Autor: Ivana Merkaš Jelavić

jer je ljeto iliti deset koraka kako umoriti dvogodišnjaka

Jer ljeti svi trebamo odmor od “teških tema“. Jer ljeti i najdraže portale čitamo na plaži. Jer ljeti  želim nasmijati ljude i „oplakati“ samu sebe. Jer ljeti, na tom toliko očekivanom godišnjem odmoru želite pronaći koji trenutak za sebe. Jer ste umorni i samo želite spavati. Ma ne, želite samo tu jednu, jedinu noć. Jer ZNAM da će mi na taj način oprostiti puristi (ili iole pismeni, hrvatski svijet) kojima se diže svaka dlaka na glavi poradi ovog „jer“ na početku rečenice. Krenimo. Kako umoriti živahnog dvogodišnjaka u deset koraka: Duga, jutarnja izležavanja u krevetu dok vas „miluje“zvuk zrikavaca i valova u daljini su precijenjena. Vi imate misiju i vrijeme je da ustanete zajedno s malim nestaškom u sam cik zore. Uostalom, kad ste zadnji puta imali priliku vidjeti izlazak…

školovanje u doba korone

Oduvijek sam iznimno cijenila i učitelje i odgajatelje. Smatram ih važnim karikama svakog društva, kojima se vrlo rijetko i vrlo teško priznaju zasluge. U konačnici, upravo kako mi odrasli – najveći dio dana provodimo na poslu, naša djeca ga provode s učiteljima ili odgajateljima. Ne znam je li do sreće ili nečega drugog, ali ja uistinu ne mogu reći niti jednu negativnu stvar vezanu za vrtićke godine moje djece. Prošli smo i kroz privatni i gradski vrtić te, jedino što mogu reći jest veliko “hvala” tim divnim ženama koje su nam uvijek bile na raspolaganju i pomoći kroz sve faze koje je moje dijete prolazilo, a drugo još uvijek prolazi. Upravo zbog te visoko postavljene “vrtićke” ljestvice, jako sam se bojala škole. Sjećam se tog dana kada su se djeca…

prave riječi

Ne sjećam se kada sam sam zadnji put nešto napisala za Supermame. Davno sam prestala, ne iz razloga što nisam više imala što reći, već iz razloga što nisam pronalazila neke “prave riječi”. Iako živimo u samoproklamiranom, liberalnom vremenu, više nego ikada mi se čini da ta “sloboda”  u biti ne postoji. Čini mi se da ljudi vrlo teško prihvaćaju dijalog kao formu razgovora i često se vrte oko međusobnih monologa s naglaskom na upiranje prstom u onog koji ne razmišlja kao ti. No to je tema o kojoj nisam željela pisati, barem ne ovog puta. Posljednji su dani, vjerujem, stresni za sve nas. Još jučer, bili smo više ili manje sretno ušuškani u naše rutine, već danas – pitamo se hoće li ikada doći kraj ovom kaosu u kojem…

dijeliti ili ne, pitanje je sad

Sve do sada već davne 2012. godine, nisam bila svjesna koliko su žene-majke „svesrdna i gorljiva“ socijalna skupina s tendencijom ulaska u kategoriju „opasnih“. Žene-majke su redom sve bez mane te strah i trepet muževa, teta u vrtiću, zdravstvenih djelatnika i (ta-ta-ta-ta) DRUŠTVENIH MREŽA. Čvrsto vjerujem da ni raspad naše Vlade, ne može izazvati toliku „gungulu“ koliko jedan“ bezopasan“ i (naizgled) „nevin“ post na Facebooku. Tako je nedavno post jedne majke, na već spomenutom Facebooku, izazvao pravu malu bujicu prozivki, podrške, krajnosti, osude, veličanja i drame. I sve to zbog „dijeljenja“. Naime, dotična je majka, odvela svoga sinčića u park te doživjela ono što ona naziva neugodnom situacijom u kojoj su malenome prišla nepoznata djeca želeći se igrati njegovim igračkama. Maleni to nije želio te ga je ona svesrdno podržala…

NOVOGODIŠNJE ODLUKE KOJE TO NISU

Posljednjih mjeseci intenzivnije razmišljam o svojim navikama vezanim za kupnju odjeće i obuće. Cijela je priča započela selidbom u novi stan kada sam (nakon jako dugo vremena) na jednom mjestu vidjela koliko odjeće i obuće zapravo posjedujem. Treba li mi uistinu toliko? Zasigurno da ne, ali me veseli. Gotovo svaku ženu veseli, zar ne?

