Bila sam u posjetu obitelji u Hrvatskoj kad sam saznala da sam trudna. Iako sam očekivala tu vijest, ništa me nije moglo pripremiti najveće iznenađenje života kad su se nakon samo nekoliko sekundi pojavile te dvije vodoravne plave crtice . Taj prvotni koktel emocija, vjerujem, poznat je svakoj mami. Kad su se prvi dojmovi malo slegli, dogovorila sam i prvi posjet ginekologu. On mi je samo potvrdio ono što su čak dva testa za trudnoću pokazala ranije taj tjedan – nije bilo sumnje, za devet mjeseci postat ću mama! Sreći nije bilo kraja!
Ipak, nije sve krenulo sasvim lako. Uz početne nesigurnosti i manje komplikacije, doktor je pripisao lijekove i sugerirao mirovanje, a sreću i uzbuđenje zamijenilo je iščekivanje i nesigurnost. Nedugo nakon toga bilo je vrijeme za povratak u Norvešku. Po dolasku dogovorila sam pregled kod svog doktora i očekivala da će mi i on ponoviti ono što su mi rekli u Hrvatskoj. Iznenadio me njegov odgovor kad je rekao da su simptomi koje imam normalni u početku trudnoće, lijekovi koje uzimam nepotrebni, a umjesto mirovanja predložio mi je jogu za trudnice. Bila je to tek prva od niza razlika koje sam uočila između hrvatskog i norveškog sustava vođenja trudnoće. Na temelju priča prijateljica iz Hrvatske imala sam već neku okvirnu ideju kako bi cijeli proces trebao izgledati, ali ovo je bio sasvim novi teren o kojem nisam mnogo znala. Bilo je jednostavno – go with the flow.
Svoje redovne mjesečne preglede obavljala sam u jednoj od klinika za porodništvo kakvih je u Oslu nekoliko. Iako medicinskog karaktera, ova ustanova više podsjeća na zabavni dječji park nego na ozbiljnu kliniku – šareni zidovi, crteži, igraonica i slike beba na svakom koraku. Mame s djecom i trudnice po hodnicima, kolica parkirana na za to označenom šarenom “parkiralištu”. Svakog mjeseca automatska SMS poruka podsjećala bi me na zakazani termin kod babice Anne Katherine. Protječe li trudnoća uredno, svi se pregledi obvaljaju kod medicinke sestre – babice. Osobno sam na pregledu kod specijaliste ginekologa bila svega jednom i to na prvom i jedinom ultrazvuku u 18. tjednu. Čak ni taj nije obavezan već je stvar osobnog odabira. Znali su mi reći ”budi sretna jer kontrole kod ginekologa obično znače i komplikacije u trudnoći”.
Srećom, sve je teklo u redu i moja uvijek dobro raspoložena i nasmijana babica bila je moj mjesečni vodič kroz trudnoću. Uz redovnu kontrolu osnova poput krvi, tlaka, težine te mnoštva drugih standardnih testova, naši su se susreti svodili na razgovore o raznim temama, ovisno o mjesecu trudnoće u kojem sam bila. Dobila sam i brdo materijala i raznih brošura sa savjetima o prehrani, vježbanju u trudnoći, odnosima u obitelji, dojenju, prijedloge organiziranih akrtivnosti za trudnice u Oslu i slično. Pričale bi o bebi, kako raste i razvija se. Na temelju veličine trbuha i osluškivanja malog srca, određivala bi iz mjeseca iz mjesec napredovanje, položaj, veličinu i težinu mog malog dječaka.
Moram priznati da sam u počecima trudnoće bila malo skeptična prema cijelom sustavu i načinu na koji se ovdje stvari kontroliraju i prate. Kad sam u 12. tjednu htjela napraviti test kombiniranog probira saznala sam da neće biti moguće jer se on radi samo u iznimnim slučajevima i kod trudnica starijih od 38. godina. Dio argumenta leži u moralnom pitanju i činjenici da je norveško društvo dovoljno uređeno da pruži normalan život i adekvatnu skrb za svakoga. Pričala sam s jednom ginekologinjom koja mi je objasnila da se zdravstveni sustav kod uredne trudnoće trudi čim manje ”miješati” u cijeli prirodni proces uz čim manje lijekova, raznih intervencija te s minimalnim brojem pregleda.
S druge pak strane dostupnost informacijama i mogućnost da se ”uvijek imaš kome obratiti” u mnogo je slučajeva bila velika pomoć meni, mami po prvi put. SOS telefon za pitanja o trudnoći, webchat s doktorom, organizirana druženja mama-trudnica pa sve do brojnih poklona dobrodošlica – učinile su to posebno razdoblje trudnoće još posebnijim!
Približavala se sredina svibnja, a crveno zaokruženi datum na kalendaru opasno se približavao. Tu zadnju srijedu bila sam na pregledu ne znajući da će biti i posljednji. ”Čini se da je spreman, ali on će sam odabrati dan” rekla je Anne Katherine nakon nekoliko spretnih poteza rukama po mom trbuhu. Pozdravile smo se i u slučaju da se ne vidimo, zaželjela mi je sreću. Lykke til og har det godt! Dva dana nakon toga, upravo na datum termina, moj je S. odučio da je vrijeme da se upoznamo. Ali to je već priča za neki drugi put.
ANITA @aanitaap
Ponosna mama malog Samulea koji je prije nekoliko mjeseci naglavačke preokrenuo njezin svijet i promijenio sve navike, posebno one (ne)spavanja! Voli pročitat dobru knjigu, pogledati dobar film i smatra da sreću čine male stvari poput čaše dobrog vina ili vrećice gumenih bombona. Iako ju je sredina 30.-tih već dohvatila, voli misliti da je zadržala dio one dječje radoznalosti i bezbrižnosti u sebi. Nemirnog duha, vesele je putovanja, upoznavanje zanimljivih ljudi i isprobavanje novih stvari. Promijenila je nekoliko adresa do sad, između ostalog provela godinu i pol na jugozapadu Afrike, u Angoli. Zadnje dvije godine adresa joj je u Norveškoj gdje još uvijek otkriva skandinavski način života uz koji je zavoljela i neke nove stvari poput skijanja i jela od ribe. Voli citate, a jedan poseban našao je mjesto i na zidu njene dnevne sobe: „best things in life are the people we love, the places we´ve been and the memories we´ve made along the way.“
