Sve je lako kad si mlad, pjevaju Prljavci, a tek kad si dijete… Sve je puno lakše i ljepše pa tako i ta famozna ljubav. Ljubav prema mami i tati, ljubav prema najdražem bijelom medvjediću, ljubav prema nogometnom klubu, ljubav prema Backstreet boysima, crvenim Martama koje je mama kupila na deset čekova, aktualnoj simpatiji za kojom uzdišeš pod velikim odmorom.
Još uvijek se sjećam gotovo svih strofa pjesmuljka iz osnovne škole koji sam, za jedno Valentinovo, sklepala za domaću zadaću. Jedino što je uistinu bilo bitno, jest rima. „Ljubav je lišće što lista i vesela pjesma traktorista.“ Ma kako da ne! Kada se samo sjetim da sam bila uvjerena da ću čitav život duboko patiti za izvjesnim Bernardom koji se „zacopao“ u moju tadašnju najbolju prijateljicu, da bi samo tri godine nakon osnovne tog istog Bernarda blijedo gledala na tramvajskoj stanici uzaludno se pokušavajući prisjetiti od kuda mi je „poznat“. Sve je lako kad si mlad, a tek kad si dijete…
S vremenom ipak (od)rasteš i u doslovnom i u prenesenom smislu te naučiš da je ljubav nešto sasvim drugo. Nešto posebno i jedinstveno, nešto što je samo tvoje i nešto za što čak i Neruda teško pronalazi riječi. Boli i veseli istovremeno i živiš negdje na granici između sna i jave u isčekivanju ovog jednog i jedinog „pravog“. I onda ga upoznaš i shvatiš da si jako malo znala o ljubavi. I smije ti se srce i pjeva ti duša i najsretnija si osoba na svijetu.
I onda na svijet dođe ono malo klupko. Ono najbolje od njega i ono najbolje od tebe. I ono najbolje od ljubavi. I tada tek znaš i tada tek shvatiš da nisi znala ništa. „Dobar dan, ja sam bezuvjetna ljubav, drago mi je.“ I nema tog Byrona, Shellyja i Keatsa, nema tog znanog i neznanog koji može opjevati ono što ti osjećaš kada ga gledaš, kada ga mirišeš, kada ga slušaš kako diše. I plačeš. Plačeš od sreće, plačeš od straha, plačeš od ljubavi, plačeš od zahvalnosti. I znaš da više nikad nećeš biti ista.
Jučer, kasno navečer, gledala sam ih kako spavaju. Gledala sam kako su narasli i pokušala se pomiriti s činjenicom da stariji više nikako nije beba. Čak i s mlađim gubim bitku na tom polju. Slušala sam ih kako dišu i mirisala kosu, tražila riječi. Nisam pronašla one prave. Samo srce koje je kucalo brzo, brzo i suza koja se skrivala u oku. Sjetila sam se one svoje pjesmice iz osnovnjaka i zadnje strofe…“Ljubav je srce moje koje kuca samo za tvoje.“
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.
