Svi se trudimo oko glavnih obroka. Razmišljamo što će dijete doručkovati, što kuhati za ručak, je li večera dovoljno “zdrava”. Ali ono što često prolazi ispod radara su međuobroci – ono što djeca jedu između obroka. A upravo tu, češće nego mislimo, nastaju prehrambene navike.
Djeca ne jedu dovoljno voća – i to nije samo dojam
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, čak dvije trećine djece u Hrvatskoj ne konzumira voće svakodnevno. Zašto?
Kako objašnjava Nastasja Chiara Petrić, profesionalna kuharica, mama i blogerica @chiarin.tanjuric, problem često nije u samom voću, nego u navikama koje djeca razvijaju: “Voće im više nije dovoljno slatko i zadovoljavajuće u odnosu na sve silne sokove i slatkiše koje svakodnevno jedu. Vrlo se lako naviknuti na izrazito slatko kao što se vrlo lako odviknuti od istog jednom kad to smanjiš u svojoj prehrani. Ako dijete od jutra krene sa slatkim npr. buhtlom od čokolade iz pekare, nakon ručka pojede slatko iz aparata, za međuobrok pojede slatko ponovo iz pekare ili slatkiš iz dućana i navečer pojede pahuljice umjesto uravnoteženog obroka – naravno da se neće zadovoljiti jabukom ili bananom. Ja sam definitivno protiv zabrane slatkiša i junk hrane, ali samo u slučaju ako se već stvorila relativno dobra prehrambena navika i odnos prema hrani. A to se radi od prvog obroka sa 6 mjeseci, pa idućih nekoliko godina djetetovog života. Strah od raznih kategorija hrane rezultira lošim odnosnom prema hrani, no ako dijete ima problema s unosom slatkiša u odnosu na sve ostalo, onda treba postepeno smanjivati te količine kako bi se okusni pupoljci mogli oporaviti od te prezasićenosti. Također, sokovi su još gori od slatkiša jer se brže i lakše unose s obzirom da ih se ne treba čak ni žvakati. Nakon nekog vremena i voda postane “neukusna” baš zbog prevelikog unosa sokova, te bih to svakako prvo izbacila iz dječje prehrane u tom periodu privikavanja na manje slatkog.”
Izbirljivost nije problem – nego faza
Roditelji često misle da je problem u djetetu. Ali kako objašnjava Nastasja, izbirljivost nije nešto s čime se djeca rađaju, ako pričamo o djeci normalnog razvoja. “Definitivno se rađamo s određenim preferencijama po pitanju okusnih pupoljaka, što može biti potaknuto i genetski, ali i svime onime što majka konzumira tijekom trudnoće, no izbirljivost se događa zbog utjecaja okoline. Treba razumjeti da je razvojno normalno da svako dijete uđe u izbirljivu fazu. To nema veze s time kakvo je dijete po prirodi, već činjenicom da je sasvim normalno da u jednoj dobi dijete shvati da ima kontrolu nad onime što unosi u sebe i da na taj način uči kako okolina reagira na njegove odabire. Ako se u toj fazi prepustimo očaju, jer je to svakako intenzivna i naporna faza za sve roditelje, budući da je dijete do tad više-manje “jelo sve, a sad odjednom ne jede ništa”, onda će to vrlo lako rezultirati izbirljivim djetetom. Ali želim napomenuti da nikome ne radite uslugu ako u toj fazi odustanete ili proglasite svoje dijete izbirljivim. Normalno je da odbija hranu koju je do sad jelo i prirodno je da fokus želi prebaciti na hranu koja je sigurnija okusom i teksturom.”
Treba razumjeti da je razvojno normalno da svako dijete uđe u izbirljivu fazu.
