Zagazili smo u drugu polovinu travnja naglim padom temperatura. Svima olakšanje. Kako prirodi, tako i nama. Tjedan prije, počela sam vaditi vakuum vreće s ljetnom odjećom jer nas je sve onih 30 stupnjeva sašilo. Raspakiravala sam odjeću i pomislila kako se, kao i svake godine doduše, nisam najbolje “pripremila za ljeto”. Čitaj – nisam otišla na maderoterapiju da malo potaknem tu limfu i razdrmam celulit. A bome si nisam uskratila ni užitke kada mi se prohtjelo. “Ma jebeš to sve”, nadovezala mi se misao, “kao da je ikog briga za moj celulit, imaju oni svoj.”
Daleko od toga da ne bih voljela imati ga manje (ili po mogućnosti uopće). Lagala bih kada bih rekla da ne želim izgledati bolje. Želim. To me i motivira da se hranim zdravo u većini, da se krećem i brinem o sebi. Kako fizički, tako i psihički. Uvijek može bolje. Ali isto tako, kada dođem do tog bolje, obično želim još bolje. Tako da je to neki začarani krug, ali nećemo sada o tome.
Ono što me nagnalo da napišem ovakav naslov je nešto što sam pročitala jučer skrollajući po Instagramu. Prvo sam naišla na Ivanin program “Samopouzdana na plaži” i pomislila koliko je bitno zauvijek prerezati tu omču koja nam se steže svake
godine u ovo neko doba. Svjesna sam da će sada krenuti ti brzi programi za “topljene masnoća u samo mjesec dana”, “savršeno tijelo za ljeto u samo 2 mjeseca”, “izgubite 10kg u 2 tjedna” i slično. Obzirom da aktivno 10 godina vodim pilates, mogu reći da sam dio zajednice koja brine o ljudskom tijelu i pokretu.
Diplomirani sam fizioterapeut i tu ljubav prema pokretu i kvaliteti života koja se zadržava istim, samo nadograđujem iz godine u godinu. Ono na što ne mogu zažmiriti jest upravo taj instant način trigeriranja ljudi. Guranje vanjštine kao nečeg superbitnog u narednim mjesecima je stvarno loše.
Loše jer kod mnogih to može izazvati osjećaj panike jer – nisu spremni. Pada samopouzdanje, volja i motivacija. Pogotovo ako nakon tih instant rješenja ne uspiju kao modeli prikazani na slikama i videima istih.
Dok mi misli lutaju, prebacujem se na storyje i naletim na Unine. Žena je u bolnici. Priznaje da je umorna, u strahu, ali se ne predaje. Zbog svih i svega, a ponajviše zbog djece koja joj nedostaju. Sjetim se u trenu moje mame. Završila je u bolnici prvi puta kada sam ja imala 3 godine, a brat 6 mjeseci. I ona je, kao i Una, ali kao i mnoge (i mnogi) od njih prolazila strahove i previranja zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. “To je ono zbog čega se vrijedi zabrinuti, a ne celulit!”.
Koliko je u ovoj sekundi ljudi kojima celulit ili višak kilograma nije ni na kraj pameti?
Koliko je njih koji osjete sreću samo pri pomisli da će sve biti u redu i da će ovo ljeto gledati djecu kako se gromoglasno i sretno smiju izvrčući se u plićaku po tko zna koji put na nekom napuhancu? Jest će se prijepodne krofna, a popodne sladoled i umuljani će se slikati za one najblesavije i najljepše uspomene kojih će se rado sjećati godinama! I tako će ih boljeti briga za celulit! Jer su iznutra dobro.
Jer uspješno vode svoje bitke, a ono na površini, što se malo nabora nije vrijedno te pažnje.
I baš zato sam napisala da je celulit srećonoša – dokle god nam fokus pada samo na malo naborane kože izvana, do tad možemo biti sigurni da smo iznutra dobro i da se krećemo bez bolova i živimo život punim plućima!
P.S. U srpnju ionako više nitko ne priča o celulitu, a u kolovozu tek. Uživajte u toplim danima i zdravlju koje nije zdravo za gotovo!
Foto: pexels.com
