Nevjerojatno je koliko se način života, ali i sami ljudi, mogu promijeniti u tek nekoliko godina, a da ne govorim o promjenama u usporedbi s nekim drugim generacijama…
Odrasla sam u selu nadomak Splita, koje je tek nakon rata počelo dobivati neke od osnovnih životnih uvjeta bez kojih danas ne možemo zamisliti život. Prvi telefonski aparat bio je, po mojem dječjem viđenju, čudo ravno otkriću Amerike. Mobitel sam dobila u srednjoj školi. Danas gotovo svako dijete ima svoj. „Vremena su se promijenila“.
Pitam se – kakva će situacija biti s mojom djecom po pitanju tehnologije, kad je stanje koje vidim u okolini već sad pomalo zabrinjavajuće?
Kakvi se god digitalni i tehnološki izumi koristili u narednim desetljećima, nadam se da će moja djeca voljeti i čitanje dobrih starih knjiga. Međutim, nije dovoljno nadati se. Kako da im prenesem svoju ljubav prema knjigama, a da ne budem naporna i izazovem kontraefekt, pogotovo kad budu u pubertetskom razdoblju? Vjerojatno je najvažnije da ne čekam da nauče čitati, da ne kažem da ne uđu u pubertet, već djelovati odmah.
Istražujući o slikovnicama, oduševila sam se činjenicom da je jedna majka, po struci knjižničarka, pokrenula blog s preporukama dječjih knjiga, na kojem piše osvrte, daje preporuke (i to prema dječjoj dobi!), otkriva nam zanimljive domaće autore/ice i ilustratore/ice. Nakon što je moj sinčić dao pozitivnu ocjenu jednoj od njenih preporuka za slikovnice za bebe (oduševljenje prozorčićima koje u slikovnici može otvarati ne jenjava), bila sam uvjerena da i drugim majkama, ali i svima koji se bave djecom, moram otkriti ovu supermamu! Vjerojatno se ni njoj samoj ne čini tako, no prema mom skromnom mišljenju, ona svojim radom dotiče živote roditelja i djece, ona u svijetu (barem u hrvatskim granicama) otuđenom od knjige čini male promjene za čovjeka, ali velike za čovječanstvo! Krenimo redom…
Marija Bratonja, pokretačica bloga „Mali čitači“ i istoimene Facebook stranice, majka je troje djece: Mihael ima 8, Matea 6, a Maja 2 godine. Što se tiče njenog posla, godinu dana je radila u osnovnim školama kao nastavnica hrvatskog jezika, a nakon toga se posvetila svojoj drugoj struci – knjižničarstvu. Već 11 godina radi kao stručna suradnica-školska knjižničarka u Ekonomskoj školi Vukovar: „Jezici su oduvijek moja velika ljubav, kao i čitanje. Nakon Jezične gimnazije u Osijeku, došlo je vrijeme odabira fakulteta. Knjižničarstvo je tada na Filozofskom fakultetu u Osijeku bilo nešto novo, kao dio dvopredmetnog studija zajedno s kroatistikom. Odlučila sam da je to to i nisam požalila; radim posao koji obožavam i koji me ispunjava pa se zapravo niti ne osjećam kao da radim. Moram reći i da mi je rad u knjižnici ipak draži od nastavničkog posla.“
Biti knjižničarka u školi punoj tinejdžera 21. stoljeća…mora da je Marija često usamljena na radnom mjestu! 😀 Ili ne? Što je uopće u opisu njenog posla? Je li knjižničarstvo nešto više od posuđivanja knjiga, a knjižnica više od prostorije za pohranjivanje lektirnih naslova? Ima li Marija „hobi deformaciju“ pa preporučuje naslove i na poslu?
„Svima koji dođu u školsku knjižnicu uvijek preporučim dobar naslov. Iako, to su srednjoškolci, zanimaju ih više neke druge stvari, čitanje ne toliko. Naravno, uvijek ima izuzetaka. Ja u srednjoj školi nisam mogla zamisliti život bez knjige, oni ga ne mogu zamisliti bez svojih pametnih mobitela i Interneta. Vremena se mijenjaju pa se tako i mi knjižničari mijenjamo i prilagođavamo. Ne preporučujemo samo knjige, već pokušavamo svoje učenike opismeniti čitalački, digitalno, medijski, multikulturalno. Knjižnica nije mjesto gdje se samo posuđuju i vraćaju knjige, davno je to prerasla. Knjižnica je centar svih vrsta znanja i cjeloživotnog učenja i tako ju treba gledati.“
Marija ističe da voli čitanje i knjige otkad zna za sebe. Njeni roditelji uvijek su kupovali različite slikovnice i dječje knjige, od bajki i enciklopedija do romana i stripova. Kako u vrijeme njenog djetinjstva nije bilo Interneta, knjige su bile neiscrpan izvor zabave i avanture. Danas najviše voli čitati psihološke trilere, kriminalističke i povijesne romane.