Gdje nastaje stvarni problem
Problem ne nastaje u toj fazi. Problem nastaje u reakciji. Roditelji često pomisle da su nešto pogriješili, počnu sumnjati u sebe i – odustanu. A zapravo, kako kaže Nastasja, u tom trenutku ne treba mijenjati strategiju, nego mindset: “Roditelji misle da su nešto krivo počeli raditi jednom kada dijete uđe u tu prirodno izbirljivu fazu. Krive sebe zbog toga i odustanu kad krenu izazovi. A zapravo u tom trenu ne treba ništa posebno promijeniti osim naoružati se strpljenjem. Ako i dalje nudite jednako kao i do sad, uključujete dijete u svakodnevne zajedničke obroke, kada bude moglo uključujete ih i u samu pripremu hrane, sve su to dobri koraci da tu fazu prođete što bezbolnije. Treba maknuti naglasak s onoga “moje dijete više ništa ne želi jesti” ili “ne jede to to i to” i prebaciti cijelu priču na “moje dijete ne jede ovo ili ono trenutno, jednog dana će ponovo početi” i nastavite normalno s danom. Pustite dijete da samo istražuje što mu paše, ali i dalje je na vama odgovornost da nudite raznovrsnu i izbalansiranu hranu. Što uključuje i manje “zdravu” hranu u zdravim umjerenim količinama. Znači, bez drastičnih zabrana.”
View this post on Instagram
Što se događa između obroka
U teoriji, međuobrok je voće. U stvarnosti, međuobrok je ono što je pri ruci , ono što ne traži pripremu, ono što dijete neće odbiti. I zato često završi kao: keksi, grickalice, čokoladice ili nešto brzo što znamo da će pojesti bez pregovora. Djeca ne biraju ono što je najzdravije. Biraju ono što je poznato, ukusno i lako.
Jedna stvar koju potvrđuju i istraživanja
Djeca jedu ono što im je dostupno. Ako je voće oprano, narezano i vidljivo – veća je šansa da će ga pojesti. Ako nije – neće. Zvuči jednostavno, ali u stvarnom životu rijetko uspijevamo biti dosljedni.
A što je s okolinom?
Često se pitamo koliko na sve to utječu vrtić, škola ili druga djeca. Primjerice – dijete koje voli voće, ali ga ne želi nositi u školu jer ga druga djeca ne nose. No kako objašnjava Nastasja, okolina ima utjecaj, ali nije presudna: “Osim toga, ne mora dijete nositi voće u školu, ako ga normalno jede doma. To su dvije različite životne situacije i okruženja i dijete nije odgovorno ponašati se jednako u svakoj od njih. Navike od doma su ključne za stvaranje pozitivnih prehrambenih navika. Pozitivan ili negativni utjecaj okoline dolazi iz obiteljskog okruženja. Navike se stvaraju doma, no dijete koje doma jede sve što se skuha i servira i dalje voli otići u pekaru, podijeliti slatkiše s prijateljima u parku i slično ne znači da ima loše prehrambene navike već zna da u društvu može biti opušteno i ne pretrpavati se hranom koju možda netko drugi smatra zabranjenom. Pokušajmo manje stigmatizirati hranu i više raditi na odnosu prema njoj. Ali i dalje mislim da je najveća odgovornost roditelja da usade dobre navike kod kuće. Jer djeca konstantno ulaze i izlaze iz raznoraznih faza, i nije fokus na tome da oni točno sad u ovoj dobi jedu savršeno, već da steknu dobre navike za odraslu dob.”
Najveća odgovornost roditelja je da usade dobre navike kod kuće.
Što zapravo pomaže (bez grižnje savjesti)
U svakodnevnim situacijama, roditelji često upadnu u začarani krug pregovaranja. “Ajde još jedan zalogaj.”, “Nemoj to, pojedi ovo.”, a onda – umor oko pregovaranja. I ono poznato pitanje: jesam li mogla bolje?
