Dojenje. Prema definiciji prirodan proces majčinog hranjenja bebe i plan prirode za čvršćom fizičkom i psihološkom povezanošću majke i djeteta. Za mene najljepša stvar na svijetu. Ne najlakša, ne najugodnija, ali najljepša. I moja odluka kako ću uložiti sve napore za uspostavu takvog načina hranjenja i povezanosti sa djetetom. Nakon rođenja drugog djeteta, borba je započela i nakon dvije i pol godine još uvijek traje. Sada se pitam…. Poigrava li se to priroda nama?
Macaronsi, okusom božanstveni, izgledom fotogenični, mame i naše i dječje prstiće, a dobiti koji gram više zbog njih, nikome nije mrsko. Koliko god priprema izgleda jednostavna, daleko je to od istine (znam, jer govorim iz iskustva), tako da je za one koji nisu toliko spretni u kuhinji, najbolja opcija – naručiti ih. Opcija je puno, ali odabrati one koji okusom, izgledom i cijenom zadovoljavaju naše potrebe, nije jednostavan posao. Sve dok nisam otkrila Mariju i njezine Macaronse. I to ne bilo kakve, već personalizirane.
Gotovo pa svakodnevno nam se javljaju mame u inbox sa raznim pitanjima i problemima. Tu se vrlo često spominje i problem o kojem se još uvijek previše ne priča, a to je – postporođajna depresija. Iako sam u par svojih tekstova spomenula kako mi prvih mjesec dana nakon poroda nije bio lak period, upravo sam zbog ovakvih poruka odlučila napisati nešto više o svojoj postporođajnoj depresiji. Za početak važno je napomenuti da su baby blues i postporođajna depresija sasvim dva različita pojma. Baby blues se više smatra kao neka postporođajna tuga. Veliku ulogu ovdje igraju neispavanost, umor te hormonalne promjene. 80-90% žena doživi baby blues u prvih mjesec dana nakon poroda. Plačljive su, zbunjene, emocionalne, zabrinute, naglo mijenjaju raspoloženje.
Na što prvo pomislite kad vam netko kaže porod? Na bebu – novo biće, majčinstvo i vrlo vjerojatno na neizdrživu bol koju nekim čudom žena uspije preživjeti. Na to sam i ja pomišljala u prvoj trudnoći, ali ne i u drugoj, a naročito ne sad nakon drugog poroda. Zašto se moje mišljenje promijenilo? Puno je razloga, ljudi i događaja zaslužno za to, ali krenimo redom. Ispričat ću vam o svojim porodima, prvom koji je bio „normalan“ i drugom koji je bio čaroban.
Moje tri prijateljice i ja imamo grupu na Viberu, (kao valjda i svaka druga ženska osoba na svijetu) u kojoj smo nas tri mame i jedna koja će to tek postati jednog dana. To je klasična ženska grupa za dogovore za kavu, za slanje blesavih gifova i slika lijepih haljina, iako u zadnje dvije godine ta grupa sadrži više snimki naše djece nego lijepih cipela i haljina. Isto tako, sadrži i puno poruka u kojima se nas tri mame žalimo na neprospavane noći, na umor, na bolna leđa i na to kako žudimo za velikom čašom vina (cčtaj: bocom). Nije ni čudo da je jednog dana ova prijateljica bez djece napisala: “Kad čitam ove vaše poruke, mislim da cu imati djecu — nikad!” ???.
Kad čuju koliko sam trudna, šokiraju se. Pretpostavljam da pored oduševljenja postoji onaj mali dio njih koji me osuđuju radi načina življenja moje prve trudnoće. „I još uvijek voziš?!“ „Ma zašto se saginješ, znaš da ne bi smjela.“ „Zašto stojiš, idi sjesti.“ „Zatoplilo je vani, sad trebaš što više odmarati doma.“ „Ne smiješ tako puno šetati“ „Kako spavaš?!“ „Što jedeš?“
Prije nekoliko sati, prijateljica – također majka dvojice sinova, me pitala koji mi je od moje dvojice sinova „slađi“. Pogledala sam je u nevjerici, jer sam se nedavno na poslu našla u centru slične rasprave. Zašto u centru? U centru jer nisam željela „priznati“ da preferiram jednog sina više od drugog.
Nedavno se u jednom društvu, povelo pitanje kakav je tko karakter. Živ, glasan, povučen, zatvoren, otvoren, egocentrik. Zanimljiv je detalj čije priče što sam ja, sebe samu, u hipu smjestila u kategoriju „povučenijih“ na što sam kao odgovor dobila salve smijeha. Kada sam shvatila što sam rekla, i sama nisam mogla vjerovati u kojem se to trenutku dogodila moja osobna preobrazba s obzirom da sam uistinu, većinu života provela kao takva. Znate, onaj tip – gdje ga ostaviš, tu ga i pronađeš. Stava vječito zadržanog samo za sebe ili ostavljenog u prvoj ladici pisaćeg stola djevojačke sobe. Nikad glasna, neprimjetna, šutljiva. Zašto bi pobogu ikada izrazila svoje mišljenje ili argumentirala svoj stav o nekoj popularnoj temi? Što ako se netko ne složi sa mnom? Što ako dođe do kakve rasprave ili možda svađe, što ću onda?…
Jesu li Vas susjedi u budućnosti vidjeli kao ženu koja neće uspjeti u životu (a to bi njima značilo udati se sa 16 godina zbog neplanirane trudnoće, raditi na šanku kafića doživotno, rastati se i ne živjeti po Božjim pravilima)? Nisu! E pa meni su predviđali, rekla bih, budućnost sašivenu ne od pedeset nijansi sivih, već od sto i pedeset nijansi sivih isprepletenu s mračno crnom. A kako sam se ja vidjela u budućnosti?
Mjesto radnje: Galerija Cvajner. Kad sam u Puli to je kafić u kojem ćete me najčešće naći. Solidna kava (hej, ja ipak dolazim iz zemlje gdje je kava najbolja, kad kažem da je solidna onda je to kompliment), pogled na Augustov hram, osobito ako se odlučite sjesti vani. Ja preferiram unutra zbog posebnog i divnog ambijenta, i tog retro vintage štiha. Obožavam taj spoj modernog i starinskog. Ovaj put bila sam posebno uzbuđena. Napokon sam uspjela dogovoriti kavicu sa Sandrom i Samantom u instasvijetu poznatije kao: @salty_air__ i @sam.and.sons. Sandru i Samantu upoznala sam zahvaljujući Instagramu. Instagrame, hvala ti! Zbog svih tih divnih žena koje su danas moje prijateljice i moja inspiracija.