Zadnjih nekoliko dana provela sam u bolnici s bebicom od mjesec dana koja je zaradila dijagnozu bronhiolitisa. Došle smo na usisavanje nosića, a ostale tjedan dana, neočekivano i neplanirano. Dječak od godinu i 10 mjeseci je ostao kod kuće, s tatom koji radi. Što sad, tko će ga paziti? Sva sreća, dida iz Dalmacije je bio spreman uletjeti i doći u Zagreb kako bi mogao svako popodne mog toddlera Lukasa pokupiti iz vrtića i brinuti se o njemu dok tata ne dođe kući. Navečer bi na whatsappu krenule poruke, fotografije i video uratci: ‘majeni je veseji’, ‘fino je papao’, ‘mama evo mašemo ti’, ‘čitali smo knjigu’, ‘inhaliramo se’. Užasno mi je falilo moje prvo dijete, ali bila sam skroz mirna jer sam znala da je veseo i da uživa doma s tatom.
Malo sam razmišljala i zaključila da, možda opravdano, a možda neopravdano, što se roditeljstva tiče, uvijek žene budu te kojima se pruži više pažnje. Krenimo od trudnoće – kako si, je li ti teško, kako se nosiš s mučninama, opada li ti kosa, evo ti nešto prirodne kozmetike da se mažeš, evo ti čokolade da uživaš, evo ti poklon bon za masažu za trudnice, hajde ti prva jedi jer jedeš za dvoje, bojiš li se poroda, je li te strah majčinstva… Tisuću brižnih pitanja koja se postavljaju MENI, dok moj muž sjedi šutljivo sa strane i sluša pitanje za pitanjem i dobronamjerne savjete. Njega skoro nikada nitko nije pitao kako je. Boji li se dolaska bebe na svijet, boji li se ženinog poroda, kako se nosi s njenim hormonima i promjenama raspoloženja?
Kad sam rodila i kad je krenuo period babinja, ista priča – kako si, boli li te rez, imaš li mlijeka, bole li te bradavice, imaš li još uvijek lohije, spavaš li dovoljno, ne brini oko kuhinje, kako je biti mama? Moj muž za to vrijeme servira nešto malo za zamezit’ i ulijeva sokove i kave u čaše i šalice. Skoro nitko ga nije pitao kako je. Kakav je osjećaj biti tata, kako se nosi s mojim postporođajnim stanjem i mojom posvećenošću bebi. Uspije li se odmoriti od cjelodnevnog rada i kasnije pomoći ženi oko kuće i djeteta? Kakvi su strahovi u njemu vezani za obitelj? Uglavnom sam ja u centru pozornosti.
Slažem se, nama majkama se puno više toga promijeni kad dođu djeca. Uz sve fizičke i duhovne promjene, nekako najteže padnu one socijalne – udaljavanje od posla, prijatelja, boravak kod kuće i provođenje vremena uglavnom samo s bebom. Skoro svaka majka koju znam je rekla da im je upravo to najteže palo.
Prije mog drugog poroda, planiranog carskog, primila sam desetke poziva i stotine poruka – kako si, je li te strah, kako se psihički držiš sad kad znaš što te čeka? Na muževom mobitelu – kako je Petra, kad ide u bolnicu? I onda, dan prije poroda, otišli smo kod mojih roditelja ostaviti Lukasa da prespava, kako bismo mi ujutro u miru mogli otići u bolnicu po našu ganc novu bebu. I u jednom trenutku, moja majka je pitala mog muža: ‘Nego, Julian, a kako si ti, tebe vjerojatno to nitko nije ni pitao?’ U trenutku kad je duboko udahnuo i mojoj mami rekao ‘A što da ti kažem, bojim se, nadam se da će sve biti u redu’, shvatila sam da je on uvijek u drugom planu.
I u tom trenutku bilo mi ga je zaista jako žao. Sad se priča opet ponovila. Kako ste Lota i ti, kako izdržavate u bolnici, je li ti dosadno, spavaš li dovoljno, uspiješ li izdojiti? Skoro nitko nije pitao mog muža kako je, kako uspijeva obuzdati nemogućeg toddlera kod kuće, spava li po noći od brige za nas dvije, uspije li funkcionirati na poslu od stresa zadnjih dana?
I zato bih ovaj post posvetila svom mužu. Koji je uvijek u pozadini i tiho radi za svoju obitelj. Ja glasno negodujem i uvijek tražim više od njega, vjerojatno zato što sam ljubomorna na njegov socijalni i poslovni život i zato što ponekad mislim da ne zna kako je to brinuti za djecu. Ali zna. I zato ti mužu hvala. Hvala ti na svim doručcima i zdravim shakeovima ujutro, na svakoj ovješenoj mašini veša, na usisavanju i na odlasku s djetetom u park. Hvala ti na skuhanim objedima vikendom i na kupanju djece. Hvala ti na jutarnjem spremanju djeteta u vrtić i natezanju oko toga hoće li se odjenuti ili neće.
Hvala ti što se boriš s večerama i spremno slušaš svaki Lukasov zahtjev. Hvala što mu čitaš. Hvala što ideš na plac i brineš da su računi plaćeni. Hvala što mi pereš auto. Hvala što trpiš moje hormone i moje ispade uzrokovane upravo njima.
Znam da te ponekad ne cijenim dovoljno, ne pitam te često kako si jer se jednostavno ne sjetim, ne govorim ti toliko često da te volim jer ponekad ne stignem ni misliti o tome, ali jedno je sigurno – tata volimo te i zahvalni smo na svemu što radiš za nas. Oprosti ako smo nekad nesnosni i puni nerazumijevanja, ali to ne umanjuje činjenicu da si ti naša mirna luka i mali motor koji uvijek tiho radi za nas.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