Kako ističe Nastasja, pritisak i kontrola često naprave više štete nego koristi. “Roditeljima bih savjetovala da prestanu pritiskati i prigovarati, za početak. Ako stvorimo mirno i sigurno okruženje oko obiteljskog stola, ako zajedno jedemo i “zdravo” i “nezdravo”, ako o hrani pričamo na pozitivan način, opisujemo ju i kuhamo od početka, manje ju kritiziramo, a više se upoznajemo s njom, ako uživamo u svemu zajedno i uravnoteženo, onda će rezultati doći s puno manje muke nego smo ikad mogli zamisliti. Ja bih iskreno voljela preporučit svima da se prvih nekoliko godina djetetovog života fokusiraju na pozitivno pričanje o hrani oko svoje djece i unutar obitelji, jer će rezultati onda doći sami od sebe i napravili ste i sebi i njima medvjeđu uslugu sa svim budućim situacijama koja će uključivati obroke i prehrambene navike.”
To znači i ovo: nije problem ako dijete ponekad pojede kruh s čokoladnim namazom za međuobrok,
problem je ako se oko hrane stalno stvara napetost.
Kako približiti voće djeci (bez forsiranja)
Jedna od najvažnijih stvari je – dostupnost. Ali i mali trikovi mogu napraviti veliku razliku: voće nareži i posluži odmah, drži ga na vidljivom mjestu
- kombiniraj ga s nečim što dijete već voli
- ponudi izbor umjesto naredbe
- uključi dijete u pripremu
- igraj se prezentacijom (ražnjići, male porcije, “dugine” kombinacije)
Što kada “zdravo” jednostavno ne prolazi
U praksi se često pokazuje da nije presudno samo što nudimo djeci, nego i hoće li to oni zaista jesti svaki dan. Jer i najkvalitetniji izbori gube smisao ako ih dijete odbija već nakon nekoliko pokušaja.
Upravo tu nastaje prostor za rješenja koja pokušavaju premostiti taj jaz između preporuka i stvarnog života. Jedan od takvih primjera je HipoHop IMMUNO dodatak prehrani u obliku voćnog snacka koji je razvijen s idejom da spoji nutritivnu vrijednost i stvarne navike djece.
Na njegovom razvoju radili su Ekaterina Šprajc, stručnjakinja s dugogodišnjim iskustvom u razvoju prehrambenih i nutraceutskih proizvoda, te Marijan Sudić, specijalist za razvoj i optimizaciju proizvodnih procesa. Cilj nije bio napraviti još jedan dodatak prehrani, nego nešto što će djeca stvarno prihvatiti – jer upravo tu najčešće nastaje problem.
Zato je HipoHop IMMUNO zamišljen kao voćni snack, bez dodanog šećera, želatine i umjetnih dodataka, uz dodatak vitamina i probiotika, ali u formatu koji djeca doživljavaju kao nešto poznato i “fino”. Jedna vrećica pritom sadrži približno 100 grama voća, pa može poslužiti i kao praktična zamjena za porciju voća u danima kada ga dijete inače ne bi pojelo. Za razliku od klasičnih dodataka prehrani, poput gumenih vitamina gdje je dnevni unos ograničen na jedan komad, ovdje dijete može pojesti cijelu vrećicu kao međuobrok – što u praksi često znači manje pregovora i nešto što će stvarno pojesti.
Na kraju dana
Ne radi se o savršenstvu. Ne radi se ni o jednom međuobroku. Radi se o svakodnevnim malim izborima. Jer djeca ne stvaraju navike samo na temelju onoga što jedu povremeno, nego na temelju onoga što jedu svaki dan – ali i odnosa koji razvijaju prema hrani kroz svakodnevne situacije s roditeljima. A vrlo često, upravo se to događa između obroka.
HipoHop IMMUNO dostupan je u više od 300 ljekarni diljem Hrvatske ili online na Vaše zdravlje web ljekarni.
Novosti i edukativne sadržaje za roditelje možete pratiti na Instagram profilu @hipohop_
Fotografije: unsplash.com, Darko Mares
