Dojenje. Prema definiciji prirodan proces majčinog hranjenja bebe i plan prirode za čvršćom fizičkom i psihološkom povezanošću majke i djeteta. Za mene najljepša stvar na svijetu. Ne najlakša, ne najugodnija, ali najljepša. I moja odluka kako ću uložiti sve napore za uspostavu takvog načina hranjenja i povezanosti sa djetetom. Nakon rođenja drugog djeteta, borba je započela i nakon dvije i pol godine još uvijek traje. Sada se pitam…. Poigrava li se to priroda nama?
Isprva je krenula borba za uspostavu hranjenja i ritma. Kako se radilo o drugom djetetu, znala sam što me čeka i bila sam apsolutno spremna, no na put su nam stale dodatne komplikacije uslijed poroda te odvajanje na jedan dan u ključnom trenutku. Nije bilo prvog dodira na golu kožu, niti maženja. Pokazali su mi izdaleka moje malo bespomoćno biće i moje srce je pucalo jer sam se osjećala kao da je napuštam. A umalo i jesam jer su u tom trenutku spašavali moj život. Ja sam prebačena na drugi odjel, a beba hranjena na bočicu. Iako nam prvi susret nije išao na ruku za uspostavu povezanosti, to je u tom trenutku bilo manje važno jer smo ipak na kraju, na svu sreću, obje bile dobro i naši zajednički trenuci su tek čekali na nas. Svaka pretrpljena bol, puštena suza, besana noć i sav emotivni i fizički tornado, isplatili su se jer smo uhvatile ritam i uspostavile povjerenje i privrženost koja se kasnije više ne može raskinuti. Doslovno.
Sve što je uslijedilo nakon šestog mjeseca, a posebice nakon godine dana starosti djeteta, postala je borba u kontra smjeru… borba za odvajanjem koja još uvijek traje. Upravo ono što nam je bila najveća prednost i užitak, sada u dobi od dvije i pol godine predstavlja najveću zapreku. Moje dijete bi trebalo normalno jesti, a ja odlaziti na posao bez problema. Iako se sada radi o dječjoj fazi straha od napuštenosti, u našem slučaju je prisutna i tvrdoglava nevoljkost za prestankom dojenja. Dijete odbija hranu, umiruje se isključivo na meni, skida me neovisno gdje se nalazimo i kvaliteta izvršenja mojih svakodnevnih aktivnosti postaje upitna. Kao i njeno zdravlje zbog neprihvaćanja žlice i hrane. Osjećam se kao da je naša povezanost prerasla u ovisnost.
Raniji ponos, osjećaj uspjeha i zadovoljstvo, sada mi poriču pokazivači na vagi, tablice uhranjenosti i okolina koja savjetuje potpuni prestanak dojenja za fizičko zdravlje djeteta.
I opet obostrani tornado, emocije koje bi, prvenstveno ja, trebala zanemariti i hladne glave provesti odvajanje koje je u ovoj dobi normalno. Dojenje je kod djeteta izvor sigurnosti i znak prihvaćanja, što se gubi u trenutku odvajanja koje nije njegova volja. Pitam se, kako najlakše prihvatiti dječju osudu, plač i očaj što joj svjesno oduzimam ono najdraže? Ono za što sam je sama vezala, nagovarala je i nudila joj sve ove mjesece, pa i godine? Iako joj razumski objašnjavam zašto tome mora biti tako, u njoj vidim samo osjećaj iznevjerenosti i ljutnje. Iako sam vođena prvenstveno njezinim zdravljem, u ovom trenutku i ovoj jednostrano donesenoj odluci tražim prekidač za emocije koji će funkcionirati i u trenutku kada moj razum uspije i potpuno se odvojimo. I kako najlakše proći fazu, ne odvajanja djeteta od majke, već majke od djeteta?
IRENA
