Sjedim tako sa prijateljicom na kavi, Supermamom. Izgledala je ispunjeno, sretno, umorno. Tih sat i pol koliko smo uspjele popričati, isprekidane prohtjevima mog dvogodišnjaka i glađu njene tromjesečne curice, manevriranjem šalicama kave na jesenskoj terasi zagrebačkog Insta kafića, uspjele smo popričati o važnim mjačinskim temama. Pored nunanja i preusmjeravanja pažnje kako bi se uopće mogle čuti i razgovarati, razgovarale smo i o Supermami. Supermami sa velikim S.
Tko je Supermama? Savršena mama, ona koje stigne sve, koja izgleda kao iz časopisa i kojoj je zapravo teško naći mane. Međutim, iako sam sigurna da takvih endema ima, to ne znači da je samo ona supermama. A druga stvar je ta da sam gotovo sigurna da upravo ta Supermama ne bi imala taj naziv, da nema u svojoj pozadini pojačanje. Pojačanje u obliku bake, tete čuvalice, prijateljice, sestre i slično.
Počela sam razmišljaeti kako je frustrirajuće vidjeti Supermamu sa savršenim noktima, savršenim loknama i bez dlake na nozi. Ali, nije frustrirajuće zato jer izgleda savršeno i na njoj se ne vide tragovi umora, nego zato jer ta ista Supermama tvrdi da to uspijeva bez ičije pomoći. Nije teško tako izgledati ako imaš to pojačanje koje preuzme malog sisavca dok se Supermama malo posvećuje sebi. I treba se posvetiti sebi, jer stalno trebamo ponavaljati mantru “sretna mama – sretna beba”. I to je živa istina. Ako smo pregorene, izmorene, gladne, to neminovno stvara nervozu u nama i ne možemo biti najbolje što želimo našim malim mladuncima koji nas trebaju nasmijane i s punom baterijom. I treba nam da se uredimo i namirišemo i imamo gelirane nokte, da se osjećamo ženstveno. Međutim, nije tema ovog teksta da se trebamo posvetiti i sebi, nego zašto je tako teško priznati da imamo pomoć? Zašto imamo potrebu prikazivati se Supermamama s nadnaravnim moćima, ako ih zapravo nemamo.
Osobno, čim sam rodila, obzirom da je L naravno došao kao car na svijet, obzirom da bake nisu u mirovini, obzirom da muž puno radi, imala sam pomoć. Jedan dan u tjednu dolazila (i još uvijek mi dođe) moja teta Anđeo, koja odradi sve ono što sam sama radila prije nego sam postala mama, skuha mi ručak za dva dana i olakša mi nenormalno time. Bi li se trebala toga sramiti? Ne sramim se. Moja teta Anđeo je razlog zbog kojeg se ja mogu odmoriti, posvetiti svojem djetetu onoliko koliko mu treba i tih sat i pol koliko spava popodne, posvetiti poslu. Druga stvar, dok sam još spremala ispite, da nisam imala suprugovu Supertetu koja je svako jutro po dva sata dolazila i zabavljala L, kako bih ja mogla učiti i doći do svoje dugoželjene diplome, ne bih uspjela. Zašto? Jer dan ne traje 457 sati, nego 24 sata, od kojih moje dijete odspava 8 sati i to ne u komadu, a od kojih ja moram sebi rasporediti par sati za spavanje, par sati za učenje i par sati za posao. Kako bih ja to uspjela da nisam imala pomoć? Nikako. Zato se ne sramim da svoju titulu Supermame nosim zahvaljujući svojim Supertetama koje su mi u tome pomogle.
Znate što me veseli? Veseli me pratiti predivne Instagram profile, pastelnih tonova, savršenih kadrova, uspavanih beba, nasmijanih mama dok ispijaju kave. A još me više nasmije i razveseli kada te mame simpatično snimaju u svojim Instapričama kako izgleda život iza tih kadrova. Jer je isti kao kod svih nas. Kaos, buka, cendranje, smijanje, igranje, hrpa veša, četvrta mašina posuđa koja pere u pozadini. To je stvarni život. I zašto nas je onda sram priznati da imamo pomoć? Nismo zbog toga manje Supermame. Citirat ću naš moto s portala “Supermame smo i mi koje se tako ne osjećamo i mi što mislimo da bi trebale dati još više, supermame su i one mame koje nisu zapostavile svoju karijeru, ali i one koje su odlučile posvetiti se samo svojoj obitelji, supermame su one u tajicama i raščupane, ali i one koje uvijek izgledaju besprijekorno. Sve smo mi supermame, svaka na svoj način, svaka sa svojim dobrim i lošim danima, svaka sa svojim vrlinama i manama.”
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
