BEBA VOLI MAMU

„Beba voli mamu najviše na svijetu, beba voli mamu najviše na svijetu. Mama voli bebu najviše na svijetu, mama voli bebu najviše na svijetu.“ Ne znam tko je autor spomenute pjesmice s You Tube-a, opjevane na svim raspoloživim jezicima regije, ali znam da je ON lud za njom. Kad god mu #(ne)majka dopusti gledati You Tube, obavezno mora upisati „Beba voli mamu.“ No, baš kako pjesmica kaže, nije samo da beba voli mamu nego i mama voli bebu. Problem postaje još većim kada se ta ista mama ne može pomiriti s činjenicom da možda više nema – bebu. Da, da, znam da je svako dijete svojoj majci zauvijek upravo to – „dijete“… čak i kada to „dijete“  ima vlastitu djecu i kojih pet desetljeća na nejakim plećima, ali kada zapravo…

KADA VELIKA VIŠE NIJE VELIKA

Vjerojatno jedina stvar oko koje će se svi Hrvati složiti jest činjenica da je u Lijepoj Našoj puno toga „trulo“ i nevaljalo. Vječite prepirke ovih i onih, nezaposlenost, minimalni rast BDP-a, tisuću i jedna reforma koja se nikada ne provede,  velike seobe naroda, visoke cijene, (pre)niske plaće, ljetne i adventske gužve, golišavi turisti, manjak liječnika, nepotizam, zaštićene elite, Obiteljski zakon, definicije braka… Ima li išta što je u Hrvatskoj dobro? Barem OK. Možemo li barem za nešto zaslužiti taj bijedni spoj dva slova? Nedavno sam pogledala zastrašujući dokumentarac. Obzirom da me većina vas ne poznaje, moram vas upozoriti da sadržaju takvog tipa,vrlo često pristupam s određenom dozom nevjerice jer su isti puno puta snimani suviše subjektivno i uz premalo objektivnih dokaza. Ovoga je puta bilo drugačije. Postoji mogućnost da sam…

DAN KADA SI DOBILA DRUGO DIJETE

Tog sam dana samo čekala da ga ponovno vidim. Nisu prošla ni dvadesetičetiri sata, a već mi je nedostajao. Nisam znala što očekivati niti kako se ponašati, ali sam znala da mu želim reći da ga i dalje beskrajno volim unatoč tome što smo dobili novog člana obitelji. Unatoč tome što više nije moje jedino dijete.

IZVRNUTO OBRNUTO*

Koliko je majčinstvo učinilo za moju personalnu evoluciju jest nešto što se može isčitati iz većine mojih tekstova. Vjerujem da su se mnoge majke našle u istoj situaciji kada su se, iz nekog neobjašnjenog razloga, jednog jutra probudile kao sasvim druga osoba. Hrabrija, odvažnija, strpljivija, razumnija, senzibilnija. Hipersenzibilnija.

INSTAGRAM KRONIKE #2

Još uvijek se rado sjetim dana kada su se u vrtićku grupu mojeg starijeg sina upisali dječak i djevojčica drugačije boje kože. Nadala sam se da će me mali pitati sva moguća pitanja kroz koja bih ga imala priliku podučiti ljudskoj jednakosti neovisno o nacionalnoj pripadnosti, boji kože ili religijskom opredjeljenju međutim, iz cijele sam priče ja bila ta koja je izvukla puno kvalitetniju lekciju.

INSTAGRAM KRONIKE #1: ZDRAVA OVISNOST?

Instagram je bio moja velika ljubav koju sam svaki put ponosno naglašavala kada kod bi se za takvo što stvorila prilika. Koliko god nikada nisam prihvatila ili se „saživila“ s Facebookom, Instagram i ja smo od prvog dana stvorili posebnu vezu… onaj čarobni „klik“ tako svojstven svakoj velikoj ljubavnoj priči.

TRIDESET I TREĆA

Za koji dan, navršiti ću trideset i tri. Odavno nisam nešto od rođendana, ali od kada sam prešla tridesetu, svaki doživljavam sasvim „osobno“. Zvuči smiješno, zar ne? Pa kako drugačije i doživljavati nego „osobno“? Ono na što mislim jest da svake godine imam tendenciju, pred taj isti rođendan, imaginarno zaustaviti vrijeme na trenutak i napraviti jednu malu, osobnu, koliko kod je više moguće – objektivnu, retrospektivu prethodne godine. Jedan mali osobni SWOT* sa svim „snagama“ na koje sam ponosna, „slabostima“ na kojima bih željela raditi, „prilikama“ koje sam možda proputila ili koje su tek ispred mene i „prijetnjama“ koje me čekaju u bližoj ili nešto daljoj budućnosti.

STRAH OD DJECE

Ukoliko u Google ukucate pojam „strah od djece“, dobiti ćete malo mnoštvo članaka vezanih uz „dječje strahove ili strahove kod djece različite dobi“. Ne, planetarno popularna tražilica vam kod ovog oblika „straha“ neće biti od prevelike pomoći iz jednostavnog razloga što tu vrstu „straha“ ne prepoznaje. Ipak, mislim da je riječ o vrsti „straha“ s kojim se danas suočava sve veći broj ljudi iako je riječ o problematici koju je najlakše „gurnuti pod tepih“ s obzirom da se ista smatra društveno neprihvatljivom. Ukoliko se o nečemu ne priča čak niti na Googlu, znači li to da isto ne postoji?