Na što prvo pomislite kad vam netko kaže porod? Na bebu – novo biće, majčinstvo i vrlo vjerojatno na neizdrživu bol koju nekim čudom žena uspije preživjeti. Na to sam i ja pomišljala u prvoj trudnoći, ali ne i u drugoj, a naročito ne sad nakon drugog poroda. Zašto se moje mišljenje promijenilo? Puno je razloga, ljudi i događaja zaslužno za to, ali krenimo redom. Ispričat ću vam o svojim porodima, prvom koji je bio „normalan“ i drugom koji je bio čaroban.
U prvoj sam trudnoći čula puno priča o bolnim porodima s epiziotomijom nakon koje ne možeš hodati 2 tjedna, porodima koji traju 24 sata u grču i boli, o porodima gdje i kad uzmeš epiduralnu te i dalje boli sve živo. Nakon odslušanih takvih priča mislila sam da sve znam, da sam spremna na sve, iako umirem od straha, i da ja to mogu. Tu i tamo bih čula neku ljepšu priču, ali takvi se porodi događaju samo sretnicama koje su endemske vrste. Za svaki slučaj završila sam tečaj disanja da se bar ne grčim od boli, nego da te neprijateljske trudove prodišem. Došao je dan termina, otvorena 2cm, CTG odličan, ali ništa još od trudova. Za dva dana ponovni pregled, ista priča, iste riječi – za dva dana dođite ponovno. Mislim si da su oni ludi, a ja ću poludjeti jer svaka dva dana pregled je previše, pa to nigdje nema, osim u Lijepoj Našoj. Poslušna ja, dođem za dva dana ponovno, doktor (a nisam vam rekla da vas svaka dva dana pregleda drugi doktor) ustanovi da sam spremna za porod i da ću u roku 24 sata roditi jer sam otvorena 2 cm i sve je mekano (da, baš je tako rekao od riječi do riječi). Molim ga da me pusti kući jer živim blizu bolnice, ali ne, on ne popušta, a ja s nedovoljno znanja popuštam i odvozim se kući po torbu (da, sama sam se dovezla na pregled u 40. tjednu trudnoće, pa nisam invalid). Muž me vraća, prespavam u bolnici, odnosno prosovim slušajući kako žene rađaju jer soba je bila baš uz rađaonu. Dočekam jutro u strahu, a nakon pregleda krenu lagani trudovi. Otvorena sam 5 cm, jupiiii. Odradim klistir i u 11:30 direkt u rađaonu. Trudove sam u hodu prodisala uz muža, pa i nisu bili tako strašni, smijemo se. I onda staju, nema ih više pa doktor predlaže prokidanje vodenjaka da ubrza, pristajem. Još malo dripa za još ubrzanja, pristajem i na to samo da ugledam svog sinčića. Dišem, ali sad su trudovi jakiiii, nema pauze između, imam osjećaj da se raspadam. Nakon nekoliko sati rodim svog divnog sinčića. Obuzeta emocijama rezimiram porod i čini mi se da je prošlo dosta dobro jer nisam rađala 24 sata, bolovi su bili podnošljivi do dripa i epiziotomija i nije tako strašna (osim što dva tjedna nisam sjela kako treba) i na kraju krajeva izdržala sam.
Čini li se i vama ovo kao dobar porod, kakav bi trebao i biti, porod kao i kod većine žena? Da, i ja sam tako mislila sve do druge trudnoće i susreta s udrugom Primalja i Obitelj.
U drugoj sam se trudnoći odlučila više educirati, a manje slušati usmene predaje bolnih poroda. Prvo sam na radionici udruge čula od žena koje svaki dan porađaju kako je porod predivno iskustvo koje ženu pretvara u majku. Pune nježnosti i entuzijazma primalje su opisale porod onih endemskih žena, prirodne porode koje mogu doživjeti sve žene, a ne samo te rijetke. U istoj sam udruzi čula o akupunkturi kao pripremi za porod koju radi doktorica Elena Gattoni Stepanov. Pomislih super, kod nje idem na redovne preglede pa ću je odmah pitati i za akupunkturu. I naravno doktorica je odmah pristala na „seansu“ i sve mi detaljno objasnila. Priprema za porod ide od 37 tjedna, bockaju se ruke i noge od koljena prema stopalu. Nije nimalo bolno, nema nuspojava, a točke koje se bodu su za spuštanje bebe i za otvaranje cerviksa. Iskreno vjerujem da mi je to pomoglo da imam porod iz snova. Negdje na pola trudnoće pročitala sam knjigu Jelene Božac „Priče o rađanju“ gdje se opisuju prirodni porodi kod kuće. Svaka je priča drugačija jer je svaka žena rodila na drugačiji način, ali sve priče spaja spoznaja rodilja da je porod predivan i božanstven doživljaj. Tad sam definitivno osvijestila kakav porod želim, hrabrije i sigurnije sam koračala k’ tom cilju. Jelena je i doula s kojom sam se često dopisivala i bila mi je velika podrška. Ona radi i čaj Mokoš od lista maline koji tonira mišiće maternice i priprema ju za porod pa sam i to pila (od viška glava ne boli). Je li to sve utjecalo da moj drugi porod bude toliko brz, predivan i božanstven, ne mogu stopostotno tvrditi, iako znam da me psihički ojačalo i ohrabrilo kao ženu, trudnicu i majku tisuću postotno
