Nisam hejterica, kunem se. Ali svaki put kad vidim mamu helikoptericu, okrenem malo očima i pomislim ‘joj daj pusti to dijete da pokuša samo i pomakni se malo’.
Mame helikopterice su onako, u narodu prozvano, one mame koje stalno lete oko svoje djece i paze na svaki njihov korak, nadgledajući ga i pazeći da si nešto ne napravi.
I dok je strah za vlastito dijete razumljiv sam po sebi, svaka majka zna taj osjećaj, pitam se kako se zapravo osjećaju ta djeca i poimaju li ona zapravo da nisu samostalna? Možda se mogu popesti na treću stepenicu, ali dok znaju da su majčine ruke iza njih, jesu li zbilja to uspjeli skroz sami?
Nije mi namjera hejtati nikoga, nego pokušavam shvatiti majke koje misle da čuvaju svoju djecu. Da, čuvaju ih od pada i eventualne povrede, no čuvaju li ih i od vlastitog napretka, samostalnosti i neustrašivosti?
Ja sam, recimo, potpuna suprotnost. Nisam jedna od onih mama u parku koja sjedi na klupici i ne zna gdje joj je dijete, pratim ga, ali vjerujem da mu moja blizina neće donijeti ništa dobrog. Ako padne, naučit će lekciju, otresti koljena i pokušati ponovo.
Ponekad baš gledam djecu mama helikopterica i njihov obrazac ponašanja. Većina te dječice su sramežljivija, povučenija, plačljivija i ne uspostavljaju nekakav poseban socijalni kontakt s ostalima. Ne mislim da djeca od 3 godine moraju imati bogat društveni život, daleko od toga, no u svakom slučaju su u izravnom kontaktu s drugima povučenija.
Moj Lukas je dijete koje se u parku penje na najviše razine. Djeca nekoliko godina starija od njega se još ne usude. I ne hvalim se time, dapače, užasavam se na tu činjenicu jer me jeza hvata od pomisli što će tek raditi s 5 godina i kakve vratolomije će tada izvoditi i hoćemo li završiti na traumi sa slomljenim ekstremitetima.
Ali, ponosna sam na drugi dio. Na njegovu samostalnost, otvorenost, hrabrost, odvažnost. Na ustrajnost. Jer ako ako nešto ne može, naučit će. Sam. Bez mame. Zna da je mama tu negdje i da ako baš negdje zapne, ja ću priskočiti u pomoć. I to mu želim da zna za cijeli život. Sada možda treba pomoć u parku, za 25 godina će trebati pomoć oko vlastitog djeteta. I neću stajati iznad njega i govoriti mu ‘ne, ne mijenja se tako pelena’, već ću čekati da mi sam ponosno pokaže što je naučio u novoj životnoj ulozi.
Moji roditelji su me uvijek puštali da sama isprobam sve i naučim na svojoj koži. Imala sam granice, jasno su bile postavljene, ali unutar tih granica sam sama odlučivala i na svojoj koži osjetila posljedice svojih odluka. Ili ponos zbog postignuća. Nisu stajali iza mene u parku, nisu mi čitali lektire, nisu me vozili u izlazak. Radila sam sve sama. I hvala im na tome.
Pitam se ponekad postanu li prezaštićena djeca manje sposobna kasnije u životu. Primjerice, nekad davno tražili smo asistenta na poslu. Zaposlili smo momka koji je bio simpatičan i drag, ali kako volim reći – ‘nije grizao’. Bojao se zadataka, bojao se pitati kako da krene i gdje da krene. U tako nekim trenucima se pitam je li iza sebe imao roditelje koji su uvijek bili iza njega i pomagali mu, radili umjesto njega. A to nije dobro.
To je, doduše, samo moje osobno mišljenje. Ja čvrsto vjerujem da djecu treba pustiti da sami otkrivaju svoje sposobnosti i da sami testiraju i guraju svoje granice. Naravno da smo mi mame preplašene, pa briga je naša dužnost od trenutka kad to malo srce prokuca u nama, ali od našeg straha neće imati ništa. Moja životna želja je skočiti iz aviona. Mislim da se moja mama toga užasava i da bi me najradije vukla za ruku što dalje od aviona. Ali neće, pustit će me.
I skočit ću, kad tad. Možda već ove jeseni. I znate što NEĆU imati? Propuštenu priliku. Imat ću ispunjenu životnu želju, osjećaj sreće, ponosa, jedan strah manje na listi. I uspomenu za cijeli život.
Stoga idući put kad stanete iznad svog djeteta i pomažete mu da se popne na drugu stepenicu, odmaknite se korak. Privucite ruke k sebi i pustite ga. Čuda se mogu dogoditi samo ako malo više vjerujemo u ta mala stvorenja i zatomimo svoje strahove.
PETRA @lipstick_mom_petra
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
