Zahvalnost je, uz ljubav, vjerojatno najviše opjevana emocija koja postoji. Vjerujem da ne postoji životni-trener koji imalo drži do sebe, a da u svoje postulate nije uvrstio tu divnu zahvalnost. Zahvalnost za ono što imaš. Zahvalnost za ono što nemaš. Zahvalnost za ono što jesi ili zahvalost za ono što ćeš tek postati. Zahvalnost za ono što nisi postao, a mogao si. Za svaki novi dan, udisaj, korak. Beskrajno je važno i bitno biti vječno zahvalan. I ne, unatoč mojoj beskrajnoj skeptičnosti kada su gore spomenuti treneri u pitanju, važnost te predivne i VELIKE zahvalnosti im nikako ne mogu osporiti. Pokušajte uistinu biti zahvalni na svemu. Nije lako, ne. Teško je gotovo kao i lakiranje noktiju one ruke koja vam je primarna. Ipak, garantiram da se može naučiti.
Druga je slabost. Živimo u tim nekim vremenima kada (za)moliti nekoga za nešto samo i isključivo biva interpretirano kao slabost. Nisi uspio sam i sada trebaš moju pomoć. Želiš nešto od mene i sada me moliš za to nešto. Tražiš uslugu. „Molim“. Tako podcijenjena od svijeta i neshvaćena od većine, a tako lijepa.
Uzimanje i davanje. Davanje nečega što pripada tebi, nekome drugome. I nije toliko teško ukoliko je riječ o kakvoj materijalnoj stvari. Problem nastaje kada trebaš (pro)dati emociju. Kakva god ona bila, samo da je iskrena. Kada trebaš dati konstruktivni sud ili pokazati empatiju. Koliko se lako ili teško želimo odvojiti od nečega što nepobitno pripada nama? S druge pak strane, zašto smo uopće tu ukoliko ne želimo podijeliti ono što jesmo s drugima?
S četvrtom uvijek neki problemi. Tanka je ta granica između jesmo li uistinu mi ti koji se trebaju ispričati ili možda ipak druga strana. Košta puno taj „oprosti“ pa se ne treba s njime rasipati kao s kakvom psovkom koja nam puno lakše izađe kroz usta. Ne da se samo teško daje, taj se“oprosti“ i teško prima. Mudro se važe tko nam ga je poklonio i zašto. Postoje li skriveni motivi poput želje da nas se podlo uvjeri u kajanje iako izostaje? Nekada se poklanja i suviše lako. Samo da se zadovolji forma ili izgladi neka situacija, a nije ti bitan i ne osjećaš ga na onaj način na koji bi trebao. „Oprosti“ je korak do oprosta, a opet miljama daleko.
Te četiri čarobne riječi: HVALA, MOLIM, IZVOLI, OPROSTI. Nakon „mama i tata“, prve su koje učimo našu djecu. Možda im kupimo i poster za sobu. Sretni smo kada ih tete uvrtiću nauče i popularnu pjesmicu. Ljutimo se kada ljubaznom konobaru ne odvrate s „hvala“ kada im donese sok ili se ispričaju prolazniku u kojeg su se nehotice zaletjeli u jurnjavi parkom.
Ponavljanje jest majka znanja, ali važno je i ne zaboraviti da djeca najviše nauče gledajući i oponašajući svoje roditelje. Pokažimo im vlastitim primjerom koliko su te četiri čarobne riječi nešto puno, puno više od pristojnih poštapalica i nekih, naizgled puno mudrijih životnih lekcija. Biti roditeljom ima jednu veliku prednost. Poklonjena nam je mogućnost da mnogo puta „ponovimo gradivo“ bez da će nas itko ikada više negativno ocijeniti za (ne)naučeno. Osim, možda život. Pa kako vam drago. Uvijek ima vremena za popravni. Dobro je ukoliko izgubimo samo jedno ljeto.
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes
Što za tebe znači biti majka?Cjeloživotni poziv u kojemu daješ sve od sebe da dijete odgojiš u Čovjeka s velikim Č.
Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Duže spavaj, češće idi u kino, više putuj, više riskiraj i ranije postani mama. ?
Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Ljubav!