Prije nekoliko sati, prijateljica – također majka dvojice sinova, me pitala koji mi je od moje dvojice sinova „slađi“. Pogledala sam je u nevjerici, jer sam se nedavno na poslu našla u centru slične rasprave. Zašto u centru? U centru jer nisam željela „priznati“ da preferiram jednog sina više od drugog.
Kolege su mi predočili par studija koje navodno jasno pokazuju da svaki roditelj više preferira jedno dijete. Majke su navodno sklonije najmlađem djetetu, ali unatoč tome, bolju emocionalnu povezanost ostvaruju s najstarijim potomkom. Djeca „u sredini“, po studijama, najgore prolaze. Par kolega je bez susprezanja priznalo da vole svu svoju djecu, ali da imaju određene, jasno vidljive, preferencije prema jednome. Oni koji su odrasli s braćom i sestrama, svi od reda su tvrdili kako su roditelji više „voljeli“ nju/njega ili sestru/brata. I tako sam odjednom ostala sama. Ona koja ne želi „priznati“ da jedno dijete voli više.
Prijateljičino pitanje me ponovno vratilo na početak balade. „Naravno da voliš obojicu, tvoja su djeca…ali ono, koji ti je slađi? Prema kojemu si ipak malo popustljivija i mekša? Meni je N. Zato jer je mlađi i bebastiji. Ne znam hoće li biti tako kad i on još malo naraste. A i on je više mazniji tip.“
Ne mogu se ne pitati je li uistinu moguće da roditelji iz nekog razloga više vole jedno dijete od drugoga? Predstavlja li glagol „voljeti“ možda ipak presnažnu emociju u ovom kontekstu te koliko bi zamjena istog s „preferirati“ bila „politički korektnija“? Predstavlja li cijela ova gungula samo nešto poput urbane legende među ljubomornom braćom ili uistinu sav taj dim indicira da u teško oborivim tezama ovoga tipa ima itekako i vatre?
Teško je poreći činjenicu da sam kroz život susrela samo jednu osobu koja je tvrdila da su roditelji i nju i brata voljeli jednako. Ostali su ili spadali u kategoriju onih koji su smatrali da su se roditelji trudili ne raditi razlike te da su im svima u materijalnom smislu pružili jednako, ali su ipak, vrlo često znali osjetiti različitu količinu naklonosti od strane jednog ili drugog roditelja naspram brata/sestre. Preostala su kategorija bili oni koji su bez razmišljanja jasno „znali“ da su roditelji više voljeli brata ili sestru te im isto i dokazali na tisuću i jedan više ili manje konkretan način.
Pošto sam jedinica, ne mogu tvrditi koliko je nešto takvo uistinu moguće. S druge pak strane, moji se klinci na svakodnevnoj bazi svađaju koliko više volim jednog odnosno drugog. No, je li to uistinu tako, barem u mome slučaju?
Smatram da je upotreba „ljubavi“ u ovome kontekstu stvarno kriva. Naravno da postoje izuzeci i da postoje ljudi, nekadašnja djeca koje roditelji nisu voljeli na onakav način koji je njima bio potreban. Ipak, volim vjerovati da dobra većina roditelja jednako VOLI svoju djecu. Ipak, vjerojatno postoji i to nešto poput veće naklonosti ili sklonosti prema jednom djetetu. Ista se može javiti iz jednostavnog razloga jer ti je jedno dijete možda karakterno sličnije te s njime lakše pronalaziš „zajednički jezik“ nego možda s drugim djetetom. Kasnije, tijekom odrastanja, mogu vas vezati ili razdvajati neki različiti svjetonazori ili životne odluke. S druge pak strane, lako je pronaći kakvo takvo opravdanje za tu neku, možda naizgled veću, naklonost prema mlađem djeteu, jer je maleno, nezastićeno, neiskusno… Vjerojatno se „krivca“ može tražiti i u samoj djeci. Neki su rođeni kao svojevrsni vođe ili samostalni individualci dok su drugi nešto pasivniji „igrači“ koji su od malena naučili da ih „gura“ i „štiti“ majka ili stariji brat/sestra.
Nepobitna je činjenica da je svaki roditelj priča za sebe kao i svako dijete. Vjerujem da postoje trenuci kada nam je s jednim djetetom možda lakše ili teže ili da s jednim imamo kvalitetniji odnos nego s drugim. Nekada možda odnosa neće niti biti. Ipak, važno je pronaći balans u kojemu nećemo povrijediti niti jedno od naše djece. Ne bismo ih svjesno smjeli „stavljati u isti koš“ odnosno, ophoditi se s njima na isti način ukoliko oni nisu isti. Također, ne bismo trebali vrednovati ili osuđivati postupke vlastite djece sukladno našem sustavu vrednovanja.
I na kraju pitanje za milijun dolara – kojeg klinca vi trenutno preferirate ili pak smatrate da takvo što nije moguće?
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes
