Nemojmo se lagati. Nikoga ne mijenja roditeljstvo ako sam nije spreman mijenjati se, biti uzvišeniji od svoje okoline. Je, utjecalo je na mene to što sam imala žgaravice, otečene noge, mučnine, vrtoglavice, bolne zglobove, patila od nesanice i migrene, upale carskog reza itd. 🙂 No, nije roditeljstvo uvjet zrelosti. Zreli možemo biti za bilo što; samostalan život, borbu za vlastita uvjerenja, ostvarenje svojih snova, vršenje određene dužnosti. Ne mora netko biti roditelj da bi bio zreo, samodostatan, kompletan i odgovoran. Dapače. Bezbroj je primjera u kojima upravo roditelji nisu takvi. Pa umjesto da veličamo (ili kritiziramo) isključivo roditelje separirajući ih time od onih koji to nisu, ‘ajmo veličati ljudsku rasu. Ili ju korigirati gdje je moguće.
A kakva je to ljudska rasa? Oliverova sahrana i pomama oko njegova odlaska najljepše su nam pokazali za čime ona vapi, što joj nedostaje, što je prestala biti.
Prestala je biti jednostavna, mala a velika, topla, nježna, suosjećajna i originalna. Nema više (ili u reliktima tek, bravo za njih) originala. Svi su copy – paste, od mladih koji su jednako obučeni, slušaju istu glazbu, gledaju iste filmove, obuvaju iste patike, pa čak i čarape (to će najbolje znati mame adolescentica koje su zimus na -3 nosile famozne “stoperice” jer “se to nosi”).
Nisu ni odrasli ništa bolji. Čekaju da im se kaže kakvi bi trebali biti.
Mene je, primjerice (nakon što sam skoro dvije godine, kompletnu trudnoću i porodiljni dopust provela s obitelji i prijateljima, odnosno s društvom koje ja biram), šokirao povratak u svijet odraslih. Činio mi se još bešćutnijim, tupijim i površnijim no kad sam ga ostavila. Nisam mogla vjerovati kako je zaista moguće da postoje ljudi koji “lajkaju” druge ljude samo da bi održali svoju prisutnost na ionako otužnoj društvenoj sceni (što li će ti prisutnost u kaljuži, dušo zalutala), da postoje ljudi koji se poistovjećuju sa svojim poslom do te mjere da su postali svoj posao i ništa više od toga (koje li tuge i siromaštva), da pišu statuse o snazi žena i ženskim pravima a prvi ih gaze, zbog glasnog im ega, koji je dobrodošao, no u balansu s dušom.
Kako senzibilne duše opstaju u ovoj realnosti i kako će senzibilne duše odgajati djecu u ovoj realnosti? Reći ću vam. Tako što se neće mijenjati. Neće se petljati ni intervenirati u život, pustit će život da bude. Pustit će ponekad i da ih gaze. Strpljivo. Pa ipak svako poglavlje završiti smijehom, iskreno i otvorena srca, jer se zaista, po zakonu istine, dobro vraća dobrim.
Parafrazirat ću ovdje Brankicu Damjanović, Beogradsku spisateljicu i bivšu televizijsku novinarku:
“…Ima ljudi dobrih, mekanih kao pamuk,
Kad ih zgazite, propadate do dna,
vlastitog.
Nisu predviđeni za gaženje…”
*******
Ispričat ću vam ovdje ukratko priču, istinitu. Obitelj moga djeda je ubijena u ratu 1944. godine. Ubijeni su kao civili, dok su spavali u zimskoj noći. Mama moga djeda ostala je udovica u 33. godini života, sama s četiri sina, od kojih je najmlađi imao četiri godine i te je noći obolio na srce, da bi umro u osamnaestoj godini života. Ostala su tri preživjela sina bila više gladna no sita, pa je tako jedan djedov brat, čim je postao punoljetan otišao trbuhom za kruhom. Završio je u njemačkom logoru, odakle ga voze u Kanadu kao migranta. Ondje zasniva obitelj i kad god može dolazi u Hrvatsku posjetiti svoj rodni kraj, kojeg toliko voli, da je nakon njegove smrti pola njegova pepela pokopano u Kanadi, a pola u malom istarskom selu, pored ubijena mu oca. Odavno sam u svemu tome prestala vidjeti patetiku. Ovo je priča o ljubavi. I ne dajte da vas ikad uvjere kako je ljubavi previše.