I tako samouvjerenija, sigurnija u sebe i svoje tijelo četiri dana nakon termina i otvorena 6 cm odbijam ostati u bolnici te potpišem da na vlastitu odgovornost idem kući. Pa pobogu kad krenu trudovi doći ću u bolnicu, živim pet minuta od bolnice, nije da će mi dijete ispasti dok hodam (premda su mnogi to mislili i smatrali me ludom). Već sam sljedeći dan morala doći na ponovni pregled, srećom kod doktorice Gattoni koja je znala koliko želim da sve krene prirodno. S obzirom na to da je CTG bio odličan, plodna voda bistra, doktorica me pustila kući iako sam bila 7 cm otvorena (ovaj sam put na pregled došla pješke dva kilometra ne bih li potakla trudove). Otišla sam kući i bojeći se da će me sutra morati hospitalizirati (jer već sutradan sam morala na ponovni pregled) odlučila sam poslušati savjet primalja i doule Jelene – VODITI LJUBAV I STIMULIRATI BRADAVICE. Većini u tom stadiju trudnoće nije do vođenja ljubavi, nije bilo ni mom mužu, još kad sam mu rekla da je doktorica pri pregledu plodne vode vidjela da je malena čupava, ali znao je da je to za viši cilj pa se žrtvovao. Petnaestak minuta nakon odnosa krenuli su trudovi. Prvi dosta jak pa već za par minuta drugi jači praćen drhtavicom i mučninom. Znala sam da je to – to, krenulo je. Sljedeći je trud došao brže i s nagonom za tiskanje. Morali smo odmah krenuti u bolnicu pa je muž zvao susjeda da dođe pričuvati našeg sina koji je spavao dok ne dođe moja mama, inače bih bila rodila kući. Muž je do bolnice vozio kao vozač početnik, prebacivao je iz prve u treću i iz druge u petu brzinu,a ja sam trudove smireno prodisala istovremeno stišćući sve otvore kako ne bih rodila u autu. Sestra je na hitnom prijemu napravila samo brzinski CTG (za papirologiju i proceduru nije bilo vremena) i odvela me u rađaonu. Doktorica (onoj kojoj sam potpisala da idem kući) nije bila zadovoljna što dolazim tako „na kraju“. Kaže mi da sam otvorena 9 cm, ali da ne tiskam još (ŽENO kako da ne tiskam kad imam nagon za tiskanjem). Srećom tad u rađaonu ulazi primalja Nives s riječima tako se rađa. Odmah sam osjetila olakšanje i opustila se. Svaka čast doktorici, ali srećom njezinu pomoć nisam trebala i željela. Moja divna primalja bila je smirena i opuštena, skroz sam se koncentrirala na nju i njezine riječi jer sam u mužu vidjela nervozu zbog koje je previše pričao (kasnije mi je muž rekao da se sin probudio kad smo otišli i vrištao je sve dok nije došla moja mama jer nas nije bilo, sad shvaćam njegovu nervozu i hvala mu što mi je to prešutio). Kroz desetak trudova sam tiskala i rodila svoju predivnu djevojčicu Meri. Između dva zadnja truda primalja je obje moje ruke stavila na glavicu koja je izlazila. Vjerujte da je to predivan osjećaj koji se ureže u sjećanje i u srce zauvijek. Čim se moja čupavica rodila ugnijezdila mi se na prsa, grijale smo jedna drugu (ma koja lampa može grijati jače od majčine kože i srca). Muž je prerezao pupčanu vrpcu, a ja sam joj tepala dok je ona sisala. Čvrsto sam je držala, bila je na mojim prsima stalno pa čak i za vrijeme šivanja onih par šavića. Miris tek rođene bebe je nevjerojatno očaravajuć, cijelo vrijeme sam ju mirisala i divila se njezinoj ljepoti. Bila je to ljubav na prvi pogled.
I tako sam za manje od sat vremena, uz prigušena svijetla, u sjedećem položaju, uz tiho i smireno bodrenje divne primalje i voljenog mužića rodila svoju čupavu princezu na meni najljepši i najdivniji mogući način. Nemojte misliti da nije boljelo, je, ali znala sam da me ti valovi boli vode dugo iščekivanom biću i novoj avanturi majke. Nisam bila umorna i iscrpljena. Da sam imala kraj sebe frizerku i haljinu iz najskupljeg dućana izgledala bih odmah kao Kate Middleton, a ne tek 7 sati nakon poroda.
Nakon ovakvog poroda preplavio me osjećaj ponosa, ponosna sam na svu podršku oko sebe, na svoju Meri i na samu sebe. I nakon mjesec dana osmjeh mi ne silazi s lica, a samopouzdanje mi je naraslo do neba. Svaka je žena drugačija i nikad ne znate kakav će porod biti, ali dozvolite si željeti porod iz snova i krojite si put do takvog poroda. Vjerujte u sebe, svoje tijelo i svoje instinkte. Ako i ne bude kako ste si zamislili, nema veza, to vas ne čini manje vrijednom jer porod vas vodi do vašeg divnog djeteta, u tim satima postajete majka i sama ta činjenica je čarobna.
KATARINA
Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod.
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.
Facebook: Instant Mama
Instagram: @instantmama30
