabavni period laganog tempa i jedan prilično izazovan koji se poklopio s dolaskom proljeća, ove godine prilično šućmurastog i išempjanog. Oba su sastavnice cikličkog procesa življenja i učenja.

Danas se želim osvrnuti na nevidljive terete majčinstva, temu za koju se u jednoj Instagram anketi pokazao veliki interes.

Nevidljivi teret ili posao je svakodnevni behind-the-scenes rad koji osoba mora zapamtiti i obaviti kako bi neka organizacija funkcionirala normalno. U slučaju roditeljstva, najčešće majčinstva, to je držanje četiri kantuna kuće plus održavanje krova i okućnice.

To su brojne stvari fizičke, mentalne, emocionalne i logističke naravi koje žena nosi na ramenima pored očigledne ogromne odgovornosti za novi život. Njih nitko ne primjećuje, a bez istih bi se urušio barem jedan univerzum.

Nabrojit ću nekoliko primjera za ilustraciju:

• poznavanje rasporeda svih objekata u kućanstvu u svako doba,
• organizacija praktički svega, zakazivanje termina kod doktora i druženja s prijateljima,
• educiranje i analiziranje procesa razvoja,
• balans između prethodnog i intuicije,
• ostajanje cool pri dobivanju ne traženih savjeta i komentara,
• nastojanje da svi budu emocionalno namireni i da umor ne postane barijera življenju,
• i jedno nepresušno itd.

Problem s ovim obavezama je to što se marginaliziraju i uzimaju zdravo za gotovo, a usto koegzistiraju s kroničnom iscrpljenošću jer biti majka je izuzetno naporan fizički rad od kojeg nema odmora i konstantna mentalna angažiranost koncentrirana najviše na brigu o potrebama djeteta.

U uobičajenim postavkama, muškarci ovoga često nisu svjesni jer skoro je nemoguće solidarizirati se s nečim što nisi iskusio na sebi. Dobar dio drugih žena taj segment podrazumijeva smatrajući ga valjda poželjnim dijelom sazrijevanja jedne “poštene djevojke”. Hm.

Ali, žene zbog toga nerijetko pregore. Pogotovo u nježnom razdoblju porodiljnog. Suprotno tradicionalnim odgovorima na ovaj problem; to nije normalno! Naime, ne radi se samo o privremenom stanju neispavanosti koja će proći, već i nizu posljedica kao što je npr. lučenje kortizola koji blokira oksitocin, a svi znamo koliko je oksitocin važan u laktaciji. Ovo je ozbiljna tema koju treba definirati i valjano adresirati.

Jednog od onih težih dana, kad sam bila sama s teškom prehladom, kad nisam mogla podignuti ruke od malaksalosti ali sam čvrsto držala bèbèa, kad je T. bio daleko zbog posla i moja mater još dalje, nestalo mi je signala na telefonu i struje u stanu. To me neka providenca počastila.

Usred svog nereda, s ostacima ručka od neki dan kao jedinom opcijom za obrok, hrpom odjeće za peglanje, i gomilom želja za oporavak koje čekaju na pristojan odgovor, konačno sam pomislila – ma je*ote (pardon my French).

Konsolidirala sam se i ostatak dana igrala se sa svojim klupkom svemira kotrljajući ga po krevetu kao palačinku da se smije.

I, izignorirala sve drugo.

Par dana kasnije malo sam prizdravila i oprala kosu. Tješili su me da mi se uopće ne vidi umor, dapače. Da izgledam baš lijepo i svježe. Premda su za taj blagoslov zaslužni moji geni i dugogodišnje životne, a pogotovo prehrambene navike te disciplina glave, realno govoreći – to je više bila utjeha okolini nego meni.

Jer, majka mora biti zdrava, zar ne?

Da sumiram.

Zahvalna sam na podršci i razumijevanju kod partnera, kao i okolnosti da mi je cijela obitelj divna. Pored toga, puni me optimizmom osviještenost gajena kod superžena oko mene. Ali, bez obzira na sve, nažalost će svi nevidljivi tereti majčinstva za svijet upravo to i ostati. Nevidljivi.

Međutim, drage žene, baš zato nemojte da budu nevidljivi i vama. Pogledajte ih, posložite prioritete, povucite linije, iskomunicirajte jasno i skinite sa sebe sve suvišno.

Majka stvarno mora biti zdrava. Ali, i zadovoljna. Ako ni za šta drugo, a ono za svoje mladunče.

Objava majka mora biti zdrava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava iscrpljena, neispavana, dekoncentrirana? i ja sam bila sve dok nisam otkrila pravi uzrok pojavila se prvi puta na SUPERMAME.