Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.
Kako je mene, tako je isto to pitanje zaintrigiralo i supermamu Sonju, ali odgovori u njenoj anketi bili su ipak malo drugačiji. I ne samo drugačiji – dobila sam dojam da je puno žena prevrnulo očima jer se ‘eto opet napada naše muževe’. Što apsolutno nije istina i takvim stavom se samo pokazuje da se apsolutno ne razumije tema o kojoj se govori. Kao i da se ne razumije stanje u društvu. Pa eto, dopustite mi sada da budem banalna i po cijenu osuđivanja s čitateljske strane.
Za početak, važno je shvatiti da se u svakom pokretu koji govori o ženskoj nesigurnosti u muškom svijetu (najpoznatiji je #metoo) ne napada normalne dečke, muškarce i očeve. Jednako kao što se ne tvrdi da je svaki muškarac potencijalni silovatelj. Nitko ne tvrdi da muškarcima treba zabraniti izlazak nakon devet sati ili da trebamo režati na vlastite muževe jer znamo da postoje poprilično problematični pojedinci njihovog spola. To bi bilo suludo. I ne bi bilo puno drugačije od klasičnog lova na vještice.
Ono što ovakvi dijalozi pokušavaju postići je – otvaranje očiju. Istina, ako ste odrasle u malom gradu u Hrvatskoj, okružene poznatim ljudima, živjele s roditeljima, a onda odmah uselile kod muža, lako je moguće da se zaista nikada niste osjećale ugroženo. Iako teško vjerujem u to. Ali čak i ako zaista niste – zar vam nije palo na pamet da je vaše poricanje problema možda uvredljivo za sve one koje ne vode takav život?
Jer se vodite stavom ‘ako se nije dogodilo meni, nije se dogodilo nikom’.
Sjećam se situacije kada mi je bilo studentskog doma preko glave i kada sam odlučila da MORAM prijeći u garsonjeru. Ne znam kako i s kojim parama, ali bilo mi je dosta cimerica i kompromisa i zajedničkih wc-a i konstantnog falšanja klapskih pjesama pod prozorom. Uvijek sam prvo uočavala detalje koji su bili vezani uz moju sigurnost i uglavnom je bilo normalno da se svugdje pronađe ‘potencijalni problem’. Niti na jedno gledanje stana nisam otišla sama. Nikada. Mislite li da su moji prijatelji vodali drugog frenda za rukicu da ne ulaze u stanove nepoznatim ljudima? Ne bih baš rekla. Kap koja je prelila čašu bio je stan u kojem sam uočila vrata koja vire kraj ormara, gotovo nevidljiva. Vrata koja su bila prolaz u vlasnikov stan (!!!), ali ‘ne brini, uvijek su zaključana’. Kako molim?!
S tim da sam u tom periodu počela razmišljati o banalnim stvarima poput one da je nezgodno otvarati dostavljaču vrata jer ako dođe više puta – lako može shvatiti da sam sama. A ako mu fizički otvorim vrata, već sam u opasnosti, zar ne? Mislite li da muškarci razmišljaju o dostavljaču pizze na takav način?
Možemo mi pričati da i žene mogu biti nezgodne, da mogu biti kriminalke i agresivne i štošta. Pa ja vas onda molim da mi oprostite – ali ja nisam nosala suzavac u torbi zbog žena, svaki put kada sam noću morala sama proći drvored koji me dijeli od tramvajske stanice do ulaska u dom. Istina, možete mi reći da nisam morala ići pijana van i vraćati se sama. I to je u redu da mi kažete ako ste moja baka. Uostalom, zašto ja ne bih smjela, a Pero Perić bi? Ako je on potencijalna opasnost za mene – zašto sam ja ta koja se mora ‘paziti’, a on nije onaj koji mora ‘prestati biti opasnost za druge’? Ne mora se dogoditi katastrofa da se bojimo. Bojimo se jer smo naučeni da katastrofu očekujemo – kako bismo bili više spremni na to.
Vidite li koliko je to tužno?
I nemojte mi pričati o velikim američkim gradovima i čudacima koji vrebaju po cesti! Desilo mi se da me je lik u Jabuci uhvatio za rep (!!) i okrenuo tako da sam osjetila cijelu njegovu težinu na sebi, njegovih očiju milimetar od mojih. Dogodilo se u djeliću sekunde i šok me ostavio paraliziranom. Znate tko me spasio? Prijateljica. Dogodilo mi se da ‘simpa dečko s plaže’ postaje Mr. Hyde u trenu kada mi ‘kroz šalu’ brani da prođem hodnikom do mame i tate jer se želi ‘ljubiti sa mnom’. Ja sam imala 15 godina i stajala 30 m od mame i tate koji su bezbrižno sjedili iza vrata i mislili da se družim sa simpatičnim Dancem. ‘Simpa Danac’ ih je sutra pozdravio na plaži kao da smo best frendovi, a ja ga nisam mogla gledati u oči od bijesa. Dogodilo se da idem spavati kod frendice tri dana jer lik kojeg je otepla danima kruži oko njene zgrade. Ne mogu ni nabrojati koliko puta je netko nekoga izvlačio iz nezgodne situacije – samo stiskom ruke.
