I evo ga opet. Došli smo s dugačkog godišnjeg. Tri tjedna smo imali turneju po rodnoj grudi, obišli sedam gradova, pet država, dvjesto rođaka i popili nebrojeno mnogo kava. Bilo je lijepo, bilo je zabavno, bilo je okrepljujuće i na kraju je taman bilo – dosta. Naravno, najviše je profitirala Morana, najdruštvenije dijete u povijesti čovječanstva. Nekog bi umorila komunikacija s minimalno deset novih ljudi dnevno, ali ne i moje dijete. Ona je cvala sa svakim šaltanjem od bake do bake, od sladoleda do kave, od centra do parka i, natrag, od bake do bake. Ja sam se, s druge strane, osjećala kao na kolodvoru. Ali ona je bila sretna i ja sam bila sretna.
No, već sam zadnjih par dana uočila male promjene na njoj. Male koje su, kako su dani prolazili, postajale mnogo veće. Odjednom je postala kenjkavija nego inače. Odjednom je postala osorna. Svađalački nastrojena. Naravno da svako dijete testira granice, pogotovo u ovakvim uvjetima, ali zadnjih dana prešla je sve granice i pretvorila se u malog poludjelog tinejdžera. Onog u žaru borbe. I imala sam ja razumijevanja jer mi je bilo jasno da je djetetu već dosta života van rutine i stabilnog rasporeda, ali u određenim situacijama je toliko pretjerivala da sam se jedva kontrolirala. Lažem, nisam se kontrolirala. Pretvorila sam se u brojajuću mašinu. Hodala sam i kvocala, sjedila i kvocala, tuširala se i kvocala, disala i kvocala, živjela i… uglavnom, shvatili ste. I reći ću vam samo jedno – konstantno odmjeravanje snaga s nabrijanom četverogodišnjakinjom, vrlo je iscrpljujuće iskustvo. Pogotovo kada sam i ja već bila na rubu ivice margine.
I ne mogu reći da na ovo nisam bila spremna. Znala sam da je neizbježno. Ali svejedno te iznenadi kada tvoje razumno dobro inteligentno dijete odjednom postane tinejdžer s tantrumima. Tantrumima koji se održavaju svaki dan, tri puta dnevno, za svekoliku publiku. Da budem do kraja iskrena, zato smo odlučili put izgurati odjednom, po noći. Odustali smo od jednodnevnog obiteljskog šetkanja po Minhenu i išli ravno kući. Jer nam je oboma trebalo da se gospođica isključi na tren i da se dobro naspava. Srećom, zaista je.
Bit ću neskromna, ali čini mi se da sam ovaj godišnji odradila pametnije. Popuštala sam tamo gdje sam morala i čekala da sve završi. A pri povratku sam nam ostavila samo tri dana prostora prije vrtića. Taman dovoljno vremena da se saberemo, posložimo i vratimo naglavačke u rutinu. I znate što ću vam reći? Vikend je bio paklen, u ponedjeljak nam je i dalje visila naglavačke s ramena, ali već danas je otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Igra se Barbikama. U nedjelju je još režila na curicu u parku. U ponedjeljak se svađala jer ne može dobiti sladoled. Jučer je odvozila cijeli put biciklom gdje treba i sama odlučila desert pojesti kod kuće. Što znači da ga je vozila na biciklu više od 20 minuta. Strpljivo i smireno. I čekala da dođe kući gdje će ga jesti u miru, nakon što opere ruke. Ako to nije korak naprijed, ja ne znam što je.
Negdje sam pročitala kako nam iskakanje iz tračnica treba kao odmor za dušu. Ali duša se zapravo odmori tek kada se u tračnice vratite. Meni se čini da to iskakanje služi samo kao manevar za podsjećanje na ono što imamo, a ne cijenimo. Morana se vratila na ispravan kolosjek. Sad je to isto preostalo i nama dvoma – njemu, koji se ne može ustati na posao, i meni, koja još nisam ni sav veš oprala. Kao i obično, opet nam dijete drži lekcije iz vladanja i života.
Kod nas je već lijepa rana jesen i kava na balkonu je poseban ugođaj. Čini mi se da je opet sve na svom mjestu i to me baš čini izrazito sretnom. Onako, smireno sretnom. Još samo da se riješim ovih osa kojima je očito sezona, i na konju sam! (Do idućih tantruma ili puberteta – ovisi što prvo dođe!)
MAJA @maja_marich
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
