Neka digne šapu onaj tko u djetnjstvu nije pratio neku vrstu sapunice? Ajde, ajde, ako priznate, pola vam se prašta… Neki ih prate još i danas (pozdrav, mama), samo u istočnijoj veziji (čak i klinci znaju da kad su kod bake, svaki se crtić prekida kada kreću avanture s Bospora). No, tih davnih dana, kada je moja malenkost bila u cvijetu mladosti ili čak još i mlađa, meksičke su sapunice bile must. Moja, vječito romantična duša, vapila je za pustim ljubavim usponima i padovima glavne heroine koja iz ružnog pačeta odrasta u ljepoticu, a za čiju se naklonost bore (najmanje) dva muškarca dok ona pokušava pomiriti razum i osjećaje. Svi znamo da dama na kraju završi s José Andresom iz najavne špice, no ono čega se ja pokušavam dotaći ovolikim (manje ili više smislenim) uvodom jest te, neke ženske podsvjesne želje da se za njenu naklonost „bori“. Mislim, čak je i Violetti trebala cijela sezona da se odluči između Leona i Pabla da bi u drugoj, u roku od tri nastavka, „pala“ na Diega, potiho i dalje pateći za Leonom (tko ne zna o kome pričam ili nema klince ili ne prati komercijalne dječje serije ;P).
Jesam li ja zaslužila bolje od Marisol, Cassandre, Esmeralde, Šeherezade ili Violette? Nikako. Danas, puno svjetlosnih godina kasnije, dogodio se onaj „aha trenutak“ i to u sasvim drugom obliku.
Jedan je guste tamne kose, blijede puti i zelenih očiju. Drugi je duže, plave kose, maslinaste puti i plavih očiju. Jedan viče, a drugi plače. Obojica me zovu mamom i obojicu volim najviše na svijetu. Oni misle drugačije.
Krenulo je sa starijim. Očekivano. Novi član obitelji koji je besramno uzurpirao gotvo svo mamino vrijeme i njegovo mjesto u bračnom krevetu. Tko ne bi bio ljubomoran? I taman kad savladaš neku vrstu samopomoći kojom, s vremena na vrijeme, tog istog malog fakina uspiješ uvjeriti da umišlja da ga mama više ne voli, dogodi se neočekivani obrat. I mlađi brat odluči pokazati zube (i to ne samo u prenesenom značenju) te nemilosrdno krene u „bitku“ za osvajanje jedinog (njemu) znanog blaga – svoje majke.
Zagrliš jednog, drugi jeca. Ispustiš prvog da ideš utješiti jecajućeg, u tren oka imaš dva jecajuća. Volim vas obojicu. Ne, ne voliš. Volim. Ne, ne voliš. Grliš samo njega. Nije istina, grlili smo se i mazili cijelo jutro. Nismo. Zašto je on prvi ušao u auto a ne ja? Meni daj prvo pusu, a onda njemu! Neću se grliti s njim, hoću samo nas dvoje.
„Suze i znoj“ bi nekako i preživjeli, ali kada krenu fizički obračuni…Obojica se istovremeno objese oko moga vrata te krenu gurkati, čupati i grepsti koji će zauzeti bolje mjesto u krilu. Želite savjet, ne podcjenjujte mlađe. Iako ne govori, ljutnju ispoljava grebanjem, a ne štedi ni svu raspoloživu artiljeriju u vidu metalnog voznog parka koji, svako malo, lansira put glave starijeg brata.
I dok ih tako smirujem i mirim i ljubim i po ne znam koji puta govorim da ih volim obojicu, sjetim se ja i Marisol i Esmeralde i Violette i svih onih epizoda i epizoda proplakanih suza. I sve to zbog jedne žene i dva muškar(čića)ca.
Ivanu možete pratiti i na blogu 5foot7bambieeyes
