Nedavno je izložbom “Nevidljiva” pažnja bila usmjerena na neke od nevidljivog tereta koje majčinstvo nosi. “Idem.” Ni trunke nisam dvojila jer sam svjesna koliko je bitno pričati o svemu što majčinstvo nosi, poglavito ono što se kod nas “etiketira” i svako je kadar dati svoje “stručno” mišljenje. Svaku od priča pažljivo sam pročitala, svaku sliku promotrila. Suza u oku zbog svake. Nerazumijevanje društva toliko boli. Sonja mi je skuhala kavu, koju sam ponijela zajedno sa svim emocijama u sebi, do jedne od stolica. Priča uz kavu je krenula, emocije su se polako smirivale, a svaka tema naišla je na razumijevanje. “Nikad ne valja. Tako bi se mogla zvati sljedeća izložba”, našalila sam se sa ženama u svom okruženju “jer što god da napravimo, netko će nas osuditi.”. U trenutku primanja…
nisi loša mama, samo trebaš pomoć
Precijenila sam se. Ta misao često mi se znala javljati u glavi kada sam bila iscrpljena i premorena, a i najmanja sitnica me izbacivala iz takta. “Nisam ja “materijal” za majku” zakucavala sam sama sebe dublje nego je to itko mogao. Ti neki dani bili su preteški. Težina kojom bi se kretala kroz njih bila je neopisiva. Dan nikako da prođe, ja nikako da se smirim. Pogled u ogledalo bacao me u očaj. “Propala si. Pogledaj se na šta ličiš.” Gledala sam se i gadila se sama sebi. Neoprana kosa, zubi. Dlake na nogama, nokti s neskinutim lakom po mjesec dana. Nisam si bila prepoznatljiva i to me istovremeno rastuživalo i razbješnjivalo. Umivam se, perem zube, zalizujem kosu u rep i oblačim trenerku na sebe. Nakon 20 minutnog presvlačenja, oblačenja,…
imaš li osjećaj da stojiš u mjestu dok svi drugi žive punim plućima?
Znate one slike gdje je jedna osoba u fokusu, a sve ostale su mutne? Ta jedna osoba je stajala mirno. Stajala je mirno dovoljno dugo da ju je fotograf uspio fokusirati, izoštriti, dok su se svi drugi kretali. Jeste li ikada imali osjećaj da stojite u mjestu dok se svi drugi kreću? Da konkretnije pitam: drage žene, majke, je li vam poznat taj osjećaj za vrijeme porodiljnog ili možda odluke da ostanete uz svoje dijete duži period? Sjećam se sebe, svojih misli, svojih želja dok sam bila trudna. Sjećam se što sam sve zamišljala i planirala. Nasmijem se i dok pišem ovaj tekst, ali ne podrugljivo i bezobrazno nego sjetno i sretno. Bilo je prilično idilično, rekla bih iz ove perspektive. Bilo je iskreno i neiskvareno, pomalo naivno. Naivno jer…
s prvim djetetom pogriješila sam…
…koliko puta ste čule ovu rečenicu? Ili još bolje pitanje – koliko puta ste ju SAME izgovorile? Prva dižem ruku, priznajem da jesam i to – nebrojeno puta! Nedavno sam bila na jednoj večeri u društvu desetak mama. Same. Bez djece i muževa. Treba se opustit – to smo si rekle. Ali naravno, kako to obično biva, pričalo se o djeci većinu vremena iako smo se dogovorile da je to zabranjena tema. Spoznaš u tim razgovorima puno toga. Ono što mi je zapelo u uhu je bila rečenica, koju sam i sama izgovarala, a ide ovako “S prvim djetetom pogriješila sam…” i onda krene nabrajanje. U jednom trenutku sam zastala, utišala sve glasove oko sebe i čula svoj unutarnji “Ma nisam ja ništa pogriješila! Radila sam u svakom trenutku najbolje…
celulit kao srećonoša
Zagazili smo u drugu polovinu travnja naglim padom temperatura. Svima olakšanje. Kako prirodi, tako i nama. Tjedan prije, počela sam vaditi vakuum vreće s ljetnom odjećom jer nas je sve onih 30 stupnjeva sašilo. Raspakiravala sam odjeću i pomislila kako se, kao i svake godine doduše, nisam najbolje “pripremila za ljeto”. Čitaj – nisam otišla na maderoterapiju da malo potaknem tu limfu i razdrmam celulit. A bome si nisam uskratila ni užitke kada mi se prohtjelo. “Ma jebeš to sve”, nadovezala mi se misao, “kao da je ikog briga za moj celulit, imaju oni svoj.” Daleko od toga da ne bih voljela imati ga manje (ili po mogućnosti uopće). Lagala bih kada bih rekla da ne želim izgledati bolje. Želim. To me i motivira da se hranim zdravo u većini,…
9 stvari koje bih voljela da su mi rekli o majčinstvu
Za vrijeme trudnoće naslušala/i smo se svega: što jesti, što ne jesti, na što paziti, što raditi, kako raditi, što radi tata, što radi mama, gdje završavaju tatine obaveze a što su isključivo mamine – jer mama je nezamjenjiva. O porodu da i ne pričam. Svega i svačega se naslušaš, neke stvari usvojiš, o nekima žustro raspravljaš braneći svoje osobne stavove, a za treće vrijedi “na jedno uđe a na drugo izađe”. Što prije počnete prakticirati ovo zadnje – to bolje za vaše mentalno zdravlje. Ali što sa svim tim savjetima nakon što to malo biće dođe na svijet? Jesu li nam stvarno svi sve rekli ili neke stvari ostaju na nama “da ih otkrijemo”? Voljela bih da su mi neke stvari ipak bile rečene i da nisam toliko morala…
u dvanaestom tjednu prve trudnoće srušio mi se cijeli svijet
Par „koraka” od rađaone dijeli moju Cvitu i mene da se napokon upoznamo. Uzbuđenje i iščekivanje u našoj maloj obitelji raste iz dana u dan, od pogleda na dječji krevetić pa do prebiranja one male preslatke robice. Jedva čekamo da ju vidimo. Svi. Marko i ja, bake i djedovi, braće i sestre ali i svi oni koji čine našu malu svakodnevicu i život izvan društvenih mreža. Pa čak i oni na društvenim mrežama koji prate naš zajednički profil, iako neke nismo nikada ni vidjeli uživo, ali se kužimo. Naravno, to je naše prvo dijete i ono će sigurno promijeniti puno toga u našim životnim navikama, stavovima, prioritetima i vjerojatno koječemu čega još nisam ni svjesna da dolazi s rođenjem djeteta. Ovog puta je sve stvarno super, beba i ja, napredujemo…