Novi dom je prekrasan stan u staroj, tipično amsterdamskoj zgradi, gdje niti jedna prostorija ne bi prošla test “vaser vagom”. Sa prozora gledamo golu gospođu; inspirativno i vrlo dobro za probijanje leda prilikom sklapanja novih poznanstava.
Na oko- idila. No, onda su došli na vidjelo ONI- naši susjedi sa kata ispod… “Znate, ovo je starija zgrada i stoga vas molimo da se stišate, jer ovakvu buku ne možemo tolerirati”- sa vratiju nam je poručio gospodin naših godina već prvoga dana u našem novom domu. “Dobar dan, hvala na posjeti. Evo baš se useljavamo. Jeste li za kavu?” kaže moj prefini suprug koji je nakon desetljeća provedenog u Hrvatskoj očito i poprimio naše običaje guranja problema pod tepih. “Ne, hvala. Samo tiše, molim”, odgovori on tmurno.
Od tog trenutka, prigovaranju nema kraja: ako maleni zaplaču više od pet minuta, hop-evo lupaju metlom u strop, ako potrče po dnevnom tri puta, evo ga lupa na vrata, ako se zadržimo na vanjskim stepenicama više od prigodnog, izlazi gdin. X da vidi koji je razlog našoj “lijenosti”…
U razgovoru sa ostalim internacionalnim mamama shvatila sam da mi nismo izuzetak, već pravilo. Čini se da nizozemci rade veliku razliku između društvene tolerancije (o kojoj ću pisati u idućoj rubrici) i osobne tolerancije. Naime, po pitanju ove osobne, vrlo su uskogrudni, čak više naginju konzervativno-tradicionalnim vrijednostima nego otvorenim stavovima po kojima su poznati.
Da završim priču sa našim susjedima, gdin. X i gđa. Y su odlučili da ipak ne mogu izaći na kraj sa ludim franko-balkancima i odselili se- juhuuuuu!!!
Nadu možete pratiti na blogu my2to4.com