Jer prijateljice razviju ‘sistem znakova za uzbunu’ vrlo brzo i bez riječi. Prijateljice su te koje s vama komuniciraju pogledom i stiskom ruke. Prijateljice su te koje znaju da se u takvim trenucima ne ulazi naglo i otvoreno: proguta se ženski ponos, spusti se pogled, stidljivo se nasmješi i koketno izvuče. A onda se bježi glavom bez obzira. I nikad me nećete natjerati da vam vjerujem da kao žensko ne znate da s muškarcima (NE SVIM MUŠKARCIMA) ugodni trenutak može u sekundi postati vrlo opasan. Imamo stoljeća naučenih ‘pametnih’ taktika za izbjegavanje koje govore u moju korist. Možda je vrijeme da si priznamo da ne idemo na wc same jer to nije sigurno za nas. Ne držimo se za rukice u gužvi samo zato što smo si oh, tako prisne frendice.
Hoćete mi reći da vam je svejedno hodati po noći po javnoj garaži? Ne osvrćete se kada hodate same pustom ulicom? Ne učite žensku djecu da se uvijek drže skupine, nikad ne izdvajaju i da moraju imati dobre prijateljice? Jer ‘ona koja te ostavi i ode ti nije prijateljica’! Ne držite mobitel u ruci kad se nađete među pijanim navijačima i ne gledate u pod? Nikad niste poslali poruku gdje ste i s kim – za svaki slučaj? Jer ja jesam. Sve navedeno jesam. I uvjerena sam da mi se nikada nije desila teža katastrofa samo zato što sam bila oprezna, a ne zato što ‘nije bilo razloga za paniku’. Jer je.
Moji refleksi su izoštreni i prepoznajem situaciju ‘u kojoj nešto ne štima’ puno prije svih mojih muških prijatelja. Jer oni nisu morali naučiti kako uočiti znakove. Oni nisu morali moći složiti sve kockice čim uđu u prostoriju. Oni ne zastajkuju prije nego odaju neke osobne podatke, oni ne razmišljaju da im možda treba pas, ako žive sami. Oni ga imaju samo ako ga žele. Nemaju imaginarne cure, ne hvataju poznanika u prolazu ispod ruke i ispod glasa šapću ‘pravi se da si mi dečko’, ne glume ljubaznost kada žele pobjeći. Oni, zapravo, rijetko kada imaju od čega bježati.
I nemojte sve to pripisivati medijima i nama ‘bivšim curama sumnjivog morala’. Moja kuma je nedavno htjela pokloniti dječju robicu i hranu koja joj ne treba. Nakon dogovora sa ženskom osobom, na vratima se pojavio muškarac. Bilo je prijepodne i bio je dan. Ona je htjela samo biti dobra, a s malom bebom joj je bilo nezgodno izlaziti na ‘neutralan teritorij’. Uostalom, pričala je sa ženom – nije mislila da joj treba ‘neutralni teritorij’ iliti još jedan standardni pojam u ženskom vokabularu koji je većini muškaraca apsolutno nepoznat. Da skratim, završilo se lascivnim porukama, stajanjem ispred zgrade i zvanjem policije. Ne sjećam se da sam čula da se ikada tako nešto dogodilo muškarcu. Ali slobodno me razuvjerite.
I zato mi više nikad nemojte reći da žene dižu hajku na sirote muškarce jer su dlakave feministice koje mrze sve što ima predznak suprotnog spola. Ako se vi nikada niste našle u nelagodnoj situaciji izazvanoj isključivo muškim nedopuštenim ponašanjem i tjeranjem sile jačega, trebate se zahvaliti Bogu, Budi ili Alahu, koji god vam bio draži. Jer većina nas je. I to ne samo jednom. Uostalom, pročitajte ponovno ženske odgovore – rijetko koja je željela učiniti bilo što osim šetnje po mjesečini, po praznom gradu, po uživanju u tišini bez osjećaja nesigurnosti. Ne mislite li da je to dovoljan znak da ne živimo u istom svijetu, žene i muškarci?
I jedino što nam preostaje je odgajati snažne, pametne, ali i osjećajne dječake. One koji će ostavljati prostora za disanje, oni koji se neće iskaljivati na slabijem. One koji će razumjeti što točno znači pristanak i kako pomoći ženi da se osjeća sigurnije u svijetu. Koji je još uvijek muški, htjele si mi to priznati ili ne.
MAJA @maja_marich
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