„Često čitam i stručnu literaturu vezanu uz posao koji radim te knjige o djeci, odgoju i roditeljstvu. Dok sam imala više vremena, kao luda sam gutala romane skandinavskih autora, baš sam se bila navukla. Više ne stignem čitati za svoj užitak onoliko koliko bih htjela, ali i čitanje slikovnica i dječjih knjiga s mojim klincima je užitak. To je jedan sasvim drugi književni svijet, meni možda čak i mrvicu draži od onog za odrasle.“
Pitate se koje je „metode“ koristila kako bi svoju djecu privoljela na čitanje?
„Ne mogu reći da sam ih pokušala privoljeti na čitanje. Oni su od rođenja okruženi knjigama, slikovnicama, posjetima našem lokalnom ogranku knjižnice, gledaju mene kako čitam. Mislim da u takvom okruženju nisu mogli ne zavoljeti čitanje. Najstariji sin je imao puno slikovnica jer je dijete s teškoćama iz autističnog spektra pa je dio terapije bilo čitanje slikovnica i imenovanje predmeta. Tako je skupio pozamašan broj slikovnica i dječjih knjiga, a sa curama je ta naša mala biblioteka samo rasla. Neke je slikovnice već i najmlađa cura prerasla, ali ih svejedno ljubomorno čuvamo. Čitanje od najranije dobi ima toliko pozitivnih strana i za djecu i za one koji im čitaju da čak i ako ne budu neki veliki ljubitelji pisane riječi u odrasloj dobi, nije toliko važno. Moji klinci obožavaju čitanje, rijetke su večeri kad ne pročitamo niti jednu priču za laku noć. Slikovnice i dječje knjige su im stalno na raspolaganju i nadohvat ruke tako da često sami uzmu ono što im se čita i jednostavno listaju i čitaju.“
Marija ističe da su svakoj dobi djeteta primjerene određene slikovnice. Tako su, primjerice, najmanjima, koje na blogu zove najmlađima od najmlađih, primjerene slikovnice u kojima nema puno teksta ni detalja. Ili, ako ćete detaljnije: velike, jednostavne i razumljive ilustracije, jarke boje, bez oštrih rubova, oslikane neškodljivim bojama, slikovnice od mekanoga materijala, maštovitih oblika, sa zvučnim elementima, interaktivne slikovnice s prozorčićima, krugovima koji se okreću, pomicaljkama, rupama…
Nevjerojatno koliko je detalja važno za „dobru“ slikovnicu za najmlađe, zar ne? Svladali smo „tehnički“ dio, a sad se podsjetimo zašto je uopće čitanje bebama važno!
Kako ova supermama ističe, djeca od najranije dobi reagiraju na glas, pogotovo svojih roditelja. Čak i dok dijete ne razumije sve, čitanjem se stvara osjećaj bliskosti između roditelja i djeteta, dijete se osjeća sigurno i osjeća da se roditelj posvećuje baš njemu. Iako je u prvoj godini slikovnica zapravo igračka koju dijete proučava i prelistava, kasnije će postati predmet koji će zavoljeti poput igračke. Čitanje utječe na cjelokupan djetetov razvoj, potiče razvoj komunikacije, govora, mašte, pažnje, kritičkog mišljenja, obogaćuje djetetov rječnik, stvara međugeneracijske veze između djece i odraslih, a dijete prepoznaje i razumije svoje i tuđe osjećaje.
Dovoljno razloga za kupiti koju slikovnicu! Ipak, nisu ni slikovnice jeftine, možda bi bilo pametnije učlaniti se u lokalnu knjižnicu?
„S obzirom na stanje u našoj državi, sve je skupo, ne samo slikovnice, ali slikovnice imaju trajnu vrijednost. Naravno da se isplati uložiti u njih. Ulaganjem u slikovnice ulažete u svoje dijete, u njegovu budućnost, jer djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle! Svakako, smatram da bi svako dijete trebalo biti član lokalne knjižnice, neovisno o tome kupuju li roditelji djetetu slikovnice i dječje knjige ili ne. To je jednostavno razvijanje kulture odlaska u knjižnicu, u prostor pun mašte i avanture i svako dijete bi trebalo imati priliku redovito posjećivati knjižnicu ili barem bibliobus u mjestima gdje nema knjižnica. O financijskoj uštedi neću niti pričati. Ipak, neke slikovnice i dječje knjige poželimo imati i u svojoj kućnoj biblioteci. Mi klincima radije kupimo slikovnicu nego neku plastičnu igračku. Volimo i drugima darovati slikovnice i dječje knjige pa tako za rođendane i blagdane često malim prijateljima poklonimo upravo njih.“
Kad je prošle godine u travnju shvatila da su u jednoj godini pročitali preko 200 slikovnica i dječjih knjiga, a da teško pronalazi osvrte i preporuke za dječju književnost, Mariji je sinula ideja o pokretanju bloga.
