SUPERŽENE

Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.

U redakciju nam je stigao mail jedne mame koja je poželjela ostati anonimna, ali koja se svejedno nada da će njezina iskrena i potresna priča doći do onih kojima je to potrebno. Mi vjerujemo da priča ove mame može zaista pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.

Sestra mi je ispričala super anegdotu s kojom sam se nedavno povezala. Bila je pet dana na farmaceutskom skupu na Lošinju. Dijelila je sobu s djevojkom koju je tada prvi put upoznala. Prvo jutro, sestrin alarm zvoni u 8 ujutro kako bi stigla na doručak i predavanje u 9. Sestra se ustaje 15 minuta poslije, sprema se, a njena cimerica ne trza. Ne pojavljuje se na doručku, a bome ni na predavanju. Idući dan, opet isti scenarij. Treći dan, alarm ponovno zvoni u isto vrijeme, moja sestra odmah iskače iz kreveta (jer ne želi ostati bez prefinih palačinki kao dan prije) ali sada ju već brine ponašanje njene cimerice.

Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula. Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.

Sa pojmom doule ne susrećemo se prvi put. Podrška koju daju ženama tijekom trudnoće i nakon nje od velike je važnosti. Poželjeli smo saznati više o ovoj profesiji pa smo popričali sa Sanjom Bukač Štritof, doulom i tihom pratnjom kroz trudnoću, na porodu i u danima babinja.

Bila sam otprilike na pola trudnoće kada sam prvi put osjetila taj pomak u glavi. Pretpostavila sam da su hormoni u pitanju pa nisam obraćala previše pažnje, ali točno se sjećam zašto sam to osjetila kao udarac. Listala sam nezainteresirano neki online dnevnik i skrolala kroz hrpu gluposti, kada mi je za oko zapela vijest o smrti bebe u Slavonskom Brodu. Nisam preletjela preko toga, već sam kiknula – Pročitaj više. Rasplakala sam se kao kišna godina, i nisam mogla spavati tri dana poslije.