Ovaj se tjedan osjećam kao čangrizava baba iz dječjih romana. Ona koje se boji glavni junak i ona od koje strepe njegovi pajdaši. Ona koja jednostavno živi u osluškivanju ljudi, stvari i pojava koje bi joj (eventualno) mogle zasmetati u njezinom jednoličnom postojanju. Pubertetlije koje preglasno slušaju narodnjake u javnom prijevozu (mislim stvarno, briga me što tko sluša, ALI mora li biti toliko glasno? Dijete, oglušit ćeš do dvadesete), muške pubertetlije koji nisu u stanju reći prostu rečenicu bez barem tri psovke ili pak ženske pubertetlije koje se hihoču bez prestanka i mlataraju umjetnim noktima dok ogovaraju „prijateljicu“ koja sjedi u drugom vagonu, instagramske majke koje oblače djecu u crninu…
Ovaj sam se tjedan posebno „namečila“ (izraz koji upotrebljava moj suprug Metkovac a koji sam ja uspješno usvojila nakon naše desetogodišnje veze, a znači namjeriti se na nešto opa. ;))na sve te nevine i redom, modno osvještene majke do te mjere da sam cijelu kolumnu odlučila posveti tome. Obećajem, idući ću tjedan sigurno biti bolje i nimalo me neće biti briga kako su obučena vaša djeca, ali ovaj sam čangrizava baba pa ne zamjerite.
I kaže… Sasvim je u redu da volite minimalizam. Sasvim je u redu da je crna vaša najdraža (ne)boja. Sasvim je u redu zgražati se nad poimanjem Barbie roze kao jedine društveno prihvatljive boje za djevojčice i nebesko plave za dječake. Sasvim je u redu što želite da vam klinac ili klinceza budu cool i stylish jer (let’s face it) to je preslatko, ALI kad je dosta? Gdje je ta granica između trendovskog, crnog minimalizma i djetinje šarene duše?
Možda ja nisam upoznala dovoljno djece u svom životu, ali niti jedna mala duša koju sam ja susrela nije izrazila želju da nosi crne hlačice s crnom vesticom i crnim tenkicama u kojima će se igrati na svom crno-bijelom tepihiću u svojoj crno-bijeloj (eventualno tamno sivoj) sobici. Super, ukoliko vam dijete stvarno toliko voli crnu i toliko ne podnosi boje… u redu. Ali molim vas, pitajte ga ili pitajte ju. Dopustite joj da oboji sobu u onu ružnu zelenu ili tramvaj plavu ukoliko to želi. Dopustite joj rozu bundu i Elza šiltericu sa sintetičkom plavom pletenicom ukoliko želi; kupite mu one (pre)strašne tenisice s krilima ili Spidermanom ako će njega veseliti. Neka nosi samo trenirkice ukoliko su mu traperice krute i neudobne ili neka nosi šljokičaste suknjice od tila u vrtić ako taj dan želi biti vila. Svi se prsimo kako ćemo vlastitu djecu odgajati tako da razmišljaju svojom glavom i žive svoj život, a ne naš…zašto ih ograničiti odmah na početku njihovih mladih života i to nečim toliko banalnim?
Super je biti minimalist, super je biti Miran Kurspahić. Super je biti ono što TI jesi i nositi ono što TEBE veseli. Super je biti supermama koja će svome klincu ili klincezi dopusti da nosi ono što ON ili ONA vole neovisno o tome poklapa li se to isto s njihovim poimanjem estetike.
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.