„Postojali su popisi slikovnica po razvojnim dobima djeteta i preporuke knjižničara, ali nakon što smo prošli sve slikovnice s tih popisa, vodili smo se metodom pokušaja i promašaja pa mi je palo na pamet da bi možda i drugim roditeljima, bakama, djedovima, odgajateljicama/ima bilo lakše kad bi postojalo mjesto gdje mogu pronaći osvrte na slikovnice i dječje knjige, preporuke i novosti o dječjoj književnosti. Pitala sam prijateljice što kažu na tu ideju; nakon što su rekle da bi to bilo odlično i da bi im pomoglo, krenula sam. U svibnju je bio prvi blogorođendan, svakim danom je sve više pratitelja i jako mi je drago zbog toga“, ponosno će Marija, ističući da slikovnica prije svega mora biti kvalitetna kako bi dobila njenu preporuku: „Mora biti primjerena dobi djeteta kojemu se čita. Odnos teksta i ilustracije mora biti primjeren. Tekst treba biti razumljiv, zanimljiv, maštovit, bez pravopisnih i gramatičkih grešaka, a ilustracije autentične. Materijal od kojeg je načinjena slikovnica treba biti kvalitetan, a prijelom i grafički elementi su izuzetno važni jer ilustracija treba pomno pratiti tekst. Moji klinci vole čitati o svemu. O ljudima, životinjama, prirodi, a važno mi je i da u tekstu nema nikakve diskriminacije, nasilja, psovki, uvreda, rodnih i drugih stereotipa.“
Naravno, i dojmove svoje djece uzima u obzir kao smjernice za blog: „Uvijek prokomentiramo pročitano. I poslije čitanja, i dok čitamo. Svatko tko čita djeci i sa djecom, zna kako to izgleda ?. Milijun pitanja, potpitanja, digresija, preskakanja, definiranja. Uvijek u osvrtima napomenem kakvo je njihovo mišljenje o pročitanoj slikovnici ili dječjoj knjizi, što im se svidjelo, a što ne.“
Reakcije roditelja na blog su, kaže Marija, sjajne. Javljaju se redovito u inboks i komentare i kažu da su im preporuke pomogle, što ju iznimno usrećuje jer je upravo zbog toga i pokrenula blog.
„Moji su osvrti poprilično subjektivni i jednostavni jer ne volim preveliko teoretiziranje i kompliciranje pa se nadam da su svima razumljivi i zanimljivi“, objašnjava ona i dodaje da joj je najdraže u vezi pisanja bloga to što je upoznala mnogo novih ljudi, roditelja, odgajatelja, autora, ilustratora i nakladnika te što je putem bloga saznala da zapravo postoji mnogo ljudi koji prate dječju književnost i koji čitaju svojim klincima iako se možda, u ovom ubrzanom vremenu u kojem živimo, ne čini tako. „Drago mi je što su čitanje, slikovnice i dječje knjige i dalje živi, što rastu, što se shvaća važnost čitanja od najranije dobi. Najmanje drago mi je što nisam imala pojma koliko vremena oduzima kvalitetno i redovito pisanje bloga. To me poprilično iznenadilo, ali evo, zasad se uspješno nosim s tim.“
Kaže se da su u postolara uvijek najgore cipele (hoće li postolari još uvijek postojati kad naša djeca malo odrastu, hmm?), znači li to da Marijina djeca ne slušaju njene književne preporuke, odnosno da ne dijele njen ukus i žele nešto drugačije?