A sličnih je priča milijun, nije ovo nikakav izuzetak.
Prije nekoliko dana sin djedova brata sa suprugom je iz Kanade došao provesti kratko vrijeme u Hrvatsku. Bio je ekstremno uzbuđen što se vraća u istarsko selo u kojem je posljednji puta bio s pokojnim ocem. Uostalom, posjetit će i očev hrvatski grob. Ono o čemu želim pisati je ZAGRLJAJ. Kad me po dolasku, uplakani bratić s kojim se sporazumijevam riječima, rukama i nogama, a najviše zajedničkom memorijom, ZAGRLIO, u tom je ZAGRLJAJU bila ispisana povijest. Stajali smo tako, mokri od suza, mokrih lica, ramena i majica, nekoliko minuta. U tim su minutama bila desetljeća; prvi zaljubljeni pogledi naših prabake i pradjeda, pucnjevi hladnih puški koje su ih razdvojile, njene molitve, koraci njegova oca-izbjeglice koji je pola Europe propješačio u pohabanim cipelama, svi odvojeni rođendani, vjenčanja, bolesti i radosti što smo ih dijelili preko oceana.
Taj je zagrljaj bio tako poznat, zbog tog zagrljaja poželjela sam imati još najmanje dvoje djece kako bi jednoga dana i oni mogli osjetiti puninu emocija koje ne poznaju kraj svjeta.
Mi smo pili domaće vino, mi smo se smijali banalnostima, manično listali fotoalbum mog vjenčanja, jeli najjednostavnija jela, šetali vinogradom i vrtom, fotografirali se u šašavim pozama, grlili se, pjevali, pa plakali, pa se smijali, kako to već rade ljudi kojima je ostalo još malo vremena do rastanka. Susretali smo mještane, prisjećali se starih anegdota. Nismo vrijeme tratili na razgovor o tome što je tko postigao, koje auto vozi, kolika su mu primanja i koliko je negdje važan.
Zato je Oliver Dragojević egzotika, jer smo jednostavne, a najveće vrijednosti ispustili i posvetili se nebitnom i prolaznom. Zato smo ga oplakivali, oplakujući vlastite praznine, svjesni da su nam principi po kojima je on funkcionirao postali nedostižni. Egzotika je postala iskrena Ljubav.
*******
A sada, povratak u stvarnost. Dok ovo pišem, podbuhla sam od plakanja jer je moja kanadsko – istarska obitelj (u kojoj čak i sin moje sestrične uz očevo francusko nosi i majčino hrvatsko prezime u čast zemlji iz koje mu majka dolazi), upravo otišla neumorno mašući dok više iz dvorišta iz kojeg smo svi potekli nismo mogli vidjeti njihov automobil. I svaki puta je isto. Svaki puta se otkine pokoji komadić srca i treba neko vrijeme da se zalijepi, da zacijele rane, uz jednaku dozu ljubavi i bola.
Vraćaju se u Kanadu u kojoj moj devetnaestogodišnji bratić u laboratoriju radi na istraživanjima kojima je cilj pronaći lijek za maligne bolesti, dok njegovi vršnjaci u Hrvatskoj konobare i peru vjetrobranska stakla, jednako inteligentni i sposobni. Ne omalovažavam ovdje nijedan posao, govorim isključivo o tome koliko smo determinirani okruženjem. A ona moja želja o troje, četvero djece, raspline se prije neg’ se vine jer znam da živimo u zemlji u kojoj je jedno dijete luksuz, ako ga želimo podići, nahraniti, školovati, obući…
Živimo u zemlji u kojoj u 95 škola ove godine nije upisan nijedan prvašić. Pametnome dovoljno. DEVEDESET PET! Hrvatska je država u kojoj je sunce zašlo. Iz koje su otišli mladi i perspektivni ljudi. Ostali su samo “ljudi od vate” čuvajući topla ognjišta, kako bi se u njih, svako – toliko mogli vratiti ljudi s više opcija, prilika, potpora i životnih šansi. Mi ćemo pak uživati u istarskim zalascima, bar trenutno, jer tko zna što život nosi, svjesni činjenice, kako “The world needs more Canada”, što stoji kao izvrstan marketinški slogan na vrećici u kojoj se nalaze pokloni za mog sina, njihova preslatkog bratića s druge strane oceana…
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
