Za početak, bitno je reći da sam ja optimist. Vjerujem da sami kreiramo svoj život i svoju okolinu. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne. Ne možemo utjecati na mjesto rođenja, na primjer. Ponekad mislim kako bi baš bilo super da sam rođena u SAD-u, ili na nekom egzotičnom otoku. Toliko stvari bi mi bilo jednostavnije, dostupnije… Ali džabe mi sanjarenje, kad sam rođena u Lijepoj Našoj. Ali ok, tu sam gdje jesam, i zadovoljna sam. Većinom.
Ponekad maštam da živimo u svijetu u kojem nije bitno tko koliko ima, što tko nosi i kako se ponaša. Kod nas, nažalost, još uvijek je. Nekako sam se intenzivno primila razmišljanja o toj tematici zadnjih dana. Muči me što se djeca već od malih nogu na svakom koraku susreću sa predrasudama, čak i u dobi dok niti sami to ne razumiju.
”Joj, imaš curicu, pa šta je šišaš tako kratko, izgleda ti kao dečkić.”
”Šta ćeš mu kupovati lutku, to nije za dečke.”
”Ide ti na nogomet? Pa znaš da to nije sport za cure?”
Koju od tih rečenica ili varijacije na temu niste barem jednom čuli do sad? Spolna diskriminacija kod nas je evidentna na svakom koraku. Počinjemo od izbora odjeće za djecu. Neutralne boje za bebe gotovo ni ne postoje. Ili ćeš rozo ili ćeš plavo. Gotova priča. A tako se nekako i nastavlja. Kada uđeš u dućan sa odjećom/obućom za djecu, prvo ćeš primijetiti da je 2/3 prostora sa odjećom za djevojčice, od tila, šljokica, šoseka, haljinica, kaputića, dezena, dizajna i varijacija tri milijuna. Dečki se stisli tamo na tri police i imaš izbor želiš li kupiti nešto plavo, sivo, crno i možda ponekad crveno ako imaš sreće. Za ostale boje treba već biti snalažljiv, pretražiti pola interneta i pripremiti koju kunu više. Jer, različitost košta, zar ne? I to što je neki strani dizajner ipak zaključio da bi žuta možda i mogla proći kao boja za dečke.
Igračke? Oh, nećemo niti počinjati. Pa čak su i crtići već podijeljeni na crtiće za cure i za dečke. Ajmo za primjer, momentalno najpopularniji crtić za vrtićke klince, PJ Masks. Dva muška lika i jedan ženski. Planirano pokrivaju sve. Ali ako bolje promotrite, složeno je tako da su za dečke dva muška lika, a za curice jedan. A moj sin baš najviše voli ženski lik. Ako poželi kostim za maškare, moram kupiti negdje na ženskom odjelu. Ako želi majicu sa njenim likom, opet su to ženske majice. Mene ne smeta, ako si želi staviti i krunu na glavu, neka ju sa ponosom nosi. Uvijek ću stati iza njega i podržati svaku njegovu odluku.
Zanimljivo je kako su djeci sve igračke jednake, sve boje lijepe, svi ljudi isti. Moj sin za curicu sa Downom u njegovoj grupi kaže da je ista kao i svi njegovi prijatelji, on na njoj ne vidi da je drugačija. Vidi jedino da joj smeta buka, da joj treba pomoći namazati namaz na kruh i da je ona sretna kad ju zagrli. I prihvaća to kao takvo. Jednako je tako i sa stvarima. Autić, lutka, njemu je zaista svejedno, bitno je da mu je zanimljiva igračka. Odjeća? Sve prolazi.
Puno puta kada sam započinjala rasprave na tu temu komentari drugih su bili kako je lako jedno raditi doma, no da je problem kada dijete dođe u društvo u kojem će ga ismijavati, omalovažavati, vrijeđati, jer se igra sa drugačijim igračkama, jer nosi drugačiju odjeću. To već spada u jedan drugi koš, ali mislim da se sve to nosi od kuće. Jer ako dijete nigdje ne čuje da netko kaže da roza nije za dečke, on to neće znati. Njemu će to i dalje biti boja kao svaka druga. Ako ne čuje da lutke nisu za dečke, neće ismijavati druge dečke koji se igraju s lutkama. A ako se svi mi potrudimo širiti našoj djeci vidike a ne ih sužavati, možda ima nade da jednog dana dijete koje je po nečemu drugačije i ne bude čudak u društvu.
Ja sam pola života provela među umjetnicima pa sam nekako naučena prihvatiti sve i svakoga. I stati ću iza svoga djeteta ako on poželi raditi nešto drugačije. Uvijek i svuda. I ispravljati krive drine za njega ako treba. Ne želim zažmiriti i pognuti glavu nad sterotipima, učiti ga da se pokori društvu jer je lakše, učiti ga da radi ono što drugi od njega očekuju umjesto onoga što želi. Pomoći ću mu da bude jak, da bude svoj. I da zna da je to vrijedno. Kako da ostane svoj i slijedi neki svoj put jedan je od najtežih i najvažnijih zadataka nas kao roditelja, bar po meni. I mislim da što više nas odluči tako učiti djecu, da će i problema u društvu biti manje. Klasa optimist, kažem ja.
IVANA
Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći 
Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.
Facebook: Tutus & Sons
Instagram: @tutus_and_sons
