dan kada si dobila drugo dijete

Tog sam dana samo čekala da ga ponovno vidim. Nisu prošla ni dvadesetičetiri sata, a već mi je nedostajao. Nisam znala što očekivati niti kako se ponašati, ali sam znala da mu želim reći da ga i dalje beskrajno volim unatoč tome što smo dobili novog člana obitelji. Unatoč tome što više nije moje jedino dijete.

Dočekali su nas pored stakla. Bebu i mene. Kuckala sam po staklu i dozivala ga. Nezainteresirano me pogledao i brzo okrenuo glavu u drugu stranu. Znaš da si odrasla i vjeruješ,  razumna osoba, ali unatoč tome, prvo što pomisliš jest da te tvoje dijete više ne voli.

Dan kada si dobila drugo dijete odjednom postaje danom kada osjećaš da gubiš ono prvo.

Situacija se nije mnogo promijenila niti kada smo se vratili kući. Unatoč neizmjernim naporima u kojima se trudiš da se „prvi“ ne osjeća manje voljenim, manje željenim ili manje posebnim, ne možeš ne osjetiti da stvari nisu kao nekada. Izgubila si jutarnje maženje i bacakanje po krevetu, izgubila si neutješno plakanje kada se slučajno ozljedi u igri (za to je sada „zadužen“ tata), izgubila si tisuću i jedan mali ritual koji ti sada toliko nedostaje, a samo jučer nisi bila svjesna ni njegovog postojanja. Rastrgana između dvije ljubavi i dvije dužnosti.

Gledano iz današnje perspektive, čini mi se da sam toliko grčevito pokušavala vratiti naklonost starijeg da sam ponekad zaboravila u potpunosti uživati u onim prvim (tako prekrasnim) tjednima mlađeg.

NAKLONOST. Ne ljubav. Izgubila sam naklonost. Izgubila si naklonost.

Tvoje te dijete voli onoliko koliko te uvijek i voljelo. Voli te isto onoliko koliko i ti voliš njega. Upravo zbog te ljubavi, ono i osjeća tugu, razočaranje, svojevrsno napuštanje zbog onog drugog. Moja mama više nije samo moja, ona pripada i nekome drugome. Možda me ni ne treba. Dijete ne shvaća da ga mama treba možda čak i više nego ono treba mamu. Djeci je potrebno vrijeme. Trebalo im je da nauče dojiti, da se nauče okrenuti, da nauče hodati, jesti, govoriti. Potrebno im je vrijeme da se nauče nositi s dosad nepoznatim emocijama. Potrebno im je da nauče voljeti neko drugo biće s kojim na prvu (po njihovoj percepciji) nemaju nikakvih dodirnih točaka.

Vrijeme ti je najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Prolazit će dani, tjedni, mjeseci, a ti ćeš misliti da se ništa nije i da se nikada neće promijeniti. A MIJENJA SE. S vremenom ćeš shvatiti da se ona izgubljena naklonost prema tebi kao majci, vraća proporcionalno s novootkrivenom ljubavi prema malenoj prinovi.

Kada ćeš se najmanje nadati, tvoj „veliki-mali“ čovjek će primiti svog malenog brata ili sestru za ruku i pomoći mu da se uspne uz stepenice. Zagrliti će ga i poljubiti u čelo kada će vjerovati da nitko ne gleda. Složit će mu igračku iz Kinder jaja „Ti si mali i ne znaš. Bude tebi tvoj braco složio“. Poljubiti ga u čelo i zagrliti i nakon treće svađe tog dana.

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“

Bratska je ljubav posebna. Vjeruj u svoje male ljude i dopusti im da te iznenade.

Foto:unsplash.com

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… Ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes