Autor: Romana Ban

Vjerujem da ste nedavno iz medija čuli vijest o nevjerojatnom uspjehu hrvatskih liječnika koji su uspješno razdvojili sijamske blizanke. Ta mi je priča, iako sa sretnim završetkom, izmamila suze; nisam mogla prestati razmišljati o tim bebama te mi se u glavi vrtjelo sto pitanja koje bih najradije postavila njihovoj mami… Danas vam donosim priču supermame Marije Tambolaš. “Jako sam mlada postala mama, već sa 19 godina”, počinje svoju priču 25-godišnja Marija iz okolice Virovitice: “Ipak, naravno, nije mi žao. Lijep je osjećaj kad te tako malo biće neizmjerno voli. S jedne je strane teško, ali s druge prekrasno. Kažu da je porod jedini spoj naslijepo gdje si siguran da ćeš voljeti – i zaista je tako! Majka sam četvero prekrasne djece: šestogodišnje Maje, koja sama sebe naziva Pčelicom Majom, četverogodišnjeg…

Prije nekoliko sam mjeseci na Instagram profilu podijelila svoje misli o tome kako je za mene prava #supermama gospođa Marina Bartulović Rogošić, o kojoj sam stalno slušala iz medija; njena borba za prava njene 4-godišnje kćeri Nore, koja boluje od spinalne mišićne atrofije, ali i za svu ostalu djecu s istom bolešću, zaista mi je inspirativna i vrijedna divljenja. A tek kad sam doznala da joj je u međuvremenu dijagnosticiran karcinom… Napisala sam tada kako bih najradije intervjuirala upravo nju, ali ne usudim joj se javiti i oduzimati joj vrijeme… Tada se dogodilo malo čudo; moja mala Instagram zajednica potaknula me da joj se javim, oni su došli do gđe. Marine, pitali ju bi li pristala na intervju i nabavili mi njen broj! I tako smo Marina i ja dogovarale…

„Kao društvo možemo učiniti puno kako bismo djecu naučili socijalnoj osjetljivosti, pomaganju i skromnosti. Djeca su mali ljudi, žele pomagati. Svjesni su svijeta koji ih okružuje. Znaju da postoje siromašni sugrađani, znaju da postoji socijalna isključenost. Svi oni vrlo dobro znaju što je dobrota i pomaganje drugima, samo im ponekad nedostaje uputa o tome kako oni to zaista mogu učiniti.“ Veseli me voditi ovakve razgovore, pričati o odgoju i prenošenju pravih vrijednosti na djecu, učiti od drugih, potvrđivati da je biti primjer najbolji način za pokazati djetetu kako „biti dobar“. Oduševljava me kad nečije super ideje i dobre želje ne ostanu samo na tome, već kad se taj netko uhvati posla i počne ostvarivati ono što je nekoć bilo samo zamisao; a tek kad je riječ o projektu koji ima…

Nekad pomislim kako svaka budala može imati djecu, a upravo oni koji bi zasigurno bili divni roditelji godinama muku muče kako bi stvorili barem jednog potomka… Nepravedno, ha? Nekoliko meni bliskih osoba ima poteškoća s ostajanjem u drugom stanju. Kao da im taj teret i sam nije dovoljan, često im se, ne iz loše namjere, već više iz znatiželjne ljudske prirode, postavljaju pitanja i dobacuju komentari o djeci koju (još) nemaju. Oni se nasmiju, odgovore šalom, a u sebi vjerojatno još dublje zatomljuju patnju koja svakog mjeseca sve grublje udara nadu.

Znate onaj osjećaj kad vam oči zasuze od ljepote koju promatrate? Događa mi se to gotovo svaki put kad na misi gledam jednu obitelj kako ide na pričest. Pritom ne mislim samo na vanjsku ljepotu, koja zaista krasi sve njene članove, već na zajedništvo, toplinu i emociju koja zrači iz njih. Primijetila sam da nisam jedina kojoj „ispadnu oči“ kad ih ugleda: teško se ne okrenuti za prekrasnom osmeročlanom obitelji! Da, da, roditelji i čak šestero djece! Iako se samo najstarija curica pričešćuje, ostala dječica idu u koloni za pričest ruku pod ruku ili u naručju roditelja. Kažem vam, prizor „stani pa gledaj“!