Realno, sve smo to prošle. Prije negoli smo postale majke gledale bi one koje to već jesu i u puno situacija mislile da ćemo mi to znati bolje. Baš kao i kad smo bile tinejđerke i kad smo znale da naši starci nemaju pojma i pričale kako „mi nikad nećemo svojoj djeci ovo ili ono“…
Ukratko, mislile smo da smo kužile stvari, a pojma nismo imale.
Nismo mogle ni zamisliti kako je to kad ti je tijelo izmrcvareno porodom i njime kolaju kokteli hormona zbog kojih se više ni ne prepoznaješ. Kad odjednom na brizi imaš drugo živo biće koje u potpunosti ovisi o tebi i kad svo znanje koje si imala (ili mislila da imaš) odjednom nestane. Preuzmu nesigurnost i stalne sumnje u vlastite sposobnosti dodatno pojačane silnim, često neželjenim „dobronamjernim“ savjetima drugih.
Onda ta prva faza prođe. Shvatiš da ti je usprkos svemu dijete zdravo i napreduje i postaješ sigurnija u sebe. Istovremeno, beba postaje budnija i zahtjevnija. Skokovi u razvoju, grčevi, regresija spavanja, zubi, motorički napretci… Uvijek je nešto. Odjednom, cijela situacija odprije na koju si navikla se promijenila i ne prilagođavaš se lako na novu. Odbrojavaš dane dok se ponovno ne privikneš samo da bi shvatila da se ponovno sve mijenja.
Trudiš se napraviti za njih nabolje što možeš. Nekad to bude uspješno, nekad ne. Nekada jednostavno biraš manje od dva zla i boriš se s neizbježnim osjećajem krivnje. Ponekad si ponosna na sebe, a ponekad se crveniš pred drugima. Ima dana kada bi dala sve za njih, ali i onih kada poželiš pobjeći negdje solo na par dana.
A onda, s vremenom, pomiriš se sa time da je majčinstvo nešto nad čime nemaš kontrolu, da je ono nešto sa čime se nosiš najbolje što možeš. Polako počinješ prihvaćati da si samo čovjek i da je normalno i griješiti, ali i željeti nešto više za sebe.
S vremenom, ponovno postaješ opet ti ti.
Jedna od najčešćih rečenica koje čujemo u prvih par godina majčinstva je „to je samo faza“. Proći će ta i doći će nova. I uvijek se ona zapravo odnosi na bebe i njihove sposobnosti i potrebe. Nikad zapravo ne pričamo o svim tim fazama kroz koje mi prolazimo. A prolazimo kroz toliko njih…
Ne mogu ne pogledati unazad i ne biti svjesna svojih. Iz ove perspektive, mislim da je sve moglo i trebalo biti lakše, opuštenije. No, to mogu zaključiti sada kada sam prošla kroz sva ta iskustva i kad sam naučila iz njih. I mogu reći da sam sada zadovoljna tu gdje jesam. Mislim da napokon počinjem nalaziti dobar balans između majčinskog odricanja i osobne sebičnosti. Lakše si opraštam greške i prihvaćam promjene. Ne uvijek, ali sve češće.
Predamnom je još puno faza, puno nijansi, ali mislim da sam na pravom putu i da će nadalje biti lakše. Ako ništa, znam da sam ja sada bolja i da će samim time i da će moja djela biti isto.
JELENA
