I tako smo i mi postali dio statistike emigranata koji su odlučili upustiti se u avanturu života i osobno se uvjeriti da li je sve bolje “na Zapadu”. Odlučiti se na takvo nešto sa dvoje male djece bio je pozamašan izazov, no naposlijetku upravo njihova dob nam je završila na strani “prednosti”; da, naravno da smo imali vrlo detaljni excel file sa svim mogućim kutevima odluke. U trenutku kada smo rekli DA, najviše smo razmišljali o tome što takvo iskustvo može značiti za naše dječake i kako tako ogromnu tranziciju učiniti što je moguće viče neosjetnom.
Tako su klinci otišli na dvotjedne praznike kod bake i dide, a suprug i ja smo započeli pakirati naše živote i tražiti novi dom u Amsterdamu. Da vas ne zamaram sa stotinu i jednim logističkim problemom, nakon nekoliko neprospavanih noći i 108 spakiranih kutija, došao je naš kamion i službeno nas preselio u novu državu. Toliko smo se pažljivo spakirali da smo ponijeli apsolutno sve, čak I domaće jabuke i Konzumova peciva sa kuhinjskog stola, jer ipak su ona “mrvicu bolja” LOL.
Kada smo doveli naše mišiće u njihov novi dom, bili su presretni vidjevši sve svoje igračke (koje su, budimo iskreni, zauzele veliku većinu tih istih kutija) i poznati im namještaj, te do ovoga trenutka nisu niti jednom pitali gdje je nestao onaj “prethodni život”. Više sam ja ta kojoj nedostaje staro i poznato “pleme”; roditelji, prijatelji, pa čak i susjedi. Da, susjedi koji su bez ikakve žalbe “pretrpjeli” tri godine kolika, igranja loptama i kamionima ranom zorom, pjevanja, plesanja i sličnih aktivnosti. Ovdje….hmmm… recimo samo da je trebalo tih 108 kutija i raspakirati… I tako smo prvi puta upoznali naše nove susjede i testirali na vlastitoj koži koliko su nizozemci zapravo tolerantan narod. No, to je već tema za iduću priču…
Nadu možete pratiti na blogu my2to4.com
