Nedavno je jedna od mojih dragih urednica izjavila da joj se čini da među nama mamama postoje dvije tabu teme. Teme o kojima se javno ne progovora niti ne piše, a to su seks i svekrve. Prvu ću ostaviti kojoj od kolegica kolumnistica, a sama ću eto, pokušati biti hrabra i progovoriti o svekrvama (da smo u kazalištu ili na filmu, na spomen same riječi bi zagrmilo i sijevnulo u daljini :-)).
Često se sjetim te nedjelje kada nas je sramežljivo pitao može li u igraonicu. Došao je i taj dan koji smo s nestrpljenjem očekivali mjesecima. Nakon toliko godina (dobro, nije baš toliko puno, ali malo dramatičnosti neće škoditi), pomisao na dvosatnu kavu u miru i tišini u najdražem kafiću u najdražem shopping centru, nas je oduševljavala. Budimo realni, od kada postanete roditelj, ukoliko zanemarimo onih par mjeseci između oporavka od poroda i faze „kolica su super“ (što je vrlo kratak period), kave u kaficu postaju i ostaju pravi luksuz. Svaka čast onim roditeljima koji mogu biti mirni dok ekipa harači po kafiću i tuđim stolovima, ali ja (na sreću ili na žalost procijenite sami…tko je za članak na tu temu, neka digne dva prsta ili ostavi komentar) nisam jedna od…
Subota ujutro. On i ja. Mali on, da budem preciznija i ja. I „beba“ od dvije godine. Spremni za pohod na dućane i proljetnu kolekciju. U mojim snovima…možda. Činjenice: tri trenirke su položile život na oltar vrtićkog divljanja. U modi su (nažalost) samo i isključivo poderane traperice, a ne trenirke. Vrijeme je za obnovu zaliha.
Obje sam trudnoće vodila kod iznimne liječnice. Vrhunska specijalistica uz koju nikada nisam imala sumnji i onih prešutnih pitanja koja lete u zraku. Ipak, vjerujem da nikada neću zaboraviti pregled na kojem je izjavila: „Društvo nije spremno za Downiće.“ Kao žena i kao liječnik, nije se slagala s odlukom pacijentice koja je, unatoč velikom postotku šanse da nosi dijete sa sindromom Down, odbila spomenutu amniocentezu jer ne bi pobacila.
Ako pitate mene, jedna od najljepših strana majčinstva je faktor iznenađenja. Da, puno je onih koje su odrasle s mnoštvom braće, koje su neke prve korake majčinstva iz ovog ili onog razloga, trebale savladati u najranijoj dobi. Ima i onih žena koje su radi same privrženosti prema djeci, svoju mladost svjesno provele u okruženju najmlađih bilo da je riječ o susjedovim blizancima ili nepoznatoj djeci koju bi sretale u parku. Ima onih koje su jedan oblik majčinstva izabrale kao životni poziv pa skrbe za bolesnu ili nezbrinutu dječicu ili pak čuvaju naše malene anđele dok smo mi na poslu. Puno je žena koje su život provele okružene djecom bez da su same postale majkama.
Ja sam jedna od onih koju inspiriraju tzv. mali ljudi. Ne glumci, ne manekenke, ne pjevačice. Obični, svakodnevni, vi-ja, ljudi. Sada, kada sam s vama podijelila ovu misao, nimalo vas ne bi trebala iznenaditi činjenica da sam se uz povratak na posao, najviše veselila (ponovnom) putovanju javnim prijevozom. Da, koliko god većini ljudi to isto predstavlja traumatično iskustvo, za mene predstavlja priliku da vidim i čujem neku drugu stranu. Zašto? Slušajući i promatrajući druge ljude, vjerujem da se odobravanjem ili neodobravanjem tuđih postupaka ili oblika ponašanja, puno kvalitetnije možemo osvrnuti na naše vlastito. Jesam li ja bolja ili gora? Kako bih ja postupila u datoj situaciji?
Sjećam se onih (sada već davnih i pomalo zaboravljenih) dana kada sam bila trudna s prvim klincem, i kada smo B. i ja razgovarali o roditeljstvu. Kakva ćeš ti biti mama? Kakav ti želiš biti tata? Bitno je biti dosljedan i „ne raditi“ jedan protiv drugoga. Svašta smo mi znali izreći u tom blaženom periodu kada si sav u oblacima i jedino što znaš o djeci i odgoju je „naučeno“ uz pomoć internetske literature ili dobronamjernih savjeta tetke u trećem koljenu. Na kraju balade, ja sam odlučila (ah, kao slatko…ja sam odlučila) kako ću ja biti primarni autoritet dok će tata svoju strogoću aktivirati samo i ako bude krajnje nužno (i to, vrlo vjerojatno, tek u pubertetu).
Ovaj se tjedan osjećam kao čangrizava baba iz dječjih romana. Ona koje se boji glavni junak i ona od koje strepe njegovi pajdaši. Ona koja jednostavno živi u osluškivanju ljudi, stvari i pojava koje bi joj (eventualno) mogle zasmetati u njezinom jednoličnom postojanju. Pubertetlije koje preglasno slušaju narodnjake u javnom prijevozu (mislim stvarno, briga me što tko sluša, ALI mora li biti toliko glasno? Dijete, oglušit ćeš do dvadesete), muške pubertetlije koji nisu u stanju reći prostu rečenicu bez barem tri psovke ili pak ženske pubertetlije koje se hihoču bez prestanka i mlataraju umjetnim noktima dok ogovaraju „prijateljicu“ koja sjedi u drugom vagonu, instagramske majke koje oblače djecu u crninu…
Sve je lako kad si mlad, pjevaju Prljavci, a tek kad si dijete… Sve je puno lakše i ljepše pa tako i ta famozna ljubav. Ljubav prema mami i tati, ljubav prema najdražem bijelom medvjediću, ljubav prema nogometnom klubu, ljubav prema Backstreet boysima, crvenim Martama koje je mama kupila na deset čekova, aktualnoj simpatiji za kojom uzdišeš pod velikim odmorom.
Nisam od onih koji se vole uplitati u intimna pitanja oko zasnivanja obitelji i ista mogu postaviti samo najbližim prijateljima i to kroz šaljivu notu. Ipak, lagala bih kada bih rekla da nemam stav o tome te s vama podijelila svoje vlastito iskustvo.