Ukoliko u Google ukucate pojam „strah od djece“, dobiti ćete malo mnoštvo članaka vezanih uz „dječje strahove ili strahove kod djece različite dobi“. Ne, planetarno popularna tražilica vam kod ovog oblika „straha“ neće biti od prevelike pomoći iz jednostavnog razloga što tu vrstu „straha“ ne prepoznaje. Ipak, mislim da je riječ o vrsti „straha“ s kojim se danas suočava sve veći broj ljudi iako je riječ o problematici koju je najlakše „gurnuti pod tepih“ s obzirom da se ista smatra društveno neprihvatljivom. Ukoliko se o nečemu ne priča čak niti na Googlu, znači li to da isto ne postoji?
Nedavno me posjetio prijatelj iz djetinjstva. S obzirom da ne živimo u istoj državi, viđamo se jednom godišnje, obično oko božićnih praznika ili ljeti. On je jedan od onih ljudi za koje se sjećam da je oduvijek govorio kako bi volio imati veliku obitelj. Kada sam sama postala mamom, on je bio jedan od najsretnijih. Igrao se s malenim i govorio kako se nada da će i on uskoro na vlastitoj koži doživjeti istu sreću. „Ma najmanje pet!“ Kroz šalu je znao naglašavati koliko bi rado imao mnogočlanu obitelj. Slično je bilo i kada sam postala mama po drugi put. Uvijek je bio uz nas kao obitelj iako do danas još nije ostvario „san“ o vlastitoj.
Međutim, nakon tri posjete u kojima je „svjedočio“ našem malom, sveprisutnom, obiteljskom kaosu, po prvi mi je puta priznao koliko mi se divi, ali kako ga je strah da on ipak i nije materijal za djecu. Rekao je kako ne vjeruje da bi imao toliko snage i strpljenja pogotovo nakon stresnog radnog dana i nakon dugogodišnje „sam sebi na prvom mjestu“ komocije.
Puno sam puta čula slične komentare od različitih ljudi, ali moram priznati kako me njegov iznenadio, vjerojatno zato jer je takve riječi izgovorila jedna, meni bliska, osoba.
Onako umorna i bezvoljna, s rastopljenom šminkom i zamrljanom košuljom, dok sam jednom rukom pokušavala „mučkati“ Čokolino za večeru jednome i kajganu drugome klincu, bezuspješno pokušavajući razgovarati s njime na drugom jeziku u kratkim pauzama u kojima nisam verbalno ili neverbalno odgovarala na prohtjeve svojih malaca, pitala sam samu sebe ŠTO mu odgovoriti? Kako mu sa što manje riječi, a što više SRCA opisati KAKO i ZAŠTO je majčinstvo najluđa i najljepša avantura koju sam ikada doživjela unatoč svom umoru i (ponekad) bjesomučnom vikanju na najmlađe članove svojeg čopora?
Istina je da ne mogu pronaći „prave riječi“. Ne mogu pronaći valjani argument kojim bih sve ljude ovoga svijeta ili barem svoga prijatelja uvjerila u ono u što ja vjerujem. Biti će smijeha i suza, dobrih i loših dana, svađa i mirenja, razumijevanja i nerazumijevanja. Nedostajati će ti partner, prijatelji, druženja, a najviše od svega će ti nedostajati tvoje „ja“ i „tvoji i samo tvoji rituali“. Nedostajat će ti vlastite misli i onaj tvoj život „prije“. Ipak, onoga trenutka kada te zagrli onaj koji ti je prividno uzeo „sve“, shvatiti ćeš da ti je taj isti, maleni „lopov“ poklonio cijeli svijet. Svaki puta kada u mraku sobe ili jeku igre čuješ „mama, volim te“, znati ćeš da će sve biti u redu jer je ono tvoje „ja“ s početka balade pronašlo dom.
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes
Od ovakvog uvoda čovjek se ponada da ćete onda i pisati o strahu od djece, a ne uvijek jedno te isto.. ilitiga zadnji odlomak u kojem se sve svodi da se ipak isplati itd. . Pošto će još koja žena zalutati privučena ovakvim naslovom evo da se i ja malo raspišem. Ja sam imala strah od djece. Ne od bilo koje nego vlastite. Zato jer znam tko sam i što sam – nisam htjela imati vlastitu djecu. Pošto smo suprug i ja sterilni, čovjek bi pomislio da mi je žlica pala u med ilitiga poklopilo se. Ali ne… da nije nesposobnosti naših liječnika koji su kratko rečeno zajebali dijagnozu… mi bi se bili štitili i ne bih ostala trudna. Kroz cijelu trudnoću pratio me strah od djeteta… i kad sam rodila strah se i obistinio. Ja sam fizički bojala se približiti svom djetetu. Nakon što je moja majka preuzela brigu o djetetu i ja sam tražeći za pomoć pokucala na sva vrata – došla sam na jedino mjesto gdje su me ozbiljno shvatili – na psihijatriju. Uz pomoć psihijatra i psihoterapeuta, a najviše uz suprugovu i majčinu pomoć nakon intezvnog liječenja ja sam sa 5 mj. uspjela početi se brinuti o svom djetetu. Tako da… ako imate strah od djece – vjerujte svojim osjećajima i unutarnjem ja jer vas oni najbolje poznaju. Nemaju svi supruga i majku koji će biti uz njih kada je najteže.