Bila sam otprilike na pola trudnoće kada sam prvi put osjetila taj pomak u glavi. Pretpostavila sam da su hormoni u pitanju pa nisam obraćala previše pažnje, ali točno se sjećam zašto sam to osjetila kao udarac. Listala sam nezainteresirano neki online dnevnik i skrolala kroz hrpu gluposti, kada mi je za oko zapela vijest o smrti bebe u Slavonskom Brodu. Nisam preletjela preko toga, već sam kiknula – Pročitaj više. Rasplakala sam se kao kišna godina, i nisam mogla spavati tri dana poslije.
O toga dana nadalje morala sam namjerno izbjegavati takve vijesti i informacije jer sam ih upijala kao spužva, nakon čega bih cvilila u zahodu da me nitko ne vidi. Stajala sam pred ogledalom, gledala tu istu osobu od prije šest mjeseci i pitala se – zar je moguće da si ovo ti?
Ja sam tatin sin, odgojena kao dečko s genetskim podešenim šefovskim ponašanjem. Sve žene sa tatine strane moje obitelji su iste takve, boss bitch u izvornom obliku i sa pokrićem. Kada je kriza ja se ne raspadam po šavu, već automatski preuzimam vodstvo bez da me je itko tražio. Tuljenje u zahodu nije način na koji procesuiram informacije o nedaćama i nesrećama tamo nekih nepoznatih ljudi. Pa što mi se to događa, i hoću li sada zauvijek ostati tako cendrava?
I tako, malo po malo moj sruši-zapali stav je počeo primati ozbiljne udarce. Promijenila mi se kemija u mozgu, od tada pa zauvijek. Sad shvaćam da se nisam snašla, i shvaćam da se nisam znala ponašati, a kao rezultat te moje zbunjenosti danas imam Cvitu. Neustrašiva i senzibilna, hiperaktivna bully djevojčica. Shvatila sam da je ona oboje, što sam ja trebala biti kao njena mama.
Ta druga strana moje osobnosti koja je nježna i osjetljiva danas izlazi van bez srama, na način da pomažem ljudima. Na taj način uspijevam zatomiti osjećaj krivice što sam bila bahata i usmjerena samo na sebe i svoje bližnje. U tome procesu, nas dvije smo zajedno sakupljale po kvartu hranu i potrepštine za izbjeglice, sortirale odjeću na Velesajmu za slanje u izbjegličke centre. Birale i kupovale poklone za djecu zagrebačkih Facebook humanitaraca, odvajale njene igračke za djecu koja nemaju. Njoj je to bilo jako zabavno i nije zapravo shvaćala u potpunosti što radimo, osim da pomažemo curicama i dječacima koji nemaju za igračke.
Prije nekoliko mjeseci sestra mi je predložila da odemo jedan dan volontirati u Specijalnu dječju bolnicu Gornja Bistra. Nisam imala pojma o čemu se točno radi, osim toga da idemo pomagati i da su u pitanju djeca sa ozbiljnim fizičkim i mentalnim oštećenjima. Kontaktirale smo volonterku, skinule sa weba bolnice potrepštine koje im trebaju i sjele u auto. Dok smo se približavale bolnici, moja sestra nije prestala cvokotati o nekim random glupostima, Instagramu, poslu, našim roditeljima. Za to vrijeme izraz mojeg lica bio je kisel, a kroz glavu su mi prolazile misli – hoću li ja to moći? Da li ću se raspasti i otići tuliti u zahod nakon deset minuta. Progutala sam knedlu, i odlučila da će sve biti okej.
Na ulazu nas je dočekala prelijepa mlada cura, sa najširim osmjehom pozivajući nas unutra. Neću vam lagati da je jako hvatao osjećaj panike. Hodala sam i gledala u sestru, ona u mene, i bez riječi smo se ohrabrivale. U roku deset minuta imale smo kute na sebi i bile u dnevnoj sobi sa djecom. Izgleda kao klasična igraonica, loptice, igračke i radio. Paniku je polako zamijenio osjećaj neke čudne ushićenosti, jer ovo je bilo toliko jednostavno. Dovoljna je bila naša prisutnost, ruka u ruci, šetnja niz hodnik.