„Kompromis. To je prava riječ. Ja bih, naravno, da oni čitaju samo kvalitetne slikovnice, ali ne ide to tako. Često dođemo u knjižnicu s popisom koji sam ja napravila, a izađemo s nula slikovnica s popisa jer su oni sebi izabrali što žele čitati. Njih često privuku naslovnice s junacima iz poznatih animiranih filmova, ali vole poslušati i moj savjet i pročitati ono što ja predložim. Mislim da se iz svake pročitane slikovnice i dječje knjige može ponešto naučiti, bez obzira bila kvalitetna ili ne, jer tako se grade pravi čitatelji, koji će biti kritični prema literaturi. Ponekad, čitajući im slikovnice, znam ponešto i izmijeniti ako smatram da nije primjereno, da oni to neće shvatiti na pravi način ili ako je tekst jednostavno loš (ponekad je to slučaj s prijevodima), loše lektoriran i pun pravopisnih i gramatičkih pogrešaka (što uopće nije rijetkost), a ilustracije vrijedne pažnje. Slikovnice i dječje knjige često su pune rodnih stereotipa, a na to sam alergična, pa takve tekstove jednostavno promijenim ili im objasnim zašto to ne bi trebalo biti tako.“
Marija uvijek radije bira domaće kvalitetne autore i ilustratore ispred stranih pa je na blogu pokrenula rubrike „Predstavljamo autora/icu“ i „Predstavljamo ilustratora/icu“, kojima je cilj promovirati sve naše odlične autore/ice i ilustratore/ice.
„Često slikovnice i dječje knjige domaćih autora i ilustratora izdaju male nakladničke kuće, koje možda nemaju velike reklame pa se za njih malo čuje, tako da putem bloga to pokušavam barem malčice popraviti. Veliki nakladnici izdaju puno prijevoda, što je pohvalno jer je uvijek dobro imati široki spektar djela dječje književnosti, ali možda bi se mogli malo više posvetiti domaćim autorima i ilustratorima. Što se tiče sajmova dječje knjige, u Hrvatskoj ih definitivno nema dovoljno. Ja znam samo za Monte Librić i Međunarodni sajam dječje knjige u Šibeniku, koji su specijalizirani za dječju književnost. Međutim, drugih događaja vezanih uz slikovnice i dječje knjige ima sve više i to me veseli. Razni festivali, projekti, pričaonice, bajkaonice – sve to utječe na promociju čitanja od najranije dobi. Kao zanimljivu i korisnu istaknula bih ‘Čitaj mi’, prvu nacionalnu kampanju za poticanje čitanja naglas djeci od najranije dobi. Velika očekivanja imam od Nacionalne strategije poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022.“
Za kraj našeg razgovora upitala sam Mariju što ju je majčinstvo naučilo, što je naučila iz knjiga o odgoju ako ih je čitala i jesu li knjige u tom smislu jedno, a život sasvim drugo?
„Majčinstvo me ponajprije naučilo da se ljubav množi kada se dijeli. Najveći strah roditelja koji odluče imati više djece je kako će ih sve jednako voljeti. Barem je moj bio. Ali evo, više ga nema. Osim toga, majčinstvo me naučilo strpljenju, toleranciji i prihvaćanju. Kako cijeniti sitnice i biti zahvalan na onome što imamo. Kako tuđu sreću staviti ispred svoje, a da ti to nimalo ne smeta. Ma puno je toga čemu me majčinstvo naučilo… Čitala sam knjige o odgoju djece, pogotovo prije prvog djeteta. Tada se upuštaš u nepoznato, ne znaš što te čeka, a ja volim sve unaprijed znati i biti pripremljena. Štreberski tip! Najviše sam čitala knjige Jespera Juula, razne priručnike o odgoju i roditeljstvu, a kasnije literaturu o autističnom spektru i ranoj intervenciji. Nedavno sam pročitala jednu knjigu koja me oduševila – „How to Talk so Kids will Listen & Listen so Kids will Talk“, autorica Adele Faber i Elaine Mazlish. Puna je primjera u kojima će se svaki roditelj pronaći i praktičnih, primjenjivih savjeta. Mene je oduševilo već prvih nekoliko rečenica, u kojima sam se pronašla: ‘Bila sam divan roditelj prije nego sam imala djecu. Bila sam stručnjak u tome zašto svi drugi imaju probleme sa svojom. A onda sam dobila svojih troje’.“
ROMANA @jadna.ti.san.
Vodeći se dobrom starom „Manje grintanja, više rintanja!“, pokušavam pretočiti svoju strast za kreativnošću u ideje koje pozitivno dotiču ljude. Volontiranje me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Suosnivačica sam Kluba mladih Split, u kojem sam zaposlena kao voditeljica projekata za neformalno obrazovanje mladih. Nadahnjuju me proaktivni, a jednostavni ljudi. Uživam ih otkrivati drugima. Najspokojnija sam u prirodi. Ne volim filtere, namještene kadrove ni umjetne emocije. Moja razmišljanja o kaotičnim trenucima mlade žene koja tek počinje pojmiti težinu nebavljenja samo samom sobom možete pratiti na Instagram profilu @jadna.ti.san. Nadam se da će mi uvijek biti važnije biti, doživjeti i naučiti nego imati.
