SUPERŽENE

Krenula sam izlaziti u srednjoj školi. Bila sam gimnazijalka s odličnom, zaštitnički nastrojenom, pretežno muškom ekipom i moja mama im je vjerovala. Vjerovala je i meni pa sam tako mogla izlaziti redovno – ne predugo, ali redovno. Granica se pomicala nekim prirodnim tokom i nikad se nisam mogla žaliti da mi netko nešto brani, da mi se ograničava sloboda ili što već. Ali ja sam svoje izlaske temeljito odradila. Mislim da kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje ne mogu nabrojati sveukupno pet vikenda da nisam bila vani. I petak i subotu. Odradila sam parkiće i u snijegu do koljena i na plus trideset u ponoć. Najsmješnije, iz ove perspektive, je činjenica da nisam probala alkohol do osamnaeste. Ali sam se družila.

Za početak, bitno je reći da sam ja optimist. Vjerujem da sami kreiramo svoj život i svoju okolinu. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne. Ne možemo utjecati na mjesto rođenja, na primjer. Ponekad mislim kako bi baš bilo super da sam rođena u SAD-u, ili na nekom egzotičnom otoku. Toliko stvari bi mi bilo jednostavnije, dostupnije… Ali džabe mi sanjarenje, kad sam rođena u Lijepoj Našoj. Ali ok, tu sam gdje jesam, i zadovoljna sam. Većinom.

I evo ga opet. Došli smo s dugačkog godišnjeg. Tri tjedna smo imali turneju po rodnoj grudi, obišli sedam gradova, pet država, dvjesto rođaka i popili nebrojeno mnogo kava. Bilo je lijepo, bilo je zabavno, bilo je okrepljujuće i na kraju je taman bilo – dosta. Naravno, najviše je profitirala Morana, najdruštvenije dijete u povijesti čovječanstva. Nekog bi umorila komunikacija s minimalno deset novih ljudi dnevno, ali ne i moje dijete. Ona je cvala sa svakim šaltanjem od bake do bake, od sladoleda do kave, od centra do parka i, natrag, od bake do bake. Ja sam se, s druge strane, osjećala kao na kolodvoru. Ali ona je bila sretna i ja sam bila sretna.

Bila sam u posjetu obitelji u Hrvatskoj kad sam saznala da sam trudna. Iako sam očekivala tu vijest, ništa me nije moglo pripremiti najveće iznenađenje života kad su se nakon samo nekoliko sekundi pojavile te dvije vodoravne plave crtice . Taj prvotni koktel emocija, vjerujem, poznat je svakoj mami. Kad su se prvi dojmovi malo slegli, dogovorila sam i prvi posjet ginekologu. On mi je samo potvrdio ono što su čak dva testa za trudnoću pokazala ranije taj tjedan – nije bilo sumnje, za devet mjeseci postat ću mama! Sreći nije bilo kraja!

Ja nisam supermama. Super nisam, a mama sam zahvaljujući nevidljivoj božanskoj energiji koja me blagoslovila u trenutku kad sam to poželjela, kako bi naši životi i ovaj svijet bili obogaćeni za jedno prekrasno biće za koje sam sigurna da će mnogo dati svijetu. Međutim, licemjerno bi bilo reći da sam supermama. Baš zato što nisam supermama, sam super. Ja sam kaotična i smirena, uplašena i hrabra, nervozna i strpljiva, slaba i jaka, uredna i neuredna, nasmijana i uplakana, odmorena i mrtva-umorna. Sve sam to ja, kao i svi ljudi uostalom. Ja ne čitam knjige o odgoju, ja nisam članica grupa mama, ja odgajam instinktom i unutarnjim glasom. Ja ne pohađam tečajeve o dječjoj prehrani, ja ne moram čitati o štetnosti i dobrobitima cjepiva, o tome koliko treba dojiti, kad dijete…

Realno, sve smo to prošle. Prije negoli smo postale majke gledale bi one koje to već jesu i u puno situacija mislile da ćemo mi to znati bolje. Baš kao i kad smo bile tinejđerke i kad smo znale da naši starci nemaju pojma i pričale kako „mi nikad nećemo svojoj djeci ovo ili ono“… Ukratko, mislile smo da smo kužile stvari, a pojma nismo imale.