Ivana ima devetnaest godina i zajedno sa sestrom Kristinom volontira već nekoliko godina. Sa takvom lakoćom, prisnošću i veselim duhom nas je uvukla među tu djecu, te ljude da sam se osjećala kao da sam ovo već radila. Gledala sam ju kako namješta pjesmu na radiju, obraćajući se petnaestogodišnjoj M u kolicima kao da priča sa mojom Cvitom. Nježno ali odrešito, poput starije prijateljice. Nije ju gledala kao nekoga sa mentalnim zaostatkom, ili kao nekoga tko ju smeta. Malo kasnije svi zajedno u glas pjevali smo Jolinu pjesmu „Kad žene polude“, M najglasnije sa perfketno naučenim tekstom. Ostali klinci plješću, a svi zajedno smijemo se od srca.
Ovo su nove volonterke, prelazimo iz sobe u sobu dok nas je upoznavala sa bolnicom i sestrama. „Nove volonterke“ odzvonilo mi je u ušima, u što sam se to uplela? Što oni misle da sam ja?
U najbolje vrijeme, priča Ivana, kada je najviše volontera u bolnici uspijemo izvesti vani oko 50 djece. Trenutno je u bolnici nešto više od stotinu djece. Nama je potrebno samo da ih netko izvuče iz soba, stavi u kolica, primi za ruku i prošeće po svježem zraku. Da ih okrenemo na drugu stranu u krevetu, podignemo u sjedeći položaj ili jednostavno samo sjedimo pored njih.
Jednostavno kažem vam, toliko jednostavno. I da, ja sam nova volonterka bolnice Gornja Bistra.
N ima procjenjuju oko trideset godina, pamti imena bolje od mene i obožava kosu. Zove naizmjenično mene i sestru da joj se približimo i gladi nas po glavi. Sad se već osjećam kao da sam doma. Malena djevojčica koja je stalno bila sa nama, crne puti, preslatka sa plavim smiješnim cvikama stoji uspravno u krevetiću, u sobi sa još petero djece otprilike iste dobi.
Izgleda potpuno normalno, blebnula sam kao najveća glupača u svemiru.
Nju već dvije godine gotovo svaki dan posjećuje jedna starija gospođa, koja ju je naučila sjediti, stajati i hodati. Nije mogla ništa, ležala je poput ove ostale djece, kaže Ivana okrećući se po sobi. Klizi od jednog do drugog kreveta kao nekakva vila dobre energije, gladi djecu po licu, a iza nje idemo nas dvije sa tupavo blaženim izrazom lica. Zajedno smo nahranile neke od njih, jer kaže, teško je većini ljudi gledati mimo fizičkih deformacija koje ova djeca imaju. Nisam vas htjela odmah natovariti sa takvom obavezom, ali trenutno smo stvarno kratki sa volonterima, smješka se i ohrabruje nas.
Neki su zavezani, neki se nekontrolirano tresu, neki imaju stvarno velike fizičke deformacije. Sve mi djeluje nestvarno, i upola manje strašno upravo radi ove djevojke.
Nisam joj to odmah rekla, ali ona je zahvalna za to što smo se tako smireno ponašale. Što nismo otrčale glavom bez obzira ili plakale u nekom zahodu. Nije jednostavno doći iz svojih sterilnih sredina gdje je najveći problem da li dati djetetu tablet ili ne. eško je vidjeti kako se naopako priroda može poigrati sa nama, koliko sretni i zahvalni moramo biti. Upravo zato jer imamo mogućnosti i priliku, trebamo pomoći u ovakvim situacijama, koliko god možemo. Možemo napraviti toliko puno za ovu djecu, sa tako malo svojeg vremena. Ne treba vam nikakav tečaj, nikakva posebna pravila, ne trebate dolaziti tri puta tjedno ili mjesečno. Trebaš samo doći i biti hrabra dva sata.
Ako ova djevojka od svojih nepunih devetnaest može sa takvom lakoćom biti dobar duh ove bolnice, zašto ne bismo i mi. Mame smo, ne postoji to što ne možemo.
MARGARITA @internetmater
Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu. Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.
YouTube: Margot
Blog: Internet Mater