UZ ČAŠICU KUHANOG VINA

Kad si dijete, Božiću se veseliš radi poklona i zimskih praznika. Kao tinejdžerica, veseliš mu se radi praznika i sladunjavih božićnih filmova. Kao odrasla žena, veseliš mu se radi kuhanog vina, možebitnog „spojim-spojiš“ godišnjeg odmora i sladunjavih božićnih filmova. Znam da znate da ne mislim ozbiljno i da je Božić puno više od ovoga, pogotovo kada postaneš mama, ali sam čvrsto odlučila da ovo ne može i ne smije  biti ozbiljan tekst, tako da ću vas beskrupulozno vratiti na – sladunjave božićne filmove.

KOJE DIJETE VIŠE VOLIŠ?

Prije nekoliko sati, prijateljica – također majka dvojice sinova, me pitala koji mi je od moje dvojice sinova „slađi“. Pogledala sam je u nevjerici, jer sam se nedavno na poslu našla u centru slične rasprave.  Zašto u centru? U centru jer nisam željela „priznati“ da preferiram jednog sina više od drugog.

ČETIRI ČAROBNE RIJEČI

Zahvalnost je, uz ljubav, vjerojatno najviše opjevana emocija koja postoji. Vjerujem da ne postoji životni-trener koji imalo drži do sebe, a da u svoje postulate nije uvrstio tu divnu zahvalnost. Zahvalnost za ono što imaš. Zahvalnost za ono što nemaš. Zahvalnost za ono što jesi ili zahvalost za ono što ćeš tek postati. Zahvalnost za ono što nisi postao, a mogao si. Za svaki novi dan, udisaj, korak. Beskrajno je važno i bitno biti vječno zahvalan. I ne, unatoč mojoj beskrajnoj skeptičnosti kada su gore spomenuti  treneri u pitanju, važnost te predivne i VELIKE zahvalnosti im nikako ne mogu osporiti. Pokušajte uistinu biti zahvalni na svemu. Nije lako, ne. Teško je gotovo kao i lakiranje noktiju one ruke koja vam je primarna. Ipak, garantiram da se može naučiti.

NAJBOLJA VERZIJA TEBE

Nedavno se u jednom društvu, povelo pitanje kakav je tko karakter. Živ, glasan, povučen, zatvoren, otvoren, egocentrik. Zanimljiv je detalj čije priče što sam ja, sebe samu, u hipu smjestila u kategoriju „povučenijih“ na što sam kao odgovor dobila salve smijeha. Kada sam shvatila što sam rekla, i sama nisam mogla vjerovati u kojem se to trenutku dogodila moja osobna preobrazba s obzirom da sam uistinu, većinu života provela kao takva. Znate, onaj tip – gdje ga ostaviš, tu ga i pronađeš. Stava vječito zadržanog samo za sebe ili ostavljenog u prvoj ladici pisaćeg stola djevojačke sobe. Nikad glasna, neprimjetna, šutljiva. Zašto bi pobogu ikada izrazila svoje mišljenje ili argumentirala svoj stav o nekoj popularnoj temi? Što ako se netko ne složi sa mnom? Što ako dođe do kakve rasprave ili možda svađe, što ću onda?…

ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE

Nedavno sam naišla na zanimljiv You Tube video u kojem je poznata američka glumica iznijela svoj stav na, danas iznimno popularnu parolu iz naslova – „Živi i pustidruge da žive“ (Live and let live). Vjerujem da će se većina vas složiti da se dotična rečenica uvukla u gotovo sve sfere društvenog života te da je vrlo primjenjiva bilo da je riječ o političkim, vjerskim, intimnim preferencama ili pak u onim, sasvim svakodnevnim, trivijalnim komentarima tuđih odjevnih kombinacija. Živi i pusti druge da žive. Točka. Ili možda uskličnik.

Povežimo se na Instagramu!